Euroskepticizam

U suvremenom europskom novinarskom svijetu euroskepticizam se uglavnom veže uz nacionalističku retoriku, i to u negativnom smislu. Mainstream mediji nerijetko osuđuju stav euroskeptika, tvrdeći da su nemoderni i potpuno promašeni. Uz takve se stavove nerijetko javlja i etiketiranje koje se očituje  pojmovima poput „nacionalist“ ili „ekstremist“.

Takav se stav može zaobići dubljim prikazom euroskepticizma. Kritičke teorije, kako ih određuje Ian Manners,[1] oblikuju različitu ideju Europske unije u kojoj nema mjesta takvom pojednostavljenom etiketiranju. Naime, euroskepticizam nije fenomen koji je prisutan samo među nacionalističkom populacijom, nego se radi o širem konceptu koji često obuhvaća historijski materijalizam u kojemu su najglasniji (neo)marksizam i (neo)gramscizam, postmodernističke dekonstruktivističke teorije prema kojima se Europska unija nastoji promatrati izvan glavne retorike, u smislu dekonstruiranja i kasnijeg normativnog obnavljanja strukture Europske unije, ali i feminističke i rodne kritike koje svojim teorijama upozoravaju na (ne)demokratska kretanja kada je u pitanju zastupništvo raznih prava. Upravo feministička politika euroskepticizma donosi vrlo važne promjene u cjelokupnoj europskoj političkoj agendi. Manners u raspravi o kritičkim teorijama zaključuje da se ne radi o „monstrumima, nego o kritičkim teorijama“ te da takve teorije „služe ljudima da se uzdignu iz uvjeta koji su stvorili tradicionalna objašnjenja Europske unije“ i da „ne služe samo za analizu, nego i za borbu protiv konformizma moći s ciljem boljeg razumijevanja politike Europske unije“.[2]

Oživljavanjem i prihvaćanjem spomenutih, puno širih, granica euroskepticizma moguće je postići nekoliko ciljeva. Prvo, euroskepticizam je u javnosti negativno povezan gotovo isključivo s nacionalizmom i jakim nacionalnim identitetom. Nametanjem širega shvaćanja euroskepticizma u javnosti dobiva se legitimacija za euroskeptično djelovanje među zagovarateljima čvrstog nacionalnog identiteta jer se euroskeptična populacija, kao što je gore navedeno, nalazi i među drugim skupinama koje su široko prihvaćene od mainstream medija. Drugo, rasprava o euroskepticizmu bila bi obogaćena razmjenom različitih pogleda na Europsku uniju, na ulogu nacionalnog identiteta i na euroskepticizam. Stvorilo bi se kvalitetno natjecanje koje bi poput zdravog tržišnog natjecanja dovelo do kvalitetnijih proizvoda, u ovom slučaju do euroskeptičkih načela koja bi mogla utjecati na Europsku uniju i na njezin budući razvoj.

Ovaj članak nastoji pojasniti, u skladu s temom broja časopisa, razvoj i utjecaj euroskepticizma na razvoj ideje o jedinstvenoj Europi, kao i na razvoj ideje o nacionalnom identitetu kao jedinoj mogućoj maksimi iznad koje „nema više ništa“. Glavna teza ovoga rada jest da se nacionalni euroskepticizam razvijao postupno i usporedno sa sve većim ovlastima prvo Europske zajednice pa Europske unije, s tim da se trenutno on može podijeliti u nekoliko vrsta, ovisno o dijelovima Europe.

U anglosaksonskom svijetu on je najjači jer uspijeva uskladiti tradicionalnu liberalnu ekonomsku politiku Ujedinjenoga Kraljevstva s retorikom očuvanja nacionalnoga identiteta, on gubi snagu u kontinentalnoj Europi zbog sve jačih (ekonomskih) globalizacijskih i regionalizacijskih trendova; u južnoj Europi nije etabliran, osim na regionalnim razinama pojedinih država, dok je u „novim članicama“ istočne i jugoistočne Europe nedovoljno razvijen iz nekoliko razloga. Prvo, nerazvijenost demokratskih načela onemogućuje razvoj bilo kakve kritike, osobito ako je upućena vladajućoj političkoj eliti; drugo, postkomunistička tranzicija nametnula je pitanje daljnjeg razvoja država nakon 1990-ih, a Europska unija preuzela je ulogu demokratskog policajca taktikom mrkve, čuvajući i razvijajući politiku onako kako je odgovaralo njezinoj internoj politici; treće i najznačajnije, Europska unija dala je ogromne ovlasti civilnom sektoru u obliku nevladinih organizacija kao unutardržavnih policajaca, što je postupno dovelo do preuzimanja proeuropske retorike i agende i od nacionalnih vlada, kako bi se u što boljem svjetlu pokazali nadnacionalnim institucijama.[3]

Cilj rada jest prikazati glavne spomenute pravce nacionalnog euroskepticizma njegovom definicijom, objašnjavajući odakle stižu korijeni euroskepticizma te normativnim pristupom ponuditi okvir za provođenje jasnije i uvjerljivije retorike za sve aktere koji smatraju da se nacionalni identitet može očuvati kvalitetnom euroskeptičnom retorikom.

