Hrvatsko proljeće ili MASPOK?

Povijesna pozadina i kontekstualizacija

 Što je potaklo Tita, predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i predsjednika Saveza komunista Jugoslavije da pokrene čistke čiji će ishod biti više od šezdeset tisuća političkih žrtava? Pokret koji je započeo sredinom 1960-ih kao „masovni demokratski nacionalni pokret (…), [težio je tome] da se prevlada totalitarni, jugoslavenski, unitarni režim.[1]Problemi aktualni od Kraljevine Jugoslavije ostali su neriješeni: nacionalno pitanje smatralo se riješenim, srpska dominacija neutraliziranom i društvena nejednakost ublaženom. Centralizacija sredstava, emigracija i ekonomska kriza pozivali su na opsežnu reformu.

Vođeni predsjednicom Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, Savkom Dabčević-Kučar, sekretarom SKH Perom Pirkerom, članom Izvršnoga komiteta SKH Antom Mikom Tripalom i predsjednikom Izvršnoga vijeća Sabora SRH Dragutinom Haramijom, reformisti koji su predstavljali pokret unutar Partije proglasili su hrvatske komuniste „samo za federativnu, socijalističku, demokratsku, samoupravnu i nesvrstanu [Hrvatsku].”[2] Iako pokret nikada nije svjesno podupirao odcjepljenje Hrvatske, 30. studenoga 1971. u Karađorđevu, na sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske i Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije frakcija Hrvatskoga proljeća bila je optužena za separatizam, ustaštvo, frakcionaštvo, pokušaj rušenja Jugoslavije i „truli liberalizam”, prisilivši tako hrvatsko vodstvo na ostavku.[3] „Sječa glava” u Karađorđevu značila je „povratak gerontokratskoj, autoritarnoj vladavini.”[4] Također je označila početak „hrvatske šutnje” o svim nacionalnim i liberalnim pitanjima.

Miko Tripalo, „Hrvatsko proljeće”

„Demokratski masovni narodni pokret”[5] te politički događaji koji su doveli do njegova sloma žarište su monografije Mike Tripala. Autor kritizira i provokatore krize u SKH i pristalice unitarizacije, ali i sudionike pokreta kao što je bila Matica hrvatska, stoga što su ponekad „tražili ono što je unaprijed bilo osuđeno na neuspjeh.”[6]

Monografija je objavljena u travnju 1990. godine, dakle prije raspada Jugoslavije. Upravo to omogućava da događaji budu stavljeni u prikladan kontekst i sagledani sa subjektivne udaljenosti. Tripalo osuđuje trenutnu i prošlu vlast kao „ugnjetačku [i] velikosrpsku.”[7] Autor također priznaje da bi bilo nestvarno očekivati da „pokret naroda”[8] nije iznjedrio i ekstremiste koji su ocrnili ciljeve pokreta. Takav pristup doprinosi uravnoteženom prikazu. Tripalo tvrdi da je ostao „vjeran idealima socijalizma koji znače slobodu i ravnopravnost ljudi i naroda”[9], isključujući time mogućnost nacionalističkih težnji s njegove strane. Iako Tripalo snažno opovrgava da je „suradnje [i] koordinacije u djelovanju”[10] između Matice i reformske vlade bilo, objavivši ovu knjigu, Matica se svejednako pokazala odanom idejama pokreta. Autorova tvrdnja da je progresivno vodstvo iskreno vjerovalo u socijalističke, samoupravne institucije[11] i demokraciju zvuči naivno u usporedbi s okrutnim načinom na koji je pokret ugašen. Autor sada vidi da „u ovakvom sistemu koji [su] imali neke stvari nije bilo moguće postaviti na drugačiji način.”[12] Takva introspekcija i samokritičnost čine Tripalov iskaz vjerodostojnim. Prva publika knjige bile su mlađe generacije i javnost za koje pisac predstavlja ne-partijsku analizu događaja. Osobni su komentari vrlo odmjereni i iako još uvijek vjeran socijalizmu, iz izvora se iščitava Tripalovo razočaranje jugoslavenstvom.

