Regionalizacija europskog prostora i pitanje hrvatskog identiteta

Pitanje regionalnog određenja neke države povezuje geografski smještaj i njezin geografski položaj[1], političke globalne interese i odnose moći u geopolitičkom poretku u određenom povijesnom kontekstu prema širem području kojemu ta država pripada. Odražava denotativne i konotativne političke oznake – značenja koja su najčešće utemeljena na (usuglašenoj kao takvoj) kulturnoj hijerarhiji i odnosu subjekt – objekt, centar – periferija – poluperiferija. Postojanje same kulturne razlikovne kategorije u problematici političke regionalizacije prostora dovodi do otvaranja rasprave o identitetu koji iz potonjeg proizlazi. U vezi s identitetom važan je i kut gledanja jer se nerijetko događa da vizija identiteta nije identična iz kuta samog nositelja identiteta i drugih aktera pa tako autoperceptivni identitet označava poželjni identitet iz perspektive nositelja identiteta, a nametnuti identitet odražava trenutačno prevladavajuću sliku u svijetu o određenoj državi.[2]

Autoperceptivni identitet rezultat je određene geopolitičke kulture nacije, odnosno kulture konceptualizacije države i njezina jedinstvenog identiteta, pozicije i uloge u svijetu koja proizlazi iz sudara države sa svijetom, a uvjetovana je geografskim položajem države, povijesnom uvjetovanošću i birokratskom organizacijom, diskursima nacionalnog identiteta i tradicijom teoretiziranja odnosa s ostatkom svijeta te mrežama moći koje djeluju unutar države.[3] Geopolitička kultura sastoji se od geopolitičkih imaginacija (percepcije o vlastitom položaju u odnosu na ostatak svijeta) i geopolitičkih tradicija (teorijskih promišljanja vanjskopolitičkih orijentacija države).[4] Geopolitička kultura određenog naroda također odražava odnose moći u određenom povijesnom razdoblju jer biva okarakterizirana pozitivnom ili negativnom, odnosno prihvatljivom ili neprihvatljivom, ovisno o usuglašenoj valorizaciji od strane međunarodne zajednice. Isto je predstavljalo u određenom povijesnom kontekstu temelj za stvaranje određene geopolitičke kulture hrvatskoga političkog naroda koja je doživjela mijene ovisno o svom povijesnom razvitku geopolitičkog položaja, što se u hrvatskom slučaju vidi u analizi političkih rasprava u pojedinom povijesnom vremenu.[5]  Stoga, na razvoj geopolitičke kulture hrvatskog naroda utjecao je položaj Hrvatske kao periferne zemlje zbog dodira i utjecaja različitih civilizacijskih krugova koji su se prožimali, ali i sukobljavali te su imali utjecaj na povijesni i kulturni razvoj cjelokupnog prostora što je naposljetku obilježilo hrvatsku složenu politogenezu i geopolitičku morfogenezu.[6] Razloge perifernosti na geopolitičkom planu moguće je shvatiti i geopolitičkim položajem unutar tzv. Rimlanda. Geopolitički teoretičar Nicholas J. Spykman smatra da je onaj tko kontrolira rubne dijelove (Rimland) u stanju kontrolirati Euroaziju, što izravno podrazumijeva da kontrolira i svijet. Glavna geopolitička i geostrategijska značajka geopolitičkog Rimlanda jest to što je riječ o kontinuiranoj zoni sukoba unutar kojeg južnoslavensko područje zauzima geografski kontinentsku cjelinu Balkanskoga poluotoka, ali ne i ključne žarišne točke toga dijela Europe (ušće Dunava, Carigrad i tjesnaci, Solun, Trst).[7] Na tom je području stoga tijekom povijesti instrumentalizirano niz lokalnih konflikata kojima je svrha bila onemogućiti suparničke velesile da uspostave svoj utjecaj u regiji primjenom ofenzivnih i defenzivnih mehanizama.[8]

Navedeni odnosi mogu se evaluirati kroz četiri moderne kategorije regionalnoga određenja hrvatskog prostora (Balkan, Zapadni Balkan, Srednja Europa, Jugoistočna Europa). Dodatno ću se dotaknuti i pojma „euroregije“ koji proizlazi iz politike moderne europske regionalizacije koja bitno odražava latentne interese EU prema samom pojmu države i njezinim funkcijama. Zanemarit ćemo ovim putem fizionomski pogled na geografsku regionalizaciju prostora te se prikloniti u evaluaciji morfogenetskom pristupu. Načelo fizionomske homogenosti u prošlosti je imao veću primjenu, a potječe iz determinističke faze razvoja geografske znanosti, kada se smatralo da prirodni čimbenici imaju presudan utjecaj na prostor i formiranje regija, dok se utjecaj čovjeka smatrao sporednim.[9] S vremenom se sve veće značenje u pristupu regionalizaciji prostora davalo antropogenim utjecajima te morfogenetski pristup stoga više ističe potrebu uvida u socijalne čimbenike koji utječu na prostor i stvaranje regija.[10] Naposljetku, između prirodne i društveno-političke okoline uspostavljaju se recipročni utjecaji jer ljudske zajednice transformiraju prirodnu sredinu jednako koliko su i same pod njezinim utjecajem.[11]  

