Vance-Owenov plan kao prvi pokušaj uspostave unitarne BiH

Što se tiče bošnjačkih prigovora, novoizabrani Vance i Owen počeli su raditi na novom planu koji bi dijelom zadovoljio zahtjeve svih strana. Prema tome novome planu, Bosna i Hercegovina bila bi ustrojena u deset regija – tri za svaki narod i neutralno Sarajevo. Bila bi unitarna decentralizirana država, što bi značilo gubitak suvereniteta za Hrvate i Srbe pod maskom multietničnosti, dok bi muslimani jedini bili potpuno suvereni kao najbrojniji narod. Hrvati i Srbi imali bi samo nacionalno-kulturne identitete bez posebnih područnih i državnih političkih prava. Muslimanska strategija bila je provocirati vojnu intervenciju protiv Srba ili diplomatski prisiliti međunarodnu zajednicu da iznudi od drugih dvaju strana prihvaćanje njihovih uvjeta.[1] Na sastanku Odbora ravnateljâ Ureda za nacionalnu sigurnost SAD-a održanom 5. veljače 1993., dopredsjednik Al Gore prenio je mišljenje Vancea i Owena, iako je smatrao bošnjačke zahtjeve opravdanima: „Vance/Owen tvrde da se Bosanci (Bošnjaci, op. a.) drže samo zato što se nadaju našem uključenju.“[2]

Vance-Owenov plan dobio je potporu Europske zajednice i Rusije, ali glavnu ulogu u njegovu odbijanju odigrale su Sjedinjene Američke Države. Busheva uprava držala se podalje od Bosne i Hercegovine od početka krize. Također, područje Jugoslavije izgubilo je svoju geostratešku važnost pa su Sjedinjene Države ostavile rješenje krize Europskoj zajednici.[3] Nakon što je Vance-Owenov plan bio predstavljen, Bošnjaci su se činili jasno zadovoljnima s njegovim prijedlozima. Plan se sastojao od tri dijela: vojnoga, političkoga i zemljovida razgraničenja. Vojni dio uključivao je razdvajanje zaraćenih strana, demilitarizaciju Sarajeva i smještanje teškoga naoružanja pod nadzor. Prema političkome dijelu, svaka jedinica trebala je imati upravno i ekonomsko središte, ali bi bila bez političke autonomije. Dvodomni parlament imao je biti ustrojen s izravno izabranim Domom zastupnika i Domom naroda u sastavu od članova regionalnih tijela. Dom zastupnika bio bi izabran po načelu razmjernoga predstavljanja, što bi vodilo prevlasti najbrojnijega naroda prema načelu „jedan čovjek – jedan glas“. Kako bi se potpuno osigurala prevlast većinskoga naroda, predloženo je da u slučaju neslaganja između Domova prednost ima Dom zastupnika.[4]

Situacija se stubokom promijenila kada je predsjednički kandidat Bill Clinton počeo spominjati moguću vojnu intervenciju protiv Srba u Bosni i Hercegovini u svojoj kampanji. Od tada je bošnjačka strana počela otezati u pregovorima, iako su od američke diplomacije smatrani „očitim gubitnicima“ kojima se ima pomoći sa zemljovidom.[5] U slučaju vojne intervencije protiv Srba, oni bi mogli uspostaviti nadzor nad većinom dijelova Bosne i Hercegovine. Srbi su odbili unitarni plan i zauzeli većinu bošnjačkih područja u istočnoj Bosni, osim enklava Srebrenice, Goražda i Žepe.[6] Mogući razlog srpskoga odbijanja mogao bi se povezati s trećim dijelom Vance-Owenova plana koji bi rascijepio područja ujedinjena pod srpskih nadzorom, izazivajući tako probleme opskrbe u zapadnoj Bosni i dijelovima pod srpskim nadzorom u Republici Hrvatskoj.[7]

