Monarhizam kao ideologija i pokret u 21. stoljeću

  1. Uvod

Monarhizam (grč. monarchia) − sustav monarhijske vladavine, samovlada; privrženost monarhijskom sustavu[1]

Platon je u VII. knjizi u djelu „Država“ podijelio vrste vlasti u pet kategorija nazvavši ih aristokracijom, timokracijom, oligarhijom, demokracijom i tiranijom. Aristokracija predstavlja najuzvišeniji oblik vladavine u kojemu vlada prosvijećeni filozof i elita najboljih u društvu, a kasnijim propadanjem ovaj oblik vlasti prelazi u timokraciju (vladavinu vojne klase) te propada kroz vrijeme prema tiraniji.[2] Već u samom Platonovu konceptu jasno je vidljivo promišljanje u kojemu oblik monarhije predstavlja najbolji oblik vlasti za grad-državu sve dok njime vladaju prosvijećeni vladari filozofi.

Kasniji razvoj u srednjovjekovnoj filozofiji pokazuje nam djelo „De Regno“ sv. Tome Akvinskoga (13. st.) koje kroz svoju namjenu savjeta o tome kako vladati pokazuje velik utjecaj skolastike i feudalizma na razvoj monarhističke ideologije. Uspoređujući utjecaj vlasti više ili jedne osobe, smatra da jedna osoba održava stabilnost i učinkovitije provodi vlast.[3] U koncept monarhizma uvodi i element vjere i božanske potvrde, naglašavajući srodnost jedinstvene hijerarhije u kojoj prevladava jedinstvena vlast jednoga Boga, Stvoritelja i Vladara svega.[4] U renesansnoj koncepciji monarhizma dolazi do prve značajnije potrebe odvajanja etike od politike koju zagovara firentinski filozof Niccolò Machiavelli (1469. – 1527.).[5] Time u vlasti opravdava i mogućnost donošenja neetičnih odluka kao načina zadržavanja vlasti. Pri usporedbi nasljedne, izborne i nove monarhije, prednost daje onoj nasljednoj sa starijom lozom jer za razliku od nove koja silom mora graditi legitimitet, starija ga već ima potvrđenoga.[6] U vrijeme empirističke filozofske misli možda najznačajniji filozof monarhizma jest Thomas Hobbes (1588. – 1679.). Velik utjecaj na filozofska pitanja toga vremena jest veća pojava republikanizma, pogotovo za vrijeme republikanske diktature Olivera Cromwella koja je potaknula niz negativnih atributa pripisanih republikanstvu. Upravo takav utjecaj jača filozofsku misao da vladar mora zadržati što veću vlast u svojim rukama. Thomas Hobbes u svojem djelu „Leviathan“, koje najjasnije određuje temelje društvenih ugovora, prednjači u pogledu da vladar mora imati apsolutnu vlast jer svako dijeljenje dovodi do loše vladavine i na kraju do propasti društvenoga ustroja.[7]

U istom razdoblju pa sve do 19. st. dolazi i do potrebe za učinkovitijim oblikom monarhije ili pak kritikom toga oblika vlasti, u kojoj se sve više traži da vladar dijeli vlast s drugim elementima. To pogotovo naglašava John Locke u potrebi za trodiobom vlasti te Jean-Jacques Rousseau u svojoj kritici monarhizma i želji da vlast pripadne isključivo narodu.[8] Cijelo 19. st. pokazuje jedno turbulentno vrijeme propasti starih tradicionalističkih vrijednosti i nastup građanskih društava. U Središnjoj i Južnoj Americi dolazi do stvaranja velikoga broja republika (osim Meksičke i Brazilske Carevine i nekoliko manjih monarhija). Najviše utjecaja u tom razdoblju ima car Napoléon Bonaparte koji svoju vlast i državu temelji na građanskim pravima i zakonima započetima s Francuskom revolucijom 1789. Upravo se ta revolucija pokazala kao prekretnica u stvaranju modernog modela građanske države, iako je obilježena masovnim ubojstvima i nasilnim rušenjem staroga društvenoga poretka. Završila je pak kroz stvaranje nove građanske carevine pod vodstvom cara Napoleona. Za razliku od prijašnjega božanstvenoga prava vladara, njegov jamac postaje ponajprije narod i volja naroda. Konačnim padom i porazom Napoleona dolazi do kratke restauracije koja će Europu 1830-ih i 1840-ih prožeti različitim liberalnim građanskim revolucijama i pojavom nacionalizma kao ideologije. To je razdoblje začelo niz novih smjerova, od liberalnoga i romantičarskoga nacionalizma, sve do začetka marksizma.

