Sumrak svetosavlja

Kraj 20. stoljeća vrijeme je uzlazne tendencije tranzicija europskih zemalja koja je, između ostalog, rezultirala padom totalitarnih, neodrživih režima. Tranzicija je proizvod kohabitacije demografskog i društvenog fenomena − povećanja udjela pismenih osoba i kao posljedica pojave revolucija kulminiralih padom Berlinskoga zida. Povećanje obrazovanijeg stanovništva i proces demokratizacije, koji usput nije trajao mjesec, dva, potaknuo je ljude na razmišljanje o njihovoj ulozi u državi i treba li jedna samoizabrana skupina ljudi na vlasti ili pak jedan etnikum biti superioran u odnosu na ostale pod krinkom jednakosti, bratstva i tobože jedinstva. Jugoslavija je kao jedna od komunističkih zemalja krenula tim putem već 1970-ih. Kao zajednica nespojivih naroda, koja je s realnog stajališta već u inicijalnoj fazi bila nerealan projekt, nastala je na okrvavljenim temeljima masovnih zločina „sa svih strana“ i s bućnošću sličnoj Sizifovu kamenu.

Usprkos tomu, očito je jedno vrijeme prividnog blagostanja i zasićenost stoljeća u kojemu niti jedna generacija nije bila pošteđena nemira dovela do smirivanja tenzija, barem prividno, gospodarska kriza uzela je danak probudivši duhove prošlosti. To je očito uzročno-posljedična veza koja na ovim europskim prostorima nije nešto neuobičajeno, ali najveći dio jugoistočne Europe dokazao je da se razdruživanje može provesti relativno mirnim putem. Međutim, Jugoslavija je očito odlučila krenuti nekim suprotnim smjerom, što je u konačnici bilo za očekivati u jednoj takvoj de jure heterogenoj zajednici koja je de facto funkcionirala kao homogena država – država jednog i onih ostalih naroda. Očito uzlet ostalih država koje su napustile totalitarne režime nije mogao prijeći granice Jugoslavije, barem ne bez rata. U takvim okvirima u kojima se pošto-poto želi zadržati zajedništvo odavno razjedinjenih naroda, nemoguće je ne očekivati buktinju nacionalizma. Kada govorimo o nacionalizmu, moramo biti svjesni da postoji više razina te društvene pojave koja je zasigurno tijekom svoje duge povijesti imala nebrojene dobre primjere na našim prostorima. Međutim, druga krajnost nacionalizma, ona s negativnim predznakom, može dovesti u korelaciju izrazito primitivni oblik vlasti nad masom temeljen na nacionalizmu, time i šovinizmu i sukobe koji su tada neizbježni. Cilj ovoga članka upravo je prikazati pogubnu stranu političkih ciljeva koji su kao aparat svojih ambicija koristili „događaje naroda“, time i narod zadojen negativnim nacionalizmom. Na temelju konkretnih primjera pripreme i provedbe riječi u djela vidljivo je koliko je već nebrojeno puta provjerena formula upravljanog kaosa i dalje aktualna, odnosno koliko je jednostavno vladati masama. Recept je zaista jednostavan, potrebno je organizirati skupove s krajnje radikalnom retorikom i iza ugla osluškivati reakcije naroda. Ako čujete pjesmu koja je radikalnija od onoga što se govori s govornice ili povike „tako je“ na „(...)kerove pored tarabe“, tada ne postoji dvojba. Sljedeći je korak dati oružje u ruke zadojenom narodu, inscenirati sukob i eto rata.