Balkan

Geografski gledano, Balkan je izrazito nedefiniran pojam, a svaka enciklopedija, atlas ili neka druga stručna literatura s područja geografije navodi drugačije geografske odrednice Balkana[12].[13] Međutim, riječ je zapravo o geopolitičkoj odrednici koja označuje multietnički i politički trusan prostor jugoistočnoga ruba Europe te pojam označuje problem, a ne regiju, što znači da je riječ o povijesnom i političkom[14], a ne o geografskom pojmu.[15] Razloge koji dovode do prethodne tvrdnje objašnjava Marija Todorova kada za regiju Balkana kaže: „U širem smislu riječi, regija koju danas nazivamo Balkanom jest složen rezultat međuigre brojnih povijesnih utjecaja: političkih, ekonomskih, društvenih, kulturnih itd.“[16]  

Geografski Balkan koji obuhvaća širi prostor jugoistočne Europe uvodi njemački prirodoslovac Johann August Zeune  koji u svom djelu Gea (napisanom 1809. godine) prvi upotrebljava izraz „Balkanski poluotok“, pogrešno zaključivši da se Stara planina Balkan pruža od Jadranskoga do Crnoga mora te da ima funkciju središnjega planinskog niza koji europsko kopno dijeli od njegova potkontinenta.[17] Takav prošireni Balkan nije svojedobno šire prihvaćen zbog postojanja političko-geografske odrednice koja je imala vrlo sličan prostorni opseg – „Europske Turske“ (koja je podrazumijevala sve europske zemlje pod osmanskom vlašću).[18] Kada se Berlinskim kongresom počela mijenjati geopolitička slika Europe, pojam „Europske Turske“ izgubio je svoju funkciju te je revitalizirano ime „Balkanskoga poluotoka“ kao supstitucija, ali se njegove sjeverne granice više nisu poistovjećivale sa Zeuneovim središnjim planinskim lancem, nego s dosezima turskih osvajanja u 19. stoljeću.[19] Činjenicu da je geografski pojam Balkana potkraj 19. i na početku 20. stoljeća primarno povezan s osmanskim teritorijem u Europi potvrđuju i zemljopisne karte iz toga razdoblja jer dok karte Balkanskoga poluotoka nastale do 1878. godine redovito uključuju Bosnu i Hercegovinu, one nastale kasnije dosežu na sjever samo do Srbije i Crne Gore, odnosno obuhvaćaju tadašnji osmanski teritorij u Europi (isključujući tako i Grčku koja također više nije bila pod osmanskom okupacijom).[20] Jedine karte koje i u 20. stoljeću u sklopu Balkanskoga poluotoka prikazuju Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu jesu jugoslavenske provenijencije.[21] U revitalizaciji imena Balkan osobitu je ulogu imao srpski geograf Jovan Cvijić koji u Parizu 1918. godine objavljuje svoje djelo Balkanski poluotok – humana geografija (indikativno – mjesto i godina kada se odlučivalo o stvaranju Države SHS).[22] Cvijić je za potrebe vremena pomaknuo granicu Balkana na Soču i alpski planinski sustav u zaleđu, obuhvativši tako tim poluotokom i čitavu Sloveniju, ustvrdivši da je riječ o prostoru dokle doseže migracija Srba.[23] Ideja o takvom Balkanskom poluotoku poslužila je kao argument utvrđivanja novih granica na temelju etničkoga principa, a Balkan predstavljen kao etnički homogen prostor bio je nužan u naglašavanju jedinstva  heterogenoga prostora.[24]

Nastavljajući razgovor o Jugoslaviji, tijekom Hladnoga rata ona je percipirana kao dio Balkana otvoren prema Europi koji je već 1980. godine potpisao sporazum o suradnji s EZ, no tijekom ratnih sukoba 1990-ih interpretacija pojma Balkan postaje drugačija, a za političke aktere EU Balkan postaje zajednički geopolitički termin za grupu postkomunističkih zemalja na jugoistoku Europe čije su zajedničke značajke vjekovna nacionalna mržnja, neprestani nacionalni sukobi unutar i između država, povijesni animoziteti te ranjivost političkoga i ekonomskog sustava obuhvaćena pojmom „slaba država.“[25] Poslije pada komunizma, Balkan se kao uvjetno rečeno geografska odrednica češće upotrebljava te najčešće konotativno značenje koje Balkan dobiva u europskom i svjetskom medijskome diskursu je ono koje kaže da je Balkan mračni i nepristupačni dio Europe, rubni dio u kulturološkom smislu i često se veže uz pojmove kao što su konflikt, nestabilnost, nesigurnost, anarhija, korupcija i sl.[26] Jedna od konotacija koje pojam Balkan sa sobom nosi je i da ono podrazumijeva europsku periferiju ili provinciju, a ponekad mu se obraća i kao „Zapadu Istoka“.[27] Iz tog razloga, pojam se u prvim godinama stvaranja hrvatske države ali i danas gotovo isključivo upotrebljavao/a kao pojam suprotan Europi/Zapadu, a Hrvatska je samu sebe identificirala nasuprot Balkanu.[28]

