Masovna imigracija i promjena etno-religijske slike Europe

Uvod

„Nema Trećega svijeta. Ne, nema ga više. To je samo fraza koju ste skovali kako biste nas držali na našem mjestu. Postoji jedan svijet, samo jedan, i on će biti potopljen vodom, utopljen. Ova moja zemlja je ogromna rijeka. Rijeka sperme. Sada, odjednom, ona mijenja smjer, moj prijatelju, prema Zapadu...”[1] Tim riječima, u klasičnom djelu Jeana Raspaila[2] „Tabor svetaca”, visoki indijski državni dužnosnik odgovara belgijskom konzulu zabrinutom nad velikim migracijskim valom iz Indije prema zapadnom svijetu. Iako ti redci mogu biti shvaćeni kao svojevrsna književna refleksija europske migracijske krize iz 2015., Raspail je „Tabor svetaca” zapravo objavio davne 1973. godine. Tih je godina u zapadnoj Europi došlo do promjene migracijske politike i početka procesa masovne imigracije iz Afrike i Azije koji je značajno izmijenio etno-religijski sastav kontinenta. No, je li Raspailov roman s ključem bio zaista demografsko-politička prognoza ili tek rasistička paranoja?

Europa i suvremene migracije

Za potrebe analize koristit ću objavljene statističke podatke triju najvećih europskih država koje ujedno predstavljaju tri različita pristupa imigrantskoj problematici: Njemačke, Francuske te Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske. Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska dijele sličnu, kolonijalnu prošlost te stoga dijele i slično iskustvo tzv. kolonijalne imigracije do 1970-ih godina. No, Ujedinjeno Kraljevstvo kolonijalnim imigrantima, kao i ostalima koji su u većim brojevima počeli pristizati u zemlju u posljednjih pola stoljeća, priznaje status etničkih manjina i ulaže znatna proračunska sredstva u promoviranje tzv. „raznolikosti” (engl. diversity). Nasuprot tome, Francuska ima dugu tradiciju sekularnoga, jakobinskoga nacionalizma koji u javnoj sferi ne priznaje kolektivna prava etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama. Slijedom toga, francuski popisi stanovništva ne poznaju kategorije etničkog ili religijskog identiteta, što otežava praćenje promjena u etno-religijskoj strukturi zemlje pa iziskuje pribjegavanje kreativnijim rješenjima. S treće strane, Njemačka ima vrlo kratku kolonijalističku povijest koja je završila dva i pol desetljeća prije nego što su zapadnu Europu zahvatili imigracijski valovi iz bivših kolonija. No, zato je Njemačka u mnogo većoj mjeri od susjedne Francuske već od 1950-ih započela s primanjem tzv. gostujućih radnika (njem. Gastarbeiter), procesom koji je završio 1973., otprilike istodobno kada i kolonijalna imigracija u Ujedinjenom Kraljevstvu i Francuskoj.[3]

Francuska je vrlo rano, već u drugoj polovici 19. stoljeća, zapala u demografsku krizu i bilježila je pad stope fertiliteta pa se već u to vrijeme javljaju glasovi o potrebi uvoza strane populacije iz francuskih kolonija. Ipak, kolonijalni radnici u toj su zemlji bili malobrojni sve do 1945. Nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu, francuska je ekonomija trebala jeftiniju i brojnu radnu snagu za obnovu zemlje i ekonomski rast, što je zadovoljeno s većim priljevom imigranata iz (uskoro bivših) kolonija. Brojka kolonijalnih radnika 1950. iznosila je nešto više od 2 milijuna ljudi, dok je 1975. prestigla 4 milijuna, što je bilo 7,9 % francuskoga stanovništva. Imigranti su dolazili iz Alžira, Maroka, Tunisa, Senegala, Malija i Mauritanije, ali i iz prekooceanskih francuskih departmana i teritorija kao što su Guadalupe, Martinique i Reunion.[4] Mobilizacija kolonijalnih radnika prekinuta je nakon 1973., a potom je nastupilo razdoblje povezivanja imigrantskih obitelji i razvoja imigrantskih etno-religijskih zajednica unutar Francuske, što ih je do 1980-ih učinilo „vidljivim društvenim skupinama”.[5] Tri i pol desetljeća kasnije, prema statistikama iz 2008., broj imigranata (tj. po francuskim kriterijima − osoba rođenih izvan Francuske) bio je oko 5.340.000, od čega izvaneuropska populacija čini 72 % ili 3.310.000 ljudi. Toj brojci treba dodati 1.540.000 osoba u dobi između 18 i 50 godina koji su djeca imigranata iz ne-europskih zemalja.[6] Zbrojimo li to, doći ćemo do brojke od 4.850.000, što je 2008. činilo manje od 8 % francuskoga pučanstva. No, podatci za dobne skupine mlađih od 18 i starijih od 50 godina nisu dostupni, kao ni brojke ilegalnih imigranata, tzv. sans papiers (hrv. bez papira), što ostavlja prostor za poprilično veću ukupnu brojku osoba ne-europskog podrijetla u zemlji.