Buktinja nacionalizma

Kao što Zvonko Posavec navodi riječi Rudolfa Dahrendorfa ističući da „u modernim, na ideološkim, državnim partijima utemeljenim totalitarnim društvima, postoji, prije svega sa stajališta vladajućih, stalna opasnost da jedna dozvoljena organizacija, upravo državna partija, sama postane korijen opozicionalnog kretanja i revolucionarnih konflikata“[1], tako je i u Jugoslaviji prvenstvo nad potenciranjem međunacionalnih tenzija s ciljem izazivanja sukoba preuzela vladajuća garnitura Srbije i intelektualna elita, no slale su se slične smjernice i s govornica saveznih tijela. Pripreme za sukobe razjedinjene su u dva segmenta: punjenje glava i insceniranje sukoba doživljava svoj vrhunac 1980-ih i početkom 1990-ih. Tzv. „događaji naroda − mitinzi istine“ i pokušaji širenja pobune na područjima s većinskim srpskim stanovništvom izvorna su građa za proučavanje nacionalizma, i to negativnog. Naime, moderni nacionalizam pokazuje dva lica, jedan je vezan uz domoljublje, odnosno stvaranje državnosti, dok je drugi često šovinistički temeljen na autonomiji jednog etnikuma.[2] Posljednji, koji se temelji na negativnim stavovima o drugim narodima i proklamira agresivno djelovanje drugih naroda s jedne strane i ugrozi vlastitoga s druge, gradi stereotipe kojima je cilj rasplamsati sukobe. Formula je zaista jednostavna. Potrebno je vladati nad narodom zadojenim nacionalnim, vezano uz to i vjerskim vrijednostima, odabrati kritični trenutak i istaknuti kako su te vrijednosti dovedene u pitanje od strane ciljnih skupina. Iako je praksa pokazala da je poželjno da narod bude neobrazovan, odnosno učen ograničeno u duhu sustavnog jednoumlja što je istoznačno s neobrazovanim, tada se ograničena razmišljanja duboko ukorijene u društvo i gotovo ih je nemoguće otkloniti.

Put kojim su krenuli događaji u Jugoslaviji nakon usvajanja novoga saveznog Ustava 1974. godine očito su svoje uzore pronašli u dobro utabanim stazama i provedenim projektima s polučenim rezultatima iz nekih starih vremena. S obzirom na to da izmjena Ustava nije odgovarala isključivo Srbima, oni su ti koji su napravili sve da se Ustav ne provodi. Put koji su odabrali odgovara putu koncepta „Svetosavlja“, ideologije koja je od svojih početaka 1930-ih prožimala konzervativne političke i društvene sfere srpskog nacionalizma s duhovnom konotacijom, odnosno ulogom Srpske pravoslavne Crkve u društvu[3]. Da je tomu tako u nadolazećim vremenima u Jugoslaviji pod patronatom SPC i konzervativnih struja koje su zagovarale centralizaciju Jugoslavije započinju događaji koji su imali samo jedan cilj: u svrhu primatstva nad ostalim narodima uz veliku dozu nacionalizma prikazati „antisrpsko“ ponašanje ostalih naroda u Jugoslaviji.

Upravo takav scenarij vezan je uz događaje koji započinju sa sukobima na Kosovu u proljeće 1981. godine i koji od tada putuju prema svom vrhuncu, a to je oružana agresija koja je, iako bez objektivnog cilja, iza sebe ostavila nebrojene grobove. U međuvremenu, od početka kosovskih demonstracija do otvorene agresije bilo je potrebno izgraditi čvrste temelje predvođene čvrstom nacionalističkom notom koristeći vrlo pouzdanu metodu – repetitio mater studiorum est. Poslovica u ovom slučaju ima dvojako značenje, pisana je latinskim jezikom – jezikom akademske zajednice, one koja će prva potaknuti pitanje položaja Srba u Jugoslaviji. S druge strane, poslovica je primijenjena u onome što slijedi, niz tzv. „mitinga“ na kojima su ponavljane iste parole – parole o ugroženosti Srba, o antisrpski raspoloženim Albancima, Hrvatima i sl. Drugim riječima, Memorandumom Srpske akademije nauka i umetnosti upaljen je fitilj, samo je trebalo dovoljno puhati da se ne ugasi. 

