Totalitarizam

Nedvojbena je činjenica da je totalitarizam jedna od najčešćih i najkontroverznijih tema suvremenih historiografskih i politoloških rasprava. Pojam totalitarizam u historiografskom i politološkom diskursu uglavnom se koristi kao zajednički nazivnik za određene nedemokratske sustave koji su obilježili politiku i povijest 20. stoljeća.

Iako mnogi teoretičari totalitarizma smatraju da se fašistička Italija nipošto ne može smatrati totalitarnim sustavom, pojam „totalitaran“ prvi je put korišten upravo u fašističkoj  Italiji. Antifašistički političar Giovani Amendola u svojem članku napisanom 12. rujna 1923. godine komentirajući događaje vezane uz tadašnje izbore nazvao je ponašanje fašističke stranke u Italiji „totalitarnim“. Taj je izraz kasnije označio kao „kvazitehnički naziv zlouporabe izbornoga prava“, a pojam totalitaran nakon toga je koristio u općenitijem smislu, naglašavajući „totalitarni duh“ fašističkoga pokreta. Kasnije su fašisti na čelu s Mussolinijem  preuzeli taj termin koji su koristili za opis vlastitoga pokreta.[1]

Ipak, jasno je da za postizanje totalitarnih ambicija nije dovoljno da pokret sam sebe smatra totalitarnim. Za takav zaključak ne treba podsjećati na činjenicu da ovaj pojam u nacističkoj Njemačkoj nije bio pretjerano popularan.[2] Stoga je rasprava o totalitarnim sustavima uglavnom rasprava o komunizmu u Sovjetskom Savezu i nacionalsocijalizmu u Njemačkoj.

Što se tiče političkih sustava koji su bili ideološki srodni nacionalsocijalizmu, oni se u raspravama uglavnom zaobilaze zbog manje političke i povijesne relevantnosti, ali i zbog činjenice da mnogi od njih nisu bili ni približno totalitarni kao Njemačka. S druge strane, iako se Maova Kina prema broju počinjenih zločina i sustavu kontrole društva može uspoređivati sa Sovjetskim Savezom, ona uglavnom nije predmet ovih analiza i rasprava. Razlozi za to su mnogostruki, od činjenice da je Sovjetski Savez kao sila bio daleko relevantniji u onom dijelu svijeta u kojem se može otvoreno raspravljati o ovim temama do toga da postoji više javno dostupnih informacija na temu SSSR-a. To su neki od razloga zbog kojih će se u ovom radu  o totalitarizmu govoriti prvenstveno sa stajališta SSSR-a i Trećega Reicha kao njegovih pojavnih oblika.

Široko je prihvaćeno tumačenje totalitarne države Carla Joachima Friedricha i Zbigniewa Brzezinskog u njihovoj knjizi „Totalitarna diktatura i autokracija“. Prema ovoj knjizi glavna obilježja totalitarne države su službena ideologija, jedna masovna stranka koju vodi jedan čovjek, partijski sustav terora, svemoćna tajna policija te monopol stranke i tajne policije nad medijima, gospodarskom proizvodnjom i proizvodnjom oružja. Alain de Benoist primjećuje da se ova analiza zadovoljava isticanjem „formalnih“ obilježja  političkoga poretka. Premda su ova formalna obilježja bila jednako prisutna u SSSR-u krajem tridesetih i krajem sedamdesetih godina, ipak je sustav partijskog nadzora krajem sedamdesetih godina bio znatno manje učinkovit i intenzivan. To upućuje na nedostatke u ovakvoj analizi. Osim toga, tu se radi o nedovoljnom naglašavanju neposredne veze između totalitarizma i filozofskoga i povijesnoga konteksta u kojem je on postojao. Vidjet ćemo da su najvažniji teoretičari totalitarizma, poput Hannah Arendt, Karla Poppera, Francoisa Fureta i Ernsta Noltea bît totalitarizma neposredno vezali uz filozofski i povijesni kontekst u kojem je nastao. Stoga će glavni cilj ovoga rada biti upravo osvrt na analizu autora koji su primijenili ovu metodologiju u razjašnjavanju biti komunizma i nacionalsocijalizma.

Filozofski korijeni totalitarizma

Sveobuhvatno i temeljito razumijevanje totalitarnih političkih sustava podrazumijeva temeljitu analizu filozofskih i ideoloških tendencija koje su važne u kontekstu njihove pojave i djelovanja. Ovakav sveobuhvatan pristup nedvojbeno je opravdan u analizi sustava koji su se više nego bilo koji drugi politički poredci u ljudskoj i političkoj povijesti pozivali na ideološka i filozofska načela. To je vjerojatno jedan od glavnih razloga za činjenicu da je ovaj pristup najistaknutiji među važnim autorima i stručnjacima.

U analizi filozofskih temelja totalitarizma treba krenuti od analize temelja i nastanka moderne filozofije. Moderna se filozofija bitno razlikuje od srednjovjekovne filozofije u nekoliko temeljnih postavki. Za razliku od srednjovjekovne filozofije kojoj je u središtu zanimanja bio Bog, u središtu novovjekovnog razumijevanja svijeta i života nalazi se čovjek koji preuzima ulogu Boga. Descartesovo „mislim, dakle jesam“ označava ključni okret prema antropocentrističkom shvaćanju svijeta. Čovjek vidi sebe u središtu svijeta kao gospodara kojemu je sve podređeno.[3] Uz antropocentrizam Descartes afirmira i racionalizam. Francuski proučavatelj svjetskih religija René Guénon ističe: „Došlo je do negiranja intuicije s posljedicom da se razum uzdigao nad sve ostalo, pri čemu se ta ljudska i relativna sposobnost počela smatrati najvišim dijelom inteligencije ili se čak poistovjećivati s njezinom cjelinom; u tome se sastoji racionalizam čiji je pravi osnivač Descartes.“[4] Pod utjecajem Descartesa, Spinoze i Leibnitza afirmira se razum kao vrhovno načelo i nastupa razdoblje prosvjetiteljstva koje utopijski gleda na svjetovnu budućnost kao carstvo potpune sreće i apsolutne razumnosti.[5] Ova će se svjetovna utopija postići oslanjanjem na tehnička i znanstvena otkrića te prihvaćanjem autoriteta razuma. S prosvjetiteljstvom društvo spoznaje samo sebe, a spoznaja dovodi do odgovarajućih promjena na temelju uspostavljenih principa, zaključuje Alain de Benoist.[6]

Na idejnom je planu filozofija prosvjetiteljstva uspostavila filozofski i ideološki temelj za provedbu Francuske revolucije.[7] Upravo će primjer Francuske revolucije prvi put pokazati kakve posljedice može proizvesti apsolutna i radikalna vjera u temeljne prosvjetiteljske principe. Poistovjećivanjem svoje misije s unaprjeđenjem čovječanstva revolucionari su dosljedno svojim principima svoje neprijatelje poistovjetili s neprijateljima čovječanstva. Činjenica da se radi o onima koji su prepreka na putu prema carstvu potpune sreće i razumnosti dala je cjeloviti legitimitet uklanjanju političkog neprijatelja. Oni koji su se suprotstavili revoluciji postali su neprijatelji koje treba ukloniti na putu prema napretku. Posljedica ove racionalne primjene tih principa je zapravo prvi genocid u modernoj povijesti. U pokrajini Vandee ubijeno je 180 000 muškaraca, žena i djece samo zato što su se rodili.[8] Kao što će u nastavku rada biti objašnjeno, ideja svjetovnoga raja nadahnuta prosvjetiteljskim idealima bit će prisutna i u nacizmu i u komunizmu.

