Ruski nacionalizam

U ovom će tekstu nacionalizam biti predstavljen s ruskog stajališta, ako ga tako uopće možemo nazvati s obzirom na to da se ovaj pojam teoretski ne može odnositi na Rusiju. Pokret koji obuhvaća pojam „ruskoga nacionalizma“ vrlo je specifičan, a na temelju autora kao što je Konstantin Krylov[1] čitateljima će biti jasno i zašto je tome tako. Za početak, malo upozorenje: ruski je pokret nacionalizma prilično raznolik s obzirom na to da u njemu sudjeluju ljudi različitih stavova o mnogočemu. Autor Konstantin Krylov kaže da se s obzirom na raznolikost mišljenja ne može referirati samo na jednu stranu ovoga pokreta pa zato autor govori samo iz iskustva.

Što je zajedničko ruskom nacionalizmu, nacizmu i rasizmu?
Riječ je o vrlo važnom pitanju za mnoge ljude koje zanima ruski nacionalizam. Odgovor je s jedne strane zapravo jednostavan, no s druge je strane opširan i složen. Kao prvo, treba naglasiti da je u Rusiji vlada pokrenula propagandu u kojoj krivi nacionalizam za različite stvari. Nadalje, nacionalizam poistovjećuju s nacizmom i fašizmom zato što mnogi ljudi zapravo ne znaju razliku između nacionalizma, nacizma i fašizma pa mnogi na temelju toga smatraju da je nacionalizam jednako strašan kao što je to bio nacizam ili fašizam. No, vlada se ovome nije naučila sama, naviku okrivljavanja svojih protivnika u fašizmu ona je preuzela od liberala, ruskih i stranih, koji su navikli koristiti ovaj pojam radi kvarenja ugleda svojega protivnika. Ova se situacija ipak može pokušati objasniti. Odgovor će biti dugačak i detaljan jer  ova tema povlači i mnogo pitanja.

Max Weber[2] je vrlo jasno rekao da je nacionalna svijest, koja je jedna od temelja nacionalizma, „zajednička politička sudbina“, te dovodi do formiranja zajednica zasnovanih na zajedničkim uspomenama koje često imaju jaču snagu nego veze kulturnih, jezičnih ili zajednica zasnovanih na zajedničkom porijeklu. One su te koje, kako ćemo vidjeti, „nacionalnoj svijesti daju posljednju presudnu notu.“[3] Pozivamo li se na Webera, treba naglasiti da se ne mogu sve nacije ujediniti samo zbog zajedničke kulture, porijekla ili jezika, a to se primjerice može posebno vidjeti u odnosima s Ukrajinom i Rusijom. Iako su njihove kulture i jezik dosta slični, ipak svaka od ovih država ima snažan nacionalistički duh. U danom se slučaju radi o Rusiji koja ne priznaje Ukrajince kao isti narod. Ipak, neki se Rusi osjećaju kao braća s Ukrajincima, no to nije presudni osjećaj kod ruskih nacionalista. Weber naglašava da je privlačnost nacionalizma daleko šira, dobiva se osjećaj prestiža jer čovjek počinje osjećati „etničku čast“, što je valjda jedina vrsta statusne superiornosti koja je dostupna širokim masama, kako kaže Veljko Vujačić u svom tekstu o sociologiji nacionalizma. „Etnička čast“ podrazumijeva specifičnu čast masa jer je dostupna svakomu tko porijeklom pripada zajednici i u koju subjektivno vjeruje.

Kako bi se preciznije objasnio ruski nacionalizam, treba krenuti od općeg poimanja nacionalizma. Prema mišljenju autora Konstantina Krylova, nacionalizam je opći pojam, a rasizam jedna od teorija koja se oslanja na određenu vrstu nacionalizma[4]. Također, tu je i „nacional-socijalizam“, „nacizam“ (on je kao i „fašizam“) − egzotična vrsta rasizma. Tako možemo reći da je svaki rasist – nacionalist, ali ne možemo reći da je svaki nacionalist – rasist. Slijedeći ovu tendenciju može se reći da je svaki nacist – rasist, ali svaki rasist nije nacist. Prema tome treba preciznije odrediti što to točno nacionalizam pokušava prenijeti.

