Pregled teorijskih razmatranja nacionalizma

U političkom i svakodnevnom govoru pojmovi nacije i nacionalizma opterećeni su negativnom konotacijom proizišlom iz ratnih iskustava prve polovice prošloga stoljeća te su kao takvi izrazito politički obilježeni i slabo politologijski objašnjeni. Namjera je pritom da se pojmovi vežu i/ili poistovjećuju s totalitarnim režimima tog razdoblja te ih se u duhu jezika politike, koji ne teži toliko stvarnom opisu stvari koliko je u funkciji ostvarivanja političkih ciljeva, optužuje za neodvojivost od koncepata šovinizma i ksenofobije. Pojednostavnjivanje pojmova nastavlja se i u znanstvenom diskursu pa tako Slavoj Žižek[1] tvrdi da je definicija nacije ona koja je određuje kao „veliku grupu ljudi koji dijele zajedničke laži o svojoj prošlosti, zajedničko neprijateljstvo prema susjedima i zajedničke iluzije o budućnosti“.[2] Slijedom navedenog, Karl Popper[3] smatra nacionalizam političkim fenomenom koji se neizbježno veže uz tribalizam, totalitarizam i zatvoreno društvo, jer naginje razaranju individualizma, a politici dopušta ulazak u sve društvene pore.

Yael Tamir[4] osporava takvo pripisivanje neodvojivih negativnih svojstava političkim teorijama te tvrdi da svaka politička teorija dovedena do svog ekstremnog oblika dovodi do svog izopačenja i naposljetku ljudskih žrtava, pa i liberalizam. Njezin stav je činjenica koju je i povijest zabilježila, bez obzira na to što je kolektivno pamćenje iz nekog svjesnog ili nesvjesnog razloga prečesto selektivno raspoloženo. Za bolju ilustraciju, svojedobno je Michael Mann parafrazirao termin genocida za žrtve lijeve ideologije – klasicid, a neprijatelj tu nije etnik nego politik.

Nastavno, metodološki je pogrješno razumijevanje pojmova nacionalizam, šovinizam i internacionalizam kao različite intenzitete iste varijable, jer u samoj biti stvari navedeni pojmovi nisu određeni intenzitetom nacionalnog osjećaja. Naposljetku, nacionalno se ne suprotstavlja internacionalizmu jer čovječanstvo obilježava kulturni i nacionalni pluralizam te bez nacionalnog nije moguće internacionalno, a internacionalizam nije nadnacionalizam jer je moguć samo u nacionalnom pluralizmu.[5]

Razmišljanje o nacionalizmu pojednostavljuje se i na instrumentalnoj razini. Eric Hobsbawm[6] vidi ga kao patvorenu pojavu modernog doba i proizvod socijalnog inženjeringa jer je svrha stvaranja moderne države uvijek pod vodstvom elita koje tako imaju kontrolu nad političkom sferom. Nadalje, prethodno je usko povezano s izmišljanjem nacionalne predaje i manipulacijom nacionalnom poviješću, što je po mnogim autorima ključan element za tvrdnju da je nacionalizam umjetno stvoren i napose utemeljen na lažnom instrumentalizmu. Međutim, nije teško uočiti da snaga nacionalnih mitova i njihova sposobnost da mobiliziraju i privuku mase ovisi o prepoznatljivosti njihovih sadržaja i o njihovoj povezanosti s iskustvom, pamćenjem i vrijednostima skupine, stoga djelovanje elite ima utjecaja, ali je ograničenog dosega.[7]

Modernizam naspram primordijalizma

U pogledu izvorišta nacionalizma, njegovi se teoretičari dijele na moderniste i primordijaliste. Primarna razlika počiva u tomu smatraju li čovjeka bićem zajednice u smislu Aristotelova zoon politikona ili je čovjek individuum pa tek kasnije usmjeren na zajednicu kao što tvrde Hobbes ili Locke.[8]  Iz tog pitanja proizlazi daljnja dihotomija između modernista i primordijalista u sljedećim odnosima: moderno − iskonsko, stvoreno − organsko, podijeljeno − jedinstveno, sposobnost − svojstvo, proizvod elite − proizvod naroda, utemeljenost u komunikaciji- − utemeljenost u podrijetlu.[9]