 

Zapadni Balkan

Sintagma „Zapadni Balkan“ označava simboličku moć, tko određuje pravila igre i odlučuje ne samo o uvjetima ulaska na „Zapad“ već i o samom nazivu političke regije.[29] Geopolitički projekt „Zapadnog Balkana“ izražava stratešku  i eksperimentalnu meku zonu Jugoistočne Europe te  politiku EU prema istome, prostoru bivše Jugoslavije (minus Slovenija, plus Albanija), koji se onda promiče i kao geografska odrednica istoga prostornog opsega.[30]

Prve političke ideje i inicijative o rekonstrukciji Balkana kao novoj regiji Europe javljaju se 1993. godine, a politički koncept zapadnoga Balkana intenzivnije se razvija od 1997. godine kada „Opći savjet Europske unije“ usvaja „Politiku regionalnoga pristupa za zemlje zapadnoga Balkana“, a sam pojam zapadnoga Balkana uveden je i u institucije EU-a kada je u okviru „Vijeća ministara EU-a“ osnovano posebno „Regionalno povjerenstvo Vijeća ministara za Zapadni Balkan“[31].[32] U političkoj afirmaciji pojma „Zapadni Balkan“ bitnu je ulogu imalo skupno izvješće Europske unije pod  naslovom „Uloga unije u svijetu“, gdje se u sedmom odjeljku pod naslovom Odnosi sa zemljama zapadnog Balkana prvi put koncizno geografski određuje „Zapadni Balkan“ te od tada ne označuje samo virtualni politički pojam nego i jedinstvenu geografsku regiju definiranu prvenstveno određenom vanjskom politikom EU prema navedenom prostoru.[33]

Svojedobno, kada se pojavila, ta je definicija u Hrvatskoj dočekana kao uvreda i kritizirao ju je politički vrh zemlje, no s vremenom je prevladao pragmatizam pa je hrvatska politička elita prihvatila termin.

Srednja Europa

„Srednja Europa“[34] je kao i pojam „Balkan“ geografski pojam, povijesna kategorija i „stanje duha“, europski politički/geopolitički/civilizacijski pojam.[35] Obuhvaća dio europskoga kontinenta okvirno omeđenog Baltičkim morem na sjeveru, Alpama i Jadranom na jugu, granicama nekadašnjeg SSSR-a na istoku te francuskom granicom na zapadu i predstavlja prijelaznu regiju prema ostalim dijelovima Europe.[36] Georg Friedrich List sredinom 19. stoljeća rabi distinktivan naziv „Mitteleuropa“ čime je unutar te iste srednje Europe označio njemačko i austrijsko carstvo, Švicarsku i zemlje današnjeg Beneluksa, što se u geopolitičkim teorijama često poistovjećuje za njemački „lebensraum“.[37] Zapadnoeuropsko političko poimanje regije u povijesti je drugačije, predstavlja tampon-zonu koja dijeli Rusiju od Nijemaca, svojedobno brana od boljševika s istoka, a europska vizija srednje Europe danas je Srednja Europa bez Njemačke[38] (Mala Srednja Europa) koju čine Poljska, Češka, Slovačka, Slovenija, Hrvatska, Mađarska, Austrija.[39] Nakon Drugoga svjetskog rata dolazi do podjele te središnje zone na zapadni/kapitalistički i istočni/socijalistički blok. Ta je podjela stvorila suženi pojam „Srednje Europe“, koji se raspadom socijalističkoga sustava ponovno počeo mijenjati, vraćajući pritom u svoj opseg sve zemlje koje su mu položajem i kulturnom krugu u povijesti pripadale.

Iako etnički raznolika i s pojedinim snažnim identitetima, u najvećoj je mjeri prožeta germanskom civilizacijom (uz snažan utjecaj židovstva). Ona je križište između sjevera i juga, zapada i istoka, a osim toga participira i na morima (Sjeverno more, Baltik, Jadran) i dobro je položena za prodore i prema sjeveroistoku, istoku i prema jugoistoku, a središnji smještaj Njemačke sličan je smještaju Italije na Sredozemlju.[40] Kulturološki, povijesni i religijski argumenti pripadanja Srednjoj Europi prisutni su u svim pokušajima određivanja srednjoeuropskoga prostora.[41]

Danas u definiranju Srednje Europe postoje zemlje izrazito prijelaznih značajki. Osim Rumunjske koja čini prirodni spoj Istočne i Srednje Europe, jedna od prijelaznih zemalja je i Hrvatska. Njezin sjeverni dio pripada srednjoeuropskoj regiji, dok južna Hrvatska s izrazito mediteranskim naslijeđem pripada krugu južnoeuropskih zemalja, a osim Hrvatske, izrazite osobine prijelaznoga prostora imaju Bosna i Hercegovina, Srbija i Makedonija.

