Etnos ili Cives: etnički i građanski model nacije

Težište ovoga rada predstavlja temeljnu suprotstavljenost unutar koncepta nacije i nacionalizma, onu između etničke ili kulturološke s jedne i ugovorne ili građanske nacije s druge strane. Ovakva dihotomija tipična je za većinu rasprava o naciji i nacionalizmu, a sadržana je u različitim terminima: neki suprotstavljaju izborni i etnički nacionalizam, drugi etnogeografski i građansko-teritorijalni, dok neki spominju populistički nacionalizam i državni patriotizam. Termini variraju, ali osnova tog dualizma ostaje ista: prvi se termin odnosi na kulturološku definiciju nacionalne zajednice, a drugi na političku ili ugovornu definiciju iste. Svaka od tih definicija pruža vlastitu genealogiju. Kada je u pitanju građansko-ugovorna nacija, njezinu pojavu možemo pratiti od uspostavljanja demokracije modernog doba, dok kod kulturalne nacije određivanje nije jednostavno jer svoje postojanje veže uz predmoderne etnije, ali je većina akademskih autora veže uz početak 19. stoljeća i uspon romanticizma.[1] Dualizam ovih dvaju nacionalnih koncepata može se paradigmatski postaviti i u suočavanju dviju nacija koje su predstavljale klasične primjere za svaki od njih – Francuske i Njemačke. Zbog povijesnih je razloga nacionalni razvoj u njihovu primjeru išao sasvim različitim razvojnim putanjama. Reakcija Gottfrieda Herdera na prosvjetiteljstvo, pruski otpor u Napoleonskim ratovima, francusko-pruski rat iz 1870. − 1871. i dva svjetska rata najpoznatiji su primjeri na kojima je ta suprotnost došla do izražaja. Ipak, razlika između kulturalne i ugovorne nacije danas sve više izlazi na vidjelo i kod opće usporedbe zapadnog i ostalih shvaćanja ideje nacije i kod nacionalnog pitanja općenito.

Različiti razvojni procesi

U promišljanju o naciji neizostavno je promotriti različitost njezina shvaćanja koja postoji s obzirom na različitost kultura unutar kojih se formirala. Težnja kojom bi se koncept nacije sveo pod zajednički nazivnik kod svih društava unutar kojih postoji predstavlja grubo pojednostavljivanje lišeno povijesnog razumijevanja i različitog razvoja određenih nacija. U suprotstavljanju ovih dvaju modela često je u raznim diskursima znalo dolaziti do pitoresknih i međusobno negativnih opisa pa je od strane pojedinih tradicionalističkih autora građanski model nacije nazivan „patriotardiranim“ i „buržoaskim“[2], dok je etničko-kulturalni model nacije nazivan „mračnim“, „plemenskim“ i „nazadnim“. Naslijeđe takvih selektivnih i redukcionističkih pristupa kod interpretiranja nacije pronalazimo u anglosaksonskim „mainstream“ analizama, poput onih koje promiče R. Cooper koji govori o pramodernom svijetu u kojem vladaju etnicističke i nacionalističke kaotične snage zahvaćene Hoobesovim neredom i postmoderni miroljubljivi svijet stabilnih demokracija prožetih Kantovim „vječnim mirom“.