Priprema

Potaknuti pitanje ugroženosti nekog naroda u zaista komornim, ponekad vjerskim prilikama na kulisama prepunima štandova nakićenih nacionalnim simbolima punima ljudi koji nose narodne nošnje s okačenim kokardama i bedževima, s ikonografijom svetaca i Miloševića čini se kao savršen scenarij za raspirivanje vatre i punjenje glava floskulama o „genocidnosti“ drugih naroda. Svim tim događajima prisustvovali su i, bar bi tako trebalo biti, moralni autoriteti. Naime, pravoslavni su svećenici tijekom bogoslužja širili istu radikalnu retoriku, samo s prizvukom prividno politikom neopterećenih „Božjih glasnika“ upućenih „Božjem narodu“. Takva su dva događaja, jubilarne proslave Kosovske bitke na kosovskom Gazimestanu i na kninskom Kosovu, savršeni prikazi „događaja naroda“, onoga što se provodilo u svakom većem selu u kojem su Srbi bili većina ili pak prevladavajuća manjina. Iako je povod spomenutim „mitinzima“ zaista opravdan jer je Kosovska bitka ključan događaj u povijesti Srba, ono što se događalo na tim proslavama samo je u najavama i tek ponekom rečenicom sadržavalo povijesni trenutak, dok je preostalo vrijeme forsirana retorika međunacionalne mržnje i ugroze „jednog naroda od naroda“. Dvije epizode koje slijede ulaze u srž problema i zorno dokazuju pogubnu stranu nacionalizma i koliko je malo potrebno za gubljenje tog plitkog ljudskog razuma.

Prijenos s Kosova polja 28. lipnja 1989. tonom i slikom koja je emitirana zaista nisu bili konzistentni. Voditelj u najavi govori: „...ova je bitka sveprisutna kroz razne oblike duhovnog stvaralaštva, u pesmi, u priči, u drami, u slici, u legendi, u mitu...“ dok se u pozadini čuje skandiranje „Slobo, Slobo“, slika prenosi mnoštvo iz kojeg izviru zastave s ocilima i slike Slobodana Miloševića. Teško je povezati riječi voditelja i sliku iz Gazimestana. Očito je  miting bio sve samo ne obilježavanje okrugle obljetnice važnoga povijesnoga događaja, tek dobar povod za političke floskule s govornice. Čak ni za vrijeme sviranja koračnice i polaganja vijenaca masa nije prestala skandirati Miloševiću, što je još jedan od niza dokaza stavljanja ovoga važnoga događaja u drugi plan, odnosno namjera koja je bila sve samo ne dostojna proslava. Osim kasnijeg govora Slobodana Miloševića, koji je bez okolišanja natuknuo potencijalne, neisključene oružane bitke, neposredno prije početka obraćanja Kosovom je orila pjesma „Tko to kaže, tko to laže Srbija je mala, nije mala, nije mala, tri puta ratovala, i opet će i opet će ako bude sreće“. Nakon toga slijedi govor Slobodana Miloševića koji, iako je ublažen retorikom zajedništva i suradnje, ističe ugrozu srpskoga naroda u okviru nacionalne netrpeljivosti drugih naroda prema Srbima: „...od kada postoje višenacionalne zajednice, njihova slaba tačka su odnosi koji se između različitih nacija uspostavljaju. Kao mač nad njihovim glavama prisutna je neprekidno pretnja da se jednoga dana pokrene pitanje ugroženosti jedne nacije od drugih i time pokrene talas sumnje, optužbi i netrpeljivosti koji po pravilu raste i teško se zaustavlja...“. Svoj govor završava poznatom rečenicom „...danas smo u bitkama i pred bitkama, one nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene, ali bez obzira kakve da su, bitke se ne mogu dobiti bez odlučnosti, hrabrosti i požrtvovanosti ...“. Iako Miloševićev govor nije prekidan, prethodno spomenuta rečenica doživjela je ovacije prisutnih[4].