Korijeni nacionalnog euroskepticizma

Puno prije početka stvaranja suvremene ideje o Europskoj uniji, francuski pisac Victor Hugo 1849. je godine na Međunarodnom kongresu za mir u Parizu (pro)rekao da će „doći dan kada će se svi narodi ovoga kontinenta, a da pritom ne izgube svoja razlikovna obilježja ni slavnu osobnost, ujediniti u viši oblik zajedništva i stvoriti europsko bratstvo. Doći će dan kada će tržišta otvorena za ideje predstavljati jedinu bojišnicu. Doći će dan kada će glasovi s biračkih mjesta zamijeniti metke i bombe“.[4] Upravo se ove riječi uzimaju za čvrsti dokaz da je ideja ujedinjene Europe nastala već u XIX. stoljeću. Mnogi autori nadodaju da su mnogi filozofski velikani kumovali nastanku današnje Europske unije. Među njima se nabrajaju Immanuel Kant i Jean Jacques Rousseau, koji su svoj doprinos dali pojmovima demokratskoga mira, odnosno republikanskim načelima.

Zanimljivo je primijetiti kako postoje i druge vizije ujedinjene Europe koje se često u današnjem diskursu prešućuju. Koncept jedinstvene Europe pod arijevskom germanskom vlašću bila je ideja koju su predstavili von Ribbentrop i von Renthe-Fink 1943. godine. Tadašnja bi Europska konfederacija uključila sve zemlje koje su bile pod nacističkom kontrolom; provodila bi se jedinstvena monetarna politika iz središnje banke u Berlinu; bile bi donesene zajedničke politike vezane uz rad i trgovinu; sklopili bi se trgovinski ugovori te bi se stvorila jaka europska alternativa SAD-u i Sovjetskom Savezu. Takav je plan Hitler odbacio jer nije prihvaćao alternative pan-germanskoj dominaciji.[5]

Slično je bilo i s planom Socijalističke internacionale iz 1914. godine, kada su u brošuri „Rat i Internacionala“ komunisti spomenuli pojam Sjedinjenih Europskih Država, ali isključivo pod kontrolom revolucionarne diktature proletarijata. Istu je ideju razvijao i Lav Trocki u svojim esejima iz 1923. i 1929. godine. On govori o Sjedinjenim Europskim Državama kao sovjetskim državama koje će stati na kraj lažnom pacifizmu i koji će konačno osloboditi Europu od kapitalističkog neprijatelja.[6]

Međutim, glavnu ideju europskog ujedinjenja preuzela je demokratska struja nakon Drugoga svjetskoga rata, stvorivši uvjete za ujedinjenje Europe po liberalno demokratskim, ali u određenoj mjeri i socijalno-kršćanskim načelima koja su propagirali Schuman, De Gasperi i Adenauer. Europska zajednica za ugljen i čelik iz 1951. godine u potpunosti je značila prihvaćanje Schumanova plana koji je pak značio zaustavljanje moguće ideje rata između Njemačke i Francuske. Kasnije razvitak Europske zajednice jasno postaje ireverzibilan proces, što je natjeralo predsjednika Francuske, Charlesa de Gaullea (1959. − 1969.), da ne prihvati federalističke ideje Europe, nego da Europu promatra kao konfederalnu jedinicu suverenih država. „De Gaulleovi govori i napisi prožeti su lajtmotivom nacionalnog suvereniteta i njegova očuvanja unutar europskoga sustava. U skladu s tim, njegov omiljeni modus operandi za postizanje europske suradnje bio je odlučno međuvladinoga karaktera. To se može primijetiti u dvama zasebnim događajima: prvo u njegovu (propalom) prijedlogu zajedničke vanjske i obrambene politike izvan okvira Zajednice – Plan Fouchet – praćen odlukom produbljenja bilateralnih francusko-njemačkih odnosa; i drugo, u krizi 'prazne stolice' 1965. − 1966. zbog koje je takozvanim luksemburškim kompromisom uvedeno pravo nacionalnog veta“.[7] Upravo u Francuskoj nailazimo na najtvrđu euroskeptičnu liniju, u obliku obrane nacionalne suverenosti koja je, kako ćemo kasnije vidjeti, napuštena iz više razloga. Dakle, De Gaulle je začetnik nacionalnog djelotvornog euroskepticizma, ne samo zato što je to zagovarao u domovini, nego zato što je svojim euroskepticizmom Francuska uspjela oblikovati i uvjetovati okvir Europske zajednice, od prava na veto do stvaranja čvrste protekcionističke agrarne politike.