Zbog toga je potrebno upozoriti na nacionalizme s različitim razvojnim putanjama. Nacionalizam koji je nastao u srednjoj i istočnoj Europi zasnovan je na postojećim ukorijenjenim organskim zajednicama s posebnim jezikom i kulturom, dok je zapadnoeuropski i sjevernoamerički nacionalizam nastao kao apstraktna zamisao poretka koji je uništavao tradicionalne organske zajednice te ih zamjenjivao mehanicističkim i konstruktivističkim društvima.[3] Djelo Anthonyja Smitha o etničkom oživljavanju iz 1981. (The Ethnich Revival) daje blagu kritiku teorija koje fenomen nacije vežu isključivo uz gospodarske činitelje (M. Hechetr, T. Nairn, E. Gellner) i zanemaruju kulturalne i sociopolitičke. Prema kulturalnoj teoriji, etničko oživljavanje pretvorilo se u političku silu i nacionalizam je postao njezin izdanak i izraz „historicizma“ te odgovor na krizu religije i tradicionalnog autoriteta u ranomodernom dobu[4]. Naime, u konzervativnom i antirevolucionarnom dijelu Europe, u srednjoj i istočnoj Europi, a prije svega u njemačkom kulturnom krugu, očuvan je evolucijski, etnički koncept nacije. On je rastao i razvijao se u multikulturnim konzervativnim carstvima ranomoderne Europe. Taj nacionalni identitet nije teritorijalan i etatiziran, strogo određen državom u kojoj stanovništvo živi, već je nomadski, vezan uz jezik, kulturu, religiju kojoj pripada. On je potpuno intiman i interioriziran, stvar individualnog osjećanja pojedinca, njegova individualnoga razvoja, a ne nešto eksterno i nametnuto izvana, odlukom vladara pod čiju jurisdikciju pripadate. Etnički je identitet dio spontanog poretka društva u kojemu se pojedinac razvija, a ne arbitrarnosti državne odluke koja u potpunosti ovisi o arbitrarnoj i heteronomnoj volji državnih vlasti. Iako je često u literaturi taj evolucijsko-etnički koncept nacije oklevetan kao plemenski, isključiv, netolerantan, antiliberalan i ekskluzivistički, on je često bio antietatistički te je računao s razlikom i afirmirao je.[5] U prvoj polovici 19. st. takav nacionalizam postaje „nacionalizam kulture“ ili „kulturnacionalizam“ u kojem političko djelovanje treba težiti prema očuvanju i obrani nacionalnog identiteta te kao izraz kulturnog naslijeđa koje proizlazi iz specifične povijesti. Takav je nacionalizam stvorio jedan blok prema institucijama koje proizlaze iz anorganskih apstraktnih ideja odvojenih od kulturnog i povijesnog kontinuiteta određenog naroda. Ovakav je model, kolokvijalno nazvan „njemačkim“ tipom nacionalizma koji se temelji na zajedničkoj kulturi, jeziku, antropološkim i jezikoslovnim osnovama, prevladao u srednjoj, istočnoj i jugoistočnoj Europi. S druge strane nalazi se koncepcija nacije kao „zajednica volje“ koja proizlazi iz djela Ernsta Renana i koja je karakteristična za francuski nacionalizam revolucionarne ere i koja ne prihvaća prirodno-organske kriterije te negira poredak realnog kao sastav mnogih povijesnih posebnosti nacija i nastoji uz pomoć državnog aparata uniformizirati sve regionalne posebnosti.[6]Prema tom revolucionarnom shvaćanju, nacionalnost se određuje našom pripadnošću nadležnosti neke države, a ne našim kolektivnim etničkim, jezičnim ili religijskim identitetom. To je dakle jedno potpuno etatističko shvaćanje pojma nacije koje želi sve izjednačiti, ne priznajući pravo razlikama između jedinki.[7]

Sadržaj samih nacionalnih modela

Kada je u pitanju sam karakter ugovorne nacije, u najkraćim crtama mogli bismo je opisati kao umjetno konstruiranu, univerzalističku i individualističku. Umjetna okarakteriziranost je obilježava jer je nacija u takvom modelu shvaćena kao proizvod slobodnog udruživanja iskazanog kroz volju pojedinaca, na temelju racionalne rasprave koja je proizvela konsenzus oko javno izraženih principa i njihova institucionalnoga utjelovljenja. Univerzalna je u smislu da pojedinci mogu postati građani (pripadnici) takve nacije, uz uvjet da prihvaćaju podvrgavanje zakonima njezine zajednice. Individualistički karakter veže se uz već spomenutu volju pojedinaca, tj. tvori ga sinergija odvojenih volja koje prethode kolektivnoj zajednici i prema tome imaju svojevrsnu „kronološku i smislenu“ prednost pred zajednicom jer predstavljaju preduvjet za njezin nastanak.[8] Ove odrednice podrazumijevaju da je građanska nacija s primatom individualizma apstraktni primjer čovječanstva gdje je pojedinac odvojen od svih partikularnih atributa i da društvena uvjetovanja poput etniciteta, spola, društvenog sloja, obitelji itd. nemaju važnost za određivanja nacionalne pripadnosti. U tom smislu nacionalnost nije društveno uvjetovana jer ostaje korpus temeljen na individualnom pristanku. Iz toga nerazdvojno slijedi da je nacija sama po sebi dio apstraktne ideje čovječanstva.