Ovakav pogled na svijet nije bio prisutan u razdoblju prevladavanja skolastičke filozofije i teologije, budući da se ovaj svijet smatrao samo putem koji čovjek treba prijeći da bi ostvario konačnu sreću na drugome svijetu. Ovakvo tumačenje francuske revolucije i prosvjetiteljske filozofije nipošto ne predstavlja pojednostavljenost. Naime, jasno je da se Francuska revolucija ne može svesti samo na giljotinu ili jakobinsku diktaturu, kao što je jasno da prosvjetiteljstvo nije homogen intelektualni i filozofski pokret.[9] Nedvojbena je činjenica da je, primjerice, Montesquieu važan za ostvarenje načela trodiobe vlasti i suzbijanje samovolje sudstva u Francuskoj. Međutim, sve ove činjenice ni na koji način ne negiraju neposrednu vezu između prosvjetiteljske vjere u razum, znanost i progres te terora koji se događao tijekom Francuske revolucije, komunizma ili nacizma. Naravno, kao što se Gobineau nije morao slagati s onime što se u ime rasizma događalo u dvadesetom stoljeću, kao što se Marx nije morao slagati s onim što se događalo u SSSR-u, tako se ni prosvjetitelji nisu morali slagati s onime što se događalo u Francuskoj revoluciji, Oktobarskoj revoluciji ili Trećem Reichu. Kontinuitet prevlasti prosvjetiteljskih ideala nastavlja se u devetnaestom stoljeću. Ozren Žunec piše: „Devetnaesto je stoljeće na gotovo svim područjima ljudskog stvaranja svjesno nastojalo raskinuti s tradicijom i otpočeti kao posve „novo doba“. Od simboličkog „nultog dana“ i „godine I“, nove epohe svijeta (uvođenje republikanskog kalendara u Francuskoj 1793.), preko izokretanja društvenog i međunarodnog poretka pa sve do posve novog načina života i mišljenja čitavih naroda i kultura, ovo razdoblje, u kojem povijest i njezino ravnocrtno kretanje predstavlja osnovnu dimenziju svega što uopće jest, oštro prekida s prošlošću i ne priznaje povijesni kontinuitet nijedne ustanove.“[10] Smatra da devetnaesto stoljeće obilježava „apsolutizam znanosti“ koja je sredstvo za stvaranje savršenog društva.[11]

Jedan od najvažnijih analitičara uzroka totalitarnih sustava svakako je filozof Karl Popper. U svojoj knjizi „Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji“ korijene totalitarnih sustava Popper pronalazi u grčkoj filozofiji. Među filozofima koji su svojim radom postavili temelje totalitarnih ideologija ubraja Heraklita, Aristotela i Platona. Pišući o Platonu, Popper ističe: „Iako se divim mnogočemu u Platonovoj filozofiji, što daleko nadilazi one dijelove za koje vjerujem da su Sokratovi, ne osjećam kao svoju dužnost da se pridružim bezbrojnim pohvalama njegovu geniju. Sklon sam prije toga razaranju onoga što je, po mom mišljenju, štetno u njegovoj filozofiji. To je totalitarna tendencija Platonove političke filozofije koju ću pokušati analizirati i kritizirati“.[12]

Temelj Platonove političke filozofije Popper vidi u idealizmu koji se očituje u težnji prema društvenoj stabilnosti i naposljetku statičkom društvu. „Promjena je zlo, mirovanje božansko“, piše Platon.[13] Naravno da je Platon smatrao da se ovo pravilo odnosi samo na ona društva koja su uređena prema kriterijima koje je on smatrao ispravnim. Njegovo poimanje idealne države zasniva se na distinkciji između „oblika“ i „ideja“ koje predstavljaju savršene i nepromjenjive stvari s jedne strane i onoga što je promjenjivo s druge strane. U tom kontekstu ono što je „prirodno“ predstavlja ono što savršeni „oblik“ i „ideja“ prenose na osjetilne stvari. „Prirodno“ je ono što je prvotno i božansko u stvarima, a ono što je čovjek stvorio jest sve ono što je „umjetno“ i „nesavršeno“, ono je u najboljem slučaju sjena onog savršenog.[14]

Platon je vjerovao da je Zlatno doba na zemlji postojalo u vremenu vladavine Krona, a vladavina Krona označava razdoblje u kojem su bogovi boravili na Zemlji. Nakon tog vremena nastupa razdoblje Zeusa, razdoblje u kojem bogovi napuštaju zemlju i kada ubrzano rastu nemoral i korupcija. Platon vjeruje da će razdoblje vrhunca nemorala i korupcije ujedno označiti početak dolaska novoga zlatnoga doba.[15] Ipak, on nije fatalist i vjeruje da se upravo u tom budućem zlatnom dobu treba dogoditi stabilnost savršene države.

Nemoral i korupcija koji su se dogodili zbog odsustva bogova mogu se spriječiti savršenom državom. Takva bi država bila savršena individua, a njezin građanin bio bi samo nesavršena kopija države. Država nije samo skup pojedinaca nego jedinica višeg roda i zato je prirodno da se ti pojedinci trebaju pokoriti državi.“ Cjelina nije nastala radi tebe, nego si ti nastao radi nje“, ističe Platon.[16] U ovim idejama o stabilnosti i odnosu pojedinca i zajednice Popper vidi organski oblik države, premda Platon nije izričito koristio taj izraz. Za sve poznavatelje komunizma i nacizma analogija između Platonova odnosa pojedinca i kolektiva i onoga što se događalo u dvadesetom stoljeću unutar ovih sustava više je nego očita.

U daljnjoj analizi uzroka totalitarizma, u drugom svesku knjige „Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji“, Popper objašnjava utjecaj Hegela i Aristotela na pojavu totalitarizma. Hegel vjeruje da zbiljsko nije ništa osim ideje. Za razliku od Platona, Aristotel i Hegel uče da je opći pravac kretanja svijeta zapravo progres.[17] U svojoj filozofiji prava Hegel prihvaća kolektivističke principe i zalaže se za organski koncept države. „Inherentni duh i povijest, a zapravo je povijest samo njegova povijest, jesu oni koji su činili i oni koji čine ustave“, piše te nastavlja Hegel, „živi totalitet, tj. neprekidno proizvođenje države i njezina ustava jest vlada... U vladi kao organskom totalitetu jest volja države, volja koja drži, odlučuje o svemu, najviši vrh države, kao i jedinstvo koje prožima sve.“[18] Kao što ćemo vidjeti u nastavku rada, osim organskoga poimanja države i kolektivizma Hegelu i Platonu zajednički je historicizam. Naravno, ne samo Hegelu i Platonu nego i totalitarnim sustavima.