Po primordijalističkom shvaćanju, moderne su nacije nadogradnja starije etničke jezgre stvorene od krvno-rodbinskih veza nastalih na temelju kolektivnih predodžaba ili mitova o međusobnoj bliskosti.[10] Idejne filozofske osnove polaze od Herdera, Fichtea i općenito filozofije njemačkog romantizma. U novije vrijeme, osnove je postavio kulturni antropolog Clifford Geertz.[11] Proučavajući društva pojedinih zemalja trećeg svijeta, došao je do spoznaje da u kolektivnoj svijesti pripadnika tih društava postoji ideja o isključivoj pripadnosti određenom srodstvu, religiji, teritoriju, jeziku, običajima i sličnome, što predstavlja razlike između „mi“ i „oni“.

Primordijalisti izvore nacije pronalaze prije 19. stoljeća, ali je ne poistovjećuju s predmodernim pandanom jer tada još nema političko voljno obilježje. Međutim, ipak smatraju da se predmoderna nacija može odrediti kao „regnumska nacija“ jer je elitno ograničena, primarno na srednjovjekovno plemstvo. Primjerice, Adrian Hastings[12] smatra da je pojava nacionalizma vezana uz širenje kršćanstva u Europi i prevođenje Biblije na narodne jezike te je umjesto pojma „nacija“ za razdoblje prije 19. stoljeća, predložio pojmove „protonacija“, „nacija na čekanju“, „polusvjesna nacija“... Međutim, shvaćanje suverenosti je također pitanje prijepora. Dolazi li ideja nacije „odozgo“ ili „odozdo“, iz naroda? Suprotno elitnom shvaćanju nacije, pojedini teoretičari[13] tvrde da je nacija masovni fenomen pa osporavaju kontinuitet prednacionalnog i nacionalnog identiteta jer nacionalno nastaje kao rezultat odbacivanja prednacionalnog identiteta koji je ograničen na određenu stalešku skupinu ljudi u korist masovnog, narodskog pojma nacije.[14] Slično razmišljanje sa sitnim varijacijama dijele i modernistički autori.

Prema modernistima[15], nacija je tvorevina modernog doba te se pojavljuju tek od kraja 18. i početka 19. stoljeća, kao oblik makrokolektivnog identiteta u kontekstu društvenih revolucija, industrijske proizvodnje, tiskarskog kapitalizma i općenito uspona moderne čime se radikalno raskida s prošlim oblicima kolektivnog identiteta.[16] Unutar modernističkih teorija nacionalizma postoje varijacije u razmišljanjima oko samog procesa, ali općeprihvaćena je pretpostavka o nespojivosti industrijaliziranoga društva i predmodernih mehanizama društvene integracije te je nacionalizmu priznata važna uloga u kulturnoj, ekonomskoj i političkoj integraciji modernih društava.[17]

U novije je vrijeme sve više pokušaja teorijskih sinteza afektivnih i interesnih te primordijalnih i instrumentalnih dimenzija.[18] Među njima se ističe Anthony D. Smith s konceptom etnosimbolizma kao mosta primordijalizma i modernizma. Zatim, Anthony Marx[19] koji ključne procese za nastanak nacija nalazi u ranoj modernoj Europi u Španjolskoj, Engleskoj i Francuskoj, u sukobima i isključivanju u oblikovanju grupnog identiteta[20], pri čemu tvrdi da je u svrhu objašnjenja nužno kombinirati kulturalni i instrumentalni pristup.[21] Nadalje, Thomas Eriksen smatra da su osjećaj pripadanja zajednici i zajedničko pamćenje ključni za formiranje nacionalnog osjećaja[22], ističe utjecaj kreativnosti u proizvodnji osjećaja nacionalne solidarnosti do kojeg često dolazi hibridizacijom, tj. povezivanjem tradicionalno različitih zajednica[23] te nadopunjuje Smithovo određenje skupa obilježja koji tvore etniju[24] s „interpersonalnim mrežama“ i „kontrastiranjem”.[25]