Etničko-kulturalna nacija u mnogo je manjoj mjeri definirana izvornim sporazumom (ugovorom). Ona je više u vezi s međusobno kombiniranim elementima poput povijesnog sjećanja, teritorijalnog oblikovanja, rodovskih veza, tradicije, religije i jezika. Kao takva, shvaćena je kao organska ili organicistička te partikularna i prije svega kolektivistička. Partikularnost se odnosi na jedinstvenost svake nacije, što znači da ne može biti generalizirana ili imitirana od strane druge nacije. Njezina kolektivna odrednica odnosi se na shvaćanje da pojedinac ne može živjeti izvan društva, u krajnjem shvaćanju čak izvan društva u kojem je rođen s obzirom na elemente koji su ga formirali. Kod ugovorno-građanske nacije pojedinci tvore naciju, dok je u ovom slučaju nacija ta koja oblikuje pojedinca, tvori individualnost kao dio nacije. Na kraju, nacija je organska u smislu da su nacionalno društvo i individualna građanska povezanost s tim društvom ukorijenjeni u predodređenosti koja prethodi proizvodima razuma toga društva kao što su zakoni države-nacije i prema tome su onkraj pojedinačnog shvaćanja i kontrole.

Upravo je ovaj posljednji argument „razuma“ bio često kamen spoticanja između poimanja dvaju modela nacije. Građansko-ugovorna nacija klasični je konstrukt političkog razuma, stvoren općim sporazumom kroz javnu raspravu. Suprotno tome, etničko-kulturalna nacija nema potrebu za takvom refleksivnošću za svoje utemeljenje i shvaćanje. Njezino postojanje nije uvjetovano „razumom“ ako je ukorijenjena u „krvi i tlu“, običajima i vjerovanju. Prema tome, pojedinac kao dio nacije ne može djelovati suprotno postulatima vlastitoga društva bez da time ne odbaci dio vlastitog integriteta. Zbog toga je vrlo raširena interpretacija, s čestim osvrtima na događaje u 20. st., kako etničko-kulturalni model nacije može biti potencijalni katalizator ksenofobije autoritarnosti i sukoba,[9] premda treba naglasiti da je do takvih događaja dolazilo kada se kod etničkih nacija pokušavalo primijeniti revolucionarno-građanski koncept nacije, kada bi postao teritorijalan i zahtijevao poklapanje etničkih i državnih granica.[10]

Kompleksnost i djelomična podudarnost dvaju modela

Podjela koja predstavlja središnji problem u gotovo svim raspravama o naciji posjeduje i određenu kompatibilnost. Ona se javlja kod preispitivanja samog karaktera postojećih nacija. Bilo da se radi o građanskoj ili etničkoj naciji, one su u svojoj biti savršen tip koji se u stvarnosti rijetko može pronaći. Bilo koja od modernih nacija može biti više ili manje ugovorna ili više ili manje kulturalna ako se usporede. Razlika između građanske i etničke definicije primjenjuje se jednako kod političkih tendencija unutar pojedinih zemalja kao i kod nacionalnih razlika između tih istih zemalja. Zbog toga i tvrdnja da je određena nacija strogo ugovorno-građanska može značiti da je etnički i kulturalni karakter tek na sekundarnom mjestu, ne da je nužno i potpuno odsutan. Primjerice, Ujedinjeno Kraljevstvo sasvim sigurno predstavlja građansku naciju, ali je njezin osnovni supstrat anglo-keltska etnija koja uglavnom određuje karakter nacije. Također, pojedini elementi bitni u ideji nacije mogu biti sadržani kod oba modela, npr. nacionalni teritorij koji može biti objekt državne administracije, čime je sadržan u građanskom modelu, i podudarati se s emocionalnim aspektom koji se nalazi u etničkom modelu. Na temelju još jednog primjera možemo doći do zaključka da ne postoji striktno građanska nacija. Dobivanje građanskog statusa na temelju ius solis ne uklapa se samo u ugovorne okvire. Građanstvo koje se stječe automatski na temelju mjesta rođenja, suprotstavljeno ius sanguinisu koje se dodjeljuje na osnovi podrijetla, podrazumijeva da pojedinac samim rođenjem pripada naciji, dakle prije vlastitog formalnog pristanka na njezine glavne postulate. Drugim riječima, ius solis pretpostavlja predugovornu osnovu nacionalnosti, što ne može ne imati i etno-kulturalne odrednice.[11]

Može se također argumentirati kako ne postoji ni strogo kulturalna nacija jer se u mnogim slučajevima dopušta asimilacija doseljenika u sam nacionalni korpus. Nekoliko je autora iznijelo tvrdnju da je kulturalna koncepcija nacije nastala kao odgovor na formiranje građanske nacije i da, kao takva, ne može ne preuzeti dio njezinih odrednica. Louis Duomont govori o etničkoj naciji kao holističkoj adaptaciji povećano individualističkog društva – adaptacija koja sadrži egalitarni ideal (iako ograničen na one koji su dio etničke zajednice), i razumijevanje autoriteta kao ukorijenjenog u društvo i sposobnost za masovnu mobilizaciju, koja se prvi put pojavljuje s razvojem demokratskih građanskih nacija, iako je ovaj posljednji element vezan i uz tehnološki razvoj.[12] Tako se etnička nacija javila kao odgovor na nemogućnost ostvarivanja nacije u strogo ugovornom smislu.