Prije nego što prikažemo pad utjecaja francuskog, odnosno kontinentalnog euroskepticizma, osvrnut ćemo se na anglosaksonski/nordijski euroskepticizam koji je u više aspekata dokazao svoju dosljednost.

Euroskepticizam u Ujedinjenom Kraljevstvu kao dugoročni čuvar nacionalnog/ih identiteta

Euroskepticizam u Ujedinjenom Kraljevstvu pojava je koja se manifestirala prije dolaska Margaret Thatcher. Menno Spiering tvrdi da je „Velika Britanija domovina pojma euroskepticizma“,[8] i to ne samo zato što se prvi put taj pojam pojavio u „The Timesu“ 1985. godine, nego prije svega zbog britanske politike[9] prema ideji ujedinjene Europe već tijekom pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća.[10] Zanimljivo je naglasiti nekoliko aspekata. Prvo, posebnost Ujedinjenog Kraljevstva kao dijela nekontinentalne Europe u kojoj se povijest odvijala različito i ne toliko povezano s kontinentalnom Europom zasigurno je udarila temelj današnjoj britanskoj specifičnosti koju ljubomorno i dan-danas čuva. Drugo, politički sustav koji se razvio tijekom povijesti dodatno je „udaljio“ Ujedinjeno Kraljevstvo od kontinentalne Europe. Naime, u većinskom izbornom sustavu pobjednik uzima sve (first-past-the-post) u pojedinim izbornim jedinicama. Upravo je taj izborni sustav odgovoran za način formiranja vlasti u Ujedinjenom Kraljevstvu. Dogodilo se na primjer 2005. da su laburisti s 36 % glasova osvojili 56,5 % mjesta u parlamentu, dok su konzervativci s 33 % glasova osvojili tek 31,5 % mjesta.[11] Takav antagonistički sustav koji postoji i na razini medija i lobističkih organizacija stvara stanje da euroskeptici mogu dobiti veliki prostor za promjene, osobito kada je većina nedovoljno velika pa bi zanemarivanje euroskeptičnih stavova iz pojedinih stranaka bilo kratkoročno štetno za vladajuću opciju.

Osim natjecateljskoga duha koji oduvijek predstavlja Ujedinjeno Kraljevstvo, u suvremenoj politici zabilježen je uspjeh euroskeptične stranke UK Independence Party (UKIP), koja je na izborima za Europski parlament 2014. zabilježila 1. mjesto u Ujedinjenom Kraljevstvu (ukupno 27,5 % od svih glasova), a na izborima za House of Commons 12 % od svih glasova. Uspjeh te stranke leži u pritiskanju konzervativaca. Naime, od nastanka tog pokreta 1991. godine ona je bila primamljiva članovima Konzervativne stranke. Ono što je zanimljivo i što vitalnim drži UKIP jest liberalna ekonomska politika i konzervativna socijalna politika. Dakle, UKIP nije klasična populistička stranka koja će se voditi za široke mase privlačnom ekonomskom retorikom, što je slučaj s euroskeptičnim strankama u kontinentalnoj Europi, posebno u južnoj Europi. UKIP po ekonomskom programu sliči Konzervativnoj stranci, ali je prema Europskoj uniji beskompromisnija stranka i zagovara izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz nje.