S druge strane La Manchea, Ujedinjeno je Kraljevstvo također od 1945. do 1970-ih primalo velike brojeve bivših kolonijalnih podanika iz zemalja Commonwealtha. Oni su u Britaniji uživali veća zakonska prava nego „kolege” u Francuskoj, a i ranije je omogućeno povezivanje obitelji pa je s 218 tisuća imigranata 1951. broj do 1981. skočio na čak 1,5 milijun.[7] Danas pravni sustav Ujedinjenoga Kraljevstva razlikuje tri kategorije povezane s imigracijom: strani državljani (engl. foreign residents), osobe rođene u inozemstvu (engl. foreign-born people) i etničke manjine (eng. ethnic minorities), pri čemu posljednja navedena skupina obuhvaća potomke imigranata iz zemalja Commonwealtha koji su u tu zemlju imigrirali od 1950-ih do 1970-ih.[8] Prema popisu stanovništva u Engleskoj i Walesu iz 2011. godine, 13,4 % stanovnika rođeno je izvan Ujedinjenoga Kraljevstva, a od tog su postotka 54,2 % (4.069.000 ljudi) izvaneuropskog podrijetla. Od rođenih unutar zemlje, 92 % smatra se pripadnicima bijele rase, a 8 % (3.796.000 ljudi) pripadnicima drugih, ne-europskih rasa.[9] Ukupno je, dakle, riječ o 7.865.000 stanovnika Engleske i Walesa ne-europskog podrijetla, što je udio od 14 % u stanovništvu tih dvaju pokrajina. U odnosu na prethodni popis iz 2001., kada je ne-europskog pučanstva bilo 8 %, to je rast od gotovo 100 % u desetogodišnjem međupopisnom razdoblju. 

Za razliku od Francuske i Ujedinjenoga Kraljevstva, Njemačka nije imala dugu tradiciju kolonijalnog carstva, a bez svih kolonijalnih posjeda ostala je već nakon Prvoga svjetskoga rata slijedom odredbi Versailleskog mirovnog sporazuma. No, nakon poraza 1945., ratom razorenu zemlju i njezino gospodarstvo Nijemci su odlučili obnoviti i razviti pomoću sustava gostujućih radnika (njem. Gastarbeiter). Do trenutka kada je uvoz Gastarbeitera prekinut 1973., u zemlji je njihova populacija iznosila 2,6 milijuna, tj. nešto više od 4 % pučanstva.[10] Otkako je 1960-ih omogućeno povezivanje obitelji, započeo je − kao i u Francuskoj i UK − proces stabilizacije imigrantskih zajednica i njihova demografskoga rasta. U Saveznoj Republici Njemačkoj 2011. je godine proveden i popis stanovništva kojim je utvrđeno da u toj zemlji od ukupno 80,2 milijuna žitelja, prebivalište ima 6,2 milijuna (7,7 %) ljudi koji nemaju državljanstvo. Računajući ukupno strane i njemačke državljane s imigrantskom obiteljskom pozadinom, riječ je o 15 milijuna ljudi, odnosno 19 % stanovništva.[11]