U tumačenju hrvatske nacionalnosti i institucionaliziranja Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije vrlo je važno razdoblje hrvatskoga narodnoga preporoda i pogotovo dolazak Josipa grofa Jelačića Bužimskog na bansku stolicu.[9] Krajem 19. st. i u 20.st. sve do početka Prvoga svjetskoga rata u filozofiji koja prednjači s monarhističkom misli vidljiv je utjecaj romantičarskih ideja i stavova, s istaknutom potrebom za simbolizmom i simbolikom, što se može vidjeti u djelima filozofa Renéa Guénona.[10] Završetkom Prvoga svjetskoga rata te pogotovo onoga koji je uslijedio, jačanjem i širenjem komunističke ideologije i zemalja, kao i utjecajem SAD-a, dolazi do naglog pada monarhija u Europi i svijetu. U tom razdoblju prednjači alternativni pogled na monarhiju kroz pojmove spiritualizma, metafizike i simbolizma, a najveći predstavnik tog razdoblja svakako je talijanski filozof Julius Evola. Metafizički pristup monarhizmu dovodi ga do uzimanja osnovnih koncepata kao što je koncept aristokracije kod Platona, no postavlja i novu paradigmu u kojoj na pijedestal postavlja aristokraciju duha u odnosu na aristokraciju krvi, propitujući time odnose u monarhizmu i pripisujući im obilježja platonovske misli i tomističke teologije[11].

  1. Monarhizam

2.1. Monarhizam kao ideologija

Ovisno o razdoblju i tumačenjima, monarhizam je ponekad pokazivao osobine zasebne ideologije, no ponajprije se smatra pokretom za uspostavu ili povratak oblika vlasti u kojem monarh predstavlja utjelovljenje suverenosti. Ovisno o ustroju, njegova uloga može biti više simbolička ili funkcionalna. Posebnost monarhizma kao ideologije možemo pratiti još od Platona kada se aristokraciju smatra najpoželjnijim i produhovljenijim oblikom vlasti.[12] Ta nit vodilja monarhizma kao ideologije vezana je suštinski uz nasljeđivanje najpozitivnijih obilježja koja su nam ostavili predci, tj. služenju velikim djelima iz prošlosti, kroz velika djela u sadašnjosti. Takav se koncept postupno razvio u kodeks ponašanja nazivan noblesse oblige („plemstvo obavezuje“).[13] Među filozofima 20. st. postoji tendencija shvaćanja monarhizma kroz metafizičku filozofiju kao izrazito zasebne ideologije, a ne samo kao oblika vlasti. Najčešći zastupnici takvog koncepta su Julius Evola i Charles Maurras. Iako postoji (ovisno o tumačenju) kao zasebna ideologija, najčešće se svrstava u redove konzervativne misli. Današnji se neokonzervativizam najviše dijeli upravo prema sustavu sklonom monarhiji (UK) i onom republikanizmu (SAD). U Ujedinjenom Kraljevstvu konzervativna stranka još od reforme i početka postavljanja novog pravca koji je zadala barunica Margaret Thatcher monarhizam promatra kao ustavno važan temelj. U svojem se programu izuzetak troškova ne odnosi ni na smanjivanja ovlasti suverena[14] ni doma plemstva (lordova).[15]

  1. 2. Oblik vlasti

Monarhije su prema osnovnom tipu nasljedne ili izborne, s doživotnim ili ograničenim trajanjem vladavine. Danas je najpoznatiji primjer izborne monarhije onaj u Vatikanu, čiji suveren nakon izbora vlada doživotno ili kao u nedavnom slučaju pape Benedikta VI. do svojevoljne abdikacije.[16] Ostali danas prisutni oblici monarhije više su nasljednoga oblika, a razlike su u rangu npr. Japanske Carevine, Kraljevine Španjolske ili pak Kneževine Lihtenštajn. Također, postoje i oblici udjela suverena u vlasti od apsolutističkoga kao što je npr. Kraljevina Saudijska Arabijea pa sve do parlamentarne Kraljevine Nizozemske. Još jedna osnovna podjela jest ona o pitanju suverenosti koja nam govori radi li se o ustavnoj, apsolutističkoj ili parlamentarnoj monarhiji. U pojedinim je monarhijama suverenost i državnost postavljena ustavom, dok u drugima npr. simbolom krune.