Nasljeđe politike Margaret Thatcher još je jedan element koji objašnjava duboku usađenu euroskeptičnu tradiciju. Naime, Margaret Tatcher nije bila protiv zajednice europskih država kao takve, ali je htjela apsolutnu distancu Europske Zajednice od nacionalnih posebnosti. Ona je smatrala da je nadnacionalna Zajednica utopija koja bi mogla naštetiti britanskom društvu, identitetu i stilu života. Svojim govorom u Brugesu 1988. godine izjavila je kako ona želi ujedinjeniju Europu, ali Europu u kojoj će se očuvati posebnosti, moć nacionalnih parlamenata i ponos nacija u svakoj državi. Euroskeptična tvrdoglavost Ujedinjenog Kraljevstva dugoročno se isplatila zahvaljujući premijerki Thatcher. Ona je 1984. dogovorila Britanski rabat koji osigurava prema današnjem opsegu europskog proračuna povrat od oko 3.2 milijarde eura u London, jer Thatcher nije pristala na sustav zajedničke poljoprivredne politike s obzirom na to da Ujedinjeno Kraljevstvo ne uživa gotovo nikakve povlastice zbog specifičnosti vlastite ekonomije.[12]

Kontinentalni poluefikasni euroskepticizam kao konstantna smetnja institucijama EU

De Gaulleov odlazak s mjesta predsjednika stvorio je rupu koja dugo, možda još i danas, nije zacijelila na desnoj političkoj sceni u Francuskoj. Odlaskom karizmatičnog lidera često se otvara pitanje njegova zamjenika, ali dugo se na njega čekalo. Upravo se to „čekanje“ osjetilo na euroskeptičnoj sceni desnice. De-degoliziranje stranke i promjena u pristupu Europi već su početkom osamdesetih godina zamijenili De Gaulleov skeptični pristup nadnacionalnoj Europskoj zajednici, do te mjere da je Jean Jacques Chirac pristao sa svojom strankom Rassemblement pour la République (RPR) ići na izbore s proeuropskim Union pour la Démocracie française (UDF) 1986. godine.[13] Upravo je 1980-ih i početkom 1990-ih porast francuske sklonosti liberalizmu na krilima tadašnjeg ekonomskog booma konačno razmontirao degolizam.

U tom vremenu dolazi do porasta utjecaja Front Nationala. Le Pen shvaća da njegova stranka može pridobiti sve glasove euroskeptika pa je 1980-ih radikalizirao svoju retoriku do te mjere da je u kampanji 1984. izrekao: „Moramo početi s prihvaćanjem činjenice da smo mi prvi i najveći Europljani i da na to trebamo biti ponosni. Jer naša je civilizacija najizuzetnija na svijetu, sa svim svojim neprocjenjivim nasljeđem“.[14] Za razliku od britanskog euroskepticizma, Front National vodi se mjerama koje se nerijetko poklapaju s ciljevima Francuske komunističke partije. Kritika SAD-ovoj politici i utjecaju, ali i antiimigracijska politika glavni su argumenti te stranke, dok je na ekonomskom planu stranka protiv liberalne ekonomije. Na takav način Front National teško može postati ugledna europska euroskeptična stranka poput UKIP-a. Iako je u zemlji u neprestanom rastu, FN kao glavni argument nudi antiimigracijsku politiku, što može dugoročno naštetiti stranci jer ksenofobična politika ipak ne može trajati dugoročno, a gotovo socijalistički ekonomski model FN-a pokazatelj je koliko je stranka nespremna za stvarno suočavanje s ekonomskim problemima u globaliziranom svijetu.

Francuski primjer desnog euroskepticizma je poluuspješan jer dosad nije polučio veće rezultate. Za razliku od britanskog euroskepticizma gdje su rezultati očuvanja posebnosti i identiteta vidljivi, današnji se FN koristi isključivo „politikom galame“, što ne privlači širu intelektualnu elitu jer tako nema rezultata na nacionalnoj razini.[15]

Razmotrit ćemo i austrijski euroskepticizam kao drugi primjer kontinentalnog euroskepticizma. Austrija je država koja je, slično kao i Švicarska, za vrijeme Hladnoga rata njegovala poziciju neutralne države. Nakon završetka Hladnoga rata, rasprava vezana uz članstvo u Europskoj uniji postala je sve aktualnija. Neutralnost više nije imala smisla jer više nije bilo „neprijatelja s istoka“, a Zapad je pod svaku cijenu htio Austriju za sebe. Koalicija lijevog i desnog centra, Socijaldemokratska stranka Austrije (SPÖ) i Austrijska pučka stranka (ÖVP) 1989. zatražile su članstvo u Europsku uniju, a najglasniji protivnici stizali su s ljevice. Aktivisti Stranke zelenih izuzetno su se protivili članstvu jer bi to poništilo neutralnost Austrije, dok je desnica bila tiha. Tek pred članstvo u Europsku uniju Slobodarska stranka (FPÖ) zauzela je stav koji sliči francuskom FN-u, posebno kada su u pitanju populističke mjere i antiimigracijska retorika. Međutim, kada je riječ o ekonomiji, FPÖ je sličniji britanskim euroskepticima nego francuskim, osobito dolaskom na vlast Heinza-Christiana Strachea koji je ujedno i zaoštrio antiislamsku i antiimigracijsku retoriku te unio libertarijansku retoriku.