Nacionalizam tvrdi da: 1) nacije imaju interese (iz čega slijedi da različite nacije mogu imati različite interese) i 2) svaka nacija ima pravo i čak mora štititi svoje interese kada su povrijeđeni – ne samo drugim narodima, nego i recimo vlašću ili nekim društvenim skupinama.

Podrazumijeva se da se interesi nacije mogu tumačiti na razne načine. No, općenito zadovoljavanje nacionalnih interesa moguće je na račun samog naroda i njegovih resursa ili na račun drugih naroda. U prvom slučaju narod ima potrebu prvenstveno za slobodom, neovisnošću, pravednom vlašću i tome sličnom, a u drugom slučaju narod koji zadovoljava svoje potrebe na račun drugih naroda želi imati vlast i pravo na ugnjetavanje, iskorištavanje drugih naroda za svoje svrhe.  Zato postoje dva tipa nacionalizma. Prvi možemo nazvati nacionalno-oslobodilačkim[5], a drugi imperijalističkim.

Mogući je, naravno, i neki spoj: neki narodi mogu pokušavati biti neovisni od drugih, ali uz to su spremni oduzeti slobodu drugom narodu. Da bi se tako nešto postiglo, koriste se različite ideologije i kombinacije.

Jedan od načina da se postigne određeni cilj uz gore navedene kombinacije je rasizam. Rasizam podrazumijeva učenje o tome da postoje „više“ i „niže“ rase i narodi. Uostalom, „više“ imaju pravo koje je njima dao Bog, priroda, kultura, da mogu ugnjetavati i ponižavati niže rase i zadovoljavati svoje materijalne potrepštine za račun nižih rasa.

„Važno je uočiti da tvrdnja da su narodi različiti svojim biološkim značajkama, kulturom, ne znači da je to rasizam“, kaže autor. Ovo je samo utvrđivanje činjenica: ljudi su različiti, kao i nacije. Nema ničeg rasističkog u raspravama o kulturi ili čak biološkoj sličnosti ili različitosti naroda. Rasizam je zapravo učenje o tome da netko ima pravo ubijati, ponižavati, ugnjetavati, iskorištavati druge narode. Njemački se nacional-socijalizam smatra podvrstom rasizma. Razlika jest u tome što su Nijemci kao prvo htjeli kolonizirati slavenske zemlje. Poučavanje o tome da su oni viša rasa, a Slaveni niža jedna je od osnova nacional-socijalističkog učenja. Na temelju ovakvog shvaćanja dolazimo do objašnjenja ruskog nacionalizma. Iz toga proizlazi da ruski nacionalist ne može biti nacist ili klasični nacional-socijalist. Nemoguće je da ruski nacionalist dobrovoljno priznaje sebe biološki nepotpuno razvijenim ili nižem bićem, a svoj narod računa nižim slojem čovječanstva.

Što se tiče „ruskog rasizma“ (odnosno učenja o tome da se Rusi smatraju višom rasom i imaju pravo ugnjetavati druge narode), ovakva učenja nisu dobila širok utjecaj i mase ih nisu prihvatile. Ovo je povezano s već navedenim povijesnim razlozima – Rusi kao narod nisu imali kolonijalnu povijest. Pretci svakog Engleza ili Francuza imali su materijalne koristi od posjedovanja kolonija, u njihovu povijesnom pamćenju ostala je uspomena koliko je to bilo dobro – zato je Europa „bolesna rasizmom“, tvrdi Konstantin Krylov u svojem tekstu „17 odgovora o ruskom nacionalizmu“. Rusi, nažalost ili srećom, nisu imali takvog iskustva. Ruski imperij nije imao kolonije u europskom smislu riječi. Oni su za razliku od Europljana snosili troškove i rashode radi širenja granica države i nisu od toga imali nekakvih koristi.