  1. 3. Kulturni, gospodarski i društveni utjecaj

Kada uspoređujemo monarhiju s republikom, vidljive su pojedine prednosti monarhije. Monarhije zbog svojega nasljednoga karaktera ili pak dugovječnosti vladara većinom predstavljaju na duže razdoblje stabilnije oblike vlasti. U financijskom pogledu monarhija svakako manje stoji nego republika, što se može vidjeti usporedbom troškova kralja, kraljevske obitelji i ustanova prema onima predsjednika, izbora predsjednika i neprestane promjene svakih nekoliko godina te troškova koji se vežu uz njih.[17][18] Drugi veliki utjecaj jest onaj na društvo, ponajprije na jedinstvo i stabilnost, te na vojsku. U vojsci se jasno postavlja primjer u kojemu vojnim priseže jednoj osobi, a ne promjeni vrhovnika svakih nekoliko godina. Kako je suveren većinski nestranačka osoba u pravom smislu toga značenja, on nije vezan uz pojedine političke opcije i pravce, dok je predsjednik izravno izabran kao rezultat toga. Jedinstvo nacije ili više naroda mnogo bolje podnose monarhije u kojima je osoba vladara simbol državnosti. Primjeri toga su danas u Kraljevini Španjolskoj, kao i u Kraljevini Belgiji.[19] Kada je riječ o pitanju kulturnoga utjecaja i razvoja, monarhija doprinosi razvoju slobodnog umjetničkog tržišta te pokroviteljstvu kulture. Takav utjecaj dovodi do rasterećenja proračuna u kulturi dok se ne gubi na razvoju i promicanju. Jedne od najvećih europskih modernih i suvremenih zbirki umjetnosti pod pokroviteljstvom su i upravom monarha, kao što je primjer vladarske obitelji Kneževine Monaka.[20]

  1. Monarhizam u Hrvatskoj

3.1. Kratak povijesni pregled

Tijekom svoje su povijesti i kulture Hrvatska i Hrvati ustroj svojih država u kontinuitetu temeljili na monarhijama. Počevši od dvije kneževine, čije ujedinjenje 925. pod kraljem Tomislavom iz loze Trpimirovića[21] predstavlja okosnicu hrvatske državnosti i kontinuitet sve do 1918. i posljednjega hrvatskoga kralja koji je vladao na temelju Zvonimirova nasljednoga prava, a to je blaženi kralj Karlo IV. Habsburško-Lotarinški.[22] Nakratko za vrijeme Drugoga svjetskoga rata Nezavisna Država Hrvatska postojala je kao kraljevina, postavivši svoju suverenost na krunu Zvonimirovu,[23] koju je predala Aimone Tomislavu II. loze Savoj-Aosta.[24] Kao izuzetak tu su kraljevine (Bosna), kneževine (Poljička kneževina), banovine (Jajačka) i aristokratske republike (Dubrovnik) koje su kao hrvatske državice svojim ustrojem predstavljale nasljednu ili izbornu monarhiju. Posljednji put monarhija je postojala na ozemlju Hrvatske u obliku Kraljevine Jugoslavije koja je službeno ukinuta tek 1945., a u čijem sastavu od 1939. Hrvatska postoji kao autonomna banovina. No kako se radi o državi čija vladarska loza nikada nije nosila naslov kraljeva Hrvatske, ne smatra se dijelom toga hrvatskoga nasljeđa, što napominje i današnji Ustav.[25] Tijekom povijesti je u Hrvatskoj bilo mnoštvo zagovornika monarhizma, no najznačajniji među njima su ban Josip gof Jelačić Bužimski, dr. Ante Starčević,[26] dr. Ivo Pilar, Petar Preradović, dr. Aleksandar Horvat, Svetozar pl. Boroević, Stjepan Sarkotić, itd. Njihov krug djelovanja više se temeljio na preustroju K. u. K. monarhije i rješenju hrvatskoga pitanja, najčešće zalažući se kroz stvaranje zasebne (nakon 1867. traženje treće) državne jedinice (trijalizam).[27] Osamostaljenjem i slobodnim izborima u Hrvatskoj 1990. ponovno polako dolazi do propitkivanja oblika vlasti i težnje za uspostavom kraljevine naspram republike. U tom je cilju nastala i jedina monarhistička stranka u Hrvatskoj, Domovinska građanska stranka, osnovana 1992.,[28]a ukinuta 2007.[29]