 Pobjeda na izborima i sudjelovanje u Vladi od 2000. do 2005. omogućilo je FPÖ-u da se nametne kao glavna politička euroskeptična opcija u zemlji. Međutim, tijekom sudjelovanja u Vladi, 14 članica Europske unije bojkotiralo je Austriju tako što su bilateralni sastanci svedeni na minimum, i to jer „prihvaćanje FPÖ-a u koaliciji legitimira ekstremnu desnicu u Europi“[16], što znači da se uplivom stranih država bojkotirala jedna cijela država. To je stvorilo razdor u FPÖ-u i značajne probleme za vlast i budućnost stranke, što je otjeralo birače od euroskeptične ideje („strah“ od sankcija birače je natjerao da glasaju za ÖVP: na idućim izborima FPÖ je dugo dobivao tek oko 10 % glasova, što je malo u odnosu na izbore iz 1999. kada je osvojio 27 % ukupnih glasova).

Regionalni euroskepticizam u južnoj Europi

Euroskepticizam u državama Mediterana nije razvijen na državnoj razini. Snažni regionalni trendovi u tim državama preuzeli su i euroskeptični diskurs: logika tih stranaka jest da je upravo Europska unija glavni teret koji uništava regionalne specifičnosti. Otvorena vrata imigrantima i borba protiv birokratskog središta u Bruxellesu glavni su argumenti regionalnog euroskepticizma, u Sjevernoj Italiji i u Kataloniji, dok se u Portugalu i Grčkoj – zbog unitarističke povijesti tih zemalja – euroskepticizam ne manifestira u takvoj mjeri.

Lega Nord u Italiji od svojega stvaranja 1991. zagovara euroskepticizam, regionalizam i federalizaciju Italije. Borba protiv imigranata i globalizacijskih trendova smješta tu stranku u desni politički spektar. Obrana posebnog identiteta Sjeverne Italije glavni je argument koji se koristi u raspravama. Međutim, Italija ni na desnici ni na ljevici nema jedinstvenu euroskeptičnu politiku koja može opisati jedinstveni talijanski euroskepticizam. U programu te stranke stoji da se očekuje kako Europska unija mora „prihvatiti Europu regija i pokrajina“ te da „demokratski deficit zbog postojeće birokratske Europe onemogućuje afirmaciju regija“ protiv čega se Lega Nord bori.[17]

Španjolski euroskepticizam osobito je prisutan u Kataloniji. Unatoč činjenici da se većina Katalonaca izjašnjava za neovisnost pokrajine, Europska unija ne prihvaća ideju neovisnosti, što tjera stranke te pokrajine da djeluju ne samo protiv Madrida, nego i protiv birokratskih rješenja iz Bruxellesa. Ono što karakterizira katalonski euroskepticizam nije beskompromisna borba protiv Europske unije, nego isključivo osvješćivanje nacionalne posebnosti. Jedan od dokaza tomu jest da se od osam stranaka koliko ih djeluje u Kataloniji, nijedna ne nalazi u euroskeptičnim klubovima zastupnika Europe slobode i demokracije ili Europe nacije i slobode (čak se i predstavnici baskijskih nacionalista iz najstarije baskijske stranke Partido Nacionalista Vasco pripada Savezu liberala i demokrata za Europu).[18]

Nerazvijenost euroskepticizma u postkomunističkoj Europi

Osim u Mađarskoj,[19] euroskepticizam u postkomunističkoj Europi nije procvjetao iz nekoliko razloga. Prvo, snažna politika mrkve preko različitih je politika uvjetovanosti od strane Europske unije kroz različite programe i fondove, kao na primjer The European Instrument for Democracy and Human Rights (EIDHR) i Poland and Hungary: Assistance for Restructuring their Economies (PHARE),[20] stvorila političku elitu sklonu Europskoj uniji. Često se nije radilo o nacionalnim interesima, nego prije svega o komotnoj poziciji u kojoj su se političari nalazili. Također, Europska je unija kroz različite programe financirala civilno društvo, odnosno nevladine udruge kako bi provodile proeuropsku agendu u pojedinim državama. Tako su se u društvu oni koji su isticali nacionalni identitet kao jednu od glavnih značajki jedne države smatrali nacionalistima i negativcima. Odmah su istu retoriku preuzele i političke elite koje su isticale retoriku „pripadnosti Europi“ i/ili „povratku Europi“ (zanimljivo, svi su političari postkomunističke Europe ponavljali gotovo iste rečenice). Europska unija dala je ogromne ovlasti civilnom sektoru u obliku nevladinih organizacija kao unutardržavnih policajaca, što je postupno dovelo do preuzimanja proeuropske retorike i agende te od nacionalnih vlada, kako bi se u što boljem svjetlu pokazali nadnacionalnim institucijama i kako bi i dalje dobivali veliku financijsku potporu. Takva je kritika česta jer Europska unija financirajući tako nevladine organizacije tjera vlasti da od njih preuzmu proeuropsku agendu, što znači da se time rad civilnoga društva potkopava i kontrolira od viših političkih instanci.[21]