Povijesni kontekst

Povijesne okolnosti dvadesetoga stoljeća i njihove analize također ukazuju na potrebu da se ova dva sustava „uzmu zajedno“, kako piše Francois Furet, i da ih se shvati „u njihovu povijesnom kontekstu“, kako pak piše Ernst Nolte. Dok je Prvi svjetski rat na istoku Europe omogućio provedbu komunističke revolucije, u nekim drugim dijelovima Europe odgojio je jedan cijeli naraštaj ljudi, a neuspjela komunistička revolucija nakon rata je stvorila snažan protukomunistički naboj unutar određenih dijelova Europe, pogotovo u Njemačkoj. 

Marcel Deat, jedan od sudionika Prvoga svjetskoga rata, čovjek koji je prošao politički put od socijaldemokrata do fašista, ističe: „Bili smo čvrsto uvjereni, ali nismo znali objasniti zašto nas čeka borba koja je potpuno drukčija od vojne borbe u pravom smislu riječi. Taj je rat bio samo prividno klasičan, i to u početku, on je bio revolucija dvadesetoga stoljeća.“[19] Opisujući vezu između Prvoga svjetskoga rata i kasnije pojave totalitarizma, Francois Furet piše: „Djeca rata, boljševizam i fašizam, od njega su naslijedili ono elementarno u sebi. Oni u politiku prenose pouke stečene u rovovima: naviknutost na nasilje, jednostavnost krajnjih strasti, podvrgavanje pojedinca kolektivu...“[20]

Za razliku od mnogih lijevih intelektualaca koji su bili razočarani krvoprolićima Prvoga svjetskoga rata i koji su u takvoj praksi vidjeli znak propasti civilizacije, komunistički revolucionari su teror smatrali glavnom metodom svoje političke borbe, a likvidacije i pogubljenja samo kao kaznu koju je vladajuća klasa zaslužila zbog svoje povijesne odgovornosti pred čovječanstvom. U svojem odgovoru Paulu Valeryu Lenjin piše: „Ne plači Valery! Kapitalističko je društvo uvijek bilo i ostaje beskrajni užas. A ako sada, današnji rat najreakcionarniji od svih ratova, tom društvu priprema kraj pun užasa, nemamo nikakva razloga da padamo u očaj.“[21]

S druge strane, u Weimarskoj Republici među mlađim naraštajem intelektualaca najvažniju ulogu ima intelektualni pokret koji se naziva  „konzervativnom revolucijom". Radi se o naraštaju mladih intelektualaca antikomunističkoga i antiliberalnoga svjetonazora koji su političku inspiraciju pronalazili i u iskustvima Prvoga svjetskoga rata. Osim što su bili nadahnuti osobnim ratnim iskustvima, mnogi su od njih bili nezadovoljni njegovim ishodom, a za poraz su krivili političare. Ipak, proglašenje ratnog poraza nije za njih značilo i kraj političke ili vojne borbe. Jedna od najistaknutijih figura ovoga pokreta svakako je književnik Ernst Jünger. U svojem romanu „Rat kao unutarnje iskustvo“ Jünger piše: „Ugaslo sunce ere na zalasku znači također početak kad se čovjek naoružava za nove i još teže bitke (...) Taj rat nije kraj nasilja, nego uvod u nj. On je nakovanj na kojem se kuje svijet u novim granicama i novim zajednicama. Novi oblici zahtijevaju krv koja će ih ispuniti, a vlast traži da je drži čvrsta ruka. Rat je jedna velika škola, a novi čovjek bit će našeg kova.“[22]

Treba istaknuti da je na antikomunizam kod njemačkih intelektualaca bitno utjecalo proglašenje Bavarske Sovjetske Republike u Münchenu 7. travnja 1919. godine. Predsjednik Kominterne, Treće Internacionale utemeljene početkom ožujka 1919., Grigorij J. Zinovjev, pisao je tog proljeća o tri baze Treće internacionale: prva je u Rusiji, druga u Mađarskoj, treća u Bavarskoj: „Ali, nitko se ne će čuditi ako u trenutcima kada ovi redci iziđu iz tiska bude ne više tri nego šest ili još veći broj sovjetskih republika.“[23]

Mnogi su publicisti i povjesničari isticali povijesnu i političku međuovisnost komunizma i nacionalsocijalizma. U kontekstu ovakvog pristupa analizi događaja prve polovice dvadesetoga stoljeća nacionalsocijalizam se određuje kao pokret koji u velikoj mjeri predstavlja reakciju na boljševičku prijetnju koju je zapadna Europa dobro osjetila nakon Prvoga svjetskoga rata. Ovu tezu prvi je iznio Sigmund Neuman, a najsustavnije razradio njemački povjesničar Ernst Nolte. U svojoj knjizi „Prošlost jedne iluzije“ Francois Furet ovako opisuje Nolteovu interpretaciju: „Na ideologijskom planu univerzalistički ekstremizam boljševizma izaziva individualistički ekstremizam u nacionalsocijalizmu. Na praktičnom planu, zatiranje buržoazije koje je Lenjin proveo u ime apstrakcije besklasnog društva, izaziva reakciju u točki Europe najosjetljivijoj na komunističku prijetnju te zbog nje trijumfiraju nacionalsocijalizam i nacistički kontra-teror.[24]

S druge strane, nije slučajno da su u pogledu odnosa prema stvarnim i potencijalnim političkim neprijateljima ova dva međusobno neprijateljska sustava imala mnogo toga zajedničkog. Nijemci su bili dobro upućeni u način sovjetskoga obračuna s nepoželjnima. Baltički Nijemac Eswald Ammende ostavio je temeljito djelo o gladi u Ukrajini, objavljeno 1935. na njemačkome jeziku, u kojem povezuje Staljinovu agrarnu politiku s politikom prema nacionalnim manjinama. Uredi Trećega Reicha imali su veliku zbirku iskaza razvlaštenih i deportiranih Nijemaca koju su 1933. dobili od generalnog konzulata u Harkovu. Dokazano je da su nacistički organizatori ekonomije na okupiranim područjima Sovjetskoga Saveza vidjeli u sovjetskoj praksi masovne eksproprijacije, izgladnjivanja i deportacije uspješan način ostvarivanja političkih ciljeva.[25] Ukratko, nacisti nisu samo bili dobro upoznati sa sovjetskom tehnikom obračuna s političkim neprijateljima, nego su i preuzeli te metode. Stoga nije u krivu Alain Besancon kada kaže da je deportacije u radni logor izmislio i usustavio sovjetski režim, a nacionalsocijalizam ih je samo preuzeo. Ove činjenice objašnjavaju što je mislio George Orwell kada je rekao da su „tridesetih godina mnogi postali nacisti zbog opravdanog straha od komunizma, dok su mnogi postali komunisti zbog opravdanog straha od nacizma.“[26]

Obračun s tradicijom

U prvom dijelu rada izloženi su aspekti moderne filozofije za koje se smatra da su bitno utjecali na pojavu totalitarnih ideologija. I komunistički i nacionalsocijalistički sustav vjerovao je u ideju savršenog društva koja će biti ostvarena povjerenjem u znanost i prevladavanjem tradicionalnih oblika odnosa. Upravo u tom aspektu mnogi teoretičari vide neposrednu vezu između načela prosvjetiteljske filozofije i komunizma i nacionalsocijalizma.

