Intermarium: Geopolitička alternativa po mjeri nacionalnih interesa

Novih zamah hladnoratovskih kriza i vojnih sukoba u svijetu, a odnedavno i u nama bliskoj Ukrajini, otvorio je teška pitanja o položaju i budućnosti Hrvatske u izmijenjenim geopolitičkim okolnostima. Iako Hrvatska nije posebno važan geopolitički čimbenik niti može značajnije sudjelovati u svjetskim promjenama, o tim je pitanjima ipak važno razmišljati, ponajprije zbog nas samih.

Ostvarenjem državne nezavisnosti 1991., hrvatski narod našao se po prvi put nakon pola stoljeća izvan bilo kojeg šireg političkog okvira. Hrvatskim nacionalnim interesom tada je proglašeno uključenje u Europsku uniju, koja je trebala biti – ovisno o tumačenju političke opcije na vlasti – nadomjestak za Jugoslaviju ili „sredstvo ostvarenja nacionalnih interesa“. Ne znajući što s novostečenom nezavisnošću, a sama bivajući bez državotvorne tradicije, hrvatska je elita (neovisno o stranačkim bojama) odlučila obnoviti ono što je prekinuto 1918. godine: političku autonomiju unutar višenacionalnog imperija pod njemačkom prevlašću, ovaj puta Europskom unijom.

Kako bi se novi vanjskopolitički cilj prikazao jedinim logičnim, isticana je hrvatska pripadnost sredozemnom i srednjoeuropskom kulturnom krugu. No podrazumijeva li kulturološka bliskost ujedno i slične nacionalne interese? Zemlje sredozemne Europe poput Španjolske, Italije, Grčke ili (dijelom) Francuske nemaju interesa koji bi bili bliski hrvatskima, dapače, u talijanskom slučaju oni su suprotstavljeni (npr. pitanje ribolova u Jadranskom moru). Takav je naš odnos i prema germanskoj Srednjoj Europi. Danas je hrvatsko-njemačka gospodarska razmjena, blago je reći, poprilično neuravnotežena; a naš stari saveznik blokira svaki pokušaj razvoja hrvatskih prometnih potencijala koji bi predstavljali konkurenciju njemačkima (npr. izgradnja nizinske pruge Zagreb-Rijeka i obnova riječke luke). Pokušavajući se osloboditi jugoslavenskog balasta koji joj je povijesnim okolnostima nametnut 1918., Hrvatska je nakanila naći novi identitet u zajedništvu sa zemljama koje joj zaista nikada nisu bile, niti mogu biti ravnopravan i iskren partner.

Umjesto sredozemnog i germansko-srednjoeuropskog kulturnog kruga – kojima i samim danas prijeti urušavanje pod globalizacijskim i migracijskim procesima, kao i uslijed liberalnih društvenih eksperimenata – ne bi li država Hrvatska svoje mjesto u svijetu trebala tražiti s državama koje dijele sličnije nacionalne interese i pogled na budućnost ovog dijela svijeta? Alternativa za hrvatsku vanjsku politiku u tom smjeru značila bi prvenstveno okrenutost zemljama srednjoistočne Europe (tzv. Nove Srednje Europe), ali i općenito prostoru između Njemačke i Rusije kojeg zauzimaju manje nacionalne države.

Cilj je ovog rada predstaviti geopolitičku zamisao suradnje i savezništva u srednjoj i istočnoj Europi, nastalu u međuratnoj Poljskoj. Kako je riječ o vezama zemalja između triju mora (Baltičkog, Crnog i Jadranskog mora), prostor se u geopolitičkoj literaturi naziva Intermarium (lat. između mora) odnosno na poljskom Międzymorze.[1] 

Od Lublina do Višegrada

Zemlje srednjoistočne Europe imaju dugu tradiciju međusobne suradnje i savezništava. Već u razvijenom srednjem vijeku dolazi do stvaranja prvih personalnih i realnih unija, posebno onih između Ugarske i Hrvatske te Moravije i Bohemije. Najznačajniji doseg integracija u srednjoj i istočnoj Europi svakako je rano-novovjekovna Poljsko-Litavska Zajednica, koja je nastala sporazumom iz Lublina 1569. godine. Obuhvaćala je većinu prostora današnje Poljske, Litve, Bjelorusije i Ukrajine, što ju je činilo najvećom državom tadašnje Europe. Rzechpospolita (hrv. zajednička stvar, lat. res publica), kako su ju zvali njezini žitelji, propala je 1790ih uslijed triju podjela između Rusije, Austrije i Pruske.