Euroskepticizam postkomunističkih zemalja najviše je utjecaja ostavio neposredno prije referenduma i članstva u Europskoj uniji. Nakon članstva, ni u jednoj od država euroskepticizam nije bio dovoljno čvrst da se suprotstavi glavnim normama Europske unije. Naime, u Europskom parlamentu iz postkomunističke se Europe nalaze samo euroskeptici iz Poljske (3), Češke (1), Litve (1) i Rumunjske (1).[22]

Nadalje, ekonomska nerazvijenost država članica postkomunističke Europe dovodi do situacije u kojoj se državama članicama strukturni fondovi prikazuju kao spas za njihove tranzicijske ekonomije. Upravo je to bio jedan od glavnih argumenata prije ulaska u Europsku uniju, kako za Hrvatsku tako i za druge postkomunističke države. Ono što vrijedi napomenuti jest da je politika prije članstva u Europskoj uniji bila izuzetno agresivna jer je zapadna Europa pod svaku cijenu htjela demokratizirati te države, i to onako kako samo njima odgovara, a članstvo u Europskoj uniji osiguravalo je dugotrajnu sigurnost.

 Zaključak

Euroskepticizam nije jednodimenzionalan i jednoznačan fenomen. Taj se pojam može očitovati u puno širem kontekstu nego što se to nastoji prikazati u europskim mainstream medijima. On nije privilegija društvene desnice, nego uključuje puno širi politički spektar. Korijene suvremenog euroskepticizma kao čuvara nacionalnog identiteta moguće je pronaći u Francuskoj Charlesa de Gaullea. Svojom politikom ne samo da je očuvao glavne interese Francuske (posebno kad je u pitanju agrarna politika), nego je Europskoj zajednici uspio nametnuti okvire koji su prisutni i danas, poput prava na veto.

Euroskepticizam nije jednodimenzionalan ni u geografskom smislu. Različite vrste euroskepticizma mogu se stupnjevati i promatrati kroz uspješnost za svaku geografsku jedinicu. U članku se (nacionalni) euroskepticizam dijeli na britanski euroskepticizam, kontinentalni euroskepticizam, regionalni euroskepticizam u južnoj Europi i euroskepticizam u postkomunističkim zemljama. Po stupnju uspješnosti prikazani su redom od najuspješnijeg (britanskog) do najneuspješnijeg (euroskepticizma u postkomunističkim zemljama), a glavni su pokazatelji povijesni utjecaji i politički lideri te razdoblje članstva u Europskoj uniji.

Britanski euroskepticizam danas je najuspješniji jer ne vrvi isključivo populističkom retorikom nego njeguje značajke britanskog političkog sustava, poput nedvojbenog održavanja liberalnog tržišnog gospodarstva. Također, utjecaj na britanski euroskepticizam ponajviše ovisi o političkom (izbornom) sustavu visokog natjecanja, odnosno first-past-the-post. U takvom sustavu često prolaze najbolje ideje i nema mjesta širokim koalicijama u kojima mogu biti izbačeni euroskeptični ministri ili predstavnici jer bi to značilo prelazak u druge stranke (npr. iz Konzervativne stranke u UKIP), što dovodi do nestabilnosti vladajućih. Osim toga, na britanski euroskepticizam jak je utjecaj ostavila premijerka Margaret Thatcher koja je u svakom pogledu njegovala britanski identitet i bila je protiv svakog stvaranja nadnacionalnog tijela koje bi bilo protiv britanske posebnosti. Thatcherin odraz prisutan je i danas među konzervativcima.