Politička ili etnička zajednica

Ono što nacionalni osjećaj čini povijesno revolucionarnim jest to što je nacionalna svijest dokazano preduvjet političke djelatnosti društva, stoga je u nacionalnom identitetu presudan primarno političko-voljni kriterij, a ne etnički.[26] Nacionalizam i moderna nacija razvili su se iz slijeda povezanih procesa koji su tijekom 18. i 19. stoljeća zahvatili europski prostor te nacionalizam ne predstavlja ideološki otklon od modernosti, već modernu teoriju države i političkog autoriteta koja postaje medij kojim se politička vlast prenosi na cijelu populaciju.[27] Izvor suverenosti postaje tako nacija te se nekoć pasivno stanovništvo pretvorilo u samosvjesnu i participirajuću političku zajednicu i ishodište političkog autoriteta u borbi s tradicionalnim autoritetima.[28]Međutim, za zajedničko je djelovanje potreban osjećaj zajedničkog pripadanja. Jakobinci su prvi koji su, uz postojanje antifrancuske koalicije europskih zemalja, bili suočeni s čestim regionalnim pobunama te su definirali neprijatelja Francuske u kulturno-jezičnim terminima. Ta ideja da kulturna obilježja imaju politički značaj predstavlja novitet.

Nastavljajući prema povijesti ideja kao izvorištima, važno je spomenuti mišljenje Elie Kedourie[29]. Za Elie Kedouriea Francuska revolucija samo je stvorila političko ozračje pogodno za rađanje nacionalizma, a doktrina nacionalizma bila je artikulirana u Njemačkoj u filozofskim idejama Immanuela Kanta, Johanna Gottlieba Fichtea i Johanna Gottfrieda Herdera.[30] Kedourie tvrdi da je Kantova ideja samoodređenja i ideja o univerzalnoj zakonodavnoj volji svakog racionalnog bića kao najviši princip moralnosti ostavila spoznajnu problematiku koju su Fichte i Herder interpretirali u političku ideologiju. Nastoji također dokazati i postojanje veze između zemalja njemačkoga govornoga područja i nacionalizma koji vodi totalitarizmu.

Hannah Arendt odbacuje isključivu odgovornost za nastanak totalitarizma pripisivati njemačkoj kulturi te tvrdi da su totalitarni elementi u to vrijeme bili prisutni u Europi kao cjelini.[31] Nadalje, vidi poveznicu nacionalizma s kapitalizmom, modernom birokratskom državom i nastankom imperijalizma te tvrdi da je buržoazija pretvorila nacionalnu državu u instrument kapitalističke ekonomije koja ne uvažava granice nacionalne države nego želi formiranje svjetskog tržišta, slijedom čega autorica nacionalizam veže uz pojavu imperijalizma.[32] Prema njoj je Hobbes formulirao političku teoriju u kojoj je država zasnovana na individualnim (privatnim) koji su identični javnim interesima te zbog toga što su u prirodnom stanju svi jednaki, a jednakost uzrokuje nesigurnost, onda upravo država postaje neophodna jer ima monopol moći. Ona nastaje ugovorom u kojemu pojedinci delegiraju moć na državu kako bi im ona osigurala okruženje u kojem je moguće neprekidno povećavanje imovine. Međutim, ono je moguće jedino ako i država stalno povećava svoju moć. Nastavno,  imperijalizam je neizbježan korak u razvoju kapitalizma.   

Unutar teorija uočeno je i razlikovanje nacionalizama prema istočnom i zapadnom tipu unutar europskog kontinenta, u duhu razlikovanja demokratskog od nedemokratskog. H. Arendt stoga razlikuje „plemenski nacionalizam“ koji povezuje sa srednjoeuropskim i istočnoeuropskim zemljama i zapadni nacionalizam koji karakterizira prodor države u instrumentarij nacije i koncept pojma „građanin“. Prema Hans Kohnu koji također govori o zapadnom i istočno-srednjoeuropskom nacionalizmu, zapadni je nacionalizam usko vezan uz stvaranje nacionalne države i koncepte individualnih sloboda te racionalnoga kozmopolitizma, dok u istočnom nacionalizmu prevladavaju etnička obilježja. J. Kellas dodaje da je zapadni nacionalizam inkluzivan, liberalniji naspram istočnog nacionalizma koji je etnički ekskluzivan, netolerantan i namjerava biti autoritaran. Takve teritorijalne klasifikacije slične su Hobsbawmovu razlikovanju građanskoga (demokratskoga) nacionalizma od etničkoga (jezičnoga) između 1830. i 1870. godine.

