Poimanje Tradicije u misli Juliusa Evole

  1. Uvod

 U definiranju Tradicije, njezinih koncepata, struktura i mogućnosti aktualiziranja u suvremenom svijetu Julius Evola predstavlja nezaobilaznog autora. Riječ „Tradicija” korištena je kao opis sustava superiornih spoznaja u spiritualnom smislu kojima se počeo baviti pod utjecajem djela Renéa Guénona 20-ih godina prošloga stoljeća. Njegova djela obrađuju razne teme koje sadržavaju odnos pojedinca i društva prema korpusu ideja kojeg je sam često nazivao „svijet Tradicije”. Tu je stalno prisutna podjela na dva stajališta: s jedne strane metafizika povijesti i morfologija civilizacija te s druge jedna „ezoterijska”, tj. dubinska interpretacija rasprostranjenog materijala koji je vezan uz Tradiciju. Predmet ovoga rada upravo je Evolin odnos prema samoj Tradiciji kao konceptu te društvu i državi koje je smatrao ključnima u njezinu autentičnom postojanju.

  1. Civilizacije prostora i vremena

 Uz osvrt na vrijednosti drevnih civilizacija, Evola prepoznaje značajke koje smatra važnima za određivanje njihovoga obilježja: „Pred svim onim što ostaje od antičkoga grčko-rimskoga svijeta, pa i šire, od staroga Egipta, Perzije, Kine, sve do pojedinih forma europskoga srednjega vijeka postavlja se pitanje je li čudesno prkošenje vremenu te ostavštine rezultat  povoljnoga tijeka vanjskih okolnosti ili ono sadržava i značaj jedne simbolike. Takav se osjećaj pojačava ako se ima na umu opći karakter života u civilizacijama koje su ostavile te tragove, tj. tradicionalni način života. To je život koji se istovjetno održao kroz brojne naraštaje u jednoj esencijalnoj vjernosti istim načelima, istoj vrsti ustanova, istoj viziji svijeta, podložan određenoj promjeni pred vanjskim utjecajima, ali netaknut u svojem nukleusu, tj. u svojem duhu”.[1] Argumentirajući da se u takvom tipu civilizacija zbog njihove dugotrajnosti „suspendiraju” zakoni vremena, nazvao ih je civilizacijama prostora. Za njih je tvrdio da im čak i materijalni ostatci traju duže od svih savršenih tvorbi suvremenoga svijeta, za koje smatra da su nemoćne trajati duže od jednoga stoljeća. Temeljna suprotstavljenost ogledala se u podjeli na moderne civilizacije koje „proždiru” prostor i na tradicionalne koje su „proždirale” vrijeme. One moderne označio je nizom značajki: „Motivirane su osvajanjem prostora, generatorima nepresušnoga arsenala mehaničkih sredstava kako bi se skratila svaka udaljenost i svaki interval. Potreba za posjedovanjem, tjeskoba prema svemu što je udaljeno, izolirano, duboko ili daleko. Takav impuls forsira znanost i tehniku, razmjenu dobara, komunikaciju, ultrasoničnu brzinu, radio, televiziju, standardizaciju, kozmopolitizam, internacionalizam, neograničenu proizvodnju, moderan duh, brojne glasove uniformirane u jedan, bez tona i osobnosti.”[2] Sve ove procese smatrao je učincima „zapadnjačkog faustizma” koji nije odustao od revolucionarnog mita u brojnim pogledima, uključujući i onaj tehnokratski. Kao suprotnost isticao je tradicionalne civilizacije koje su bile prepoznatljive u svojoj stabilnosti, identitetu, izdržljivosti u vremenu, nazvavši ih „otocima u vremenu“. Ova dvojnost zaokupljat će Evolu u gotovo cijelom njegovom stvaralačkom opusu u kojem je produbio tumačenje Tradicije, smatrajući je rješenjem za „nihilizam modernoga svijeta“.

  1. Definiranje Tradicije i tradicionalnih društava

Knjiga „Pobuna protiv modernog svijeta“, objavljena 1934., u svojim dijelovima predstavlja teorijski temelj definiranja onoga što je Evola smatrao izvorno tradicionalnim. U poglavlju „Tradicionalni svijet” prikazuje „duh temeljnih manifestiranja tradicionalnoga života”. Tipološka postavljenost ovoga dijela knjige predlaže shematski oblik korištenih argumenata koji pružaju sintetički okvir organizacije političko-društvenih vrijednosti na koje se Evola osvrće kada govori o Tradiciji.