Vance-Owenov plan vodio je otvorenom bošnjačko-hrvatskom ratu na područjima pod zajedničkim nadzorom. Imajući na umu da je hrvatska strana bila zainteresirana za prihvaćanje plana, dok je srpska strana čak proglasila Deklaraciju o zaključenju rata 17. prosinca, očito je da je bošnjačka strana bila nezadovoljna planom, iako su i oni javno proglasili njegovo prihvaćanje. Uslijedili su bošnjački napadi na Hrvate u srednjoj Bosni gdje su muslimani bili brojčano u mogućnosti da nadvladaju Hrvate.[8] Jedan od najjačih dokaza za ovo može se naći u izjavi Rasima Delića, vrhovnoga zapovjednika ARBiH iz veljače 1994. kako je: „HVO bio uklonjen s područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Dakle, s čitave jedne pokrajine prema Vance-Owenovu planu sa središtem u Travniku.“[9]

Nakon srpskoga odbijanja Vance-Owenova plana, Međunarodna konferencija o bivšoj Jugoslaviji odlučila je premjestiti se iz Geneve u New York kako bi Vijeće sigurnosti moglo usvojiti rezoluciju o njegovoj provedbi. Njegova provedba bila je nadglasana glasovima pet stalnih članica nakon prigovora Sjedinjenih Država. Nakon neuspješnih pregovora sa svojim bivšim zamjenikom iz State Departmenta, Warrenom Christopherom, Cyrus Vance dao je ostavku na dužnost. Zamijenjen je 1. svibnja bivšim norveškim ministrom obrane i tadašnjim ministrom međunarodnih poslova Thorvaldom Stoltenbergom. Kako bi zadržali dobre odnose sa svojim europskim saveznicima, 10. veljače 1993. Sjedinjene Države najavile su svojih šest izjava o američkoj politici prema Bosni i Hercegovini: svi sporazumi moraju biti ishod pregovora, a ne nametnuti; sankcije protiv Srbije trebaju biti oštrije; uporaba vojne sile u slučaju srpskoga uključenja na Kosovu; prekid ubijanja i uništavanja; svi sporazumi trebaju biti sprovedeni na terenu nakon savjetovanja sa saveznicima Sjedinjenih Država.[10] Sjedinjene Države odbacile su Vance-Owenov plan zbog vlastite nespremnosti da pošalju borbene trupe te kako bi uspostavile bliskije dodire s islamskim svijetom.

Vijeće sigurnosti prihvatilo je Rezoluciju 820 17. travnja 1993. u cilju prisiljavanja srpske strane da potpiše Vance-Owenov plan u vremenu od devet dana pod prijetnjom da će proširiti sankcije. Lord Owen bio je u Beogradu od 21. do 26. travnja pokušavajući uvjeriti Miloševića i Dobricu Ćosića da natjeraju Srbe iz Bosne i Hercegovine na potpisivanje plana. Srbi iz BiH su 25. i 26. travnja odlučili provesti referendum o prihvaćanju plana. Svrha provedbe referenduma bila je vjerojatno kupovanje više vremena i izbjegavanje daljnjih sankcija. Taj se plan pokazao pogrješnim s obzirom na Rezoluciju 821 Vijeća sigurnosti kojom je Jugoslavija izbačena iz ECOSOC-a (Ekonomski i socijalni odbor UN-a). Posljednji pokušaj očuvanja Vance-Owenova plana dogodio se početkom svibnja u Ateni kada su Milošević, Ćosić i grčki premijer Mitsotakis pokušali nagovoriti Karadžića na potpisivanje plana. Karadžić je potpisao, ali je i izjavio da njegov potpis mora biti ratificiran od Narodne skupštine.

Milošević, Ćosić, Mitsotakis i crnogorski predsjednik Momir Bulatović bili su prisutni na zasjedanju kako bi potaknuli pozitivni ishod. Većina parlamentarnih zastupnika (96 %) poduprla je referendum.[11] Iako je Milošević bio razočaran, bilo je to samo zbog sankcija protiv Jugoslavije. Taj je trenutak bio točka prekretnica jer lokalni srpski čelnici nisu bili spremni na kompromis te su željeli obećano ujedinjenje s Jugoslavijom, odnosno federalni status unutar nje. Srbi u BiH imali su „plan B“ koji je predstavljen u Deklaraciji o nastavku mirovnoga procesa[12] od 19. svibnja. Nakon odbacivanja Vance-Owenova plana, glavna ideja ovoga novoga plana bila je srpska republika unutar Bosne i Hercegovine. Obavještajne procjene iz svibnja 1993. upućuju na nekoliko značajnih američkih briga. Prvo, međunarodna intervencija protiv Srba izbjegnuta je jer bi mogla potaknuti i druge da izazivaju sukobe kako bi potaknuli na međunarodni odgovor. Drugo, očekivano je da će Bošnjaci izazvati sukob te optužiti Hrvate i Srbe. Štoviše, dodatne trupe iz istočne Europe, Ukrajine i Rusije smatrane su vojnim i političkim teretom. Naposljetku, glavna američka briga bila je da bi muslimanska republika u BiH bila uvelike ovisna o vojnoj zaštiti UN-a i pomoći Zapada.[13]