Sličan scenarij odigran je 9. srpnja s proslavom u Kosovu nedaleko od Knina. Uz već poznatu ikonografiju u kojoj dominira lik Slobodana Miloševića, ponekad i Draže Mihailovića te uz brojne po zlu poznate osobe poput Sime Dubajića pjevane su srpske pjesme i veličana Srbija pokličima „Slobo Srbine, Srbija je uz tebe“, za razliku od Kosova, usred Hrvatske. S obzirom na to da je 1989. godina relativno mirna u Republici Hrvatskoj, tek će godinu dana kasnije osvanuti balvani na hrvatskim prometnicama, no niti krajem 1980-ih nisu izostali srpski napjevi koji, u duhu pjesme ili pak namjerno, spominju krvoproliće. Tako se prije službenog početka proslave kod Knina orilo „...ne damo te zemljo Dušanova, bila si i bit ćeš Srbinova, ne damo te bez krvoprolića, ne damo te zemljo Obilića...“, vikalo se „nema više ćutanja“, a ponavljani su i stihovi koji zazivaju rat, „ako bude sreće“. Već tada omiljen gost među Srbima bio je, kako kažu, njihov duhovni vođa Jovan Rašković, šibenski psihijatar. Međutim, kako navode, u dolasku su ga spriječile „političke manipulacije“, navodeći za govornicom: „S obzirom da su neprijatelji srpskoga imena i njegove vjerne i dobro plaćene sluge upotrebom grube fizičke sile i drugim nespodama precizne političke manipulacije spriječile profesora doktora Jovana Raškovića, jednoga od najuglednijih duhovnih vođa i političkih predstavnika srpskoga naroda i Dalmacije...“.[5] Poput proslave obljetnice u Gazimestanu, povod proslavi stavljen je u drugi plan. Ono što je svakako zanimljivo, proslavom je ponukan članak hrvatskog Srbina Vojina Jelića koji je zgrožen tijekom proslave Kosovske bitke napisao „...zgrada crkve Lazarice je premalena, hijerarsi su stoga postavili sveti oltar pred hram, ususret mnoštvu. Po crkvenim kanonskim propisima, na takav prigodni oltar mogu se postaviti isključivo: ikona Hristosa, ikona Bogomajke, krst i sveto jevanđelje. Odjednom, iz mase slušalaca, do prigodnog oltara se progurao, omanji rastom, sredovječni pobožnik; on hitro i vješto, na sam oltar, pored krsta, postavlja oveću uokvirenu fotografiju Slobodana Miloševića“.[6]

Provedba

Mitinzi u Gazimestanu i nedaleko od Knina, između brojnih održanih, ogledni su primjer primjene nacionalnog pitanja i proklamiranja potencijalne nacionalne ugroze s kojim je i onom Srbinu koji nije shvatio plan srbijanskog političkog rukovodstva postalo jasno koga slijediti, što slijedi i koja je njegova uloga u zamišljenom planu. Poput ta dva događaja, značajno je spomenuti još dvije epizode koje ulaze duboko u srpsku pobunu u Hrvatskoj, dva datuma koji se, između ostalih, uzimaju za početak Domovinskoga rata, a to su događaji u Pakracu početkom i na Plitvicama krajem ožujka 1991. godine.