Kontinentalni euroskepticizam manje je uspješan od britanskog nakon de-degolizacije francuske desnice i Chiracovim prihvaćanje koaliranja s proeuropskim strankama. Nakon toga na scenu stupa Front National koji nudi populističke ekonomske mjere – ako ne socijalizam, s obzirom na slaganje u velikom dijelu s ekonomskim programom francuskih komunista – što nije u skladu s postojećim trendovima. S druge strane, politika čvrste društvene desnice ne dopire do svih društvenih skupina, osobito ne do birača UMP-a koji se „boje“ takve retorike. Osim toga, ta stranka nikada nije bila na vlasti u Francuskoj pa se uspjeh stranke i njezina euroskepticizma ne može uspoređivati s euroskepticizmom u Ujedinjenom Kraljevstvu. Također, bojkotiranje FPÖ-a od sudjelovanja u vlasti u Austriji te stalne promjene kroz koje je ta stranka prolazila pokazuju nekonstantnost i neuspjeh te retorike.

Regionalni euroskepticizam i manjak nacionalnog ujedinjenog euroskeptičnog pogleda na Europsku uniju značajka je španjolskog i talijanskog euroskepticizma. Takva politika ne uspijeva biti učinkovita jer se prevelik naglasak stavlja na regionalne pokrajine što ne dopire do nacionalne razine. Najznačajniji mehanizam talijanskog euroskepticizma čine zastupnici stranke Lega Nord u Europskom parlamentu, iako nemaju mandat euroskeptika iz središnje i južne Italije. S druge strane, Španjolska nema nijednog zastupnika u euroskeptičnim klubovima. Iako se najznačajniji euroskeptični krugovi (i na ljevici i na desnici) nalaze u regijama poput Katalonije i Baskije te s obzirom na retoriku Europske unije koja se protivi davanju dodatne autonomije tim regijama, radi se o podatku koji se objašnjava činjenicom da je regionalni euroskepticizam slabiji nego u Italiji te se zadržava u domovini. Slabašni euroskepticizam u postkomunističkoj Europi manifestira se posebno nakon članstva u Europskoj uniji. Glavni su razlozi za to ogroman politički pritisak – koji nije postojao u zapadnoj Europi – na (buduće) članice te veliki resursi u stvaranju civilnog društva koji se pretvara u policajca briselske politike. Očuvanje nacionalnog identiteta u „novim članicama“ događa se nerijetko zahvaljujući referiranju na prošlost, ali uloga euroskepticizma u tomu nije od velikog značaja jer on zaostaje zbog nedostatka kvalitetne ekonomske politike koja u nekim slučajevima nije u skladu s načelima slobodnog tržišta. Upravo se tu krije nedostatak zbog kojega se euroskeptici, za razliku od Ujedinjenog Kraljevstva, često izbjegavaju. 

 LITERATURA

  1. HAINSWORTH, P. OMITCHELL, C. O'BRIEN, „U obrani nacije: politika euroskepticizma francuske desnice“, u: Euroskepticizam, Centar za politološka istraživanja, Zagreb, 2007., 31−50.
  2. KNAPP, Gaullismsince de Gaulle, Dartmouth Public, Aldershot, 1994.
  3. LIJPHART, , Modeli demokracije, Političke analize, Zagreb, 2014.
  4. LIPGENS, W. LOTH, Documents on the History of European Integration: The struggle for European Union and pressure groups in Western European countries 1945. − 1950., Walter de Gruyter, Firenca, 1989.
  5. MANNERS, „Another Europe is Possible: Critical Perspectives on European Union Politics“, u: Handbook of European Politics, ur. Jorgensen E., Pollack M. A., i Rosamond B., Routledge, London 2006., 77−96.
  6. MERET, The Danish People's Party, the Italian Northern League and the Austrian Freedom Party in a Comparative Perspective: Party, Ideology and Electoral Support, Aalborg University, Aalborg, 2010, 17−18.
  7. RAMET, Central andSouth-East European Politicssince 1989, Cambridge University Press, Cambridge, 2010.
  8. RUDOLF, I. VRDOLJAK „Europska unija i Republika Hrvatska“, Adrias, 12/2005, 173−191.

 

[1]Ian MANNERS, Another Europe is Possible: Critical Perspectives on European Union Politics, Handbook of European Politics, (gl. ur. Erik Jorgensen, Mark A. Pollack i Ben Rosamond), Routledge, London 2006., 77−96.

[2]Ibd, 60.

[3]Sabrina RAMET, Central and South-East European Politics since 1989., Cambridge University Press, Cambridge 2010.

[4]Davorin RUDOLF, Ivana VRDOLJAK, Europska unija i Republika Hrvatska, Adrias12/2005, 173−191.

[5]Walter LIPGENS, Wilfried LOTH, Documents on the HIbdry of European Integration: The struggle for European Union and pressure groups in Western European countries 1945. – 1950., Walter de Gruyter, Firenca 1989.