Jugoistočna Europa

Pojam nastaje zbog definiranja južnih granica „Srednje Europe“ te prijelaznoga karaktera pojedinih zemalja pa se južni dio „Srednje Europe“ izdvaja kao „Jugoistočna Europa“ koju čine Grčka, Rumunjska, Bugarska, Albanija, Srbija, Crna Gora, Makedonija i Hrvatska.[42] Sam pojam, međutim, u vremenu nakon Drugoga svjetskog rata postaje nepoželjan za javno korištenje zbog nacističkih upotreba toga imena, premda se u ostatku Europe i u SAD-u oba imena podjednako koriste u identičnom smislu, s tim da se prednost ipak daje imenu „Balkan“.[43] Reaktualizira se pak kao regionalno određenje devedesetih godina 20. stoljeća američkom „Inicijativom za suradnju na Jugoistoku Europe“ (SECI).[44]     

U političkom smislu SECI je trebao biti dokaz američke odlučnosti da bude prisutna na Jugoistoku Europe s premisom da bi uz razvijanje suradnje zemalja jugoistočne Europe oslabio islamski utjecaj na tom području te da bi ujedno i neke ruske akcije bile u velikoj mjeri oslabljene[45] Plan je obuhvaćao pojačanu američku suradnju sa zemljama jugoistočne Europe u kojima su krenuli procesi demokratizacije, a ciljevi plana trebaju biti: konsolidacija reformi, razvijanje regionalne suradnje, pomaganje integracije u europske i transatlantske zajednice, jačanje mira i stabilnosti u regiji.[46] Clintonova je politika tako uvela SAD u strategijsko područje Jugoistoka Europe, posebice važno glede pristupa i povezanosti s bitnim točkama tekućega američkog vanjskopolitičkog angažmana (Bliski istok, kaspijsko područje, Golf, istočni Mediteran).[47]

Hrvatska je javnost negativno prihvatila dotičnu Inicijativu vidjevši u njoj „identitetnu“ oznaku Istoka.

 

Europa regija i euroregije

Ono što je zajedničko dosadašnjim regionalizacijama jest da su sve do najnovijeg vremena granice regija činile granice država. Međutim, devedesetih godina 20. stoljeća u regionalizaciji Europe dolazi do pojave geoekonomske regionalizacije koja nije ograničena državnim granicama te je EU od prvotne ideje „Europe regija“ sastavljene od nacionalnih regija počela promicati „Euroregije“ kao transnacionalne i transkulturalne regije.[48] Osnovni kriterij za stvaranje „Euroregije“ jest da se radi o regiji koja obuhvaća dijelove teritorija barem dviju država i da se temelji na obostranom dogovoru država o suradnji.[49] Pojava „Euroregija“ češća je u manjim državama, a čine prirodne geografske cjeline koje zbog prirodnih ili drugih društvenih čimbenika imaju zajedničke razvojne interese.[50]

Indikativno je, međutim, da zahvaljujući svojim izravnim predstavnicima u „Odboru regija“ te u „Skupštini europskih regija“, euroregije mogu donositi odluke bez prethodnoga konzultiranja s vladama nacionalnih država, imaju svoje službene akte (Statut), predsjednika regije, svoje zajedničke organe, zastavu i simbole.[51] Događa se stoga na europskoj razini pokušaj smanjivanja moći nacija-država u procesu odlučivanja, a polazeći od prostorno integrativne teorije o nastanku države – zastava i simboli su centripetalni/povezujući aspekt u procesu nastanka države jer su oni simbolički nositelji državne ideje i nacionalnog identiteta, što u ovom slučaju dovodi do zaključka da je regionalizam (koji je postao i oblik rastućeg nacionalnog izjašnjavanja općenito u posljednje vrijeme) ujedno i potenciran.

Jedna od euroregija koja obuhvaća hrvatski prostor je „Jadranska euroregija“. Osnovana je 2006. godine u Puli s namjerom da se trenutačna rascjepkanost jadranskoga prostora na nacionalne države i njezina perifernost u odnosu na ostatak EU prevlada transgraničnom suradnjom i tako omogući ekonomski rast i razvoj kao jedne koherentne cjeline.[52] Zatim, euroregionalna suradnja „Dunav – Drava – Sava“[53] nastala 1998. godine koja obuhvaća dijelove Bosne i HercegovineHrvatske i Mađarske koji gravitiraju navedenom području spomenutih rijeka te se unutar nje ostvaruju načela „Europske okvirne konvencije o prekograničnoj suradnji teritorijalnih zajednica i vlasti“. Povod okupljanju primarno je bio projekt izgradnje europske autoceste Europskim prometnim koridorom V/c (TEM projekt) koji će bolje povezati ova područja te omogućiti bolju povezanost srednje Europe s Jadranskim morem.