Prvi od spomenutih događaja, onaj u Pakracu, događa se u ozračju vrhunca napetosti. U to vrijeme sve je izvjesnije huškanje na rat, čemu svjedoči i Borisav Jović u svojoj knjizi. On navodi stajalište Miloševića početkom 1991. godine, „on sugeriše (Milošević op.a.) da akciju preduzimamo što pre, ali samo prema Hrvatskoj, da Sloveniju ostavimo na miru, i to u Hrvatskoj samo tamo gde žive Srbi, ako do sukoba dođe, a doći će“[7]. Ono što je Milošević rekao, dogodilo se u Pakracu nakon što je 22. veljače Skupština općine Pakrac usvojila odluku o ulasku policijske stanice Pakrac u sastav Sekretarijata unutrašnjih poslova Srpske autonomne oblasti Krajine[8]. Pripadnici SUP-a 1. su ožujka preuzeli policijsku stanicu. S obzirom na potencijalne posljedice toga čina, u Pakrac su poslane jake snage Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske s ciljem uspostave kontrole nad policijskom stanicom. Kao reakcija na spomenuti događaj, beogradske Večernje novosti prenose izvještaj:[9] „Jake snage specijalnih jedinica hrvatskog Ministarstva unutrašnjih poslova uz pomoć naoružanih civila, pripadnika HDZ-a jučer ujutro okupirali su Pakrac. Nešto poslije pet sati na juriš su osvojile stanicu milicije u ovom gradu. Specijalci su napali besomučno pucajući, iako su protiv sebe, kako saznajemo, imali uglavnom nenaoružano stanovništvo. Specijalcima su se pridružili i naoružani civili. Procenjuje se da je ovakvih pomoćnika bilo oko dve hiljade i oni su zajedno pucajući krenuli ka Pakracu. Armija je svojom akcijom sprečila nasilje koje su započeli pripadnici Hrvatske nad nemoćnim narodom (...) Upali su u crkvu (hrvatski policajci, pravoslavnu op.a.) i ubili su trojicu Srba koji su dežurali pored zvonika za uzbunu. Imena ubijenih nismo uspeli da saznamo, ali se zna da je među njima i jedan narodni heroj iz NOB-a. (...) Pakracom se jučer proneo glas da je među jedanaest poginulih i ovaj podatak se nije mogao proveriti i Savo (Boško op.a.) Bosanac, protojerej Srpske pravoslavne Crkve u Pakracu“[10]. Usprkos tomu što je vijest o ubojstvu Boška Bosanca naknadno demantirana, ostatak emitiranih neistina, od nemoćnoga naroda do naoružanih HDZ-ovaca i ubijenog pripadnika NOB-a zasigurno su učinile ono što im je i bio zadatak, ispričati verziju koja će zapaliti dio srpskog stanovništva. Vjerojatno bi i sam demantij izostao, međutim, Bosanac u trenutnu dolaska hrvatske policije nije bio u Pakracu pa je bilo upitno hoće li tu vijest demantirati hrvatski mediji, koji bi u tom slučaju poništili namjenu ove vijesti. Poput mnogih medijskih kuća iz Jugoslavije, u Pakrac su došli i novinari dnevnika YUTEL koji su često izvještavali iz mjesta sukoba. Tako je prilikom izvještaja iz Pakraca novinar YUTEL-a, Crnogorac Božidar Knežević, razgovarao sa Srbima i Hrvatima iz Pakraca. Prilikom razgovora Srbin ističe: „To je gore nego u Vijetnamu Bog te jebo i Iraku jebo vas Husein, ovaj bilo ovo mislim, ja sam negdje oko dva sata kad su oni došli tu baš kad su specijalci upali i onda, ono sve mislim, sve je išlo lijepo, znaš ono, al' poslije su ov, mene su uvatili i odvezli me tamo u crkvu Bog te jebo, ovu našu (pravoslavnu op.a.)“. Na pitanje novinara o pucanju iz crkve u razgovor se uključuje sugovornik: „Nije se pucalo iz crkve, to su priče, glupost, nije se pucalo iz crkve, oni su nas ganjali, onaj tuj sa pendrecima i bacili su tuj otrove ljudma, suzavce i nisu dali uopšte da se kupi dole kruh, ništa, rašćerali su građane (...) bilo je povređenih, tuj su tukli, tu su čovjeka smlatli, odveli su dole u SUP, tukli, to nije se uopšte, to ne zna se uopšte onaj jel su tukli il šta su radili od ljudi“. Nakon razgovora novinar YUTEL-a pitao je Marijana Kulhavija, kasnije branitelja Pakraca i Lipika: „Kakvi su odnosi bili u Pakracu prije ovoga?“ na što Kuhlavi odgovara: „Sasvim solidni, nikad nikom, ni meni ni ja nekom, živimo sasvim ljudski, ne znam što je tom narodu svem danas da traži ovo što traži. Nisam ugrožavao, Hrvat sam, majke mi mile, išo sam po svim zabavama i po birtijama, nit' mene Srbin ugrožavao nit' Hrvat (...) ne znam zbog čega je podijeljeno naoružanje SUP-a i zbog čega nisu stranke mogle naći nekakav glas, tu su komunisti pobijedili većinski, još stari sastav to je bio kad su komunisti pobijedili i poslije toga svi komunisti, svi, 80 % komunista je prešlo u SDS, ostali su se ogradili i taj SDS je bar prema ovom što se do sad vidi činio dosta loše ovom narodu“. Unatoč tomu što se zaista teško otima dojam razlike u pristojnosti i nastupu, zaključak govora prvih sugovornika s novinarom YUTEL-a, ali i reportaže Večernjih novosti 2. i 3. ožujka, u Večernjim novostima demantira SDS-ov Veljko Đakula: „Da smo hteli, mogli smo pobiti sve specijalce u subotu ujutro. Prostor oko OSUP-a i zgrade Opštine bili smo blokirali tako da su oni ustvari upali u klopku. Nismo želeli krvoproliće već smo se povukli izvan grada...“[11].