Progresivna provedba i Zajednički akcijski plan

Međunarodna zajednica i Rusija održali su sastanak 16. svibnja u Moskvi na rusku inicijativu. Glavna tema bila je progresivna provedba Vance-Owenova plana. Sporazum je uglavnom prihvaćen, ali je najveći problem bilo slanje vojnih trupa i promatrača. Sjedinjene Države obećale su poslati zračne snage bez kopnenih trupa. Lord Owen sastao se s hrvatskom i bošnjačkom stranom 18. svibnja u Međugorju, kada je progresivna provedba plana bila prihvaćena. Vance-Owenov plan trebao je biti pokrenut na područjima pod hrvatskim i bošnjačkim nadzorom. Tijekom sljedeća dva dana, lord Owen putovao je u sjedište NATO-a u Napulj, kao i u Minsk i Kijev kako bi osigurao vojne trupe i promatrače za misiju. Iako su Bjelorusija i Ukrajina prihvatile razmještanje svojih trupa, plan progresivne provedbe nije održan zbog odbijanja najsnažnijih sila da pošalju kopnene trupe, vjerojatno jer bi mogući neuspjeh bilo teško objasniti domaćoj javnosti.[14]

Glavne snage objavile su Zajedničku izjavu o Bosni i Hercegovini 22. svibnja, tzv. Zajednički akcijski plan. Plan su prihvatile države koje su trebale osigurati većinu trupa: Sjedinjenih Država, Rusije, Španjolske, Francuske i Ujedinjenoga Kraljevstva. Ovaj plan značio je konačan kraj Vance-Owenova plana. Glavne točke novoga plan bile su: slanje humanitarne pomoći, proširenje sankcija protiv Srbije i Crne Gore sve do njihova povlačenja s okupiranih područja, zatvaranje granica Bosne i Hercegovine (osobito sa Srbijom), osnivanje zaštićenih područja, nastavak zabrane letova iznad Bosne i Hercegovine, osnivanje suda za ratne zločine, uspostavljanje trajnoga mira kako bi se spriječio sukob od prelijevanja u susjedne zemlje. Točka 8. vrijedna je pažnje jer je vjerojatno unesena od američke strane na ustrajavanje bošnjačkih lobista:[15] „srednja Bosna i Hercegovina. Duboko smo zabrinuti zbog sukoba između bosanskih Hrvata i snaga bosanske vlade i „etničkih čišćenja“ koja su uslijedila; stoga smo spremni poslati Hrvatskoj upozorenje da ako nastavi slati pomoć bosanskim Hrvatima u borbu, da bi u tom slučaju mogla biti kažnjena sankcijama međunarodne zajednice.“[16]