Zaključak

Regionalno određenje europskoga prostora oblik je političke, kulturne i geografske organizacije, valorizacije i hijerarhizacije prostora. Povijesna je kategorija koja odražava odnose moći u geografiji prostora u određenom vremenu. Hrvatska tako u modernim europskim regionalizacijama pripada ekonomski i politički problematičnim i kulturno perifernim europskim regijama. Nakon pada socijalizma u Europi započeo je proces europske stabilizacije područja koje sama Europa naziva „Balkanom“, „Zapadnim Balkanom“, „Jugoistočnom Europom“. Cilj je bio širenje i adaptacija europskoga („Zapadnog“) modela funkcioniranja pravnih država (demokratizacije društva i institucija te usuglašavanja ekonomskih i pravnih regulativa) propagirajući pritom potrebu ekonomskog povezivanja dotičnih zemalja u duhu geoekonomije, polazeći od iste ideje koja je svojedobno predstavljala premisu za stvaranje ujedinjene Europe (koja bi ekonomskim povezivanjem nadišla svoju povijest opterećenu ratom i tako onemogućila neki budući). Problematika koja nastaje ovim pristupom je sljedeća − područje (uvjetno rečeno) „Balkana“ zbog niza je povijesnih razloga u današnje vrijeme još uvijek prostor nerazriješenih nacionalnih pitanja i nedovršenog održavotvorenja (kojima su razlog između ostaloga i interesi Zapada). Danas stoga, kada se u duhu fetišizacije globalne geoekonomije stvara i latentno kulturološki propagira ideja postnacionalnoga i postteritorijalnoga društva, Europa zanemaruje da je prostor „Balkana“ konglomerat „mladih“ država netom proizašlih iz rata za teritorij, ali bez obzira na tu „mladost“ − s dugom tradicijom postojanja nacionalnog identiteta. Prema modelu strukturnih rascjepa Lipseta i Rokkana po kojemu su dimenzije političkoga prostora određene socijalnim, ili vrijednosnim podjelama/rascjepima, uočava se po ovom pitanju rascjep kroz prizmu integracija-neovisnost / nacionalno-europsko.[54] Posebno je to uočeno u odnosu termina EU-balkanizacija, odnosno integracija-teritorijalna rascjepkanost. Osim što se stvara dojam kulturne hijerarhizacije, što rezultira nastankom otpora prema istome (čemu su pridonijele simboličke oznake proizašle iz same regionalizacije), događa se i svojevrsna diskrepancija između zahtjeva i želja EU prema ovom prostoru te između stvarnog stanja na terenu pri čemu se na mikro-nivou društva latentno pod utjecajem retorike sa Zapada stvara podijeljena geopolitička kultura koja stvara ujedno i dvije kulturološke struje u stalnom ratu (što nerijetko biva instrumentalizirano u političke svrhe). Jednu obilježava određeni oblik atradicionalizma i anacionalizma jer se nacionalizam veže uz pojmove isključivosti kao što su šovinizam i ksenofobija (što je naposljetku plošno pristupanje samom pojmu i rezultat je između ostalog globalne retorike nakon posljednjeg svjetskog rata poduprte i globalizacijskim učincima). Obilježava je i negiranje pozitivnih funkcija tradicije, kao i tradicionalnih institucija društva, naglašavajući samo negativne osobine istih.[55] Navedeni aspekti tako se izjednačuju s prošlošću i konzervativnošću (što se u današnjem imaginariju smatra negativnim), pri čemu se stvara karikirani idealtipski (u Weberovom smislu) stereotip pripadnika druge skupine koji posjeduju nacionalno-kulturni (u ovom slučaju hrvatski) identitet.

Literatura

Atlas

  1. Atlas EUrope, (ur.) Mladen KLEMENČIĆ, Leksikografski zavod M. Krleža, Zagreb, 1997.

Knjige

  1. O' TUATHAIL, G., DALBY, S., ROUTLEDGE, P., Uvod u geopolitiku, PK, Zagreb, 2007.
  2. TOPALOVIĆ, D., Balkanska Europa: geopolitičke teme, Diorama, Zagreb, 2000.
  3. VUČIĆ, P., Politička sudbina Hrvatske, Mladost, Zagreb, 1995.
  4. VUJIĆ, , Fragmenti geopolitičke misli, ITG, Zagreb, 2004.

Članci u časopisima

  1. BEŠIREVIĆ, N., CUJZEK, I., „Regionalna politika Europske unije prema Zapadnom Balkanu – dosezi i ograničenja“, Politička misao, 50/2013., 1.
  2. DEL BIANCO, D., „Crossborder Co-operation as a Tool for Trans-national Integration and Conflict Resolution: The Upper Adriatic Euroregional Experiences“, Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, 43/2006., 1.
  3. PAVIĆ, R., „Europa:zemljopisni sastav i geopolitička podjela“, Anali Hrvatskog politološkog društva, 4/2007, br. 1.
  4. SLUKAN-ALTIĆ, M., „Hrvatska u europskim regionalizacijama: regionalizacija kao integracija ili geografija moći, Društvena istraživanja, 17/2008., br. 3 (95).
  5. SLUKAN-ALTIĆ, M., „Hrvatska kao Zapadni Balkan – geografska stvarnost ili nametnuti identitet?“, Društvena istraživanja, 20/2011., br. 2(112).
  6. TANASIĆ, N., „Denotacija i konotacija imena "Balkan" i njegovih izvedenica“, Hrvatistika, 4/2010., br.
  7. TRNSKI, M., „Prošlost u sadašnjosti: Lipset-Rokkanov model rascjepa i regionalna politika EU“, Politička misao, 43/2006., br. 4.
  8. VUKADINOVIĆ, R., „Američka politika na jugoistoku Europe“, Politička misao, 35/1998., br. 4.