Svaki politički pokret koji vjeruje u ideju napretka i ostvarivost svjetovnoga raja po definiciji je u sukobu s tradicijom. Kao što je točna tvrdnja Alaina Finkielkrauta da vjera u napredak podrazumijeva manju vrijednost prošlih u odnosu na buduće naraštaje, jednako je točno da ona podrazumijeva i manju vrijednost prošlih u odnosu na buduće običaje. U tom se smislu običaji trebaju mijenjati sve dok se konačna ideja ne ostvari. Izrazita namjera promjene društvenih odnosa i otpora tradiciji bila je prisutna i u komunizmu i u nacionalsocijalizmu. Osuđujući tradiciju Marx ističe da „tradicija svih minulih naraštaja poput more pritišće mozak živih.“[27]

Jedan od ključnih neprijatelja komunizma, kao uostalom i svakog drugog pokreta koji želi iskorijeniti tradiciju, bio je seljak. U tom smislu Marxove stavove „o idiotizmu sela“ njegovi politički i ideološki sljedbenici samo su unaprijedili. Tako Maksim Gorki otvoreno ističe nadanje da će nestati „samodopadno, glupo i neobrazovano stanovništvo ruskih sela, sve te gotovo užasavajuće spodobe (...) i da će ih zamijeniti nova rasa energičnih, racionalnih i obrazovanih ljudi.“[28]

Nakon boljševičke revolucije u Sovjetskom Savezu dolazi do provedbe ovih načela na praktičnom planu. Dakle, poduzimaju se mjere koje idu prema uništenju sela i tradicije, u prvom redu one pravoslavne. Viškovi ostvareni propisivanjem niske otkupne cijene poljoprivrednih proizvoda ulažu se u razvoj industrije. Ubrzani razvoj industrije na štetu sela jedan je od glavnih obilježja komunističke vladavine. Politika kolektivizacije sela dovodi do humanitarne katastrofe. Prema Staljinovu priznanju, zbog kolektivizacije sela umrlo je 10 milijuna ljudi.[29]

Komunisti su jednaku razinu energičnosti pokazali i u obračunu s vjerskom tradicijom. Lenjin u pismu Gorkom ističe da je svaka vjerska ideja „najsramotnija podlost i najopasnija zaraza“. Partija je u lipnju 1923. osnovala Ligu bezbožnika na čelu s Emilijanom Mihajlovičem Jaroslavskim koja je 1929. godine imala 9000 ćelija ateističkih agitatora i 465 000 članova. Otvorene su grobnice 58 lokalnih svetaca kako bi se pokazalo da su u njima samo kosti i prah. Bitnu ulogu u propagandi igrali su ateistički tjednik „Bezbožnik“ i časopis „Ateist“. Vjerskoj istini suprotstavljena je znanstvena istina kao jedina istina.[30] Ovim se promjenama djelotvorno iskorjenjuje tradicija, a sovjetsko društvo prelazi u razdoblje modernosti.

Znanstvena su istraživanja potvrdila da je modernost u jednakoj mjeri prisutna i u nacionalsocijalizmu. „Iza arhaičnog pročelja službene ideologije koja uostalom nikada nije bila istinski jedinstvena, hitlerovski režim uvelike teži dovršenju modernizacije Njemačke. On je kao i komunizam masovno uveo metode tejlorizma i fordizma − s razlikom da SSSR nikada nije izašao iz neimaštine, dok je njemačko društvo pod Trećim Reichom već počelo osjećati početke masovne potrošnje. Ono racionalizira tehniku i na prvo mjesto stavlja masovni turizam, kolanje automobila i razvitak velegradova“, zaključuje Alain de Benoist.[31] Premda je ženu opjevao kao domaćicu i majku, a seljaka kroz uvriježenu sintagmu „tla i krvi“, nacizam je industrijalizacijom i intenzivnom uporabom novih tehnologija doprinio smanjenju broja seljaka, a žene je masovno tjerao na rad.[32]

Prema statističkim podatcima, u Njemačkoj je 1939. godine bilo 37,3 % ženske radne snage, a njihov je broj za vrijeme rata u radnom sektoru prešao 50 %. Ne samo da su žene masovno zapošljavane, nego se i u drugim dijelovima bitno promijenila politika prema njima. Zakonski je uređeno da se razvod što brže provede kako bi se moglo ući u ponovni brak, da bi se rodilo više djece. SS je promicao projekt prema kojem bi neudane žene mogle rađati djecu bez društvene osude. Polovicu od 120 000 djece rođenih u SS-ovskim rodilištima su djeca neudanih žena.[33] Kao i sovjeti, nacionalsocijalisti su vjeri suprotstavljali znanost, a sam Hitler smatrao je da kršćanska dogma nestaje zbog napretka znanosti.[34] I jedni i drugi su federalne i decentralizirane državne strukture zamijenili jakom centraliziranom vlašću, uništavajući tako tradicionalne lokalne posebnosti.[35] Tipičnom promjenom ženske uloge u društvu, urbanizacijom, razvojem industrije, masovnom potrošnjom, centraliziranjem političke moći oba sustava iz svojih društava iskorjenjuju tradiciju.

Stoga nije nimalo slučajno da su se antimodernisti kao što su Heidegger i Jünger razočarali u nacionalsocijalizam. Premda je Heidegger oduševljeno podržao Hitlera, vrlo se brzo razočarao.[36] Općenito je poznato da su antimoderni intelektualci ostali na marginama zbivanja tijekom totalitarnih sustava upravo zato što je bit tih sustava duboko određena modernošću. Antimoderniste je odbilo pomirljivo gledanje totalitarnih sustava na pojave kao što su industrijska proizvodnja, urbanizacija, ekonomski rast i tehnički napredak.[37] „Najgore smo izloženi tehnici ako na nju gledamo, kao nešto neutralno, jer nas to čini slijepima za bit tehnike,“ piše Heidegger.[38]

Historicizam

Prosvjetiteljska vjera u autoritet razuma i važnost znanosti u napretku društva bitno je utjecala na događanja u 19. stoljeću. Općenito se može reći da je jedno od ključnih filozofskih, a onda i ideoloških pitanja devetnaestog stoljeća bilo upravo pitanje odnosa prema znanosti, autoritetu razuma i svjetovnim utopijama. Najrelevantniji konzervativni kritičari i oponenti prosvjetiteljskim idejama bili su filozofi i književnici poput Nietzschea, Schopenhauera, Josephea de Maistrea i Dostojevskog.