Piščevo poimanje pokreta najbolje se ogleda u korištenim pojmovima za njega: Tripalo varira između fraza „demokratski masovni nacionalni pokret”, „nacionalni pokret”, „pokret masa” i „socijalistički nacionalni pokret”. Dakle, autoru je važno naglasiti dio „pokreta”, što naznačuje promjenu i reformu, ali kao „socijalističku”, stoga unutar službene partijske doktrine. Što se tiče pojma „Hrvatsko proljeće”, Tripalo ističe da se radi o pokretu koji „neki nazivaju Hrvatsko proljeće”, iako je njegova knjiga prvi zabilježeni slučaj uporabe toga imena. S obzirom na to da je Partija ugrozila slobode i prava naroda, masovni, nacionalni socijalistički pokret bio je namijenjen i tome da prisili birokrate na reforme.[13] Tripalo također vidi taj izraz kao nastavak termina „masovni narodnooslobodilački pokret.”[14] Kasnije dodaje da bi nijekanje sudjelovanja širokog sloja naroda značilo negiranje narodnog karaktera pokreta[15], ukazujući time na činjenicu da pokret nije bio uobličen od strane hrvatskoga vodstva, već spontano. Kako su prema autoru pokret činili partijsko-politički elementi, studenti, Matica hrvatska i dio naroda, njegov heterogeni karakter je očit.[16] Nadalje, Tripalo tvrdi da je pojam „MASPOK” „lansirala službena politika poslije 1971., kao izraz negativne značajke politizacije masa u Hrvatskoj.”[17] Važno je i napomenuti da, kako je jedna od optužbi protiv pokreta bila i njegova navodna separatistička tendencija, Tripalo naglašava koncept nacionalnog pokreta sukladnog samoupravnom socijalizmu i državnosti, na načelima nacionalne ravnopravnosti i unutar socijalističke i nesvrstane Jugoslavije.[18]

Savka Dabčević-Kučar, „'71. Hrvatski snovi i stvarnost”

Savka Dabčević-Kučar kao glavni povod svojem pisanju navodi osjećaj „dužnosti prema budućim povjesničarima Hrvatske” kojima želi ostaviti zapis o razdoblju „o kojemu će suditi uglavnom prema nekim dokumentima iz toga vremena.”[19] Knjiga je bila objavljena 1997., nakon Domovinskoga rata. Dabčević-Kučar je stoga mogla kritizirati politiku SFRJ. Kao i Tripalo, ona jasno iznosi stav da je u godinama do 1971. ekonomski neovisna Hrvatska unutar socijalističke, federativne Jugoslavije bila jedini cilj pokreta, ali do 1997. ona se odriče svake ideje ikakve Jugoslavije. Njezino je razočaranje Titom i komunizmom apsolutno. Nadalje, autorica je odlučna opisati događaje „ne iz današnjega povijesnoga iskustva, nego onako kako [je hrvatsko reformsko vodstvo] to tada [razmatralo]”[20], čuvajući time autentičnost iskaza. I Dabčević-Kučar se čini naivnom u svojem vjerovanju u jugoslavensku demokraciju i tek sada može sagledati godine nakon 1971. „bez prethodno obojenih partijskih naočala (…) u tužnoj, ali krajnje logičnoj slici”.[21] Autorica predstavlja čitatelju detaljne osobne bilješke iz svoje karijere, transkripte sastanaka Saveza komunista Hrvatske i Titovih govora. U stanju je citirati uključene strane i ovakav detaljan tekst pridonosi pouzdanosti njezine analize. Samokritična je kada je riječ o nacionalizmu, ali snažno odbacuje optužbe za pokušaj dezintegracije Jugoslavije.