Po stvaranju nezavisne Republike Poljske 1918., državni poglavar Józef Piłsudski zauzeo se za stvaranje federativne države narodâ između Baltičkog i Crnog mora. U kolovozu 1919. došlo je do okončanja kratkotrajnog poljsko-ukrajinskog sukoba i stvaranja saveza s Ukrajinskom Narodnom Republikom pod vodstvom Simona Petljure, što je bio temelj za daljnju gradnju poljsko-ukrajinske federacije. No, već iduće godine došlo je do poraza poljsko-ukrajinskih snaga u Ukrajini, a sovjetska Crvena armija napredovala je duboko u Poljsku. Sovjeti su poraženi u Bitci za Varšavu u kolovozu 1920. te je Poljska spašena od crvene opasnosti, ali Ukrajina je izgubljena za idućih sedam desetljeća. Istodobni poljsko-litavski rat te okupacija Bjelorusije od strane Sovjeta konačno su uništili svaku nadu u skoro stvaranje baltičko-crnomorske federacije.

Međuraće u srednjoistočnoj Europi obilježilo je nepovjerenje i trvenja između njezinih zemalja. Čehoslovačka, Rumunjska i Jugoslavija uspostavile su usku suradnju u obliku Male Antante, sporazuma usmjerenog protiv pokušaja obnove cjelovite predratne Mađarske, dok je Poljska ostala izvan ikakvih integracijskih procesa. Takva je situacija dovela do komadanja Čehoslovačke 1938./1939.[2], Poljske 1939., Rumunjske 1940.[3] i Jugoslavije 1941., dok su baltičke države u potpunosti pripojene Sovjetskom Savezu 1940. godine. Iako ne možemo sa sigurnošću znati što bi bilo da su države srednjoistočne Europe u to vrijeme imale izgrađeni institucionalni vojno-politički savez, za pretpostaviti je da u tom slučaju njemačko-sovjetski pohod na države Intermariuma ipak ne bi bio tako brzo i lako provediv, ako ne i potpuno neuspješan.

Nakon Drugog svjetskog rata, neke predratne države i granice su obnovljene, no čitav je prostor između Baltika i Crnog mora bio prisilno integriran u Varšavski ugovor, vojno-politički savez sa sovjetskom prevlašću. Tek s krizom u SSSR-u i jačanjem antikomunističkog otpora u zemljama srednjoistočne Europe 1980ih, počela se obnavljati ideja suradnje zemalja Intermariuma. Nakon demokratskih promjena 1989./1990. počelo se provoditi prve korake u smjeru savezništva srednjoistočne Europe. Tako su se 15. veljače 1991. čelnici Poljske, Čehoslovačke i Mađarske sastali u ruševinama dvorca Višegrad na krajnjem sjeveru Mađarske kako bi dogovorili užu suradnju tih triju zemalja glede vanjske politike i ekonomije. Lech Walesa, Vaclav Havel i Jozsef Antall tom su prilikom, ipak, naglasili kako dogovor triju zemalja nije usmjeren proti Moskvi te kako njegova namjera nije stvoriti nekakav sanitarni kordon između Zapadne Europe i Rusije.[4] Višegradska skupina, koja zbog podjele Čehoslovačke na Češku i Slovačku sada ima četiri članice, u međuvremenu je započela i određene projekte poput Srednjoeuropskog ugovora o slobodnoj trgovini (Central European Free Trade Agreement, CEFTA, 1992.), Međunarodne Višegradske Zaklade (1999.), kao i vlastitu bojnu grupu (2011.). Njezine su članice danas dijelom Europske unije i NATO-a.

Intermarium i nacionalna politika

Ideja nezavisne (kon)federacije zemalja između Baltičkog i Crnog mora kroz početni je dio svojeg razvoja bila vezana isključivo uz poljski nacionalni pokret. Pojavila se u razdoblju prije Velikog rata među poljskim intelektualcima vezanima uz Narodnu demokraciju, kulturni i politički pokret koji je težio stvaranju nezavisne moderne poljske države. Najstariji zapis onaj je Jana Ludwika Popłavskog, koji se u feljtonu objavljenom 1901. zalaže za stvaranje države koja bi obuhvaćala krajeve od Odre do Dnjepra i od Baltika do Karpata, ujedinjujući tako Čehe, Poljake, Slovake, Ukrajince, Bjeloruse i Litvance pod zajedničkom vlašću. Detaljnije se srednjoistočnom Europom već tada bavio Roman Dmowski, čelni čovjek Narodne demokracije i kasnije otac poljske diplomacije. U knjizi „Njemačka, Rusija i poljsko pitanje“ iz 1907. Dmowski  se osvrće negativnu ulogu Njemačke u srednjoistočnoj Europi i ističe važnost suradnje zemalja tog podneblja kako bi osigurale svoju nezavisnost od velikih sila. Deset godina kasnije, kao predvodnik Poljskog narodnog odbora, on je u srpnju 1917. silama Antante uputio memorandum pod naslovom „Pitanja srednje i istočne Europe“, u kojem zapadne saveznike uvjerava u važnost oslobođenja malih naroda srednje i istočne Europe te njihovu međusobnu suradnju kao jedini jamac stabilnosti u ovom dijelu kontinenta.[5] Unatoč tome, Dmowski i Narodna demokracija u cjelini bili su za poljsku državu homogenu u etno-konfesionalnom smislu (tj. za nacionalnu državu poljskog naroda), a otklanjali su bilo kakvu mogućnost federacije sa susjednim zemljama.[6] 