Navedeno razlikovanje nacionalizma preneseno je u danas aktualnu suprotstavljenost građanskoga i etničkoga nacionalizma. Koncept kulturnoga iliti etničkoga nacionalizma povezuje se s konceptom primordijalne etničnosti te je tako shvaćen kao nespojiv s aktualnim modernizacijskim procesima. Naspram njega, politički iliti građanski nacionalizam počiva na uvjerenju da zajednički teritorij i sudjelovanje u zajedničkim institucijama dovode do stvaranja posebne građanske kulture u kojoj sudjeluju svi građani, bez obzira na podrijetlo.[33]

Tako je iz čvrstog vrijednosnog dihotomnog razumijevanja građanskoga i etničkoga nacionalizma, koje je posebice pojačano nakon Drugoga svjetskoga rata, nastala i ideja ustavnoga patriotizma, a stimulirala ju je potraga za novim identitetom Nijemaca u podijeljenoj Njemačkoj.[34] Prema ustavnom patriotizmu, ljubav prema domovini temelji se na pravno uređenoj državi, a ne na pripadnosti naciji. Idejni tvorac pojma, Dorf Sternberger, tvrdi da je slučaj patriotskog identiteta stariji od nacionalizma te podupire tvrdnju povijesnim primjerima povezanosti identiteta i državnoga poretka, polazeći od antike. Ideju ustavnoga patriotizma kasnije će proklamirati i Jürgen Habermas kao jedini mogući politički identitet, kako u poslijeratnoj Njemačkoj tako i u postnacionalnom društvu.[35] Međutim, uzimajući u obzir činjeničnu rastuću političku apatiju, posebice izraženu u najrazvijenijim zemljama te naposljetku razloge koji stoje iza nje, pri čemu ću za ovaj slučaj napomenuti primarno osjećaj pojedinca da njegov glas ne čini razliku te općenito pitanje smatraju li ljudi postdemokratskoga društva pravni poredak najboljim mogućim i posebice pravednim, rekla bih da teorija ustavnoga patriotizma lijepo zvuči, ali ne odgovara adekvatno aktualnim društvenim stremljenjima niti ima čvrstu integracijsku funkciju.

Razlikovanje građanskoga i etničkoga nacionalizma kritizirao je Rogers Brubaker[36] tvrdeći da razlikovanje ne može odgovarati realnoj društvenoj slici. Brubaker argumentira da ako se etničko tumači kao biološko naslijeđe, onda se iz njega izbacuju sve postojeće nacije, a ako se definira etnokulturno, onda obuhvaća sve postojeće nacije. Također, ako se građansko definira usko kao akulturalno, apovijesno, univerzalističko, onda građanski nacionalizam nema odgovarajućeg empirijskog korelata jer čak i nacije koje se tipično uzimaju kao primjer toga tipa imaju ključnu kulturalnu stavku. U slučaju da građansko interpretiramo široko, razumijevajući pritom zajedničke vrijednosti, običaje, sjećanja i identitet, onda se približio etnokulturnom.

Nestanak nacije

U ranijim fazama modernizacije dominantna uloga u osiguranju reda i poretka i glavno uporište modernoga kolektivnoga identiteta pripadalo je nacionalnoj državi koja u uvjetima kasne modernizacije i globalnoga kapitalizma koji relativizira teritorijalnost i sukladno tome nacionalni identitet gubi integracijsku snagu te se odvija proces odvajanja države od društvenoga života koji Alain Touraine naziva „raspadom društva“.[37] Povijest modernizacije prema tome je u krajnjoj točki „dekompozicija zajednice“ u kojoj glavnu ulogu dobivaju pojedinačni interesi društvenih elita. Nadalje, J. Friedman takvu situaciju predstavlja kao kulturni zaključak ekonomske globalizacije koja je dovela do oslabljenih integracijskih mogućnosti nacionalne države na vanjskome i unutarnjem planu jer na vanjskom planu granice više nisu granice nacionalne kulture, a na unutarnjemu je kontrola nad kulturnim razlikama onemogućena.[38] Promatrajući takav slijed događaja, pojedini su autori zaključili kako je riječ o kraju teritorija i nestanku države[39]. Međutim, jednako tako Manuel Castells  upozorava da nadnacionalno povezivanje svijeta vidno izaziva reaktivno buđenje nacionalnih identiteta i jačanje nacionalizama. U sličnom će tonu Michael Billig, uzimajući u obzir geopolitičku stvarnost i analizom svakodnevne medijske, političke i mikrosociološke prakse doći do zaključka da nacionalizam nikako nije stvar prošlosti, već se radi o danas vrlo prisutnoj ideologiji nužnoj za reproduciranje društvenog sustava, a i nema snažne države bez vojne sile i pratećeg ideološkog nacionalizma.[40]