3.2. Monarhizam u Hrvatskoj danas

Nakon ukinuća Domovinske građanske stranke, danas u Hrvatskoj ne djeluje niti jedna politička monarhistička stranka, osim djelomično Paneuropske unije koja, iako nije nužno monarhistička, u svojim redovima ima pobornike monarhizma.[30] Najprisutnije su civilne udruge čije djelovanje ima obilježje monarhističkih ili aristokratskih organizacija. Najstarija je među njima udruga Hrvatski plemićki zbor koja je nastala 1995. u svrhu okupljanja i baštinjenja plemićke tradicije. Cilj im je veći ulog plemstva i priznanje plemstva u društvu.[31] Među većim organizacijama tu je svakako i Hrvatsko kraljevsko vijeće, udruga koja okuplja pobornike tisućljetne kulture hrvatskih kraljevina, kneževina, banovina i plemstva.[32] Trenutno je najzastupljenija među monarhističkim i plemićkim organizacijama na društvenim mrežama u Hrvatskoj, s nekoliko tisuća članova i pobornika na svojim stranicama.[33] Druge značajne organizacije su Red hrvatske krune,[34] nekoliko povijesnih udruženja i postrojbi koje svojim kulturnim djelovanjem baštine kraljevsku prošlost i jedino znanstveno-kulturno udruženje, Kraljevska akademija koja je osnovana 2012., a koja „nalazi svoje korijene u ovoj antičkoj i austrougarskoj tradiciji. Prije južnoslavenskoga i totalitarističkog opredjeljenja Hrvatske, cilj nam je vratiti i potaknuti svijest o kraljevskoj tradiciji hrvatskoga naroda te razvijati akademske aspekte školstva, odvojene od standardiziranih sveučilišnih oblika.“[35] Trenutno ne postoji niti jedan važan izvor koji nam može statistički pokazati podršku monarhizmu u Hrvatskoj, no pojavom sve više organizacija takvog tipa može se zaključiti da broj podržavatelja raste. Nedavno su dvije internetske ankete, provedene na nekoliko stotina ispitanika različitog podrijetla i ideološkog stajališta, pokazale kretanja prema ključnim pitanjima među monarhistima.

U prvoj anketi na pitanje „Da Hrvatska postane monarhija, kakav biste ustroj podržali?“, među ponuđenim odgovorima ispitanici su odgovorili s podrškom „Parlamentarnoj katoličkoj kraljevini“ (43,2 %), „Ustavnoj parlamentarnoj kraljevini“ (29 %), „Apsolutističkoj kraljevini“ (15,5 %), „Izbornoj kraljevini“ (8,4 %) i „Banovini“ (3,9 %).[36] U drugom anketnom pitanju „Da Hrvatska postane kraljevina, koju biste lozu i vladara izabrali?“, ispitanici su od 30 ponuđenih loza i odgovora odabrali najviše ove; „Kraljević Habsburško-Lotarinški“ (50,5 %), „Barun Jelačić Bužimski“ (15,7 %), „Grof Drašković“ (4,5 %), „Ustoličenje strane loze“ (4,5 %), „Knez Kačić“ (4 %), „Knez Ostojić“ (3 %), dok druge 23 loze sveukupno imaju 17,8 % podrške.[37] Ove ankete, iako rađene na malom broju ljudi, jasno pokazuju većinsku tendenciju među hrvatskim monarhistima prema konzervativizmu, legitimizmu i rojalizmu, što je najčešća ideološka sfera monarhista u drugim europskim zemljama. Porast udruženja, te time i pobornika monarhije, preslika je događaja u Europi koji su rezultat opadanja pozitivne slike demokratskih republika u svijetu, ponajprije širenje negativne slike o SAD-u, a u isto vrijeme pozitivniji prikaz monarhija kao što su UK, Kanada, Belgija, Nizozemska, Danska, Norveška, Španjolska, Japan itd.