Dikcija Dabčević-Kučar subjektivnija je od Tripalove, ali, kako sama tvrdi, „subjektivna prosudba kao autentično svjedočenje [je dragocjena].”[22] Zanimljivo je da pokret zove „1971.” i „taj period”, a sudionike „proljećari” i „sedamdesetprvaši”, tumačeći ih stoga povijesno-politički. Neprestana uporaba zamjenica „mi” i „naš” za pokret odražava osjećaj zajedništva. Naziv „reforme” upućuje na dugo trajanje pokreta i postupnost promjena, kao da je pokret bio imenovan tek kada je mogao biti sagledan uz povijesni odmak. Ovo je istovjetno Tripalovoj tvrdnji da pokret nije bio službeno osnovan, već se razvio spontano zbog političkih, ekonomskih i socijalnih zahtjeva. Prema Dabčević-Kučar, tisak, ljudi i proljećari u Partiji bili su glavni nositelji pokreta. Njezino često spominjanje „’71.”, što je ujedno i naslov njezine knjige, kao prekretnice bi mogao biti najtočniji naziv za „[pokušaj buđenja] svijesti Hrvata o svojem bitku i identitetu.”[23] U više od tisuću stranica svoje monografije, termin „MASPOK” korišten je rijetko i unutar navodnika, kao politička etiketa za nepovjerenje jugoslavenskoga vodstva prema masama.

Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske i „Izvještaj o stanju u Savezu komunista Hrvatske u odnosu na prodor nacionalizma u njegove redove”

Objavljen u obliku knjige tek 2003., Izvještaj Centralnog komiteta usvojen je 8. svibnja 1972. nakon višemjesečne istrage o političkoj čistoći Saveza komunista Hrvatske. Tumači nacionalističke radnje, osuđujući ih i identificirajući krivce kako bi Savez komunista Hrvatske mogao biti očišćen i ponovno posvećen istinskoj komunističkoj ideji. Izvještaj izražava iste zahtjeve za reformama koje je i reformsko hrvatsko vodstvo iskazalo, a bilo optuženo za nacionalizam. Manjak vremenskog odmaka od događaja ovdje određenih kao „MASPOK” ide na ruku Informativnoj službi Centralnog komiteta, koja je i nakladnik, da pokaže „kako se akcijom uske grupe rukovodećih ljudi u SKH unosila zabuna, grupašenje i frakcionaštvo, kako se razbijalo jedinstvo SKH, ignorirala politika i stavovi druga Tita, pokušavalo manipulirati, dezinformirati pa i diskreditirati druga Tita, što u krajnjoj liniji predstavlja izdaju interesa hrvatskog naroda i radničke klase.”[24]

Procjenjujući značenje pokreta, dokument ustraje na tome da su dužnosnici u vrhu SKH svraćali pozornost s nacionalizma usmjeravajući se na probleme u Hrvatskoj. Prema tome, Partija se trudila osigurati demokraciju i samoupravljanje, ali ju je u tome neprekidno sputavala „nacionalna euforija”. Nacional-šovinisti su, prema izvještaju, zlorabili nacionalne mitove i povijest, tisak, studente i Maticu hrvatsku, želeći time razbiti jedinstvo naroda Jugoslavije.[25] Dokument je također zamišljen kao samokritika SKH, da pokaže SKJ svoje ponovno jedinstvo. Nacionalizam je određen kao „antisocijalistička i antikomunistička usmjerenost”[26] u izravnoj oporbi samoupravljanju. Svako spominjanje pokreta je među navodnicima kao daljnja diskreditacija, a dikcija je izuzetno oštra.[27] Štoviše, „Pokret” je navodno sinonim za „nasilničke, fašističke metode”.[28] Iako je SKH samokritičan i priznaje da su se „javljale neopravdane represivne mjere u odnosu na izražavanje nacionalnih osobitosti”[29] i bilježi da je srpski nacionalizam manipulirao Srbima u Hrvatskoj[30],  istom su nacionalizmu posvećene tek dvije i pol stranice. I dok je nacionalizam u Hrvatskoj prozivan šovinizmom, onaj u Srbiji opisan je kao liberalizam.