„Velika zamjena” i europske reakcije

Prikazane apsolutne brojke i postotci rastućeg ne-europskog pučanstva u tri najveće europske zemlje ne uključuju nove imigrante pristigle tijekom velikog migrantskog vala koji je započeo 2015. godine. Osim toga, u izračune o etno-religijskom sastavu Europe treba uključiti i prognoze demografskog rasta izvaneuropske imigrantske populacije koje su prema svim pokazateljima iznimno visoke. Iako većina zapadnoeuropskih država ne objavljuje podatke o etno-religijskoj pozadini novorođene djece, postoje neizravni načini da se ustanove neke okvirne brojke i postotci djece izvaneuropskog podrijetla. Jedan od pokazatelja je, primjerice, dijagnosticirana anemija srpastih stanica (fr. drépanocytose), krvni poremećaj koji se javlja pretežno (iako ne isključivo) kod osoba podrijetlom iz Subsaharske Afrike, Bliskoga istoka i Indije. Kada je 2013. procurilo istraživanje francuskoga Instituta za zdravstveni nadzor (Institut de Veille Sanitaire, INVS) iz srpnja 2012., a koje iznosi nevjerojatno visoke brojke djece s pozitivnim odgovorom na test anemije srpastih stanica, javnost je bila šokirana, a socijalistička vlast i lijevo-liberalni mediji pokušali su obezvrijediti značaj rezultata istraživanja. Ipak, postotci oboljelih od anemije srpastih stanica po pojedinim francuskim regijama su viši ili niži razmjerno s − inače poznatim − udjelom imigranata u pučanstvu pojedine regije, što upućuje na zaključak da je istraživanje izrazito relevantno za ovu problematiku. Tako je u središnjoj regiji Ile-de-France (Pariz i okolica, područje najgušće koncentracije imigranata) utvrđeno da 60 % novorođene djece ima anemiju srpastih stanica, dok se u regijama s osrednjim udjelom imigranata (unutrašnjost zemlje) ili manjim brojem (jugozapad) taj postotak smanjuje na 10 − 15 %, odnosno na manje od 10 %.[12] Brojke su tim više šokantne jer iz njih proizlazi da je iznimno veliki omjer djece izvaneuropskog podrijetla pa da će, dakle, generacijska promjena donijeti i naglu promjenu etno-religijske slike francuskoga društva.     

Strahove Francuza od takvih promjena artikulirao je 2010. francuski književnik Renaud Camus[13] koji tvrdi da njegovoj domovini u bliskoj budućnosti predstoji „velika zamjena”. Supstitucija stanovništva, kako se ta sintagma stručno naziva u demografiji, predstavlja zamjenu stanovništva određenog etničkog ili religijskog identiteta sa stanovništvom drugog, stranog, etničkog ili religijskog identiteta. Camus je u nizu tekstova napisanih u posljednjih šest godina razradio upravo ideju da u sljedećem razdoblju Francuskoj slijedi takva „velika zamjena” kojom će staro francusko pučanstvo zamijeniti vitalni muslimani, većinom podrijetlom iz Sjeverne i Subsaharske Afrike. On nevjerojatno snažnim riječima izražava svoj francuski etnički identitet i prijezir naspram muslimanskih „uljeza”: “Narod koji poznaje svoje klasike ne dopušta sebi da ga se vodi bez otpora na smetlište povijesti. Potrebno je da ne zna tko je i ono što je bio, da bi prihvatio da bude zamijenjen. Potrebna je znanost zaborava da bi nacionalna pripadnost bila tek naziv, i manje od imena, jedan udarac pečata u putovnici, pripadnost koja se izgovara tek kad od toga postoji korist iz ekonomskih ili strateških razloga − ono poznato 'između ostalog sam i Francuz, i više od toga!' tijekom namještenih rasprava − ali koje se odriče prvom prilikom, govoreći da su Francuzi kako bi govorili o tim Francuzima bez da to jesmo, koristeći takav naš recept kako bismo govorili o Alžiru ili Maroku, ili prolazili Marseilleom mašući alžirskim zastavama i razbijajući sve u prolazu jer je Alžir pobijedio jednu nogometnu utakmicu (između zagrada, pitamo se kako bi se manifestirala tuga ili nezadovoljstvo da je Alžir izgubio...).”[14]