Što se tiče samoga pojma, Evola Tradiciju veže uz kategorije koje je René Guénon koristio u svojoj analizi krize modernoga svijeta. Prema takvom prihvaćanju pojma, društvo i civilizacija su „tradicionalni” kada su temeljeni na  transcendentnim načelima, kada je svaka ideja oblikovana i ravnana, kako je često metaforički tvrdio, od „višega prema višemu”. U takvim društvima esencijalan je bio sakralni smisao preveden u određene simbole i rituale: inicijaciju, herojsku akciju i kontemplaciju, ritual odanosti, tradicionalni zakon, kastu, carstvo. Takva država i civilizacija kod Evole su smatrani superiornima, temeljenima na uzvišenijoj metafizičkoj i spiritualnoj sferi, umjesto na fizičkom i materijalnom redu stvari. Izbrisala ih je, prema njegovu tumačenju, dekadencija koja je trenutno vidljiva u zapadnoj civilizaciji: „Sve što je dominantno kao ideja u modernom svijetu predstavlja preciznu antitezu svakom tipu tradicionalne civilizacije.“[3] Takva apokaliptična vizija suvremenoga svijeta i ideja, u kojoj povijest nije napredak već opadanje, često ga je u kritici njegovih djela svrstavala u kulturni pesimizam uz zaključke o odbacivanju svake akcije. U protivljenju takvim interpretacijama, gdje ga se često opisivalo kao „talijanskoga Spenglera”, davao je mnoge smjernice koje bi vodile suprotnom zaključku. Ako je s jedne strane koristio „spenglerovsku viziju” dekadencije civilizacije kako bi naglasio mnoge elemente modernosti (mase i tehnologija prije svega), s druge je strane odlučno odbacivao fatalistički pesimizam u korist optimističnoga aktivizma koji upućuje na uspon nove civilizacije koja bi preuzela mjesto zapadne civilizacije nakon njezina zalaska.[4]

Objašnjenje tradicionalnih društava sadržava analizu sastavnica koje Evola smatra ključnim za njihovo postojanje. Vladar predstavlja središnji simbol u definiciji političkoga poretka tradicionalnoga svijeta, a to je koncept vladanja u kojem legitimacija proizlazi iz „višega”, tj. iz sakralnih kvaliteta suverena. Vladar tu predstavlja „primordijalnu i solarnu sintezu” vremenske i spiritualne vlasti te ima prvenstvo u odnosu na svećeničku vlast.[5] Aristokracija čini drugu hijerarhijsku osnovicu i predstavlja tradicionalnu elitu. Sukladno indoeuropskoj Tradiciji, član takve elite izabran je na temelju dvostrukoga rođenja: biološkoga rođenja, s rodoslovnim podrijetlom koje jamči endogamija iz sustava kasta, i duhovnoga rođenja, sankcioniranoga odgovarajućim ritualom inicijacije.[6] Država i pravo također povlače svoju legitimaciju iz transcendentne razine. Božansko utemeljenje države Evola povezuje s idejom koja se politički ostvaruje uspostavom carstva: „Ne postoji oblik tradicionalne organizacije koji, bez obzira na sve tipične lokalne elemente, empirijski ekskluzivizam i kultove i ustanove koje ljubomorno čuva, ne stremi prema višemu, tj. univerzalnijem načelu, odnosno kada se tradicionalna organizacija uzdiže na razinu ideje carstva.[7] Evola posebno napominje da ideju carstva ne treba miješati sa suvremenim oblicima imperijalizma, „hipertrofiji jednoga nacionalizma ili rasizma prema jednoj barbarskoj volji za moći militarističkoga ili pak ekonomskoga tipa”.[8] Obilježja materijalističke degeneracije carske ideje prepoznaje u potrazi za „životnim prostorom” i razjašnjavanju određene metode ekspanzije temeljene na demografskom prirastu i potraživanjima industrijske proizvodnje.[9] Jednako državi, i pravo u tradicionalnom sustavu određuje sakralni karakter i zauzima mjesto natprirodnoga autoriteta koji jamči učinkovitost, utilitarnost i poštivanje. Tradicionalno pravo predstavlja refleks jednoga objektivnoga reda, prijevod univerzalnih principa u ljudskim terminima. Koncepcija prava kao instrumenta pogodnosti za određeno socijalno materijalističko i kolektivističko blagostanje smatra modernističkom devijacijom potpuno neshvatljivom tradicionalnom mentalnom sklopu, ne stoga što se taj pogled nije razmatrao u oblikovanju prava u tradicionalnim društvima, već zato što je smatran tek posljedičnim učinkom, a nikako primarnom motivacijom donošenja zakona.[10] Posljednji element hijerarhije u tradicionalnom društvu Evola pronalazi u sustavu kasta. Društvena stratifikacija pomoću kasta dio je organicističke koncepcije društva. Takvu podjelu prepoznaje ne kao društvenu, već prirodnu jer su kaste prije nego što su postale društveni slojevi postojale kao funkcije u prepoznatljivim načinima življenja. Društvena nejednakost pojašnjena je kao refleks i oblikovanje jedne mnogo dublje i intimnije nejednakosti koja proizlazi iz prirode svakog pojedinca. Uz to, slobodom tradicionalnoga čovjeka smatrao je upravo savršenu prilagodbu vlastitoj posebnoj funkciji s kojom sudjeluje u sveukupnoj duhovnosti, gdje je čitavo društvo shvaćeno kao jedan organizam.[11]