  1. Zaključak

Američki sociolog Francis Fukuyama tumačio je pad demokracije kao uzorne ideologije i oblika vlasti, što se može promatrati u okvirima oglednog primjera koji predstavlja SAD.[38][39] Moramo uzeti u obzir da jednu od alternativa predstavlja i monarhija. Bila ona parlamentarna ili apsolutistička, trenutno dobra slika gospodarski, tehnološki i društveno naprednih monarhija kao što su Ujedinjeno Kraljevstvo, Kraljevina Nizozemska, Kraljevina Belgija, Kraljevina Danska, Kraljevina Norveška, Veliko Vojvodstvo Luksemburg, Japanska Carevina, Vatikan itd. pružaju ogledni primjer monarhije kao alternative klasičnoj demokratskoj parlamentarnoj republici. Tome možemo pridodati i našu povijest i tradiciju u kojoj je prevladavao oblik monarhije počevši od kneževina te izrazito dugi kontinuitet Kraljevine Hrvatske od 925. do 1918. Činjenica je da je Hrvatska postala republikom tek za vrijeme socijalističkoga režima pod Socijalističkom Jugoslavijom, o čemu svjedoči i hrvatski Ustav u kojemu je došlo do promjena u nazivu, maknuvši samo odrednicu „socijalistička“.[40] Upoznavanje s vlastitom prošlošću koja je zbog ideološkoga ili nacionalnoga ustroja država kojima je Hrvatska pripadala poslije 1918. često bila zanemarivana i zaboravljana, dovodi do zanimanja za tradicionalniji oblik državnoga ustroja koji je hrvatskoj povijesno bliži. Katolicizam sam po sebi pokazuje sklonost monarhizmu kao obliku vlasti koji je ideološki bliži vjeri, a ujedno je i sam Vatikan monarhija, što uvelike utječe na tradicionalnije katolike kada je riječ o ideološkoj sklonosti.

Opći porast i razvoj konzervativnih ideologija u Europi te pad neoliberalne ideologije pokazuje rast monarhističkih pokreta ili pobornika u Europi. Taj će porast svakako biti zapaženiji u Hrvatskoj. Ako uzmemo sve ove promjene u svijetu i usporedimo ih sa svojim ozemljem, unatoč vrlo ustaljenom republikanizmu, upravo činjenica da republikanizam kao oblik vlasti ideologija nikada nije bio reprezentiran i utemeljen u našoj povijesti i državnosti, za razliku od monarhizma, svakako će u budućnosti biti veći porast pobornika monarhizma kao ideologije i oblika države.

 

[1] Šime Anić, Nikola Klaić, Želimir Domović, Rječnik stranih riječi (2002), 911.

[2] Francis Cornford (prijevod 1941), Platon, Država, Sv VII − VII, 541−550.

[3] Gerald B. Phelan (prijevod 1949), sv. Toma Akvinski, De Regno ad Regem Cypri, Sv I, Odl. 3, 16−17.

[4] Sv. Toma, De Regno, Sv I, Odl. 3, 18.

[5] W. K. Marriott (prijevod), Niccolò Machiavelli, Il Principe (Vladar), 70−80.

[6] Machiavelli, Il Principe, 27−36.

[7] Thomas Hobbes, Leviathan or the Matter, Forme, & Power of a Common-wealth Ecclesiasticall and Civill (1651), 107−122.

[8] George Douglas Howard Cole (prijevod 1782), Jean Jacques Rousseau, Društveni ugovor, Sv. II, Odl. 8.

[9] Prvotno je bio barun, a od 1854. i grof, izv. Ivan pl. Bojničić Kninski, Der adel von Kroatien und Slavonien (1899.), Jelena Borošak-Marijanović, Godina 1848. u Hrvatskoj (1998), 10−30.

[10]Marco Pallis (prijevod 2004), René Guénona, La crise du monde moderne („Kriza modernog svijeta“), (1927), str. 70−80.