Sada se neki Rusi smatraju višom rasom, gospodom. No, oni se nalaze u poniženom, ograničenom položaju u kojem se moraju podrediti drugima i oni to znaju.

S obzirom na ovakav povijesni razvoj, ruski nacionalisti ne prizivaju invaziju i stvaranje kolonija, gospodstvo nad ostalim narodima ili uništenje i ugnjetavanje. Oni se žele osloboditi, a ne zarobljavati ostale. Njihov je osnovni uvjet prekid s ugnjetavanjem Rusa, stvaranje ruske države na povijesnim zemljama. Prema tome, ruski je nacionalizam nacionalno-oslobodilački.

Prema ovakvom stavu mogu se suprotstaviti i reći da je pokret ruskih nacionalista nalik na simpatiju prema „hitlerizmu“, posebno prema njegovoj simbolici i atributima jer mnogo ljudi potvrđuje ovo mišljenje argumentom: „Mi smo vidjeli neke ruske nacionaliste koji se pozdravljaju nacistički i crtaju svastike po kućama“. Naravno, postoje nacionalisti koji koriste ovu simboliku. U 90-ima je toga bilo više (tada je primjerice jedna od najvećih ruskih organizacija toga vremena – RNE[6] imala simbol „kolovrat“[7]), sada je ovo mnogo rjeđa pojava.

Ipak, važno je razumjeti zašto su fašistički simboli toliko popularni kod ruskih nacionalista i zbog čega se oni koriste. Zapravo je odgovor vrlo jednostavan. Takozvana „fašistička“ simbolika doživljava se prije svega kao protestna simbolika. Ovo je inače tipično za nacionalno-oslobodilački pokret na samom početku njegova razvoja u Rusiji.

To se primjerice može objasniti „Till Eulenspiegelom“[8] u kojem se piše o tome kako su se Nizozemci borili za nezavisnost od Španjolaca. Međutim, oni su koristili simboliku kako bi razbjesnili i uplašili svoje neprijatelje, a to je bilo strašnije tada nego svastika sada. Konkretno, to je bila islamska, turska simbolika. Nosili su simboli poput zelenog polumjeseca i natpisi kao što je „Bolje služiti turskom sultanu nego Papi“. Podrazumijeva se da nisu imale nikakvih realnih simpatija prema turskom sultanu, ali su htjeli što brže i jače uvrijediti svojeg neprijatelja. Na temelju ovog primjera Konstantin Krylov objašnjava kako je ruski nacionalizam u početku puno češće koristio ovakvu radikalnu simboliku samo kao znak protesta.

Podrazumijeva se da se ovo nije ticalo samo fašističke simbolike. Primjerice, Nacionalno boljševička partija (NPB) koristi groteskne „komunističke“ simbole u stilistici zapadnih antikomunističkih stripova sredine prošloga stoljeća. Takvi se simboli koriste kako bi povrijedili nečije osjećaje. Krylov navodi primjer da je današnja ideologija NBP[9] jako daleko od boljševizma i fašizma.

Jasno je kako s obzirom na razvoj ruskog pokreta „protestni fašizam“ gubi popularnost. Isto se može reći i o organizacijama koje su svoj identitet nastojale prikazati kao ruski. Većina se takvih organizacija raspala, a druge organizacije i njihovi vođe koji su u 90-ima htjeli napraviti pokret fašističke ideologije za Ruse sada su prešli na sasvim drugi svjetonazor i druge pozicije. Jedino što je od te simbolike ostalo vrlo popularno su „zig i zag“ te druge popularne izreke među nogometnim huliganima koje će još neko vrijeme biti dobre za neke novinare i činovnike. Međutim, u posljednje se vrijeme sve više oslanjaju na plaćene stručnjake koji mogu organizirati ovakav plaćeni spektakl koji se naziva fašizmom.

