152 dana Laslova

Laslovo (mađ. Szentlászló) je malo selo na obali rijeke Vuke, na željezničkoj liniji Vinkovci − Osijek. Ono je primjer tipične seoske idile: male kuće, polja kukuruza, mađarski i hrvatski seljani zajednički obavljaju svakodnevne rutinske poslove. Osim nekoliko porušenih kuća, putnik ne može ni zamisliti da je prije 24 godine ovo selo bilo pod opsadom četvrte najveće vojske u Europi, i to puna 152 dana bez prekida, zahvaljujući ustrajnoj obrani mađarskih i hrvatskih vojnika dragovoljaca. Tijekom ta 152 dana, Laslovo je postalo simbol hrvatsko-mađarskoga suživota i prijateljstva. Ali, što se točno događalo tijekom tih burnih dana?

Od suživota do agresije

Početkom 20. stoljeća većinu stanovništva Laslova činili su Mađari. Kako bi pospješila međuetničko miješanje, beogradska je vlada 1919. godine na područje uz sela Laslovo i Korođ (mađ. Kórógy) naselila Srbe te je utemeljeno selo Palača (ono će imati važnu ulogu u Domovinskom ratu).[1] Sve do 1991. godine različiti narodi živjeli su mirno jedni uz druge, ali sve se promijenilo širenjem Miloševićeve propagande i početkom rata.[2] Propaganda iz Beograda učinila je susjedne Srbe sve više i više neprijateljski nastrojenima prema drugim narodima. Prema popisu stanovništva iz proljeća 1991., u Laslovu je živjelo 1298 ljudi, od kojih je 45 posto bilo Mađara, 39 % Hrvata, 6 % Srba i 10 % ostalih (Slovenaca, Makedonaca, Nijemaca, Talijana i Poljaka).[3]

Dan nakon proglašenja hrvatske nezavisnosti, 26. lipnja 1991., Laslovo je prvi put napadnuto. Srbi iz susjednih sela (Palača, Ada, Silaš i Markušica) pucali su na zgradu policije u Laslovu jer je na njoj bila istaknuta hrvatska zastava. U sljedećim mjeseci napadi su nastavljeni, a mještani su organizirali obranu. Zbor narodne garde pomogao je s obranom, no civilno stanovništvo (žene, stariji i djeca) evakuirani su krajem kolovoza, većinom u Osijek i u Mađarsku (većina djece školske dobi nastavila je školovanje u Prvoj osnovnoj školi u Szigetváru).[4] Manji broj civila, dvadesetak starijih osoba, odbio je napustiti selo. Ostali su kako bi osigurali prehranu životinjama i radili na poljima. Nažalost, neki od njih izgubili su živote u srpskim napadima.

Zajedno u obrani sela

Od početka rujna obrana sela počivala je na 3. satniji 1. osječke bojne pod zapovjedništvom Istvána Mihalika zvanog Horthy (po mađarskom admiralu Miklosu Horthyju koji je vladao zemljom od 1920. do 1944., op. prev.). Pod njima je bila tzv. Laslovačka četa koju je vodio László Kocsis.[5] Zapovjednik obrane bio je Branimir Glavaš[6]. Selo je izdržalo teške topničke napade, bilo je dana kada je ispaljeno više od 5000 granata.[7] Napadači su koristili taktiku bombardiranja nakon kojega bi uslijedio napad tenkovima i pješaštvom. Najžešća crta borbe bila je prema Palači jer je ondje udaljenost između sukobljenih strana bila samo 200 − 300 metara. ZNG je bio opskrbljivan iz Osijeka. Njihovo se naoružanje sastojalo od jurišnih pušaka AK-47 (popularni „kalašnjikov“, op. prev.) i PAP-56, puškostrojnice MG-53 i AKM-62, 7.62-milimetarske strojnice PKT, 90-milimetarskoga BST protutenkovskoga sustava, RB-53 i oklopnoga transportera M-60 iz „bijele kasarne“ u Osijeku. U listopadu su bili opskrbljeni i trima tenkovima T-55.[8] Selo je bilo opkoljeno na zapadu sa strane Palače, istočno prema Adi i južno prema Markušici. Jedini prohodan put bila je cesta preko Ernestinova do Osijeka, što ju je činilo strateški važnom jer je osiguravala opskrbu i vezu sa stožerom. Kako bi ju se zaštitilo, minirana su okolna polja (vidi priloženi zemljovid).