Internet

  1. http://www.matica.hr/media/pdf_knjige/819/hrv.%20identitet%20105.pdf. (MladenKLEMENČIĆ, „Zemljopisni i geopolitički položaj: sastavnice hrvatskoga identiteta", Biblioteka Zbornici.)
  2. http://www.ddseuro.org/

 

 

[1] Geografski smještaj je određen prirodnim, relativno nepromjenljivim obilježjima, zbog čega se smatra statičnim geografskim lokacijskim obilježjem, dok je geografski položaj određen društvenim i političkim obilježjima koja su promjenljiva u vremenu i stoga je izrazito dinamično geografsko lokacijsko obilježje. (U: Mladen KLEMENČIĆ, „Zemljopisni i geopolitički položaj: sastavnice hrvatskoga identiteta.“ Biblioteka Zbornici.)

[2] Ibidem.

[3]Gearoid O' TUATHAIL, Simon DALBY, Paul ROUTLEDGE, Uvod u geopolitiku,  PK, Zagreb, 2007., str. 21.

[4]Ibidem.

[5] Ona je u vrijeme nakon 1102. godine označavala borbu za prava hrvatskih velikaša naspram ugarske kraljevske kuće. Za vrijeme turske opasnosti izražavala je potrebu za homogenizacijom naroda i povratkom oduzete zemlje. Početkom 19. stoljeća stvorena je ilirska opcija koja je odražavala romantičarski duh vremena koji je žudio za minulim povijesnim vremenom, a praktično je odražavala činjenicu da je politički ideja opstanka u Monarhiji moguća jedino kroz ujedinjenje slavenskih zemalja. Nakon sloma Monarhije ta je južnoslavenska ideja dobila podršku Zapada za ustroj državne jedinice. Ideja o slobodnoj, neovisnoj hrvatskoj državi bila je politički okvir manjine dugo vremena, najvjerojatnije zbog opterećenosti kompleksom veličine, nepostojanjem hrvatske vladarske dinastije (što je u onodobnom političkom imaginariju predstavljalo veliki nedostatak) što je sveukupno naposljetku stvorilo geopolitičku kulturu koju je karakterizirala svijest o postojanju hrvatskog naroda, ali mogućnost njegova ostvarenja jedino u nekoj većoj političkoj tvorevini. Politička elita ideju o postojanju Hrvatske kao samostalne i neovisne države iskristalizirala je i postavila kao jedinu političku opciju tek nakon eskalacije sukoba 1990-ih godina i odbijanja ponude konfederalnog uređenja Jugoslavije od strane Predsjedništva SFRJ. (Više u: Petar VUČIĆ, Politička sudbina Hrvatske, Mladost, Zagreb, 1995.)

[6] Izdvajaju se, međutim, tri ključna kulturno-civilizacijska kruga. Sa zapada i juga Hrvatska je bila izložena utjecajima europskoga Sredozemlja koji predstavlja katolički civilizacijski krug (narodnosno pretežito romanski). Na sjeveru je to srednjoeuropski civilizacijski krug, također pretežito katolički (ali i s primjesama židovstva i protestantizma), a utjecaji koje je Hrvatska primala ostvarili su se ponajprije kroz dodir s Germanima (Nijemcima, Austrijancima) te Mađarima. Treći kulturno-civilizacijski krug jest balkanski, obilježen pravoslavljem i islamom (turska osvajanja).

[7]Atlas Europe, (ur.) Mladen KLEMENČIĆ, Leksikografski zavod  M. Krleža, Zagreb, 1997., str. 349.

[8]Jure VUJIĆ,  Fragmenti geopolitičke misli, ZG, ITG, 2004., str. 112.

[9]Mirela SLUKAN-ALTIĆ, „Hrvatska u europskim regionalizacijama: regionalizacija kao integracija ili geografija moći, Društvena istraživanja, 17/2008., br. 3(95), str. 352.

[10] Ibidem.

[11] Jure VUJIĆ, Fragmenti geopolitičke misli, ZG, ITG, 2004., str. 108.

[12] Prirodoslovni Balkan je geografski i popularni pojam za južni dio europskog prostora koji podrazumijeva područje južno od spojnice Riječki zaljev – Kupa te Save i Dunava, a budući da su Dobruđa i delta Dunava  u Rumunjskoj sličnije ostaloj Rumunjskoj i Ukrajini nego Balkanu, onda kao krajnju istočnu granicu Balkana uzimamo rumunjsko-bugarsku granicu od približno Silistre do Crnog mora. Balkanski se poluotok određuje i kao jugoistočni dio europskoga kontinenta kojemu je kopnena granica obično određena linijom Trst – Odessa. Polazeći od geografske definicije poluotoka u kojoj se navodi da je riječ o istaknutom dijelu kopna koji je s tri strane okružen morem, s tim da najkraća stranica toga zamišljenog trokuta mora biti okrenuta prema kopnu, Balkanski je poluotok definiran granicom na Savi i Dunavu geografski neodrživ. Kopnena stranica toga zamišljenog trokuta određena krajnjim točkama Trstom i Odesom bila bi duga 1 365 kilometara, dok bi njezine bočne stranice iznosile 1 285 km (Trst – jug Peloponeza), odnosno 1 350 km (Odesa – jug Peloponeza) te je u ovom slučaju kopnena stranica zamišljenoga trokuta poluotoka najduža, a ne najkraća stranica trokuta, a shodno tomu od svih uvjetno rečeno balkanskih zemalja samo Grčka te dijelom Albanija i Makedonija imaju izrazit poluotočni položaj, odnosno Balkanskim se poluotokom u prirodoslovnom, čisto geografskom smislu može se definirati samo prostor južno od planine Balkana. (Više u: Atlas EUrope, (ur.) Mladen KLEMENČIĆ, Leksikografski zavod M. Krleža, Zagreb, 1997., Mirela SLUKAN-ALTIĆ, „Hrvatska kao Zapadni Balkan – geografska stvarnost ili nametnuti identitet?“, Društvena istraživanja, 20/2011., br. 2(112), Radovan PAVIĆ, „Europa: zemljopisni sastav i geopolitička podjela“, Anali Hrvatskog politološkog društva, 4/2007, br. 1. )