Stoga možemo reći da u ruskom pokretu nema nimalo značajne fašističke prošlosti. Ovaj pokret danas nije nimalo fašistički i njegov razvoj ide u suprotnom smjeru od fašističkog. „Ruski fašizam“ danas je jednostavno nešto što je izmišljeno, to jest ono s čime se neprijatelji ruskoga pokreta koriste kako bi opravdali ugnjetavanje ruskoga naroda i represije ruskih aktivista.

Sljedeće pitanje na koje Konstantin Krylov odgovora jest hoće li ruski nacionalisti biti uz naciste i nacional-socijaliste.

S obzirom na to pitanje, Krylov kaže da nitko nikada nije vidio da je među njima ikada postojala takva povezanost da su zajedno marširali i borili se za neke zajedničke interese. Kako kaže Konstantin, to nikada nije bilo viđeno. Ruski su nacionalisti samostalna snaga, oni organiziraju različite događaje, stvaraju vlastite slogane, kod njih postoji vlastiti program koji nije nacistički. Ovdje se ne može govoriti o bilo kakvom pripajanju ruskih nacionalista nekim nacistima.

Što se zapravo događa? Neki ljudi sebe smatraju „fašistima“ ili „nacional-socijalistima“ (ili pak sebe tako nazivaju, vodeći uz to sasvim drugačiju politiku i sasvim se drugačije ponašaju). Takva vrsta ljudi podržava akcije nacional-socijalista i izražava svoje simpatije prema njima, ali oni nisu dio te zajednice. Ruski pokret nije sekta, nije skup paranoika i nije nešto što je netko platio da se organizira i održava. Njihova je pozicija određena time da njima nije bitno tko je odakle došao i postao članom njihova pokreta jer to može biti fašist, liberal, demokrat, konzervator, komunist, vjernik, nevjernik... Njima je najvažnije da se taj čovjek ne odnosi neprijateljski prema interesima ruskoga naroda i da bude uvijek otvoren za dijalog. Na temelju toga svatko može postati ruski nacionalist.

Jedno od važnih pitanja koja se odnose na moderne ruske nacionaliste jest pitanje separatizma i kakve on veze ima s ruskim nacionalizmom. Primjerice, bit pokreta Novgorodske Republike jest u njezinoj separatističkoj ideologiji. Naravno da se pojavljuju osobe koje imaju drugačije viđenje od vlade i koje bi možda htjele napraviti drugačiju raspodjelu teritorija, možda čak maštaju o tome da se odvoje, ali pravoga separatizma u redovima ruskih nacionalista prema mišljenju Konstantina Krylova nema. Separatizam[10] ipak ne igra važnu ulogu u političkom životu Rusije. Postoje mislioci koji žele odvajanje Rusije od karelskih otoka, neki bi htjeli nezavisnu Prusiju, štoviše, postoje i separatističke tendencije u Sibiru i na daljem istoku. Takvo raspoloženje sve više prevladava zbog djelovanja vlade. Mnogima se ne sviđa to što vlada ne daje razvoj različitim regijama i nepravilno raspoređuje državni budžet. Osim toga, smatra se da je ponašanje prema „neruskim regijama“ koje se financiraju od ruskih bolje nego prema ruskim regijama. Rusi žive u državi koja nema pravilno ustrojstvo pa nije ni čudo što se ljudi žele odvojiti od nje. Jedini lijek koji može djelovati protiv separatizma jest uspjeh ruskog nacionalnog pokreta i zadovoljavanje potreba ruskoga naroda. Ako će ruski narod dobiti svoju državu s pravilnim ustrojstvom, oni nikada neće htjeti bježati iz svoje države.