[11] Julius Evola, Cavalcare la tigre (1961), 170−180.

[12] Platon, Država, Sv VII−VII, 541−545.

[13] John Simpson, Oxford English Dictionary (1989)

[14] Conservative Party Campaign Guide Supplement 1978 (Vodič Konzervativne stranke kroz izbore, dodatak iz 1978.), Conservative and Unionist Central Office, London, 1978. 42−56.

[15] Conservative Party Campaign Guide Supplement 1978, 136.

[16] Vatikanska država (https://web.archive.org/web/20110524030947/http://www.vaticanstate.va/EN/State_and_Government/StateDepartments/index.htm/ pristupljeno 28. 2. 2017).

[17] Conservative Party Campaign Guide Supplement 1978, 139.

[18] Royal Center (http://royalcentral.co.uk/blogs/insight/think-a-republic-would-be-cheaper-than-monarchy-think-again-40065, pristupljeno 28. 2. 2017.)

[19] Obje države imaju velike separatističke pokrete ili pak probleme vezane uz svjetovna pitanja.

[20] Dvor Kneževine Monako (http://www.palais.mc/en/princely-family/h-r-h-the-princess-of-hanover/biography-1-8.html, pristupljeno 28. 2. 2017.)

[21] Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata (1975), sv. I, 98−107.

[22] Hrvatska krunidbena zavjernica (1916),. HDA, 2−4.

[23] Zakonska odredba o kruni Zvonimirovoj, Hrvatski narod, 16. 5. 1941., br. 93., 1.

[24] Nova hrvatska dinastija, Hrvatski narod, 18. 5. 1941., br. 96., 1.

[25] Ustav HR, (http://www.zakon.hr/z/94/Ustav-Republike-Hrvatske, pristupljeno 28. 2. 2017.).

[26] Ante Starčević, „Vladavina; Republika ili Monarhija“, Izabrani spisi (Blaž Jurišić 1943), 448−445.

[27] Srđan Budisavljević, Stvaranje Države SHS, (1958),133.

[28] ST Ekskluziv (2. 12. 1994), br. 9., 13.

[29] Drago Mintas: „Zabranjena Domovinska građanska stranka: članovi nastavljaju s radom u ilegali?“, Hrvatski uljudbeni pokret (2007), br. 124.

[30] Dugogodišnji predsjednik bio je prijestolonasljednik carević i kraljević Otto Habsburško-Lotarinški, dok danas austrijski ogranak vodi njegov sin kraljević i nadvojvoda Karlo, izv. (http://www.paneuropa.at/ueber-uns/praesidium/, pristupljeno 28. 2. 2017).

[31] Hrvatski plemićki zbor (http://www.plemstvo.hr/Legislativa/Nacela, pristupljeno 28. 2. 2017).

[32] Hrvatsko kraljevsko vijeće (https://hkrv-vodstvo.wixsite.com/hkrv/o-nama, pristupljeno 28. 2. 2017).

[33] Kraljevina Hrvatska, stranica HKRV (https://www.facebook.com/KraljevinaHrvatska/, pristupljeno 28. 2. 2017)

[34] Red hrvatske krune (http://www.rhk.hr/o-nama/, pristupljeno 28. 2. 2017).

[35] Kraljevska akademija (http://www.kraljevska-akademija.com/naslov-naslov/academia-regia-brief-history/, pristupljeno 2017.).

[36] Anketno pitanje „Da Hrvatska postane monarhija, kakav biste ustroj podržali?“, rezultati (https://www.poll-maker.com/results988081x74aD488A-41#tab-4, pristupljeno 28.02.2017.).

[37] Anketno pitanje„Da Hrvatska postane kraljevina, koju lozu i vladara biste izabrali?“, rezultati (https://www.poll-maker.com/results988012x0D26445f-41#tab-4, pristupljeno 28. 2. 2017.).

[38] Francis Fukuyama(https://www.youtube.com/watch?v=lzqkXhdo0qc, pristupljeno 28. 2. 2017.).

[39] Francis Fukuyama (https://www.youtube.com/watch?v=x9J99sbGJBg, pristupljeno 28. 2. 2017.).

[40]Ustav Socijalističke Republike Hrvatske, V. Amandman LXVI. Narodne novine (14. 2. 1990.).

O autoru