[6]Lav TROCKI, „Ildisarmo e gli Stati Unitid'Europa“(https://www.marxists.org/italiano/trotsky/1929/10/04-use.htm, pristupljeno: 26. 8. 2015). Zanimljivo, ovaj je drugi esej o ujedinjenoj Europi napisao nakon osam mjeseci u egzilu 4. lIbdpada 1929. Već se tada primjećuje žestoka kritika prema sovjetskoj politici jer se Trocki ne pomiruje s činjenicom da je Internacionala digla ruke od ideje ujedinjenja Europe nakon kratkotrajnog ekonomskog oporavka 1923. godine (v. Lav TROCKI, „The United Statesof Europe“, https://www.marxists.org/archive/trotsky/1923/06/europe.htm, pristupljeno: 26. 8. 2015).

[7]Carolyn O'BRIEN, Paul MITCHELL, Paul HAINSWORTH, U obrani nacije: politika euroskepticizma francuske desnice, (u: Euroskepticizam), Centar za politološka istraživanja, Zagreb 2007., 33.

[8]Menno SPIERING, Britanski euroskepticizam, (u: Europskepticizam), Centar za politološka istraživanja, Zagreb 2007., 111.

[9]U članku se razmatra euroskepticizam u Ujedinjenom Kraljevstvu. Međutim, termini britanska politika, britansko društvo, britanska posebnost itd. koriste se samo radi tečnosti teksta. 

[10]Ibd. (zanimljiv članak na talijanskom jeziku o ulozi Margaret Thatcher: Maria Elena SANDALLI, „Euroscetticismo: eredità di Thatcher sull'attuale situazione britannica“, http://universitarianweb.com/2014/12/16/euroscetticismo-leredita-di-thatcher-in-sullattuale-situazione-britannica/, pristupljeno: 11. 8. 2015).

[11]Arendt LIJPHART, Modeli demokracije, Političke analize, Zagreb, 2014.

[12]David Ramiro TROITIÑO, Margaret Thatcher andthe EU, European Union: Current Political and Economic Issues, (gl. ur. András INOTAI, Peeter MÜÜRSEPP i Mait TALTS), Institute for European Studies, Tallin 2009., 124−150.

[13]Andrew KNAPP, Gaullism since de Gaulle, Dartmouth Public, Aldershot 1994.

[14]Carolyn O'BRIEN, Paul MITCHELL, Paul HAINSWORTH, U obrani nacije: politika euroskepticizma francuske desnice, (u: Euroskepticizam), Zagreb 2007., 38.

[15]Vidljivo je to u programima FN-a. Analizom njihova programa iz 2015. (http://www.frontnational.com/pdf/Programme.pdf, pristupljeno: 1. 9. 2015). Vidi se da se radi o retorici koja može poslužiti samo u prikupljanju glasova širih masa, dok isrovremeno nema značajniju efikasnost kada je u pitanju ekonomska politika.

[16]Susi MERET, The Danish People's Party, the Italian Northern League and the Austrian Freedom Party in a Comparative Perspective: Party Ideology and Electoral Support, Aalborg University, Aalborg 2010., 17. − 18.

[17]Lega NORD, „Elezionieuropee 25 maggio 2014: programmaelettorale 2014.“, http://www.leganord.org/phocadownload/elezioni/europee/Programma%20elettorale%20europee%202014.pdf, pristupljeno: 1. 9. 2015.

[18]European ParliamentMEPs, http://www.europarl.europa.eu/meps/hr/search.html?country=ES, pristupljeno: 4. 9. 2015.

[19]Cilj ovoga članka, kao što vidimo, jest dokazati postojanje različitih vrsta euroskepticizma i ocijeniti njihov uspjeh u obrani nacionalnog identiteta. Iako nezahvalno, odabrana je metoda 'okrupnjivanja' po povijesnim i regionalnim tradicijama. Mađarski euroskepticizam predstavlja posebnost o kojoj se može raspravljati drugom prilikom.

[20]Zanimljivo PHARE sredstva nisu služila samo za ekonomije Poljske i Mađarske nego i za druge zemlje srednje, istočne i jugoistočne Europe. Kasnije je PHARE postao nama dobro poznati IPA (Instrument for Pre-Accession Assistance).

[21]Sabrina RAMET, n. dj.

[22]Europski parlament: Zastupnici, http://www.europarl.europa.eu/meps/hr/hemicycle.html, pristupljeno: 4. 9. 2015.

O autoru