Dokument je stoga optužnica protiv „MASPOK-a” i njegovih sudionika koja ujedno i niječe postojanje ikakvog masovnog pokreta i tvrdi da je nacionalizam infiltrirao sve slojeve društva. Prema viđenju Partije, „nacionalna euforija” bila je organizirani, proturevolucionarni napor Matice i „lidera” koji su svjesno prouzročili krizu u Jugoslaviji, što proturječi prvim dvama izvorima. Opisujući ciljeve pokreta, Centralni komitet određuje „MASPOK” kao marginalni ekstremizam izvan partijske kontrole koji je destruktivan za državu i priprema pozornicu za odnos prema njemu u nadolazećim desetljećima.

Antun Vujić, „Političke osnove nekih interpretacija Hrvatskog proljeća. Hrvatsko proljeće kao interpretacijsko stratište”

Obilježavajući četrdesetu godišnjicu gušenja pokreta u Karađorđevu, Antun Vujić sagledava posljedice političkih etiketa za događaje 1971. Iako je i sam bio sudionik pokreta, njegova je dikcija najobjektivnija od ovdje analiziranih izvora. Esej je objavljen 2012. pa takav vremenski odmak pridonosi njegovu suzdržanom i analitičkom pristupu, što čini njegove argumente vezane uz nazivlje pokreta vjerodostojnima. Slično drugim izvorima, kao sudionike pokreta Vujić navodi studentski pokret, politiziranu masu i Maticu hrvatsku. Ona je za Vujića „paralelna politička institucija”[31], što je više u skladu s partijskim nego s Tripalovim viđenjem  ili viđenjem (a)političke uloge Matice Dabčević-Kučar.

Slično tome, Vujić tvrdi da su različita tumačenja i danas odrednice za suvremene političke poglede i stigmatizacije. Autor smatra da su negativni nazivi kao „MASPOK” i „euforija” temeljeni na za pojedine aktere neosnovanim povodima za pokret, kao što su navodna hrvatska politička nejednakost i ekonomska zlouporaba. Isto tako, za Vujića je naziv „Hrvatsko proljeće” etiketiran kao nacionalistički, da se ušutka hrvatski zahtjev za rješavanjem nacionalnoga pitanja. To bi dakle značilo da je taj naziv bio u uporabi i prije Tripalove knjige. Naziv „Hrvatsko proljeće” donekle je rehabilitiran izjavom Socijaldemokratske partije Hrvatske da su godine do 1980-ih „[svodile događaje] 1971. godine na nacionalizam, uz poricanje reformskih i federalističkih aspekata”.[32] Dakle, sve što je bilo „lijevo” vezano je uz očuvanje Jugoslavije, a sve „desno” uz nacionalno samoodređenje.[33] Vujić čitatelju predstavlja različite nazive za iste događaje i sudionike: „Hrvatsko proljeće” i „proljećari”, „masovni pokret”, „maspok”, „maspokovci” i „euforija” te „euforičari”. Pozitivni nazivi naznačuju uključenost i buđenje masa, dok negativni nazivi dovode u pitanje povode i rugaju se ciljevima pokreta. Uporaba ovih naziva mora biti osviještena jer pokretu ne treba „ni precjenjivanje ni podcjenjivanje, [a] još manje neka mitomanija.”[34]