S druge strane, neki ruski nacionalisti žele da se svi narodi koji nemaju rusko porijeklo isele s ruskog područja, primjerice kavkaske regije. Međutim, među ruskim nacionalistima postoji mnogo onih koji nemaju takvu apatiju i dobro se odnose prema pripadnicima Kavkaza. Ovo je stajalište podržavano ozbiljnim argumentima. Ukratko − uzdržavanje Kavkaza onom cijenom koju Rusija plaća sada je preskupo 1) kao prvo jer su to brojke koje se mjere u milijardama dolara isplata iz federalnog budžeta kavkaskim stanovnicima, 2) privilegije koje se daju „kavkascima“[11] u Rusiji suviše su velike u društvenom i ekonomskom životu. Zbog ovih preferencija i radnji koje su usmjerene za Kavkaz dolazi do apsurda jer se Kavkaz sve više usmjerava na distanciranje od Rusije. Kremlj je tamo davno izgubio svoju moć pa se postavlja pitanje zašto se uopće provodi takva politika prema Kavkazu i ima li ona smisla. To je jedno od najvažnijih pitanja koje su postavili ruski nacionalisti. Ruski nacionalisti potiču vladu da razmišlja o tome da treba raditi izbor između odvajanja Rusije od Kavkaza, separacije ili nekim planom rekonstrukcije Kavkaza i utjecaja na njemu. Sve dok ovakvog plana nema, broj radikalno raspoloženih nacionalista će rasti. Ruski nacionalisti naglašavaju da je najveći separatist u ruskoj povijesti bio Boris Nikolajević Jeljcin[12]. Ovaj je čovjek bio na popisu onih koji su pomogli raspadu Sovjetskoga Saveza. Osim toga, bio je prvi koji je priznao neovisnost Ukrajine, Bjelorusije i dao je Kazahstanu ruski dio teritorija.

Bez obzira na sve ove zajedničke ideje, ruski nacionalisti imaju velik problem jer se svađaju i ne mogu naći konsenzus u tome da stvore jedini nacionalistički pokret. Zašto se pripadnici ruskog nacionalnog pokreta ne mogu međusobno sporazumjeti? Osamdesetih i devedesetih godina je ovo što se sada smatra ruskim nacionalizmom bila neka neobična kombinacija „seoskih pjesnika“, pravoslavnog fundamentalizma, konspiracije, nostalgija za SSSR-om, kulta jake države, raznih mitova i općeg nezadovoljstva trenutnom politikom. Ljudi su tada vjerovali u najčudnije stvari, ali su uz to razumjeli što se događa u stvarnosti. Kada se već magla u glavama svake osobe počela pomalo razilaziti, onda je počeo djelovati poznati ruski političar Vladimir Žirinovski[13]. Uz sve te okolnosti opći se protestni pokret polako podijelio na frakcije. Ovo je prouzročilo rođenje cijele palete ideologija kojima je zajedničko bilo to što su sadržavale ključnu riječ „nacionalizam“.

S vremenom su se ovakvim frakcijama počeli dodavati nastavci u riječi „nacionalizam“ poput „nacional-monarhizam“[14], „nacional-imperijalizam“, „nacional-anarhizam“[15], „nacional-tehnokracija“[16]. Za sve ove ideologije zajednička je upravo riječ „nacionalizam“, a razlika je bila u tome što su se na ovu riječ dodavali različiti nastavci. Problem je ležao u tome što nacionalizam nije bio prvenstveni cilj svake od ovih frakcija, nego su važna bila značenja riječi „monarhija“, „socijalizam“, „imperij“, revolucija“. Ruski je nacionalizam služio kao gorivo pomoću kojega su se pokretali različiti mehanizmi. Naravno, zbog toga su između tih različitih frakcija proizlazili sukobi jer za nacional-socijalista ipak ne vrijede iste vrijednosti kao za nacional-monarhiste jer svaki od njih računa koristiti se istim resursom, a to je ruski narod, ali za različite ciljeve. Nije ni čudo što su svi pokušaji ujedinjenja u neke koalicije doživjeli neuspjeh. Dovoljno je bilo doći na bilo koji skup nacionalista i reći da su Staljin ili Lenjin bili sveti ili suprotno i onda je počinjao konflikt koji se nije mogao zaustaviti. Pravi ruski nacionalizam počinjao je tamo gdje ona druga riječ koja se dodavala nacionalizmu nije imala prvenstveno i glavno značenje. Ruski narod nije resurs i nije sredstvo za postizanje ciljeva bilo koje od ovih frakcija. Bilo koji cilj ili ambicija ovih frakcija dobivaju značenje i neku vrijednost tek kada postoji korist za rusku naciju.