Umjesto zaključka

Umjesto zaključka, postavlja se sljedeće pitanje − koja se alternativa nudi nacionalizmu kao integracijskom i mobilizatorskom instrumentu u društvu zahvaćenom procesom „dekompozicije zajednice“, uzimajući u obzir da je dosadašnji pristup vrijednosnog negiranja nacionalizma rezultirao isključivo njegovim jačanjem i uslijed toga radikaliziranjem ideoloških opreka?

LITERATURA

Knjige

  • BILLIG, M., Banalni nacionalizam, Vek, Beograd, 2009.
  • HASTINGS, A. The Construction of Nationhood: Ethnicity, religion and nationalism, Cambridge, 2003.
  • GEERTZ, G., The Interpretation of Cultures: Selected essays, Volume 5019, Basicbooks, London, 1973.
  • HOBSBAWM, E., RANGER, T., The Invention of Tradition, Cambridge University Press, Cambridge, 1983.
  • POPPER, , The open society and its enemies, VOL II, Routledge, London, 1986.
  • SMITH, A.D., Nacionalizam i modernizam, Biblioteka Politička misao, Zagreb, 2003.
  • TAMIR, Y., Liberal Nationalism, Princeton University Press, Princeton, New Jersey, 1993.

Članci u časopisima

  • HABERMAS, J., „Povijesna svijest i posttradicijski identitet. Zapadna orijentacija Savezne Republike Njemačke“, Politička misao, 02, 2001.
  • KATUNARIĆ, V., „Od povijesnog rascjepa ka 'miroljubivom pluralizmu': noviji teorijski pristupi nacionalizmu i etničkim sukobima“, Revija za sociologiju, 38.1−2, 2007.
  • KLEPAČ POGRMILOVIĆ, B., „Rasprava o nacionalizmu: filozofski pogledi na nacionalizam – sukobi 19. i 20. stoljeća“, Diskrepancija, 11.16/17, 2012.
  • KURELIĆ, K., „Arendt v. Kedourie“, Politička misao, 01, 1998.
  • MATIĆ, D., „Nacionalizam, nacija i nacionalna država: imaju li budućnost?, Socijalna ekologija: časopis za ekološku misao i sociologijska istraživanja okoline, 14(1−2), 2005.
  • PEHAR, A., „Ustavni patriotizam u političkoj teoriji Dorfa Sternbergera i Jürgena Habermasa“, Anali Hrvatskog politološkog društva, 9.1, 2013.
  • PETKOVIĆ, K., „Neke dvojbe u vezi s manihejskim mitom: je li europski politički identitet moguć?“, Društvena istraživanja, 16.4−5(90−91), 2007.
  • POSAVEC, Z., „Nacija i nacionalizam kao temeljni fenomen političkoga“, Politička misao, 33.2−3, 1996.
  • VUJEVIĆ, M., „Nacionalni osjećaj“, Politička misao, 32.3−4, 1995.

 

[1]Parafrazira ključne teze Ernesta Renana iz  njegova djela „What is Nation?“.

[2]Bojana KLEPAČ POGRMILOVIĆ, „Rasprava o nacionalizmu: filozofski pogledi na nacionalizam – sukobi 19. i 20. stoljeća“, Diskrepancija, 11. 16./17., 2012.

[3]Karl POPPER, The open society and it's enemies, VOL II, Routledge, London, 1986.

[4]Yael TAMIR, Liberal Nationalism, Princeton University Press, Princeton, New Jersey, 1993.

[5]Miroslav VUJEVIĆ, „Nacionalni osjećaj“, Politička misao, 32.3−4, 1995.

[6]Eric HOBSBAWM, Terence RANGER, The Invention of Tradition, Cambridge University Press, 1983.

[7]Davorka MATIĆ, „Nacionalizam, nacija i nacionalna država: imaju li budućnost?, Socijalna ekologija: časopis za ekološku misao i sociologijska istraživanja okoline, 14(1−2), 2005.