Zaključak

Nomen est omen. Ovaj je esej pokazao zašto je nazivlje koje definira događaje 1960-ih do 1971. u Jugoslaviji važno. Simbolizam riječi „proljeće” ponavlja se kao motiv u hrvatskoj literaturi i usko je povezan s buđenjem i obnovom. Naziv „Hrvatsko proljeće” odražava nacionalni i emocionalni značaj. Kao izraz samosvijesti, jasno je zašto je preferiran u suvremenoj uporabi. Naziv „MASPOK” tome je suprotan: Partija ga je službeno koristila kao oštru kritiku hrvatskih reformističkih težnji koje su bile tumačene kao šovinističke. Iako još uvijek u uporabi, naziv nosi negativni prizvuk. Treći učestali naziv, neutralniji izraz „masovni pokret”, jednako su koristile obje strane. Kao inačice toga izraza Savez komunista Hrvatske koristi i „masovni nacionalni pokret” kako bi izrazio svoju zabrinutost time da je on dovodio u pitanje autoritet Partije, dok hrvatsko reformističko vodstvo koristi „(masovni) narodni pokret” da označi njegovo spontano nastajanje i volju ljudi da sudjeluju u politici. Drugi pokušaji definicije pokreta kreću se od osuđujućih, kao što su „kontrarevolucija”, „euforija” i „šovinizam”, do onih neutralnih kao „’71.” ili „pokret”. Međutim, uporaba naziva uvijek je povezana s političkom orijentacijom korisnika.

Dakle, može li epilog biti napisan? Ako postoji toliko tumačenja i naziva za pokret danas, rasprava mora ostati otvorena. Čovjek mora razlikovati nazive prema njihovoj semantici i vrijednosnim varijantama te ih koristiti sukladno tome, jer izjednačiti MASPOK s Hrvatskim proljećem značilo bi uskratiti im njihovo ideološko značenje i oduzeti im njihovu političku i povijesnu važnost.

 

[1] Petar KRISTE, Sjene nad slobodom. Sjećanja i pogledi na Hrvatsku 1989-2002, Zagreb, 2002., 9.

[2] Miko TRIPALO, Hrvatsko proljeće, Globus, Zagreb, 1990., 133.

[3] Savka DABČEVIĆ-KUČAR, '71. Hrvatski snovi i stvarnost, Interpublic, Zagreb, 1997., 902−941.

[4]Antun VUJIĆ, „Političke osnove nekih interpretacija Hrvatskog proljeća. Hrvatsko proljeće kao interpretacijsko stratište“, Hrvatsko proljeće. 40 godina poslije (gl. ur. Tvrtko Jakovina), Zagreb, 2012., 17− 42, XXV.

[5] M. TRIPALO, n.dj., 10.

[6] Isto, 200.

[7] Isto, 65.

[8] Isto, 9.

[9] Isto, 7.

[10] Isto, 200.

[11] M. TRIPALO, n. dj. 25.

[12] Isto, 111.

[13] Isto, 7.

[14] Isto, 30.

[15] Isto, 309.

[16] Isto, 201.

[17] Isto, 7.

[18] Isto, 278.

[19] S. DABČEVIĆ-KUČAR, n. dj., 3.

[20] Isto, 131.

[21] Isto, 64.

[22] Isto, 73.

[23] Isto, 17.

[24] „Hrvatsko proljeće. Presuda Partije“ (gl. ur. Mirko Mađor) u Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske, Izvještaj o stanju u Savezu komunista Hrvatske u odnosu na prodor nacionalizma u njegove redove, Zagreb, 2003., 96.

[25] Isto, 155.

[26] Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske, Izvještaj o stanju u Savezu komunista Hrvatske u odnosu na prodor nacionalizma u njegove redove, 13.

[27] Na primjer, tvrdnja da je „’Masovni Pokret’ (…) ideološki zasnovan na dogmatskom apsolutiziranju nacionalnog i na nacionalističkom hipertrofiranju nacionalnih interesa, a po svojoj organizaciji on je totalitaran”, Isto, 262.

[28] Isto, 175.

[29] Isto, 21.

[30] Isto, 242.

[31] A. VUJIĆ, „Političke osnove nekih interpretacija Hrvatskog proljeća. Hrvatsko proljeće kao interpretacijsko stratište“, Hrvatsko proljeće. 40 godina poslije, (gl. ur. Tvrtko Jakovina), Zagreb, 2012., 34.

[32]Isto, 25.

[33]Isto, 40.

[34]Isto, 25.

O autoru