[13] Mirela SLUKAN-ALTIĆ, „Hrvatska kao Zapadni Balkan – geografska stvarnost ili nametnuti identitet?“, Društvena istraživanja, 20/2011., br. 2(112), str. 402.

[14] Politički Balkan ima jezgru Srbiju bez Vojvodine i Makedoniju te ima izrazito geopolitičko i prometno značenje, geopolitičko težište Balkana je Makedonija, a sam pojam „balkanska fragilna zona“ je geopolitički termin za pojas nesigurnosti, sukoba i neriješenih etničko-religijskih problema, kao i problema granica te nedovršenog održavotvorenja.  (U: Atlas EUrope, (ur.) Mladen KLEMENČIĆ, Leksikografski zavod M. Krleža, Zagreb, 1997., str. 201.).

[15]Mirela SLUKAN-ALTIĆ, „Hrvatska kao Zapadni Balkan – geografska stvarnost ili nametnuti identitet?“, Društvena istraživanja, 20/2011., br. 2(112), str. 405.

[16]Nevenka TANASIĆ, „Denotacija i konotacija imena "Balkan" i njegovih izvedenica“, Hrvatistika, 4/2010., br. 4, str. 115.

[17] Mirela SLUKAN-ALTIĆ, „Hrvatska kao Zapadni Balkan – geografska stvarnost ili nametnuti identitet?“, Društvena istraživanja, 20/2011.,  br. 2(112), str.  405-406.  (Nakon Zeuneova djela koje uvodi sporni pojam, isti u prvoj polovici 19. stoljeća susrećemo rijetko te naposljetku i sam njemački geograf Carl Ritter izražava svoje neslaganje te ističe da poluotočni položaj ima samo područje južno od Stare planine pa shodno tomu predlaže da spomenuti poluotok ponese ime „Grčki poluotok“.)

[18] Ibidem.

[19] Ibidem.

[20] Ibidem.

[21] Ibidem, str. 406 – 407.

[22] Ibidem, str. 407.

[23] Ibidem, str. 407.

[24] Ibidem, str. 408.

[25] Nataša BEŠIREVIĆ, Ivana CUJZEK, „Regionalna politika Europske unije prema Zapadnom Balkanu – dosezi i ograničenja“, Politička misao, 50/2013., br. 1, str. 158.

[26] Nevenka TANASIĆ, „Denotacija i konotacija imena "Balkan" i njegovih izvedenica“, Hrvatistika, 4/2010., br. 4, str. 112.

[27] Ibidem, str. 114.

[28] Ibidem, str. 112.

[29] Nataša BEŠIREVIĆ, Ivana CUJZEK, „Regionalna politika Europske unije prema Zapadnom Balkanu – dosezi i ograničenja“, Politička misao, 50/2013.,  br. 1, str. 158.

[30] Mirela SLUKAN-ALTIĆ, „Hrvatska kao Zapadni Balkan – geografska stvarnost ili nametnuti identitet?“, Društvena istraživanja, 20/2011., br. 2(112), str. 409. (Demokratizacijom regije putem projekata civilnog društva, zaštite ljudskih prava...)

[31] „Council for the Western Balkans“ kojeg tvore diplomati članica zemalja EU-a, neki članovi Europske komisije i članovi tajništva Vijeća ministara.

[32] Ibidem, str. 409 – 10.

[33] Ibidem.

[34] Premda postoji distinkcija između političke i geografske „Srednje Europe“. Geografska je teritorijalno nešto veća.

[35] Duško TOPALOVIĆ, Balkanska Europa: geopolitičke teme,  Diorama, Zagreb, 2000.

[36] Pojam se pojavljuje sa Zeunom, s primarnim ciljem da se naglase prijelazna obilježja središnjeg dijela kontinenta, oceansko atlantska i kontinentalni euroazijski utjecaji. (U: Atlas EUrope, (ur.) Mladen KLEMENČIĆ, Leksikografski zavod M. Krleža, Zagreb, 1997.).

[37] Atlas EUrope, (ur.) Mladen KLEMENČIĆ, Leksikografski zavod M. Krleža, Zagreb, 1997., str. 201.