Za razliku od tog političkog tabora, Józef Piłsudski i njegova Poljska socijalistička stranka smatrali su obnovu velike zajednice između Baltika i Crnog mora važnijim ciljem, makar se time žrtvovao isključivo poljski karakter nove države. Najpoznatiji teoretičar ovog stajališta bio je Jerzy Giedroyc, dugogodišnji novinar, publicist i politički emigrant koji se temom Intermariuma i suradnje u srednjoistočnoj Europi bavio više od pola stoljeća. Giedroyc je 1930ih u listovima Bunt Młodych i Polityka oštro kritizirao nacionalni program Narodne Demokracije i zagovarao poštovanje manjinskih prava u Poljskoj kako bi se neutraliziralo opasnost od nacionalističkih pokreta manjinskih naroda (osobito Ukrajinaca).[7] No, Giedroyc je isto tako nedugo nakon Drugog svjetskog rata i oduzimanja Poljskoj skoro polovice predratnog teritorija bio prvi koji je u pariškom listu poljske emigracije Kultura pozvao na priznavanje novih istočnih granica kao realnosti, a iz razloga lakšeg uspostavljanja dobrosusjedskih odnosa i savezništava s poljskim istočnim susjedima.

Prvo navedeno stajalište u poljskoj se politici obično naziva piastovskim (prema dinastiji Piast, koja je uspostavila poljsko kraljevstvo i provela pokrštavanje i europeizaciju Poljaka), a obilježava ga želja za oblikovanjem Poljske kao homogene nacionalne države sa snažnim europskim identitetom. Nasuprot toga je potonje navedeno stajalište, nazivano jagellonskim (prema dinastiji Jagelovića, koji su uspostavili Poljsko-Litavsku Zajednicu), jer za cilj ima stvaranje velike državne zajednice s istočnoeuropskim zemljama. Ova podjela, iako naizgled arhaična, i dalje je aktualna u poljskoj politici, a vanjskopolitički programi dviju najvećih stranaka 3. Rzechpospolite (kako Poljaci zovu svoju današnju državu) jasno se razlikuju s obzirom na tu podjelu. Građanska platforma (Platforma Obywatelska, PO) Donalda Tuska, stranka desnog centra i eurofilske orijentacije drži piastovsku stranu, dok je Pravo i pravednost (Prawo i Sprawiedliwość, PiS), nacional-konzervativna desna stranka bivšeg premijera Jaroslawa Kaczynskog, označena kao jagellonska.

Intermarium kao politička ideja prisutan je danas i u drugim zemljama. Sve mainstream stranke Višegradske skupine, o kojoj je ponešto već rečeno, zalažu se za jačanje suradnje među zemljama u regiji s obzirom da se to pokazalo i dobrom ekonomskom formulom u zadnjem desetljeću. Posebno to stoji za stranke desnice, poput češke Građanske demokratske stranke i mađarskog Fidesza. Također, ideju integracije prostora između Baltika i Crnog mora podupire bjeloruska anti-Lukašenkovska oporba na čelu s Bjeloruskim narodnim frontom, kao i većina političkih opcija u trima baltičkim zemljama. Ideja Intermariuma pokazala se prihvatljivom i strankama euroskeptične nacionalne desnice. Tako primjerice mađarski Jobbik teži stvaranju osovine Poljska-Mađarska-Hrvatska[8], a ukrajinska „Svoboda” poziva na izgradnju boljih veza među zemljama baltičko-crnomorske regije.[9]

Možda glavni razlog pozitivnog shvaćanja Intermariuma jest u njegovoj afirmaciji nacionalne države nasuprot (ruskog i njemačkog) imperijalizma. Rusija s ogromnim demografskim, migracijskim i društvenim problemima zasigurno srednjoistočnoj Europi nema puno toga za ponuditi osim jeftinih energenata, dok je njemačka cijena potpore – uvoz postmodernih liberalnih trendova i političkog sustava – zaista previsoka. Iz tog razloga, alternativa u obliku integracija srednje i istočne Europe postaje poželjan geopolitički smjer.[10]  