Sudeći po literaturi s kraja 19. stoljeća, znanstveno objašnjenje eliminacije određenih etničkih skupina bilo je vrlo česta pojava i među uglednim znanstvenicima. Zakon o očuvanju rasa „nužno vodi izumiranju svih intelektualno nerazvijenijih rasa s kojima Europljani dolaze u dodir“, piše Alfred R. Wallace.[39] Francuskinja oduševljena prosvjetiteljstvom, antikršćanski nastrojena feministkinja Clemence Royer, prevodi Darwina u Francuskoj i buni se protiv „isključive i nerazumne zaštite koja se pruža slabijima, nemoćnima, neizlječivo bolesnima, pa čak i nevaljalima, svima onima koje je priroda zakinula“. Nijemac Ernst Heackel, tada istaknuta i ugledna znanstvena veličina čije se knjige prodaju u stotinama tisuća primjeraka, veliki protivnik kršćanstva, pristaša Bismarcka i član Pangermanskoga društva, 1894. u klasifikaciji rasa na prvo mjesto stavlja upravo indo-germansku rasu.[40] Povjesničar Richard Overy smatra da je upravo Heackel presudno utjecao na Hitlerov rasizam. Ove rečenice samo ilustriraju filozofska i ideološka kretanja toga vremena i upućuju na činjenicu da uklanjanje etničkih skupina u kombinaciji sa znanstvenim objašnjenjem povijesti nije ekskluzivitet nacizma ili komunizma. Upravo tu možemo pronaći historicističko poimanje povijesti koje je tipično za sljedbenike prosvjetiteljske ideologije.

Historicizam je termin koji je u modernu filozofiju uveo Karl Popper. Pojam je to koji označava stajalište da se zakoni povijesti mogu utvrditi znanstvenim istraživanjima i da se na temelju njih može utvrditi i budućnost. Popper objašnjava da se historicizam pojavljuje u Platonovoj i Hegelovoj filozofiji, ali ga pronalazi i u komunističkoj i nacističkoj ideologiji.                                   

Marx ističe: „Čak i kad je društvo otkrilo prirodne zakone koji određuju njegovo vlastito kretanje, ono ne može preskočiti niti naredbama ukinuti faze svojega prirodnoga razvoja. Ne može skratiti ni ublažiti porođajne muke.“[41] Znanstvena zakonitost povijesnoga razvoja jest „odraz objektivnih procesa neovisnih o ljudskoj volji“, ističe Staljin.[42] To što se na zakonitost povijesnoga razvoja ne može utjecati ne isključuje komunističku postavku da svijet treba mijenjati. Upravo ovo uvjerenje, logički konzistentno prethodnom, daje mesijansku dimenziju komunizmu. Upravo je komunistima kao najsvjesnijem dijelu potlačenoga proletarijata povijesna zakonitost namijenila ulogu onih koji će okončanjem klasnih suprotnosti prekinuti tijek povijesti.[43]

Nije slučajno da su sovjetski komunisti svoje likvidacije opravdavali povijesnom nužnošću. U svojem romanu „Education of a True Believer“ koji je objavljen sedamdesetih godina, Lev Kopelev prikazuje djelovanje sebe kao mladoga komunista na ukrajinskom selu. „Nisam smio popustiti slabićkom sažaljenju. Mi smo ispunjavali povijesnu nužnost. Izvršavali smo revolucionarnu zadaću. Skupljali smo žito za socijalističku partiju (....) i da bismo ga dobili, sve nam je bilo dopušteno: lagati, krasti, ubiti na stotine tisuća, čak milijuna ljudi.“[44]

„Time što se čovjek pokušava oduprijeti gvozdenoj logici prirode, on upada u borbu protiv osnovnih zakona kojima on i sam može zahvaliti svoje postojanje kao čovjeka“, ističe Hitler.[45] Zakoni prirode su jasni, oni su za nacionalsocijalizam određeni socijaldarvinizmom koji na život gleda kao na stalnu borbu za opstanak u kojoj neumoljivost i dosljednost sociobiološke selekcije ostavlja na životu samo najbolje. Izbor najboljih jamči uzvišenu ulogu arijevca koja ga čeka u budućnosti, koju ovaj mora izboriti upravo pobjedom u borbi protiv neprijatelja, pobjedom koja će biti ujedno i potvrda njegove nadmoći. Objektivne povijesne zakonitosti Hitleru namjenjuju ulogu onoga koji će „osloboditi svijet njegove povijesne prošlosti“, koji će staviti točku „na kaos povijesne prošlosti“ kako bi uspostavio „novi svjetski poredak.“[46]

Autoritet razuma

Jedno od najistaknutijih tumačenja totalitarnih sustava svakako je ono koje je ponudila Hannah Arendt u svojoj knjizi „Izvori totalitarizma“. Arendt ističe da se radi o sustavima koji su počivali na masovnoj potpori stanovništva i predstavljali su nadmoć većine nad manjinom, a ne manjine nad većinom.[47] Drugo istaknuto i zajedničko obilježje odnosi se na to da je kontrola uspostavljena nad velikim brojem pojedinaca u ovim sustavima po svojem intenzitetu bez presedana u povijesti čovječanstva. Da bi se ostvario intenzivan nadzor društva nad pojedincem, neophodno je bilo brisanje predmodernih društvenih odnosa. Stoga su ovi sustavi svoju bit mogli ostvarivati samo u društvima koje obilježava velik broj atomiziranih građana kao posljedica urbanizacije i industrijalizacije. U takvom društvu pojedinac je atomizirana jedinka, često lišena normalnih društvenih odnosa.[48] Ta činjenica stvara mogućnost neposrednog odnosa između partije i pojedinca, što podrazumijeva i bitno veću mogućnost potpune kontrole pojedinaca, a onda i podređenosti pojedinca kolektivu. Dok je nacistima takve okolnosti priredila povijest, sovjetski su komunisti sami pretvorili feudalno društvo carske Rusije u moderno i urbanizirano društvo, što im nije poslužilo samo kao temelj ekonomske politike nego i kao temelj za neumoljivu partijsku kontrolu društva.[49]

Upravo je podređenost pojedinca kolektivu jedno od temeljnih obilježja totalitarnih sustava koji su u svojem temelju uvijek imali ideju o svođenju razlika na jednakost. Stoga je u pravu Alain de Benoist kada kaže da je totalitarni sustav sustav jedne istine. U društvu koje idealizira uniformiranost i jednakost svaka je individualna inicijativa i autentičnost potencijalno subverzivna. Do koje je mjere ova ideja bila važna dobro prikazuje činjenica da je Hitleru najvažnija stvar pokreta bila da su 60 000 ljudi „po vanjštini gotovo jedinica, da su ti članovi jedinstveni ne samo po idejama nego da im je čak i izraz lica gotovo isti. Pogledajte te nasmijane oči, to fanatično oduševljenje i otkrit ćete kako stotina tisuća ljudi u pokretu postaje jedna slika.“[50] U Sovjetskom Savezu svaki se čovjek morao pokoriti službenoj ideologiji prihvaćanjem uniformiranih društvenih obrazaca. „Ljudi su po svojoj biti bili sumnjivi jer su mogli misliti, a nisu se mogli osloboditi sumnje jer se sposobnost mišljenja sastoji u sposobnosti mijenjanja mišljenja“, primjećuje Hannah Arendt.[51] Nakon što se izlože ove činjenice, jasno je da je Karl Popper u pravu kada naglašava Platonov kolektivizam kao jedno od najradikalnijih obilježja modernog totalitarizma.