[38] Time se politički i simbolički briše povijesna oznaka njemačkog „lebensrauma“ s ovog područja.

[39] Ibidem.

[40] Radovan PAVIĆ, „Europa: zemljopisni sastav i geopolitička podjela“, Anali Hrvatskog politološkog društva, 4/2007, br. 1, str. 238.

[41] Mirela SLUKAN-ALTIĆ, „Hrvatska u europskim regionalizacijama: regionalizacija kao integracija ili geografija moći, Društvena istraživanja,  17/2008.,  br. 3(95), str. 359 – 360.

[42] Pojam proturječi osnovnoj geometriji kontinenta, a legitiman je ako se Rusija ne percipira kao dio Europe jer se spomenuti prostor definiran kao jugoistok uopće ne nalazi na jugoistočnom rubu kontinenta nego čini središnji dio južnoga europskog pročelja koje se proteže od Pirinejskoga poluotoka do Povolžja te je riječ o središnjem dijelu Južne Europe. (U: Radovan PAVIĆ, „Europa:zemljopisni sastav i geopolitička podjela“, Anali Hrvatskog politološkog društva, 4/2007, br. 1.; Mirela SLUKAN-ALTIĆ, „Hrvatska u europskim regionalizacijama: regionalizacija kao integracija ili geografija moći, Društvena istraživanja, 17/2008., br. 3 (95), 2008., str. 359 –360.)

[43] Nevenka TANASIĆ „Denotacija i konotacija imena "Balkan" i njegovih izvedenica“, Hrvatistika, 4/2010., br.  4,  str. 112.

[44]Albanija, BiH, Bugarska, Hrvatska, Turska, Grčka, Mađarska, Makedonija, Moldavija, Crna Gora, Rumunjska, Srbija, Slovenija.

[45] Radovan VUKADINOVIĆ, „Američka politika na jugoistoku Europe“, Politička misao, 35/1998., br. 4, str. 11 – 12.

[46] Ibidem.

[47] Ibidem, str. 19.

[48] Mirela SLUKAN-ALTIĆ, „Hrvatska u europskim regionalizacijama: regionalizacija kao integracija ili geografija moći , Društvena istraživanja, 17/2008., br. 3 (95), str. 362 – 364. (Regije Europe čine regionalne jedinice nacionalnih država članica EU i država koje će to tek postati, a koje imaju službeni status u okviru matične države kao jedinice upravno-teritorijalnog ustroja. Trend defragmentacije nacionalnih prostora ojačao je od 1985. godine, kada je u Strasbourgu osnovana „Skupština europskih regija“ kao tijelo Europske unije koje promiče sudjelovanje regija u donošenju politika na europskoj razini te međuregionalnu suradnju. Osim što je time institucionalizirano sudjelovanje regija u političkom životu Europe, omogućeno je i da se model regionalizacije Europe postavi kao jedan od modela izgradnje ujedinjene Europe. Ugovorom iz Maastrichta 1992. godine regijama je omogućeno da imaju predstavnike u Vijeću EU/Vijeću ministara i oblikovano je  novo političko tijelo „Odbor regija“ koje je uz „Gospodarski“ i „Socijalni odbor“ postalo drugo savjetodavno tijelo EU sa sjedištem u Bruxellesu te su svime navedenim regije dobile instrument vlastita društveno-političkoga djelovanja i izvan nacionalnih državnih tijela. Regije Europe u sklopu Hrvatske obuhvaćaju 21 regiju koje zapravo čine sve hrvatske županije i time je upravno-teritorijalni ustroj Hrvatske izjednačen s geografskim regijama.).

[49]Ibidem, str. 362 – 364.

[50] Ibidem, str. 365 – 366.

[51] Ibidem, str. 367.

[52] Njezine članice su: osam hrvatskih županija (Istarska, Primorsko-goranska, Ličko-senjska, Zadarska, Šibensko-kninska, Splitsko-dalmatinska i Dubrovačko-neretvanska), sedam talijanskih regija, slovenska općina Izola, Hercegovačko-neretvanska županija, pet albanskih jedinica lokalne samouprave i crnogorska općina Kotor i transgranični je institucionalni okvir za rješavanje zajedničke problematike, između ostaloga zaštita kulturne baštine, okoliša, održivi gospodarski razvoj u turizmu, poljoprivredi, ribarstvu, rješavanje infrastrukturnih problema. Istodobno jest i okvir za stabilizaciju političkog prostora te latentno širi prostor EU izvan njezinih granica. (U: Više u: Daniele DEL BIANCO, „Crossborder Co-operation as a Tool for Trans-national Integration and Conflict Resolution: The Upper Adriatic Euroregional Experiences“, Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, 43/2006.,  br. 1.)

[53] Podatci s mrežne stranice:  http://www.ddseuro.org/. Zadnje pristupanje 12. 1. 2014.

 

[54]Marko TRNSKI, „Prošlost u sadašnjosti: Lipset-Rokkanov model rascjepa i regionalna politika EU“,  Politička misao, 43 / 2006., br. 4.

[55] Svaka društvena institucija posjeduje i negativne i pozitivne društvene funkcije.

O autoru