Selo se 3. rujna nakratko našlo u potpunoj blokadi. Nakon teške topničke vatre (230 topničkih udara u jednom satu) i strojničke vatre iz smjera Ade i Palače, došlo je do kombiniranog pješačko-tenkovskog napada. Branitelji su se povukli iz Vendelova do sportskog terena (15 na zemljovidu). Željeznička stanica (4 na zemljovidu) je zauzeta. Laslovačka obrana uspjela je onesposobiti neprijateljski T-55 s protutenkovskim bacačima RB-57 i RPG-7, odbiti napad i, nakon što je stigla pomoć iz Ernestinova, 5. rujna razbiti blokadu.

Prvoga dana listopada pogođen je toranj seoske crkve. Početkom mjeseca selo je branilo 164 dragovoljca ZNG-a, promjenjiv broj mještana i 3. satnija 1. osječke bojne, što je ukupno činilo oko 300 branitelja.[9] Veza sa stožerom održavana je preko Među braniteljima su većinom bili lokalni dragovoljci koji su branili vlastitu zemlju, spremni izabrati smrt prije nego dati komad svoje zemlje Srbima. Bio je to jedan od glavnih razloga zašto je selo uspjelo izdržati opsadu puna 152 dana. Također, jedan broj mladih dragovoljaca stigao je i iz Mađarske, poput 21-godišnjeg Zsolta Dera koji je u Laslovo stigao iz Egera (u sjeveroistočnoj Mađarskoj, op. prev.). Njegova priča pokazuje koliko su ti dragovoljci imali malo podataka o situaciji. Zsolt Der pokušao je prijeći granicu u Dvoru (mađ. Udvar) koji je već bio u srpskim rukama. Da je srpskim graničnim policajcima rekao da se uputio za Laslovo, ne bi završio dobro.[10]

Jedna od najzanimljivijih pojava koju je obrana Laslova dala bio je Prvi internacionalni vod (PIV). Branitelje su činili pripadnici mnogih narodnosti pa je 10. listopada zapovjednik obrane Branimir Glavaš dao odobrenje da se uspostavi PIV s isprva šest pripadnika koji su bili podređeni 3. satniji.[11] Zapovjedništvo je dano Eduardu Rózsa-Floresu, a njihov položaj u školi na sjeverozapadu sela bio je jedan od najviše napadanih (6 na zemljovidu).

Branitelji su tijekom listopada bili opskrbljeni sa 128-milimetarskim VBR raketnim bacačem koji je bio pogodan za napade iznenađenja te s tri 120-milimetarska i pet 82-milimetarskih minobacača. Zasjede između sukobljenih strana bile su česte, izvodili su napade u malim skupinama, ispaljujući nekoliko punjenja i tada se sklanjajući u zaklon. Kratka udaljenost među dvjema stranama može biti slikovito prikazana jednim događajem iz listopada. Naime, hrvatsko-mađarski branitelji održali su glazbenu večer, osiguravši električnu energiju za ozvučenje agregatima. Zvučnike su postavili najbliže koliko je bilo moguće srpskim snagama. Srbi su na to odgovorili oružjem, na što su i branitelji uzvratili vatrom te je cijela večer nastavljena u tom tonu sve dok agregat nije ostao bez goriva. Nakon toga su branitelji i napadači ostatak noći izmjenjivali psovke.[12]