Kao što je u ranijem dijelu rečeno, jedna od najvažnijih dimenzija totalitarnih sustava jest mesijanska dimenzija totalitarizma. Njihova ideja stvaranja savršenog društva „bez boli i suza“ daje im legitimitet da učine sve što je potrebno kako bi ostvarili svoje političke ciljeve. „Naš je moral bez presedana, naša je čovječnost apsolutna jer počiva na novom idealu: uništenju svakog oblika potlačenosti i nasilja. Nama je sve dopušteno jer smo prvi u svijetu podigli mač, ne da bismo ugnjetavali i prisiljavali na ropstvo, nego da bismo čovječanstvo oslobodili okova (...) A krv? Pa krv neka teče u potocima!“ Ovo ističe Čeka iz Kijeva.[52] Jednako tako i Hitler svoj legitimitet crpi iz činjenice da je upravo on taj koji će „svijet osloboditi kaosa povijesne prošlosti.“[53]

Ovakve postavke logično nameću zaključak da su svi oni koji predstavljaju prepreku ostvarenju ove ideje zapravo smetnja na putu prema svjetovnom raju. To daje racionalan razlog za fizičko uklanjanje onih koji su prepreka. Povlačeći usporedbu između francuske revolucije i totalitarizma, Finkielkraut ističe da su i Robespierre i vođe totalitarnih sustava vjerovali da su ljudske glave samo prepreka na putu do savršenog društva.[54]

Hannah Arendt je u pravu kada kaže da su totalitarni sustavi bili istaknuti stoga što su proganjali ljude zbog toga što jesu, a ne zbog toga što rade. Trocki početkom revolucije izjavljuje: „U manje od tjedan dana teror će poprimiti vrlo nasilnički oblik, poput onoga koji se dogodio za vrijeme Francuske revolucije.“[55] Martyn Latsis, jedan od prvih čelnika Čeke, izjavljuje: „Ne ratujemo ni protiv koje osobe posebno. Iskorjenjujemo buržoaziju kao klasu. Ne tražite u istrazi dokumente i dokaze o onome što je optuženi počinio (...). Prvo pitanje koje mu valja postaviti jest kojoj klasi pripada.“[56] Do 1923. ubijeno je 1.800.000 neprijatelja.[57] Kontinuitet takvih obračuna nastavljen je i tijekom Staljina. Nakon buržoazije dolaze kulaci. „Moramo postupati s kulacima kao što smo postupali s buržoazijom 1918.“, stoji u proglasima krajem dvadesetih godina. Propaganda optužuje da deportirani kulaci prenose svoje ideološko-povijesne mane na svoje nove žene u logoru i općenito na druge osobe.[58]

S druge strane Hitler ističe: „Ali je sigurno, da ovaj svijet ide u susret jednom velikom preokretu. I može postojati samo jedno pitanje: Hoće li on pridonijeti spasu arijskog čovječanstva ili služiti vječnom židovstvu?[59] I opet upravo nacionalsocijalistički pokret mora ispuniti svoju golemu zadaću. On mora otvoriti oči stranim nacijama i mora uvijek ponovno podsjećati na pravog neprijatelja našega današnjeg svijeta. Umjesto mržnje prema arijcima s kojima možemo dijeliti gotovo sve, s kojima nas ipak povezuje zajednička krv ili u općim crtama zajednička kultura, on mora postaviti opći gnjev prema zlom neprijatelju čovječanstva, kao stvarnom začetniku svih zala“[60] Hitler u Reichstagu u siječnju 1939. kaže: „Danas želim opet proreći: u slučaju da židovski novčari uspiju još jedanput gurnuti narode u svjetski rat, ishod će biti uništenje židovske rase u Europi.“[61]

Ne samo da je Hitler isključio svojeg neprijatelja iz arijske rase, nego je upravo povezao interes arijske rase s interesima cijelog čovječanstva. Arijevci su za njega najvrjednija rasa koja je zaslužna za cjelokupni razvoj čovječanstva, a Židovi njihova suprotnost i najveći neprijatelj.[62] Upravo ove činjenice daju komunistima i nacistima racionalan razlog za uklanjanje ontoloških neprijatelja.

Govoreći o modernom genocidu, Zygmunt Bauman ističe: „Moderni genocid je genocid s ciljem (...) Sam cilj je veličanstvena vizija boljeg društva, radikalno drugačijeg. Moderni genocid je genocid društvene izgradnje koji bi trebao proizvesti društveni poredak u skladu s idejom o idealnom društvu.“ Genocidi Staljina i Hitlera napravljeni su u ostvarenju takvoga plana i po tome su bili „najsmislenija i najotvorenija konkretizacija“ tog „civilizirajućeg procesa“.[63] Baumann govoreći o nacističkim zločinima ističe da antisemitski progoni nisu samo predstavljali „tehnološko ostvarenje industrijskog društva, nego i ustrojbeno dostignuće birokratskih društava“.

Pojedinac kao član kolektiva koji ne može napustiti preoblikovan je u objekt koji treba odstraniti iz racionalnih razloga. „Pokolji koje su činili totalitarni režimi predstavljali su krajnje oblike instrumentalne racionalnosti koji proistječu iz moderne transformacije čovjeka u objekt. Upravo se u tome totalitarni masakri razlikuju od svih drugih prijašnjih masakra,“ zaključuje De Benoist.[64]

Zaključak

U ovom radu prikazane su neke politološke i historiografske analize koje objašnjavaju ideološki, filozofski i povijesni kontekst totalitarnih sustava. Karl Popper objasnio je Platonovu političku filozofiju kao zastupanje ideje organske i totalne države u kojoj su nesavršeni pojedinci podređeni savršenom državnom i političkom poretku. Takav bi poredak, prema Platonu, stavio točku na povijesni proces koji posredovanjem dosadašnjeg ljudskog djelovanja nije bio ništa drugo nego proces unazađivanja društva. Osim Platona, Popper u najveće neprijatelje otvorenog društva ubraja i Hegela. I Hegel je jednako kao i Platon zagovarao organski i totalni koncept države, s tim što je Hegel vjerovao u povijesni progres. Vidjeli smo da je ideja totalne države, potpune podređenosti pojedinca kolektivu i nastojanja da se stavi točka na „kaos povijesne prošlosti“, odnosno da se ukidanjem klasnih suprotnosti prekine tijek povijesti, bila snažno prisutna i u totalitarizmima dvadesetoga stoljeća. U takvom poretku postoji ideja koja je savršena i koja predstavlja mjerilo ispravnosti, a od društva se očekuje da bude što autentičnija preslika ideje. Značajka svih totalitarizama bilo je nastojanje da se mnogostrukost stvarnosti poništi u korist istovjetnosti, piše de Benoist. Ukratko, ideja podređenosti pojedinca kolektivu, potreba da društveni poredak što više odgovara savršenoj ideji i da se prekine tijek povijesti bila je prisutna i kod Platona i u totalitarizmima dvadesetoga stoljeća. Neovisno o tome u kojoj su mjeri ove ideje utjecale na same teoretičare totalitarnih ideologija, nedvojbeno je da ostvarenje filozofskih ideja koje je Karl Popper pronašao kod Platona možemo pronaći upravo u totalitarizmima. Platonova bi filozofija tako i danas trebala biti aktualna za sve koji se bave proučavanjem totalitarizma.