Kao što je jedan primitivni događaj proslave Kosovske bitke na Gazimestanu, ali očito događaj s dostignutim ciljem preslikan, u Hrvatsku, tako je i događaj iz Pakraca preslikan manje od mjesec dana kasnije, 31. ožujka 1991. na Plitvice. Nekoliko dana prije tog plitvičkog događaja poznatog kao „Krvavi Uskrs“ vlasti SAO Krajine preuzele su upravu nad Nacionalnim parkom „Plitvice“[12]

 Sukob pripadnika Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove SRH i srpskih pobunjenika 31. ožujka 1991. u Plitvicama u to je vrijeme obavijen velom tajni. Nije se znalo tko je prvi napao, odnosno bilo je pitanje medija kako će prenijeti vijest o događaju, kao uspostavi reda na hrvatskom području ili kao „napadu policajaca i HDZ-ovaca na goloruk srpski narod u Plitvicama“. Ne treba smetnuti s uma da je u to vrijeme medijsko-propagandno djelovanje imalo ključnu ulogu, a jedna namjerno krivo plasirana informacija mogla je rezultirati još većim sukobima. S obzirom na niz neistina i „montiranih konteksta“ izrečenih tijekom javljanja iz Pakraca, a sada i Plitvica, zaista je neobično što sukobi nisu imali veće razmjere. Zanimljivi su snimljeni trenutci koji nisu emitirani u dnevniku za kojeg su novinari snimili kadrove iz Plitvica, odnosno nedaleke Korenice[13]. U neobjavljenim snimcima novinar Knežević je intervjuirao naoružane civile koji su se okupili u Korenici. U jednom trenutku okupljeni oko novinara su, na njegov zahtjev, tražili nekoga tko je sudjelovao u sukobu. On navodi: „Mi smo bili s desne strane gdje je onaj most, onaj što ide gore preko. Onda je bila naredba da se povučemo, kad smo se povukli s lijeve strane onda je počelo puškaranje (...) i onda smo mi otišli na lijevu stranu, kada je počelo puškaranje, uz onu stijenu smo se pripeli da se povučemo, neko je vikao odozdo 'povlačenje'“. Kada je novinar pitao kakvo naoružanje imaju, odnosno izjavio: „Imate najrazličitije naoružanje“, jedan od prisutnih navodi: „Nema, nego kaže Tuđman da mi imademo nazad više, to je puške, jeba mu ja mater, ova će ga ubit, ova će ga sigurno“, pokazujući na lovačku pušku dvocijevku koju je tom prigodom nosio i nastavlja pokazujući oružje drugih prisutnih: „Lovačko oružje, evo vidite, evo vidite oružje jeba ga Bog na, ova je za Marije Terezije bila puška...“. Tada jedan od prisutnih iz džepa vadi ručnu bombu napominjući: „Imam i ratnu uspomenu“. Nakon toga se razgovor nastavlja, a jedan od prisutnih govori: „Armiji treba sad samo kad dođe oduzeti oružje“, dok se drugi nadovezuje: „Ona ostaje, ne oni su pomagali ovaj ranjenicima (...) mi ćemo njih (hrvatske policajce op. a.) večeras kad se povlače, to je nezakonito, ali mi ćemo, kad metne bijeli barjak ja ću ih klat, di god budem mogao ubijat, sigurno, to je sigurno“. Nakon razgovora sa skupinom starijih muškaraca, s vidljivog mjesta muškarac u srednjim godinama navodio je skupinu od 50-ak osoba: „Raspodijelite se koji su naoružani na jednu stranu, nenaoružani na drugu stranu, svaki oružani tri čovjeka sa sobom može da vodi. Tri čovjeka, dva naoružana mogu u desetinu. Maknite se odavde s ovog prokletog asfalta i one raskrsnice, vama ne treba više spomen-ploča heroja narodnija koje su pijevci vodili za narodnog heroja.“ Uz sve ove kadrove, ono što je pušteno u emisiju YUTEL-a samo je izjava jednoga od sudionika skupa naoružanih ljudi: „Zanima mene koja je to demokratska zemlja koja naoružava osamdeset hiljada ljudi, o kakvoj demokratiji ta riječ može bit, i protiv koga to naoružanje ako idemo za demokratiju. Demokrata je onaj koji baca oružje u staro željezo“. Na završetku javljanja novinar, znajući o planovima naoružanih civila, konstatira sljedeće: „Teško je pretpostaviti kako će proteći noć, ali nema razloga da ne vjerujemo generalu Štimcu da će Armija napraviti sve da spriječi bliske kontakte između jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova i pripadnika rezervne milicije iz Titove Korenice...“, iako je teško za povjerovati kako su u rezervnom sastavu milicije starije, neugledno obučene osobe s dvocijevkama i „tanđarama“. Ne znajući za spomenute kadrove, tjedan dana nakon „Krvavog Uskrsa“ radnici Nacionalnog parka „Plitvice“ organizirali su prosvjed protiv zatvaranja poduzeća koje je uslijedilo nakon oružanog sukoba. Na skupu je održan i simbolični govor koji, poput govora Kulhavija u Pakracu, ima neusporedivo drugačiji pacifistički, pomalo naivni kontekst: „Pozivamo sve radnike, Hrvate i Srbe, da se vrate radu i miru u zajedničkom životu. Pozivamo raseljeno i uplašeno stanovništvo da se vrate svojim kućama i svakodnevnom životu. Tražimo od zaposlenih radnika da dođu na posao i otvore silom zatvorene objekte. Tražimo od poslovodstva poduzeća „Plitvice“ i predsjednika Poslovnog odbora da izvole odmah organizirati radni proces jer mi želimo i moramo raditi i zajedno živjeti.[14]“. Iako je general Andrija Rašeta, kao predstavnik JNA koja se tada na Plitvicama nalazila u ulozi prividnog mirotvorca osudio prosvjed radnika pod krinkom politike istaknuvši: „...ali nikako (ne dopuštam op. a.) da organizuju neke političke zborove“. Nedugo nakon ovoga događaja uslijedio je još jedan od „mitinga-događanja naroda“, političkih zborova s već dobro poznatom ikonografijom prepunom ocila, kokarda i šajkača.