Ova vrsta formulacije bila je moguća samo među pro-bošnjačkim krugovima, što se ponajprije očituje u besmislenoj frazi „srednja Bosna i Hercegovina“. Postoji kao zemljopisni pojam srednja Bosna, ali ostaje nejasno kako je to povezano s Hercegovinom i koje područje točno zauzima „srednja Bosna i Hercegovina“. Drugo, formulaciji „snage bosanske vlade“ cilj je prikriti činjenicu da su te zapravo bile bošnjačke snage, tako pokušavajući pridati državi legitimitet. Zanimljivo je primijetiti da u izjavi „sukob između bosanskih Hrvata i snaga bosanske vlade“ nema spomena Hercegovine koja je pak spomenuta u prethodnoj rečenici. Tragikomična situacija što se tiče uvođenja međunarodnih sankcija protiv Hrvatske zbog njezine pomoći „bosanskim Hrvatima“ prvenstveno se ogleda u dokumentima toga vremena iz kojih je vidljivo da je bošnjačka strana zahtijevala (i primala) oružje i vojnu opremu iz Hrvatske tijekom cijeloga razdoblja. Sjedinjene Države primijetile su to i bile uplašene s obzirom na sigurnost i humanitarne situacije ako bi Hrvatska prestala s opskrbljivanjem zalihama. Također, Hrvatska je pružala prostor za sve UN-ove i NATO-ove misije u BiH.[17] To je vodilo do pomalo paradoksalne situacije u kojoj je bošnjačka strana tražila da Hrvatska prekine slanje pomoći vlastitom narodu, dok je zahtijevala istu pomoć za sebe, bez obzira na činjenicu da je vodila ofenzivne operacije baš protiv tih Hrvata.

Nedostatak Zajedničkoga akcijskoga plana bio je da nije bilo posebnoga spomena što bi se dogodilo, osim sankcija, ako bi Srbi nastavili svoju ofenzivu ili koliko bi vremena bilo predviđeno za srpsko povlačenje s okupiranih područja.

Sastanak je zakazan za 3. i 4. lipnja, ali nije održan jer je na helikopter Mate Bobana bila otvorena vatra. U sporazumu s predstavnicima međunarodne zajednice što se tiče sastanka, Izetbegović je tražio da srpski položaji u Predsjedništvu koji su pripadali legitimno izabranom SDS-u budu zamijenjeni sa Srbima iz drugih stranaka, dodjeljujući sebi pravo da izabere ljude koji bi predstavljali bosanskohercegovačke Srbe. Kako je održavanje sastanka propalo, pregovori su vođeni sa svakom stranom zasebno. Karadžić je želio da budu poslani promatrači i naglasio činjenicu bošnjačkih napada na svim bojišnicama.[18] Problem se dogodio vezano uz napad na Goražde, koji je bio vješto iskorišten od bošnjačke strane kako bi se pritisnulo međunarodnu javnost, što je bilo dosljedno njihovoj „strategiji slabijih“, iako je Goražde bio legitiman vojni cilj s obzirom na tvornicu streljiva „Pobjeda“, koja je imala podzemni odjel za ratne operacije.[19]  

Nakon napada na busove u Novom Travniku, odlučeno je da će pregovori biti nastavljeni u Genevi 13. i 14. lipnja.[20] Iako je bošnjačka strana javno izražavala želju za krajem rata, ali zbog neostvarenoga ratnoga cilja uspostave unitarne Bosne i Hercegovine (po mogućnosti uključujući cijelu zemlju) i američke potpore, našavši sebe u situaciji pogodnoj situaciji prekida vojnih operacije, Alija Izetbegović i Ejup Ganić odbili su sjesti za isti stol s Karadžićem u Genevi, jasno pokazujući da nisu imali namjeru priključivanja ikakvim pregovorima. Prema sporazumu, uspostava pokrajina i lokalnih nadležnosti trebala je biti omogućena, kao i stvaranje suda za ljudska prava koji bi podupirao međunarodno humanitarno pravo te suradnja između međunarodnih humanitarnih misija. Ishod glasanja bio je tri za, tri protiv i tri suzdržana, nakon čega je sporazum proslijeđen Predsjedništvu na glasanje.[21] Izetbegović je kategorično odbacio sporazum prvenstveno zato što nije bio unitarnoga karaktera i što je omogućio nacionalnim zajednicama stvaranje pokrajina i lokalnih nadležnosti.