Euroazijska kritika

Najznačajniju kritiku Intermarium ideji upućuje euroazijanistička škola geopolitike. Euroazijanizam je u izravnoj suprotnosti s idejom Intermariuma jer eventualni jak savez srednjoistočne Europe vidi kao prirodnu barijeru između ruskog-euroazijskog i germanskog-srednjoeuropskog prostora, odnosno kao potencijalnu smetnju razvoju vojno-političke i gospodarske suradnje među tim dvjema civilizacijama euroazijske kontinentalne mase. Ruski filozof i geopolitičar Aleksandr Dugin taj sanitarni kordon, kako ga naziva, smatra problematičnim prvenstveno zbog toga što u njemu vidi ubačenog američkog-atlantističkog Trojanskog konja. „Atlantistički geopolitičari su vrlo svjesni strateške opasnosti saveza Rusije s Europom (pogotovo s Njemačkom) i tradicionalno teže na svaki mogući način spriječiti to. Najučinkovitija metoda talasokracije je sanitarni kordon, tj. pojas od nekoliko pograničnih država neprijateljski nastrojenih kako prema istočnom tako i zapadnom susjedu, i izravno povezanih s atlantističkim polom”, objašnjava Dugin u Osnovama geopolitike. Utjecajni ruski geopolitičar nudi i kontroverzno rješenje problema: „Jedini mogući put otklanjanja sanitarnog kordona je potpuno preoblikovanje novih državnih tvorevina na osnovu čisto geopolitičkih čimbenika.”[11] Kao moguće puteve k rješenju, Dugin u sljedećim poglavljima predlaže razbijanje Ukrajine na više dijelova, pripajanje Bjelorusije i Finske, pa čak i novu podjelu Poljske.

Ironično, Duginova kritika upravo u samoj sebi sadrži snažni argument svim narodima regije u korist jače institucionalizirane suradnje i savezništva među zemljama regije, jer rusko-njemačka prijetnja opstanku naših nacionalnih država kao takvih baš je ono što je i bilo poticaj integracijskim procesima u regiji. Nasuprot euroazijanističkim planovima, narodi srednjoistočne Europe žele sebe vidjeti kao samostalne subjekte svjetskih političkih procesa, a ne dijelom moskovske, berlinske ili washingtonske sfere utjecaja. U tom smislu, svaki pokušaj udara na neku od zemalja regije za ishod će imati samo još veće procese integracije, što najbolje pokazuje slučaj Ukrajine.[12] 

Lijepa naša i Intermarium

Hrvatskoj vanjskoj politici danas se jednostavno nameće savezništvo s državama srednjoistočne Europe, to čak više nije jedna od mogućih opcija. Postoji nekoliko razloga tomu. Za početak, Republici Hrvatskoj potrebni su strateški partneri unutar Europske unije koji dijele s nama slične nacionalne interese. Naši dosadašnji vodeći europski partneri – Njemačka i Italija – to nisu; odnos RH s tim dvjema državama jest u bitnome kolonijalan, a ne partnerski. Drugo, hrvatski narod mora se riješiti balkanskih elemenata u svojem nacionalnom identitetu i mentalitetu koji je poprimio tijekom sedam desetljeća Jugoslavije. To je moguće postići samo u zajednici s narodima sličnog identiteta, nacionalnih vrijednosti i povijesne sudbine. Zemlje srednjoistočne Europe (pogotovo u užem smislu: Poljska, Slovačka, Mađarska i Slovenija) dijele istu konfesionalnu pripadnost, tešku sudbinu u 20. stoljeću, kulturološko-jezična obilježja (s iznimkom Mađarske), društveno-politički sustav i probleme koji dolaze s njime, itd.

No, kako kaže jedan poljski autor, „idejni sadržaj saveza  mora stajati u izravnom protivljenju globalizmu i uništavajućim kulturnim trendovima liberalne-demokracije, koje promoviraju određene međunarodne opcije. Prazna geopolitika i makijavelističke kalkulacije nisu dosta.“[13]  Zato, možda najbitniji razlog zašto hrvatski pogled mora biti usmjeren prema srednjoistočnoj Europi, a ne Berlinu, Rimu ili Bruxellesu jest očuvanje tradicionalnih vrijednosti i društvenih struktura. Europska unija, ne računajući zemlje srednjoistočne Europe koje su članicama postale tek u zadnjem desetljeću, prostor je dalekosežnih liberalnih društvenih eksperimenata koji idu za izmjenom tradicionalne obitelji i spolnih identiteta, brisanjem tradicionalnih europskih i kršćanskih vrijednosti. Oko tih promjena u Europskoj uniji postoji konsenzus svih vodećih političkih stranaka, uključujući i europučane. Da bi se tome oduprla, srednjoistočna Europa mora borbu voditi zajedno. Pritom, Intermarium ne može biti samo geopolitički savez pokretan (nacionalnim) interesima, nego i zajednica narodâ koji dijele istu ideju, način života i pogled na svijet.  