Prikazana je i povijesna i politička međuovisnost između pojave komunizma i nacionalsocijalizma. Kao što je navedeno u prethodnom dijelu rada, povijesni i politički koncept međuovisnosti najsustavnije je razradio njemački povjesničar Ernst Nolte. U tom kontekstu nacizam predstavlja reakciju na boljševizam koji je od svojeg glavnog neprijatelja preuzeo metode borbe i obračuna s neprijateljima. To znači, smatra Nolte, da nacizam nikada ne bi bio toliko zločinački da nije bilo komunističkog terora i koncentracijskih logora. Za razliku od nekih drugih Nolteovih teza, koje su žestoko napadnute tijekom „Historikerstreita“, kauzalno tumačenje međuodnosa ovih sustava široko je prihvaćeno.

Među teoretičarima totalitarizma široko je prihvaćeno i stajalište da su totalitarni sustavi kao politički fenomeni duboko određeni modernošću i prosvjetiteljskom filozofijom. Sustavi koji masovno mobiliziraju svoje pristaše nisu mogući bez filozofije koja je okrenuta čovjeku, a upravo se s Descartesom filozofija okrenula prema čovjeku, srednjovjekovni teocentrizam je zamijenila antropocentrizmom. Baš zbog toga se Descartes smatra ocem moderne filozofije. Osim toga, filozofija prosvjetiteljstva naglasila je upravo ovaj svijet kao mjesto na kojem će čovjek, oslanjajući se na razum, ostvariti apsolutnu sreću. Tako da je pitanje sreće, kako primjećuje Alain Finkielkraut, postalo dio „unutarnje politike čovječanstva“. Jednako kao i prosvjetiteljstvo, ideologija totalitarizma na prvo je mjesto stavila čovjeka, a svoje ciljeve opisala je kao stvaranje savršenog društva. Slika totalitarnog savršenog društva odgovarala je slici koja je prije toga postojala u biblijskim opisima raja. Zato nije čudno da je poznati njemački politolog i pravnik Carl Schmitt primijetio da moderne ideologije predstavljaju laicizirane teološke koncepte.

Prosvjetiteljska vjera u znanost kao sredstvo ljudskog progresa bila je prisutna i u nacizmu i u komunizmu. Ovi su pokreti vjerovali da postoji znanstveno opravdanje njihove povijesne uloge, njihove mesijanske dimenzije. Smatrali su da je njihova misija stvaranja savršenog svijeta neizbježna, a svi oni koji se nisu uklapali u njihovu viziju savršenog društva bili su ontološki neprijatelji koje treba ukloniti. Točnost već spomenute tvrdnje Hannah Arendt da su totalitarni sustavi progonili svoje neprijatelje zbog onog što jesu, a ne zbog onog što čine, predstavlja logičnu posljedicu moderne i prosvjetiteljske dimenzije totalitarizma. Ona je prvi put u modernoj povijesti bila prisutna tijekom Francuske revolucije. Stoga je logično da su i Robespierre i vođe totalitarnih režima vjerovali da su ljudske glave samo prepreka na putu prema savršenom društvu, kako primjećuje Finkielkraut. Naglašavajući da su totalitarni sustavi politički fenomeni bitno određeni modernošću, François Rouvillois ističe da komunizam i nacizam „proizlaze iz radikalne modernosti koja je sa svojim povijesnim i antropološkim pretpostavkama mogla završiti samo u užasu“. Nakon što se utvrdi da postoji moderna dimenzija totalitarizma, nije zabranjeno pomisliti da postoji totalitarna dimenzija modernosti, primjećuje Ernst Nolte. Upravo ovdje treba tražiti glavne razloge za činjenicu da ovakva tumačenja, iako jako česta među stručnjacima, nisu dio službene osude totalitarizma. Naime, ovakvo tumačenje dovodi do zaključka da liberalna demokracija ima jednake ideološke izvore kao i komunizam i nacizam. Zato ne treba čuditi da mnogi teoretičari smatraju da ni ona nije imuna na totalitarno iskušenje. Ako cilj totalitarizma odredimo svođenjem razlika na istost i nastojanjem da se ostvari savršeno društvo okončavanjem povijesti, onda možemo vidjeti da se on ne mora ostvarivati samo nasiljem. Osim toga, i zagovornici liberalne demokracije navijestili su „kraj povijesti“ (Fukuyama). Ovakvo tumačenje totalitarizma logički konzistentno dovodi do rasprave o „mekom totalitarizmu“ koji mnogi autori vide u liberalnom kapitalizmu. Ovaj prikaz genealogije totalitarizma nije samo analiza prošlosti nego i otvaranje određenih pitanja koja se tiču sadašnjosti.

 

[1] Tomislav Jonjić, „Misli o   totalitarizmu“ http://www.tomislavjonjic.iz.hr/III_totalitarizam.html,pristupljeno 4. 9. 2016. Tako primjerice Leszek Kolakowski ističe da je fašistička vlast bila daleko od totalne, Karl Jaspers ne ubraja Mussolinijevu Italiju u totalitarne države, a Hannah Arendt drži da je talijanski fašizam primarno obilježen autoritarnošću.

[2] Jonjić, Misli.

[3] Boris Kalin, Povijest filozofije, Školska knjiga, Zagreb, (2006), 251.

[4] Zoran Kravar, Antimodernizam, Golden marketing – Tehnička knjiga Zagreb, (2003), 124.

[5] Boris Kalin, Povijest filozofije, 161.

[6]Alain De Benoist, Komunizam i nacizam, Zagreb, 2007., 136. Alain de Benoist (1943. −) jedan je od utemeljitelja europske Nove desnice (Nouvelle droite). Radi se zapravo o školi mišljenja GRECE (Groupement de recherche et d'études pour la civilisation européenne) koju su francuski mediji prozvali „desnicom“. Ova je organizacija razvila značajnu publicističku djelatnost u zadnjih četrdesetak godina, a jedan od njezinih značajnijih članova bio je i Dominique Venner.

[7] Goran Sunajko, „Filozofija politike francuskih enciklopedista“, Studia Lexicographica, 2 (2008), 26.

[8] „Nije toliko riječ o kažnjavanju Vandejaca, koliko o njihovu uništenju,” govorio je jakobinac Cuthon. (v. Alain De Benoist, Komunizam i nacizam, 127.) Koliko su apsolutno revolucionari shvatili principe za koje su se borili dobro ilustrira činjenica da je tijekom  jakobinske vladavine uvedeno novo računanje vremena te da je kršćansko bogoštovlje bilo zamijenjeno kultom razuma i Vrhovnog bića. (v. Goran Sunajko, „Filozofija“, 30.).

[9] Činjenica je, primjerice, da Montesquieu i Voltaire nemaju istu ideju o tome kako bi idealna država trebala biti uređena. Diderot je s Enciklopedijom utemeljio novu građansku kulturu, d’Alembert je unaprijedio prirodnu znanost, P. H. von Holbach postavio temelje materijalističke ontologije itd. (v. Goran, Sunajko, „Filozofija“, 26.). 

[10] Ozren Žunec, Suvremena filozofija I., Školska knjiga, Zagreb, (1996), 30.

[11] Isto, 24−29.

[12] Karl R. Popper, Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, I., Pravni centar, Sarajevo, (1998), 63.