Kompleksnija razina odnosa dolazi do izražaja u diskursima dvaju modela. Termini, koncepti i teorije povezani s njima izvučeni su iz sasvim različitih disciplina. Ugovorna koncepcija razvija se iz ranomodernih republikanskih tradicija i prirodnoga prava te je prema tome smještena u jezik političke teorije. Etnička definicija, sasvim suprotno od prethodne, izvlači svoj diskurs iz gotovo svih formi intelektualizma osim političke teorije i, u manjoj mjeri, političke ekonomije. Povijest se nalazila na središnjem mjestu u objašnjavanju i afirmaciji nacionalne kulturne različitosti, iako su korištena i područja iz etnologije, sociologije, jezikoslovlja, geografije, biologije i psihologije. Tu dolazimo do bitnog zaključka za razumijevanje različitosti dvaju modela nacija; njihovi su diskursi oblikovani iz sasvim različitih područja pa je i različitost shvaćanja problematike bitno različita. S obzirom na različita stajališta, nije neočekivano da se ponekad ta dva diskursa jednostavno mimoilaze[13] ili da dolazi do obostrane žestoke kritike. No, s obzirom na različite temelje iz kojih ovi diskursi crpe svoju legitimnost, moguće je da nastave postojati bez eksplicitnog priznavanja suprotne strane.

Perspektiva nacionalnih modela

Etnički diskurs, čini se, gubi nekadašnju poziciju. Povjesničari sa sve više sigurnosti ističu da su nacije proizvod povijesti, i to relativno novi proizvod koji više nije subjekt, dakle temeljni sastojak iz kojeg se pluralnost povijesti oblikuje, već objekt povijesti, tj. proizvod modernosti. Kao takve, ne mogu biti viđene kao esencijalni entiteti kao što se vjerovalo ranije. Eric Hobsbawm tvrdi da povjesničari podvrgavaju naciju kritici tek u trenutku kada ona gubi svoj društveni značaj jer nacionalni suverenitet više ne može imati nekadašnju snagu.[14] Povećano povijesno istraživanje pokazuje da predstavljaju društveni konstrukt – „povijesna pogreška je ključni činitelj u stvaranju nacije“, napisao je Ernest Renan prije više od jednog stoljeća. Kao pod dojmom takve izjave, današnje društvene i humanističke znanosti sve više u prevladavajućim tumačenjima koriste izraze poput „zamišljenih zajednica“, „izmišljanju tradicije“ i korištenju selektivnog sjećanja i amnezije.[15] Na temelju ovog „povlačenja etnosa“ moglo bi se doći do dojma da ugovorno-građanski model ima neosporne argumente za odbacivanje svih temeljnih poimanja nacije sa suprotne strane. U skladu sa svojim izvorima takav diskurs ne bi išao dalje od ideologema prosvjetiteljskog podrijetla. Poslužit ću se pomalo pitoresknim opisom kako bih opisao takvu perspektivu. Kritika nacionalizma kao oblika religije, područja praznovjerja, izvora fanaticizma i stalnih sukoba bila bi preduvjet obećanja ere u kojoj bi nacionalne predrasude bile odbačene, a „čovjekov pravi identitet“ otkriven, bilo na individualnoj, bilo na općoj razini pripadnosti biološkoj vrsti. Tako bi nacionalizam zamijenio “prirodni identitet čovječanstva“, a naciju „svjetska federacija“, obećavajući stalni materijalni prosperitet i mir. Ovakav je argument središnja crta mnogih „kozmopolitskih“ kritika. Ipak on ostaje samo prosvjetiteljska kritika post-prosvjetiteljskog fenomena, iako je demistifikacija dijelova nacionalističkih narativa valjana, njezini argumenti, zbog vizije konačnog cilja, ostaju upitni.  Slična se tendencija jasno očitovala i u mnogim akademskim radovima nakon pada Berlinskoga zida 1989., ali je realnost u već idućim godinama dovela do sasvim drugačijih događaja: „S jedne strane industrijalizacija, kapitalizam, masovne komunikacije stvorile su međuovisne države, masovnog turizma, regionalne medijske mreže i međunarodnu podjelu rada, s druge strane pojavio se velik broj prosvjednih pokreta diljem svijeta, etničkog nacionalizma prije svega. U posljednjih nekoliko godina su ti pokreti potkopali nekoliko država i stvorili nove nacionalne države, poništavajući duže razdoblje u kojem je međunarodna karta bila zamrznuta”.[16] Nacije mogu biti zamišljene, ali ostaju realne. Ne čini veliku razliku za njihov današnji smisao i identitet jesu li utemeljiteljski mitovi točni. Mnogi su osuđivali naciju i još je mnogo više njih osuđivalo nacionalizam, ali i danas ostaje vidljiva činjenica da su ti fenomeni i dalje relevantna i nezaobilazna sila.[17]