Camusove stavove preuzeo je niz intelektualaca (Eric Zemmour, Guillaume Faye...), kao i jedan dio politike (Nacionalni front, Identitarni blok i nacionalno-konzervativno krilo republikanaca). Osim toga, Michel Houellebecq je teoriju „velike zamjene” popularizirao i u svojem romanu „Pokoravanje”.[15] No, kontroverzni književnik u jednako kontroverznom djelu poigrao se idejom o pozitivnoj „velikoj zamjeni” − iz antimodernističke perspektive. „Masovan priljev stanovništva koje je sa sobom donijelo tradicionalnu kulturu koja je i dalje čuvala prirodno uspostavljene hijerarhije, pokorenost žene i dužno poštovanje prema starima, predstavljao je povijesnu šansu za moralni i obiteljski preporod Europe, otvarajući perspektivu jednog novog zlatnog doba za Stari kontinent. To pristiglo stanovništvo dijelom jest kršćansko; ali najčešće je, to se mora priznati, islamske vjeroispovijesti”, piše Houellebecq.[16] Njegova zamišljena Francuska 2022., dakle u ne tako dalekoj budućnosti, izborima na vlast dovodi Mohammeda Bena Abbasa, umjerenog islamističkog političara koji u Francuskoj počinje provoditi konzervativnu revoluciju, ali vođenu islamskim, a ne kršćanskim načelima. Uz veliku muslimansku manjinu, islamističku vlast počinju podupirati i konzervativci, osobito oni kritičniji prema modernom svijetu, pa tako islam pokorava Europu koristeći soft power.

Za razliku od Houellebecqova individualističkoga anti-modernizma, Renaud Camus u jačanju islamizma potpomognutom muslimanskom imigracijom ne vidi nadu za tradicionalistički preporod, nego samo kolonizaciju Europe. On predlaže kontra-kolonizaciju, aktivnu antikolonijalističku borbu protiv muslimanske invazije.[17] Na tragu njegovih ideja je i identitarni pokret koji se razvio među mladima u zapadnoj Europi posljednjih desetak godina. Identitarni aktivisti zahtijevaju remigraciju, povratak muslimanskih imigranata u svoje rodne zemlje, a u krajnjem slučaju i početak nove rekonkviste, ponovno osvajanje Europe iz ruku muslimanskih osvajača.

Zaključak

Posljednjih 70 godina vidljiv je neprekidni rast ne-europskog pučanstva u zapadnoj Europi, čemu su uzrok imigracijski procesi započeti nakon 1945. u cilju pridobivanja jeftine radne snage za europsko gospodarstvo. Iako su muslimanske imigrantske zajednice unatoč velikim brojkama i dalje daleko od većine stanovništva, visoka stopa njihova prirodnog priraštaja i aktualni veliki migrantski valovi iz Afrike i Azije upućuju na zaključak da bi u sljedećem razdoblju ipak moglo doći do supstitucije stanovništva na europskom kontinentu. Takva demografska promjena za sobom će voditi i kulturnu promjenu. Naime, zapadnoeuropske vlade promovirale su posljednjih pola stoljeća multikulturalistički (komunitarni) model suživota različitih kultura ili su pak ignorirale izostanak integracije muslimanskog pučanstva u europska društva. Ishod je bila afirmacija imigrantskih etno-religijskih identiteta, ali kao reakcija i reafirmacija europskih nacionalnih identiteta. Ostaje vidjeti hoće li u skoroj budućnosti i Europa „šaptom pasti” ili će novoprobuđeni nacionalistički instinkti domaćeg pučanstva naći prikladan odgovor na opasnost od „velike zamjene”. 

 

[1] Jean RASPAIL, Le Camp des Saints, Éditions Robert Laffont, Paris, 1985., 61.