Literatura

 

 

  • Rafał DOBROWOLSKI, „Środkowoeuropejski układ beypiecyeństwa w koncepcjach geopolitzcynzch Narodowej Demokracji do 1939. roku“, Polityka Narodowa, br. 11., 2012. str. 48.-63.
  • Aleksandar DUGIN, Osnovi geopolitike. Knjiga 1, Geopolitička budućnost Rusije, Ekopres, Beograd, 2004.
  • Jakub SIEMIATKOWSKI, „Międzymorze wczoraj i jutro“, Polityka Narodowa, br. 11., 2012., str. 9.-37.
  • Tomasz SZCZEPANSKI, „Międzymorze – zapomniana idea niezależności narodowej i stabilizacji regionalnej“, Obywatel, br. 3. (29.), 2006. (http://wolnemedia.net/polityka/ miedzymorze-–-zapomniana-idea-niezaleznosci-narodowej-i-stabilizacji-regionalnej/, 20.8.2014.)

 

[1] Hrvatski bi prijevod toga bio doslovno Međumorje, ali u radu ću zbog šire prihvaćenosti rabiti latinski naziv.

[2] U podjeli čehoslovačkog teritorija 1939. sudjelovale su, uz Njemačku, također i Poljska i Mađarska. Ironično, godinu dana poslije ista je sudbina zadesila i samu Poljsku.

[3] Kako mađarsko-rumunjski teritorijalni spor nije bio uspješno riješen pregovorima, rumunjska je strana pozvala na arbitražni postupak s Italijom i Njemačkom kao arbitrima. No, suprotno željama inicijatora, (drugom) bečkom arbitražom u kolovozu 1940. Mađarskoj je predan sjeverni Erdelj/Transilvanija.

[4] Stephen ENGELBERG, „Three Eastern European Leaders Confer, Gingerly“, The New York Times, 17.2.1991. (http://www.nytimes.com/1991/02/17/world/three-eastern-european-leaders-confer-gingerly.html, 20.8.2014.)

[5] R. DOBROWOLSKI, „Środkowoeuropejski układ beypiecyeństwa w koncepcjach geopolitzcynzch Narodowej Demokracji do 1939. roku“, Polityka Narodowa, br. 11., 2012., str. 50.-53.

[6] Isto, str. 56.-57.

[7] T. SZCZEPANSKI, „Międzymorze – zapomniana idea niezależności narodowej i stabilizacji regionalnej“, Obywatel, br. 3. (29.), 2006. (http://wolnemedia.net/polityka/ miedzymorze-–-zapomniana-idea-niezaleznosci-narodowej-i-stabilizacji-regionalnej/, 20.8.2014.)

[8] U političkom programu objavljenom 2014., tvorci Jobbikove vanjskopolitičke strategije kao motive za približavanje naših triju zemalja vide prvenstveno moguću korist od zajedničkog političkog nastupa u Europi i suradnju oko privlačenja ulaganja u prometnu i energetsku infrastrukturu, kao naravno i naše povijesne veze. (http://jobbik.hu/sites/default/files/cikkcsatolmany/kimondjukmegoldjuk2014_netre.pdf, 28.8.2014.)

[9] Program Sve-ukrajinske zajednice „Sloboda“ iz 2011. (http://en.svoboda.org.ua/about/program/, 28.8.2014.)

[10] J. SIEMIATKOWSKI, „Międzymorze wczoraj i jutro“, Polityka Narodowa, br. 11., 2012., str. 31.-32. 

[11] A. DUGIN, Osnovi geopolitike, str. 323.-324.

[12] Ruska diplomatska i vojna uključenost u ukrajinski sukob uzrokovala je povećanje obrambenih stavki u godišnjim državnim proračunima zemalja Višegradske skupine i baltičke trojke te ubrzala proces stvaranja bojne grupe Višegradske skupine.

[13] J. SIEMIATKOWSKI, „Międzymorze wczoraj i jutro“, Polityka Narodowa, br. 11., 2012., str. 35.

O autoru