 Za razliku od pojedinih autora koji su promišljanja o Tradiciji radije ostavljali u apstraktnoj sferi, bez previše uključivanja u društvenu stvarnost, Evola je bio suprotnoga stava. Prema njemu, Tradicija se očituje u svojoj punoj formativnoj snazi upravo u okrilju društveno-političkoga organiziranja, gdje samoj sebi daje superioran značaj i legitimaciju. Prema onome što je razumijevao kao kontinuitet u prošlosti ljudskih društava, Tradicija je objašnjena kao trajna transcendentnost, ideja koja se u određenim razmacima potvrđuje shvaćanjem da jedna „viša sila” djeluje u određenom povijesnom ciklusu tako da spiritualne i nadindividualne vrijednosti sačinjavaju osovinu i presudnu točku za uspostavu opće organizacije, za oblikovanje i opravdanje svake stvarnosti i svake podčinjene i jednostavne ljudske aktivnosti. Takva silnica i prisutnost koja se prenosi i takvo prenošenje, u suradnji s uzdignutim karakterom prema povijesnim kontingentima, te iste silnice čini Tradiciju. Tradiciju u ovom smislu podržava vrh hijerarhije, jedna vrsta elite koja u svojim originalnim oblicima nije imala razlikovanje između privremene vlasti i spiritualnoga autoriteta koji je upravo temelj i legitimacija spomenute vlasti. Kao primjer navodi antičku civilizaciju i dalekoistočne koncepcije vladara u kojima je prikazan kao „treća sila između neba i zemlje”, koncept koji se, primjerice, u Japanu očuvao dugi niz stoljeća, čak i nakon usvajanja određenih modernističkih postavki.[12] U tom kontekstu Evola promatra Tradiciju kao „trajnu transcendentnost” koja se prenosi i koja nije apstraktna i kontemplativna, već jedna silnica koja unatoč tome što nije vidljiva nije ništa manje realna. Zbog toga je tvrdio kako je na predstavnicima određene elite zadatak da kroz institucionalne oblike omoguće taj prijenos jer mu je bilo prilično očito da je Tradicija maksimalno zajamčena ako može biti usporedna jednom kontinuitetu vladanja uz dugotrajne norme. Kada je lanac „prijenosa” prekinut, poprilično je teško ponovno ga uspostaviti. Da je s takvoga stajališta Tradicija antiteza gotovo svega što predstavlja liberalna demokracija, egalitarizam, primat društva u odnosu na državu, moć koja dolazi odozdo, prilično je vidljivo iz Evolinih tumačenja.

Podrijetlo tradicionalnih formi za Evolu je predstavljalo dosta složene probleme. Gledano iz povijesne dimenzije, u obzir je često uzimana ideja određene Primordijalne Tradicije iz koje su se potom derivirale zasebne odvojene tradicije. Prema tome, tezu o jednoj primordijalnoj hiperborejskoj ili nordijsko-zapadnoj tradicionalnoj civilizaciji koja bi se odnosila na područja u kojima borave narodi indoeuropskoga podrijetla ne može se koristiti primjerice za tradicionalne forme Dalekoga istoka koje imaju drugačije podrijetlo, ali arhetipski brojne sličnosti s drugim međusobno prostorno udaljenim civilizacijama. Zbog toga je ustrajao na tome da ideje Tradicije mogu osloboditi svaku zasebnu tradicionalnu zajednicu od izdvojenosti te njezina načela i esencijalne sadržaje dovesti u mnogo širi kontekst učinkovite integracije. Takvoj svojevrsnoj „tradiciji nad tradicijama“ svjesno bi izbjegla samo očekivanja sektaškoga ekskluzivizma. Iako svjestan da to može izazvati nemir i dezorijentaciju kod onih koji su se osjećali sigurno u svojem strogo zasebnom području, tvrdio je da bi drugima otvorilo prostor za sveobuhvatniju viziju tradicionalizma.[13]