[2]Jean Raspail (r. 1925.) francuski je književnik poznat kao tradicionalni katolik, monarhist i kritičar masovne imigracije. Roman „Le Camp des Saints” (hrv. „Tabor svetaca”) njegovo je najslavnije djelo, prevođeno na više svjetskih jezika, a doživjelo je nova visokonakladna izdanja 2015. u jeku velike migrantske krize i islamističkih terorističkih napada u Francuskoj.

[3] Statistički podatci o imigraciji koje su objavile državne ustanove tih triju zemalja ne poklapaju se uvijek s obzirom na popisne godine, a rabe i različite kriterije pri tumačenju imigracije. To može biti problem pri pokušaju sveobuhvatne usporedbe imigrantskih politika tih triju zemalja, ali za potrebe ove analize namjera je predstaviti samo općenite trendove rasta imigrantske populacije pa to ipak ne će biti nepremostiva prepreka. Njemačke brojke mjesečno objavljuje Savezni ured za migraciju i izbjeglice (njem. Bundesamt für Migration un Flüchtlinge), no za ovu se temu zahvalnijim izvorom pokazao Statistički državni ured (njem. Statistisches Bundesamt). Statistike o imigraciji na Otočju dolaze od Ureda za nacionalnu statistiku (u daljnjem tekstu ONS, njem. Office for National Statistics), dok su škrti podatci o francuskoj imigrantskoj populaciji djelo Institute national de la statistique et des études économiques (hrv. Nacionalni institut za statistiku i ekonomske studije, dalje: INSEE).

[4] Stephen CASTLES, Mark J. MILLER, The Age of Migration: International Population Movements in the Modern World (Fourth Edition), Palgrave Macmillan, London, 2009., 101−102.

[5] Isto, 108.

[6] Pascale BREUIL-GENIER et al., „Les immigrés, les descedants d’immigrés et leurs enfants”, France, portrait social - Insee Références − Édition 2011, INSEE, Paris 2011., 34−35 (http://www.insee.fr/fr/themes/document.asp?reg_id=0&ref_id=FPORSOC11d_VE22Immig, pristupljeno 8. 8. 2016.)

[7] Stephen CASTLES, Mark J.MILLER, n. dj., 102.

[8] Isto, 253.

[9] 2011 Census analysis: Ethnicity and religion of the non-UK born population in England and Wales: 2011, ONS, London 2015. (http://www.ons.gov.uk/peoplepopulationandcommunity/culturalidentity/ethnicity/ articles/2011censusanalysisethnicityandreligionofthenonukbornpopulationinenglandandwales/2015-06-18, pristupljeno 7. 8. 2016.)

[10] Stephen, CASTLES, Mark J., MILLER, n. dj., 100.

[11] Zensus 2011: 80,2 Millionen Einwohner lebten am 9. Mai 2011 in Deutschland, Statistisches Bundesamt, 2013.(https://www.zensus2011.de/SharedDocs/Aktuelles/Pressemitteilung_des_Statistischen_ Bundesamtes.html, pristupljeno 7. 8. 2016.)

[12]„Drépanocytose: La maladie génétique qui permet de chiffrer l’ ampleur de l’ immigration (rediff)” (http://www.fdesouche.com/116270-drepanocytose-et-recensements-ethniques, pristupljeno 8. 8. 2016.)

[13]Renaud Camus (r. 1946.) jedan je od najznačajnijih suvremenih francuskih književnika. Deklarirani homoseksualac, u prošlosti je bio aktivan u homoseksualističkom pokretu. Od 2010. vodi marginalnu Stranku nevinosti (Parti de l’In-nocence) i javno kritizira multikulturalistički projekt u Francuskoj.

[14] Renaud CAMUS, Le Grand Remplacement, EPUB, 2012., 2. poglavlje − „La Nocence, instrument du Grand Remplacement”.

[15] Michel Houellebecq (r. 1956.) francuski je književnik poznat po kontroverznim romanima „Platforma” (2001.) i „Pokoravanje” (2015.).

[16] Michel HOUELLEBECQ, Pokoravanje, Buybook, Zagreb, 2015., 207.

[17] Renaud CAMUS, Le Grand Remplacement, EPUB, 2012., 1. poglavlje − „Le Grand Remplacement”.

O autoru