Vojne procjene od lipnja 1993. bile su da ARBiH ne će biti sposoban sačuvati područja koja posjeduje niti vratiti izgubljena područja. Također, predviđeno je da bi se ARBiH pogoršao bez značajne međunarodne pomoći. Mislilo se da će bosanskohercegovački Srbi sporo zauzeti bošnjačke enklave u istočnoj Bosni. Hrvatski položaj u BiH proglašen je čvrstim – mogli su držati područja pod nadzorom protiv Bošnjaka i Srba i predviđeno je da su daljnja osvajanja područja pod bošnjačkom vlašću moguća samo uz srpsku pomoć.[22]

                                                                                                      

Literatura

 

  • Ivan BANDIĆ, „Washingtonski sporazum“, Međunarodne studije, 1, 2001.
  • Bertrand DE ROSSANET, War and Peace in the Former Yugoslavia, Kluwer Law International, The Hague-London-Boston, 1997.
  • James GOW, The Serbian Project and it's Adversaries – A Strategy of War Crimes, Hurst Company, London, 2003.
  • James GOW, Triumph of the Lack of Will: International Diplomacy and the Yugoslav War, Hurst Company, London, 1997.
  • Davor MARIJAN, „Vještački nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine“, Časopis za suvremenu povijest, 2004., str. 2−36.
  • Saša MRDULJAŠ, „Prvi međunarodni pokušaji unitarizacije Bosne i Hercegovine: Vance-Owenov plan (2. siječnja 1993.)“, National Security and the Future, 2−10, 2009.
  • Charles R. SHRADER, The Muslim-Croat Civil War in Central Bosnia: A Military History 1992. 1994., Eastern European Studies, Texas, 2003.
  • Obavještajni dokumenti korišteni s Freedom of Information Act Electronic Reading Room: http://www.foia.cia.gov/collection/bosnia-intelligence-and-clinton-presidency

 

 

 

[1] S. MRDULJAŠ, „Prvi međunarodni pokušaji unitarizacije Bosne i Hercegovine“, National Security and the Future, 2−10, 2009., str. 129.

[2] “Principals Committee Meeting on Bosnia, February 5, 1993,“ bez oznake stranice, (http://www.foia.cia.gov

/sites/default/files/document_conversions/1817859/1993-02-05.pdf, pristupljeno 26. 5. 2014.)

[3] J. GOW, Triumph of the Lack of Will, str. 205.

[4] “Deklaracija o BiH“, Večernji list, 13. veljače 1992.,  str. 6−7.

[5] “Deputies Committe Video Conference on the Former Yugoslavia, 26 February 1993“, str. 2. (http://www.foia.cia.gov/sites/default/files/document_conversions/1817859/1993-05-01.pdf, pristupljeno 26. svibnja 2014.)

[6] S. MRDULJAŠ, “Prvi međunarodni pokušaji unitarizacije Bosne i Hercegovine“, str. 139−140.

[7] J. GOW, Triumph of the Lack of Will, str. 240.

[8] D. MARIJAN, „Vještački nalaz“, str. 222. Vidi također C. SHRADER, The Muslim-Croat Civil War in Central Bosnia: A Military History 1992.− 1994., Eastern European Studies, Texas, 2003.

[9] Isto, 227.

[10] J. GOW, Triumph of the Lack of Will, str. 242−244.

[11] Isto, str. 245−247.

[12] „Narodna Skupština Republike Srpske: Deklaracija o nastavku mirovnog procesa“, Službeni glasnik Republike Srpske, 2/6 (1993.)

[13] „Prospects for Bosnia“, iv., 2., 6., 8., (http://www.foia.cia.gov/sites/default/files/document_conversions/1817859/1993-05-01.pdf, pristupljeno 29. 5. 2014.)

[14] B. DE ROSSANET, War and Peace in the Former Yugoslavia, str. 26−32.

[15] I. BANDIĆ, „Washingtonski sporazum“, Međunarodne studije, 1, 2001., str. 155.

[16] Isto, str. 157.                                    

[17] „Former Yugoslavia Policy“, str. 8.

[18] B. DE ROSSANET, War and Peace in the Former Yugoslavia, str. 39−40.

[19] J. GOW, The Serbian Project, str. 186.

[20] B. DE ROSSANET, War and Peace in the Former Yugoslavia, str. 42.

[21] Isto, str. 43.

[22] „Combatant Forces in the Former Yugoslavia“, iii., 3., 5., (http://www.foia.cia.gov/sites/default/files/document_conversions/1817859/1993-06-01.pdf, pristupljeno 1. lipnja 2014.)

O autoru