Do kraja listopada nije bilo zračnog bombardiranja, ali tada je cesta između Laslova i Ernestinova sa streljivom u Ernestinovu bombardirana. Ernestinovo je palo 20. studenoga, veza sa stožerom je izgubljena i Laslovo je postalo izolirano. Kako je nedugo prije pao Vukovar, srpske su snage dobile pojačanje u obliku zloglasnoga Željka Ražnatovića Arkana. Arkanove četničke snage stigle su u Palaču. Posljednji telefonski razgovor između Glavaša i Mihalika bio je toga dana u 15 sati:

„Glavaš: 'Dečki, držite se! Probit ćemo blokadu i stići u Laslovo. Dobit ćete streljivo. Mi se ne ćemo predati!'

Mihalik: 'Jeste li vi dobro? Jeste li poludjeli? O kakvoj predaji govorite?! Kome bismo se mi predali?!'“[13]

Zvučnicima je odjeknuo poziv četnika na predaju, uz obećanje da će se s braniteljima, ako se predaju, postupati u skladu s Haaškim konvencijama. Ipak, hrvatski i mađarski dragovoljci dobro su znali da Srbi, posebno četnici, ne će održati svoje obećanje jer su znali što se upravo dogodilo u Vukovaru. No, glavni razlog njihova odbijanja predaje bio je da su se branitelji borili za svoju zemlju. Srbi su iskoristili i određene psihološke taktike, puštajući izvedbu „Marša na Drinu“ te sličnih četničkih marševa i srpskih pjesama preko razglasa.[14]

Povlačenje

Veliki napad protiv potpuno okruženog Laslova dogodio se 23. studenoga s 28 tenkova. No, minsko polje uz školu (11 na zemljovidu) zaustavilo je napadače, a dva su tenka uništila mine. Arkanove četnike od Vukovara je pratio novinar koji je prepričao te dane sa srpskog stajališta:

„Prvi napad izveden je na cestu koja je spajala dva sela i laslovačku željezničku stanicu. Nismo vidjeli što se dogodilo, ali iz siline pucnjave shvatili smo da Hrvatima ne pada na pamet predati se. Toga dana napadi su zaustavljeni jer su naši gubitci bili veći nego što se predviđalo, bili smo iznenađeni količinom mina koje su branitelji postavili na području napada.“[15]

Srbi su zaustavili ofenzivu, a zapovjednici braniteljskih snaga, Kocsis i Mihalik, planirali su evakuaciju sela jer se smatralo da više nije obranjivo. Evakuacija je započela 24. studenoga u 17 sati. Selo su napustili u dvije skupine. Jednu je skupinu vodio Istvan Mihalik, a sastojala se od 120 zdravih vojnika čiji je zadatak bio probiti blokadu i tako ostaviti drugu skupinu, u kojoj su bili civili i ranjeni, da također pobjegne. Prva se skupina okupila na ulici Vendelovo i uputila se u smjeru Vrbika. Ponekad su prolazili samo nekoliko metara dalje od srpskih položaja. Dosegli su Bobotski kanal, a sljedeći dan i Ivanovac kojega su još držale hrvatske snage. Druga skupina napustila je selo u 17.30 s više od 20 ranjenih. Napredovali su sporije, ali u tišini su stigli u Ivanovac u pet sati ujutro idućega dana. Laslovo je ostalo prazno, samo s nepokopanim mrtvima i šest starijih mještana koji su odbili napustiti svoje domove čak i kada je poraz bio očit.[16] Iako je selo evakuirano 24. studenoga poslijepodne, i dalje nije bilo nikakvih znakova predaje. Ranije spomenuti novinar prepričao je događaje jutarnjih sati 25. studenoga kada su srpske snage još mislile da su branitelji u selu:

„Bio sam u blizini cijelo vrijeme, blizu vojnog stožera Željka Ražnatovića Arkana u Vukovaru, tako da sam bio uvjeren u nasilnost paravojne skupine koju je vodio taj beogradski kriminalac. (…) 25. studenoga, u ponedjeljak u 7 sati, srpske snage izvele su napad i u podne su Arkanovi glasnici došli reći nam da možemo otići fotografirati tijela ustaša, kazavši da je cijelo selo zauzeto. (…) Stigao sam do Arkana, koji se činio bijesnim, ali nisam shvaćao zašto. Pitali smo o zarobljenicima: „Nema zarobljenika“ – kažu – „pobjegli su…“ Arkan je rukama držao svoju glavu i histerično vikao: „Ti ku*vini sinovi…“, i zatim zaplakao. Dok smo stajali uz njega, uspio sam primijetiti da je određeni broj srpskih tijela nagomilan na kamionu (…), većinom sa strijelnim ranama. Glasnik je rekao: „(…) bili smo sigurni da su ustaše još u selu i tri skupine koje su sudjelovale u napadu pucale su jedna na drugu, svi mrtvi koje možete vidjeti su ishod naših pogrješaka u koordinaciji.“ Izbrojali smo 50 − 60 tijela.“[17]

Srpske snage napale su prazno selo, pucali jedni na druge misleći da pucaju na branitelje. Čak 21 mještanin Laslova poginuo je junačkom smrću, a još je 17 dragovoljaca žrtvovalo svoj život za obranu sela. Zarobljena su četiri vojnika, a podataka o njihovoj daljnjoj sudbini nema do danas. Laslovo – 800 godina staro hrvatsko-mađarsko selo ostalo je prazno narednih sedam godina. Srbi su opljačkali selo, ali nitko se nije uselio u prazne kuće, crta bojišta pomaknula se u selo. Junački branitelji Laslova držali su mjesto čitavih 152 dana, dajući tako vrijeme Osijeku da pripremi svoju obranu i opskrbi se oružjem. Ono što je opsada Vukovara značila Hrvatskoj, dajući joj vrijeme da se pripremi za rat, to je opsada Laslova značila Osijeku.

 

[1] Krisztián SZIGETVÁRI, „A horvátországi magyarlakta falvak története”, Öt Kontinens, sv. 2., str. 361.

[2] Prema svjedočanstvima više starijih seljana, među kojima je i Géza Bece, s kojim je autor obavio intervju 13. ožujka 2013. u Laslovu.

[3] Državni zavod za statistiku, http://www.dzs.hr/Hrv/pxweb2003/Dialog/Saveshow.asp, pristupljeno: 5. travnja 2013.

[4] Autorov razgovor s Dávidom Kelemenom 14. ožujka 2013. u Laslovu.

[5] „Horvátországi hadszinterek – Kelet-Szlavónia (3. rész)“, http://www.wolfline.eoldal.hu/cikkek/horvatorszagi-hadszinterek---kelet-szlavonia--3.resz-.html, pristupljeno 16. veljače 2015.[6] Za položaje i stožere vidi priloženi zemljovid, op. a.

[7] Zsolt DÉR, „Megjártam a délszláv poklot” („Bio sam u jugoslavenskom ratu”, predavanje održano 21. veljače 2013. u Budimpešti)

[8] Eduardo RÓZSA-FLORES, Mocskos háború (Prljavi rat), str. 84.

[9] Isto, str. 81.

[10] Zsolt DÉR, „Megjártam a délszláv poklot” („Bio sam u jugoslavenskom ratu”, predavanje održano 21. veljače 2013. u Budimpešti)

[11] Eduardo RÓZSA-FLORES, Mocskos háború, str. 88.

[12] Isto, str. 98.

[13] Dávid KELEMEN (ur.), Szentlászló, str. 26.

[14] Isto, str. 116.

[15] Isto, str. 118.

[16] Njihova tijela nikada nisu pronađena ni nakon više pokušaja da se sazna lokacija njihovih grobova. Srbi su odbili pružiti informacije. Izvor: autorov razgovor s Dávidom Kelemenom 17. ožujka 2014. u Osijeku.

[17] Dávid KELEMEN (ur.), Szentlászló, str. 30.

O autoru