Zaključak

Kada se s odmakom od gotovo četvrtine stoljeća promatra kaotični raspad Jugoslavije, svjedoci smo čestih kolokvijalnih interpretacija događaja koji boljim pogledom u srž događaja otvaraju neke druge oči. Ono što je obilježilo raspad Jugoslavije nacionalni su naboji sa svih strana, a pozitivnih i negativnih elemenata nacionalizma nije bio pošteđen niti jedan od naroda Jugoslavije. To je zasigurno neosporna činjenica, a neosporna je i činjenica da je za sukobe potrebno dvoje od kojih oboje imaju „putra na glavi“. Od toga niti jedan objektivni pogled ne bježi. Međutim, samo je jedan od naroda, odnosno njegovih duhovnih, društvenih i političkih vođa iskoristio nacionalizam kao sredstvo ciljanog rasplamsavanja sukoba. Dovoljno je bilo raspiriti plamen koji, ruku na srce, nikada nije niti prestao tinjati, s nekoliko skupova na kojima su se ljudi, poput kakvih ovaca, vrtjeli u krug od štanda do štanda, od pjesme do pjesme, veličajući svoga „gazdu“. Opijenima od svih silnih nacionalnih simbola i starih, uhu neugodnih pjesama, okićenima bedževima Draže Mihailovića i Slobodana Miloševića bilo je dovoljno plasirati televizijsko javljanje dobro upakiranog scenarija s neposredno insceniranih i redom izazvanih sukoba da bi stvari krenule po planu. Dovoljno je bilo naglasiti „kobajagi“ ugroženost Srba diljem Hrvatske koji su, navodim, svakodnevno trpjeli torturu od policije Nezavisne Države Hrvatske i naoružanih civila, o napadima „par hiljada“ na par desetina i silnim ubojstvima da bi usijane glave same sebi stvorile zeleno svjetlo za kaos. Koliko god nekome te sulude vijesti bile smiješne, one su imale jasnu namjeru, svoj cilj koji je u konačnici i ispunjen, a to je razjariti svjetinu koja ne misli svojom glavom, a koja je potom, pod dojmom viđenoga, krenula brusiti svoje noževe ne razmišljajući koliko ih je jednostavno zavesti, što je u tom trenutku nebitno, čak i poželjno. 