Zaključak

Gotovo dva stoljeća diskurs građanske nacije kritiziran je zbog svoje artificijelnosti i individualizma te zbog anti-povijesnoga karaktera. Dok je s druge strane etnički diskurs kritiziran zbog velikoga broja međuetničkih sukoba, što bi s moralne strane trebalo oslabjeti njegovu legitimnost pa je i aktualna pozicija posljednjeg nešto slabija. Kao rezultat, diskurs građanske nacije ostaje značajan kao tehničko sredstvo podržavanja i elaboriranja normativne dimenzije prevladavajućih političkih silnica. Prema dominantnoj matrici nacije bi se trebale temeljiti isključivo na državljanstvu, individualizmu i privatnom vlasništvu, jednakosti pred zakonom bez obzira na etnicitet, ali time gubi veze s osnovnim postavkama mnogih društvenih i humanističkih znanosti. Upravo zbog „političko-praktičnih razloga“ ugovorno-građanski model zadržava „prednost“ pred etničkim, iako realnost dvostoljetne debate ostaje i dalje prisutna bez znakova da je moguća potpuna dominacija jednog modela.

LITERATURA

  1. ANDERSON, Imagined Communities, London, Verso/New Left Books, 1991.
  2. CASSATA, A destra del fascismo – Profilo politico di Julius Evola, Torino, 2003.
  3. HOBSBAWM, Nations and Nationalism since 1780., Cambridge, 1992.
  4. PINNARD, „The Ethnich Revival, By Anthony D. Smith“, American Journal of Sociology, 89/1984., br. 5.
  5. RISTIĆ, „Kako se to može biti Hrvat“ ? (http://blog.vecernji.hr/borislav-ristic/kako-se-to-moze-biti-hrvat-6179)
  6. SINGER, „Cultural versus Contractual nations: Rethinking their position“, History and Theory, 35/1996
  7. D. SMITH, A Europe on Nations – or the Nation of Europe ?, Journal of Peace Research, 30/1993.
  8. VUJIĆ, Intelektualni terorizam – Heretički brevijar, Zagreb 2007.

 

[1] Brian SINGER, „Cultural versus Contractual nations: Rethinking their position“, HIbdry and Theory, 35/1996, br. 3, 310.

[2] Francesco CASSATA, A destra del fascismo – Profilo politico di Julius Evola, Torino, 2003., 341.

[3]  Jure VUJIĆ, Intelektualni terorizam – Heretički brevijar, Zagreb 2007., 180−181.

[4] Maurice PINNARD, „The Ethnich Revival, By Anthony D. Smith“, American Journal of Sociology, 89/1984., br. 5, 1249.

[5] Borislav RISTIĆ, „Kako se to može biti Hrvat“ (http://blog.vecernji.hr/borislav-ristic/kako-se-to-moze-biti-hrvat-6179, pristupljeno 12. rujna 2015.)

[6] Jure VUJIĆ, Intelektualni terorizam, 184–185.

[7] Borislav RISTIĆ „Kako se to može biti Hrvat“

[8] Jure VUJIĆ, Intelektualni terorizam, 310–311.

[9]Ibd, 312.

[10] Borislav RISTIĆ, „Kako se to može biti Hrvat“

[11] Brian SINGER, „Cultural versus Contractual“, 313.

[12]Ibd, 313.

[13] Ibd, 314.

[14] Eric HOBSBAWM, Nations and Nationalism  since 1780., Cambridge, 1992.,182−183.

[15] Benedict ANDERSON, Imagined Communities, London, 1991.

[16] Anthony D. SMITH, A Europe on Nations – or the Nation of Europe ?, Journal of Peace Research, 30/1993. br. 2, 129.

[17] Brian SINGER, „Cultural versus Contractual“, 315−316.

O autoru