Karl Popper (28. 7. 1902. − 17. 9. 1994.) jest austrijsko-britanski filozof židovskoga podrijetla. Kritičar je pozitivističke filozofije i analitičar filozofskih korijena totalitarizma. Napustio je Austriju tridesetih godina zbog nacističke opasnosti u Europi. Premda se smatra liberalnim politologom, krug ljudi koji ga poštuju kao znanstvenika i filozofa bitno nadilazi krug njegovih političkih istomišljenika.

[13] Popper, Otvoreno, 125.

[14] Popper, Otvoreno, 111.

[15] Popper, Otvoreno, 46. Platon smatra da je savršena država u prošlosti prestala postojati zato što na čelu nje nisu bili pravi filozofi. Protivi se načelu miješanja „rase čuvara” s ostalim rasama. U kontekstu antidemokratskog opredjeljenja Platona i Heraklita, Popper naglašava njihovo aristokratsko podrijetlo. Platon je poznat kao jedan od kritičara atenske demokracije, a neki članovi njegove uže obitelji sudjelovali su u antidemokratskoj Vladi tridesetorice u Ateni.

[16]Popper, Otvoreno, 118−119.

[17] Karl R. Popper, Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, II., Pravni centar, Sarajevo, (1998), 50.

[18] Popper, Otvoreno II, 60.

[19] Bernard Bruneteau, Stoljeće genocida, Politička kultura, Zagreb, (2005), 30.

[20] Francois Furet, Prošlost jedne iluzije, Politička kultura, Zagreb, (1997), 175.

[21] Alain Finkielkraut, Izgubljena čovječnost, Nakladni zavod Matice hrvatske Zagreb, (1998), 68.

[22] Bernard Bruneteau, Stoljeće genocida, 28. Ernst Jünger (1895. − 1998.) kontroverzni je njemački književnik, dio Konzervativne revolucije. Premda mu je predbacivana fašistička prošlost, pred kraj života starom, ali još uvijek lucidnom književniku odaju priznanje  Francois Mitterand i Helmuth Kohl.

[23] Tomislav Jonjić, „Fašizam i nacionalsocijalizam u demokratskoj Europi 1919. − 1945.“, http://www.tomislavjonjic.iz.hr/III_fasizam.html, pristupljeno 4. 9. 2016.

 

[24]Furet, Prošlost, 174. Ernst Nolte (1923. −) njemački je povjesničar koji je smatran jednim od najvećih poznavatelja modernih totalitarizma. Njegova knjiga „Fašizam u svojoj epohi“ i danas se smatra jednim od najtemeljitijih prikaza fašističkih ideja i pokreta.

[25] Bruneteau, Stoljeće, 150.

[26] Benoist, Komunizam,  31.

[27] Claude Lefort, Prijepor o komunizmu, Politička kultura, Zagreb, (2000).

[28] Bruneteau, Stoljeće, 59.

[29] Uroš Dujšin, Doktrine ekonomske politike, Zagreb, (2005), 34−36. Broj seljaka u partiji je tijekom godina naglo opadao. (v. Richard Overy, Diktatori, 142−143.).

[30] Isto, 270−273.

[31] Alain De Benoist, Komunizam i nacizam, 125. „Osim slogana podijeljenih masama, nacistička ideologija predstavlja konglomerat različitih pokreta i tendencija. Tako smo kod nacističkih autora mogli otkriti oko pet različitih teorija države. Apokaliptički socijalni darvinizam i učenje o rasnoj borbi, kako je izloženo kod Hitlera, ne odgovara ni ekološkom, nordijski nadahnutom ruralizmu Darrea, ni metafizičkom nacionalizmu zasnovanom na pneumatologiji „rasne duše“ jednoga Rosenberga, ni agresivno modernističkoj realpolitici jednoga Goebblesa, niti rasnom shvaćanju proisteklom iz Himmlerovih prethistorijskih sanjarija.“ (v. Isto, 124.) O osobnoj potrošnji kao jednom od ključeva ekonomskoga razvoja u Trećem Reichu govori Alan J.P. Taylor, Uzroci Drugog svjetskog rata, 11.

[32] De Benoist, Komunizam, 124−125.

[33] Richard Overy, Diktatori, Ljevak, Zagreb, (2005), 248−250.

[34] Overy, Diktatori, 281.

[35] Overy, Diktatori, Autor u uvodu govori o Rusiji i Njemačkoj kao federalnim i decentraliziranim državnim uređenjima. Hitler u Mein Kampfu oštro osuđuje federalizam i zagovara centraliziranu strukturu države koja bi dovela do toga da centralna nacionalistička vlast odgoji cijeli narod svojim načelima nacionalsocijalizma. (v. Adolf Hitler, Mein Kampf, Croatiaknjiga, Zagreb, 2003., 568) Iznimka od komunističke centralizirane vlasti bio je jugoslavenski samoupravni socijalizam, ali tek nakon raskida sa Staljinom započet je proces decentralizacije koji je okončan ustavom iz 1974. Ipak su ostale centralizirane strukture vojske što je kasnije dovelo do agresije na Hrvatsku i BiH.

[36] Dražen Cepić, „Antimodernizam u Heideggera i Jungera“, Diskrepancije, 7 (2006), br. 11−33.

[37] Kravar, „Antimodernizam“16.

[38] Cepić, „Antimodernizam“ 37.

[39] Bruneteau, Stoljeće, 25.

[40] Bruneteau, Stoljeće,26−27.

[41] Popper, Otvoreno, 61.

[42] Overy, Diktatori, 267.

[43] K. Marx i F. Engels u „Manifestu komunističke partije“ ističu ključnu ulogu komunista u oslobađanju potlačenog proletarijata.

[44] Bruneteau, Stoljeće,150.

[45] Hitler, Mein, 297.

[46] Finkielkraut, Izgubljena,76−77.

[47] Hannah Arendt, Totalitarizam, Zagreb, (1996), 35.

[48]Arendt, Totalitarizam, 42−43. Hannah Arendt (14. 10. 1906. − 4. 12. 1975.) njemačka je politologinja židovskoga podrijetla. Kao mlada studentica filozofije surađivala je s egzistencijalističkim filozofima poput Karla Jaspersa. S Martinom Heideggerom, vjerojatno najznačajnijim intelektualcem koji je podržao Hitlera, bila je čak i u ljubavnom odnosu. Nakon dolaska Hitlera na vlast u Njemačkoj, napušta Europu i odlazi u SAD. Piše knjigu „Izvori totalitarizma” koja se i danas smatra jednom od najistaknutijih analiza totalitarnih sustava.

[49] Arendt, Totalitarizam, 45.

[50] Arendt, Totalitarizam, 164.

[51] Arendt, Totalitarizam, 179.

[52] De Benoist, Komunizam,  51.

[53] Finkielkraut, Izgubljena, 50.

[54] Finkielkraut, Izgubljena, 105.

[55] De Benoist, Komunizam,  42.

[56] De Benoist, Komunizam,  42.

[57] De Benoist, Komunizam,  42.

[58] Bruneteau, Stoljeće, 62.

[59] Hitler, Mein, 429.

[60] Hitler, Mein, 626.

[61] Arendt, Totalitarizam, 81.

[62] Hitler, Mein, 312−314.

[63] Bruneteau, Stoljeće,153.

 

[64] De Benoist, Komunizam, 126.

O autoru