Mnogim znanstvenicima, posebno sociolozima i psiholozima koji proučavaju nacionalizam kao pojavu, epizode nacionalističkog naboja iz Jugoslavije mogu biti izvorni primjer bezglavog utjecaja nacionalnog naboja na ljudsku glupost. Gotovo jedno stoljeće poznati srpski nacionalizam, koji je u svojoj posljednjoj epohi započeo s tzv. „događajima naroda“ i kulminirao srpskom pobunom u Hrvatskoj, dokazao je kako samo jedna kriva riječ, jedan lažni izvještaj i dobro pripremljeno huškanje može zapaliti mase do te mjere da taj utjecaj ne jenjava, već tinja dokle god ijedan živi „neprijatelj naroda“ hoda svijetom. Drugim riječima i prividnom „pranju ruku“ od srpske politike 90-ih usprkos, takav nacionalizam nikada nije i neće iščeznuti, koliko god to grubo zvučalo.

LITERATURA I IZVORI

  1. BARIĆ (2005.) Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990. − 1995., Golden marketing-Tehnička knjiga,

Zagreb, 45. (V.  JELIĆ, Pogledaj svoje ruke, Split 1996., 73., 74.)

  1. FALINA, Svetosavlje. A Case Study in the Nacionalisation of Religion, SZRKG vol. 101, 2007., 505−527.
  2. JOVIĆ, Poslednji dani SFRJ, Izvodi iz dnevnika, Beograd 1996., 218.
  3. POSAVEC, Slom socijalizma, Politička misao, vol. 32. 1995., Zagreb, 142–151., 144.

Dokumentarno-igrani film Amarcord, neobjavljene snimke dnevnika YUTEL, 31. ožujka 1991.

Dokumentarno igrani film Domovinski rat u Pakracu i Lipiku 1991. − 1995. (ur. M. Pinhak), Pakrac 2009.

Dokumentarno igrani film Kordun – krvavo srce Hrvatske, Hrvatska radiotelevizija (ur. D Dovranić, M.Mikulan), Zagreb, 1995.

 

[1] Zvonko POSAVEC, Slom socijalizma, Politička misao, vol. 32. 1995., Zagreb, 142–151., 144.

[2] Ibd, 149.

[3] Maria FALINA, Svetosavlje. A Case Study in the Nacionalisation of Religion, SZRKG vol. 101, 2007.,  505−527.

[4] Prijenos proslave 600. obljetnice Kosovske bitke, Jugoslavenska Radiotelevizija – Radio-televizija Beograd, Beograd, 28. lipnja 1989.

[5] Amaterski videozapisi proslave 600. obljetnice Kosovske bitke iz manastira Krka i Knin, 9. srpnja 1989.

[6] Usp. Nikica BARIĆ (2005.) Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990. − 1995., Golden marketing-Tehnička knjiga,

Zagreb, 45. (Vojin JELIĆ, Pogledaj svoje ruke, Split 1996., 73., 74.)

[7] Borisav JOVIĆ, Poslednji dani SFRJ, Izvodi iz dnevnika, Beograd 1996., 218.

[8] Nikica BARIĆ n.dj., 114.

[9] Televizijski izvještaji s početka sukoba i kasnije u vrijeme otvorene agresije dio su „specijalnog rata“. Koliku ulogu imaju mediji u ratu dokazuje i osnivanje odjeljenja unutar Kontraobavještajne službe JNA pod nazivom Odelenje za operativno ratovanje poznatije pod akronimom OPERA.

[10] Večernje novosti, Jugoslavenska Radiotelevizija, Radio-televizija Beograd, Beograd 2. i 3. ožujka 1991.

[11] Dokumentarno igrani film Domovinski rat u Pakracu i Lipiku 1991. − 1995. (ur. Marijan Pinhak), Pakrac 2009.

[12] Nikica BARIĆ n.dj., 117.

[13] Dokumentarno-igrani film Amarcord, neobjavljene snimke dnevnika YUTEL, 31. ožujka 1991.

[14] Dokumentarno igrani film Kordun – krvavo srce Hrvatske, Hrvatska radiotelevizija (ur. D. Dovranić, Miroslav Mikulan), Zagreb, 1995.

O autoru