  1. Perspektiva za tradicionalnu obnovu

Vjerujući da je afirmacija ljudske osobnosti moguća isključivo kroz herojsku viziju života te kako je gospodarski čimbenik važan, ali nikako presudan i još manje isključiv u ostavljanju traga u povijesti, smatrao je da vrijednost jedne države i jednoga naroda ne počiva na ekonomskoj proizvodnji koliko u građanskoj i političkoj veličini.[14] Svjestan dubinskih, arhetipskih razlika između suvremenoga i tradicionalnoga poimanja svijeta, Evola nije gajio iluziju prema kojoj bi bio moguć opći učinkoviti ustanak nasuprot čitavom jednom organiziranom svijetu koji prihvaćaju mase, s jednom većinom koja ne bi bila spremna odustati od društva konzumiranja i blagostanja. Predmet za tradicionalnu obnovu nije identificirao s masovnim društvom već sa stvaranjem političko-spiritualne elite suprotstavljene trenutnim dominantnim vrijednostima. Takva „baza“ ljudi bila bi utemeljena od četiriju dijelova: „Sposobnost ispunjena elanom za entuzijazam, bezuvjetnu posvećenost, odvajanje od potrošačke 'buržoaske' egzistencije i čisto materijalnih i egoističnih interesa. Nakon toga ukus za autodisciplinu i usavršavanje u slobodnoj formi, odvojenoj od bilo kakve društvene ili pedagoške instance. Treći element činio bi niz vrijednosti, kao što su hrabrost i vjernost, neodstupanje od glavne ideje vodilje, prijezir prema laži, nesposobnost za izdaju, nadilaženje svakog egoizma i nižeg interesa. Na kraju fizička predispozicija za aktivnosti kao što su visoki alpinizam, padobranstvo, borilačke vještine.”[15] Počevši od takvih preduvjeta, koje Evola smatra neophodnima, trebao bi krenuti proces spiritualnog oblikovanja u tradicionalističkom smislu koji se ogleda u više stupnjeva: prije svega proučavanje metafizike Tradicije, prijenos Tradicije iz intelektualnoga na egzistencijalni plan te na kraju bezuvjetna akcija u odnosu na ljudsko ograničenje. Spiritualno je oblikovanje dakle polazna točka i pokretačka sila za aktivizam na političko-društvenom planu. Na planu militantne akcije Evola preporučuje uzdizanje „nepotrebne zadaće” temeljene na apologiji akcije koja je sebi sama svrha, neovisno o praktičnim rezultatima.[16]

  1. Zaključak

Tumačenje Tradicije zbog česte fluidnosti tog pojma koji se rasprostranjeno koristi predstavlja vrlo složen zadatak. Evola je na temelju vlastitoga proučavanja ljudskih društava pojam koristio kao okvir za jedan način života koji je smatrao autentičnim i održivim. Razmišljanje ispunjeno aristokratskim i elitističkim načelima koje često zaziva neusklađeno je sa suvremenim političkim sustavima te je zbog toga stalno kritičan prema njihovim brojnim značajkama. Njegova misao, iako pod velikim utjecajem Guénona i Nietzschea, razlikovala se od obojice (posebno od Nietzschea), u nekim djelima čak do suprotstavljenosti. Od Guénona preuzima temelj za tradicionalnu doktrinu, a od Nietzschea obranu aristokratskih i ratničkih vrijednosti te odbojnost prema jednakosti. Iz Tradicije izvlači diferencijalizam i koncepciju o prirodnoj nejednakosti ljudi, tj. njihovih danih potencijala koji kasnije mogu ili ne moraju biti razvijeni. Posljedica toga njegova je antidemokratičnost, popraćena kritikom totalitarizma koji također smatra izričajem masovnoga društva. U njegovim djelima izranja trajna pesimističnost prema zapadnoj civilizaciji koja mu se čini nepopravljivom u ruševinama, bez postojanja prema njemu primjerene kategorije osoba koje bi je mogle voditi prema organiziranom i hijerarhijskom društvu. Njegova djela čitatelju nude potpuni Weltanschauung, u određenoj mjeri valjan i danas. Može ga se potpuno ili djelomično prihvatiti ili jednako tako odbaciti, ali se ne može podcijeniti i zanijekati mu koherentnost  i originalnost.

 

[1] Julius Evola, L’Arco e la Clava  (2000), 23.

[2] Evola, L’Arco, 24.

[3] Julius Evola, Cavalcare la tigre (2009), 21−22.

[4] Michela Nacci, „La crisi della civiltà: fascismo e cultura europea“, Tendenze della filosofia italiana nell'età del fascismo (1985), 42.

[5] Julius Evola, Rivolta contro il mondo moderno (1998), 104.

[6] Evola, Rivolta, 58.

[7] Evola, Rivolta, 44.

[8] Evola, Rivolta, 113.

[9] Evola, Rivolta, 114.

[10] Evola, Rivolta, 41.

[11] Evola, Rivolta, 140.

[12] Evola, L’Arco, 225.

[13] Evola, L’Arco, 227.

[14] Julius Evola, Gli uomini e le rovine e Orientamenti (2001), 57.

 

[15] Francesco Cassata, A destra del fascismo − profilo politico di Julius Evola  (2003), 410.

[16] Cassata, A destra, 411.

O autoru