[8]Anthony D. SMITH, Nacionalizam i modernizam, Biblioteka Politička misao, Zagreb, 2003.

[9]Ibd.

[10]Vjeran KATUNARIĆ, „Od povijesnog rascjepa ka “miroljubivom pluralizmu”: noviji teorijski pristupi nacionalizmu i etničkim sukobima“, Revija za sociologiju, 38.1−2, 2007.

[11]Clifford GEERTZ, The Interpretation of Cultures: Selected essays, Volume 5019, Basicbooks, London, 1973.

[12]Adrian HASTINGS, The Construction of Nationhood: Ethnicity, religion and nationalism, Cambridge, 2003.

[13]John Breuilly.

[14]Vjeran KATUNARIĆ, „Od povijesnog rascjepa ka 'miroljubivom pluralizmu': noviji teorijski pristupi nacionalizmu i etničkim sukobima“, Revija za sociologiju, 38.1−2, 2007.

[15]Ernest Gellner, Benedict Anderson i Eric Hobsbawm.

[16]Ibd.

[17]Boris BANOVAC, Marko MRAKOVČIĆ, „Integracije i akteri: proturječnosti i izazovi“, Migracijske i etničke teme, 23.4, 2007.

[18]Vjeran KATUNARIĆ, „Od povijesnog rascjepa ka 'miroljubivom pluralizmu': noviji teorijski pristupi nacionalizmu i etničkim sukobima“, Revija za sociologiju, 38.1−2, 2007.

[19]Anthony Marx, Vjera u naciju, Oxford University Press, USA, 2005.

[20]Socijalna teorija identiteta Henrija Tajfela.

[21]Vjeran KATUNARIĆ, „Od povijesnog rascjepa ka 'miroljubivom pluralizmu': noviji teorijski pristupi nacionalizmu i etničkim sukobima“, Revija za sociologiju, 38.1−2, 2007.

[22]Primordijalizam.

[23]Konstruktivisti u duhu relativizma postmodernizma.

[24]Kolektivno ime, zajednički mit o podrijetlu, zajednička povijest i kulturna obilježja, povezanost s posebnim teritorijem i osjećaj solidarnosti.

[25]Ibd.

[26] Zvonko POSAVEC, „Nacija i nacionalizam kao temeljni fenomen političkoga“, Politička misao, 33.2−3, 1996.

[27] Davorka MATIĆ, „Nacionalizam, nacija i nacionalna država: imaju li budućnost?, Socijalna ekologija: časopis za ekološku misao i sociologijska istraživanja okoline, 14(1−2), 2005.

[28]Ibd.

[29]Elie Kedourie, Nationalism.

[30]Zoran KURELIĆ, „Arendt v. Kedourie“, Politička misao, 01, 1998.

[31]Bojana KLEPAČ POGRMILOVIĆ, „Rasprava o nacionalizmu: filozofski pogledi na nacionalizam – sukobi 19. i 20. stoljeća“,Diskrepancija, 11.16/17, 2012.

[32]Ibd.

[33]Boris BANOVAC, Marko MRAKOVČIĆ, „Integracije i akteri: proturječnosti i izazovi“, Migracijske i etničke teme, 23.4, 2007.

[34]Antonio PEHAR, „Ustavni patriotizam u političkoj teoriji Dorfa Sternbergera i Jurgena Habermasa“, Anali Hrvatskog politološkog društva, 9.1, 2013.

[35]Više u: Jürgen HABERMAS, „Povijesna svijest i posttradicijski identitet. Zapadna orijentacija Savezne Republike Njemačke“, Politička misao, 02, 2001.

[36]Prema: Krešimir PETKOVIĆ, „Neke dvojbe u vezi s manihejskim mitom: je li europski politički identitet moguć?“, Društvena istraživanja, 16.4-5(90-91), 2007.

[37]Boris BANOVAC, Marko MRAKOVČIĆ, „Integracije i akteri: proturječnosti i izazovi“, Migracijske i etničke teme, 23.4, 2007.

[38]Ibd.

[39]Eric Hobsbawm , Manuel Castells, Zygmunt Bauman, Urlich Beck.

[40]Michael BILLIG, Banalni nacionalizam, XX. Vek, Beograd, 2009.

O autoru