Na temelju ove misli nastaje pravi ruski pokret koji se može zvati ruskim nacionalizmom. U pravom ruskom nacionalnom pokretu narod se ne koristi da bi netko zadovoljavao svoje potrebe, za tj. stjecanje političke moći ili obogaćivanje, već se narod ovdje koristi samo da bi doprinio ruskom nacionalnom pokretu. Konstantin Krylov smatra da ruski pokret nacionalista nema perspektivu da se ujedini pod jednim karizmatskim vođom (kao što bi to bilo idealno Weberu i njegovoj idealnoj državi), ali to ne znači da se to neće dogoditi.

Trenutno stanje jest takvo da postoji mreža organizacija ruskih nacionalista koji međusobno koordiniraju svoju djelatnost vezanu uz različite projekte, a njihov je zajednički cilj stvaranje ruske nacije i građenje ruske nacionalne državnosti.

LITERATURA

  1. KRYLOV, Ruski nacionalizam, 17 odgovora, Moskva, 2013.
  2. VUJAČIĆ, Sociologija nacionalizma, službeni glasnik, Zagreb, 2013.

 

[1] Konstantin Krylov – ruski filozof, publicist, novinar, politički djelatnik. Želi izgraditi nacionalno-demokratsku državu u Rusiji.

[2] Max Weber – njemački sociolog, filozof, povjesničar, polit-ekonomist. Njegove ideje imaju velik utjecaj na razvoj društvenih znanosti.

[3] Veljko VUJAČIĆ, Sociologija nacionalizma, Sociologija nacionalizma, službeni glasnik, Zagreb, 2013., 127.

 

[4] Preciznije bi bilo reći takozvani imperijalistički nacionalizam.

[5] Nacionalno-oslobodilački nacionalizam – organizacija koja vodi borbu za slobodu bilokojeg naroda od bilokojeg vanjskog vladanja.

[6] RNE – rusko nacionalno jedinstvo – opći ruski ultranacionalistički pokret koji se pojavio 1990. godine.

[7] Kolovrat – naziv kukastoga križa koji ima staroslavensko porijeklo

[8] Till Eulenspiegle – heroj srednjovjekovnih nizozemskih i njemačkih legenda i narodnih knjiga.

[9] NBP, nacional-bolješevička partija – ruska politička organizacija koja ima formalni status člana u saboru (Dumi). Prvo se računala kao radikalno nacionalistička organizacija, a sada se računa kao saborska „ljevica“.

[10] Separatizam – politika odvajanja nekog dijela teritorija od države s ciljem stvaranja nove samostalne države ili pripajanja nekoj drugoj državi.

[11] Kavkasci – pripadnici kavkaskoga dijela stanovništva u Ruskoj Federaciji.

[12] Boris Nikolajević Jeljcin, sovjetski partijin djelatnik i ruski politički djelatnik, prvi predsjednik Ruske Federacije.

[13] Vladimir Žirinovski, sovjetski i ruski politički djelatnik, pravnik, filozof, političar, predsjednik liberalno-demokratske partije Rusije.

[14] Nacional-monarhizam − hibrid monarhije i nacionalizma u jednoj ideologiji

[15] Nacional-anarhizam – politički pokret koji kombinira elemente anarhizma i etničkog nacionalizma.

[16]Nacional-tehnokracija – pokret koji u sebi ima temeljne vrijednosti tehnokracije kombinirane s nacionalizmom

O autoru