Uvod u „Knjigu o Jobu“, G. K. Chesterton

„Knjiga o Jobu“, između ostalih knjiga Staroga zavjeta, ujedno je i filozofska i povijesna zagonetka. U uvodu poput ovoga zanima nas filozofska zagonetka pa odmah na početku možemo istaknuti nekoliko riječi općeg objašnjenja ili upozorenja o povijesnom aspektu. Rasprava je dugo bjesnjela o tome koji dijelovi epa pripadaju originalnom nacrtu, a koji su umetnuti znatno kasnije. Učenjaci se ne slažu, kao što im je i posao, ali trend istraživanja uvijek je bio usmjeren prema obrani mišljenja da su umetnuti dijelovi, ako postoje, bili prozni prolog i epilog te vjerojatno govor mladog čovjeka koji se pojavljuje s apologijom na kraju. Ne tvrdim da sam mjerodavan odlučivati o takvim pitanjima, ali do kakve god odluke čitatelj došao s obzirom na njih, postoji sveopća istina koju treba upamtiti. Kada se bavite bilo kojom drevnom umjetničkom kreacijom, nemojte držati da je išta protivno njoj ako je rasla postupno.

„Knjiga o Jobu“ mogla je rasti postupno kao što je Westminsterska opatija rasla postupno. No, ljudi koji su stvarali staru folklornu poeziju, kao i ljudi koji su gradili Westminstersku opatiju, nisu pripisivali toliku važnost stvarnom datumu i autoru, tu važnost koja je kreacija gotovo ludog individualizma modernog vremena. Možemo ostaviti po strani slučaj Joba kao jedan složeni slučaj s religijskim poteškoćama i uzeti bilo koji drugi, primjerice slučaj „Ilijade“. Mnogi su ljudi podržavali karakteristično vjerovanje modernog skepticizma da „Ilijadu“ nije napisao Homer nego neka druga osoba istog imena. Jednako su tako mnogi tvrdili da Mojsije nije Mojsije nego neka druga osoba zvana Mojsije. Ali ono što zaista treba imati na umu kada je riječ o „Ilijadi“ jest to da ako bi drugi ljudi umetali odlomke, takvo nešto ne bi izazvalo šok jednako kako bi ga danas izazvala takva radnja u ovim individualističkim vremenima. Stvaranje plemenskog epa do određene se mjere smatralo plemenskim poslom, kao i gradnja plemenskog hrama. Vjerujte onda, ako želite, da je Jobov predgovor, epilog i Elihuov govor nešto što je bilo umetnuto nakon što je sastavljen original, ali nemojte misliti da bi takva umetanja imala upadljiv i lažan značaj koji bi pripadao bilo kojem umetanju u modernoj individualističkoj knjizi. Nemojte se odnositi prema umetanju kao što biste se odnosili prema poglavljima Georgea Mereditha, za koja kasnije saznajete da nije napisao George Meredith, ili pola scenarija Ibsena, za koja kasnije saznajete da ih je lukavo prokrijumčario gospodin William Archer. Zapamtite da je ovaj stari svijet koji je stvarao ove stare pjesme kao što su „Ilijada“ i „Job“ uvijek držao do tradicije onoga što je stvarao. Čovjek je gotovo mogao ostaviti pjesmu svojem sinu da je završi kao što bi je on sam završio, baš kao što je čovjek mogao ostaviti polje svojem sinu da ga žanje kao što bi to on sam učinio. Ono što zovemo homerskim jedinstvom može i ne mora biti činjenica. „Ilijadu“ je mogao napisati jedan čovjek. Mogle su je napisati stotine ljudi. Ali zapamtimo da je u onom vremenu bilo više jedinstva u stotinu ljudi nego što je danas u jednom čovjeku. Nekoć je grad bio kao jedan čovjek. Danas je jedan čovjek kao grad u građanskom ratu.

Dakle, bez da ulazimo u pitanje jedinstva kako ga poimaju učenjaci, s obzirom na učenjačku zagonetku možemo reći da knjiga ima jedinstvo u onom smislu jedinstva kakvo imaju sva velika tradicionalna djela, u smislu jedinstva kakvo ima Canterburyjska katedrala. Ista stvar uglavnom je istinita s obzirom na ono što sam nazvao filozofskom zagonetkom. Postoji jedan stvarni osjećaj prema kojemu „Knjiga o Jobu“ odudara od ostalih knjiga u starozavjetnom kanonu. No, i ovdje su opet u krivu oni koji ustraju na potpunom odsustvu jedinstva.

U krivu su oni koji tvrde da je Stari zavjet tek puka labava zbirka, da nema dosljednosti ili cilja. Bilo da je rezultat postigla neka nadnaravna duhovna istina ili neprekinuta nacionalna tradicija, ili jednostavno vješt odabir u kasnijim vremenima, knjige Staroga zavjeta imaju poprilično zamjetljivo jedinstvo. Pokušati razumjeti Stari zavjet bez da shvatimo tu glavnu zamisao bilo bi jednako apsurdno kao kada bi proučavali jedno od Shakespeareovih drama bez da shvatimo da je njihov autor uopće imao bilo kakve filozofske ciljeve. To je kao da čovjek ide čitati povijest Hamleta, princa Danske, misleći cijelo vrijeme da je čitao ono što zapravo sadržava povijest staroga piratskoga princa Danske. Takav čitatelj uopće ne bi shvatio da su Hamletova oklijevanja u djelu pjesnikova namjera. On bi jednostavno rekao: „Koliko dugo treba Shakespeareovu heroju da ubije svojeg neprijatelja“. Tako govore udarači Biblije[1] koji su nažalost zapravo njezini štovatelji. Oni ne razumiju poseban ton i namjeru Staroga zavjeta, ne razumiju njegovu glavnu misao, a to je da su svi ljudi tek oruđa više sile.

Na primjer, ti koji se žale na okrutnost i podmuklost sudaca i proroka Izraelovih, u svojoj glavi imaju predodžbu koja nema veze s temom. Ona je odveć kršćanska. U pretkršćanskim zapisima očitavaju jednu čisto kršćansku ideju, ideju sveca, ideju da su glavna Božja oruđa iznimno dobre osobe. To je dublja, izazovnija i mnogo zanimljivija misao od one stare židovske. To je misao da ima nečeg strahovitog u nevinosti, nečega što na duge staze stvara i obnavlja carstva i svijet. No, misao Staroga zavjeta više je ono što bismo mogli nazvati zdravorazumskom mišlju, da je snaga snaga, da je lukavost lukavost, da je zemaljski uspjeh zemaljski uspjeh i da Jahve koristi te stvari za svoj krajnji cilj, baš kao što koristi prirodne sile i zemaljske elemente. Koristi snagu heroja kao što koristi snagu mamuta, bez ikakvog posebnog poštovanja prema mamutu.

Ne mogu razumjeti kako to da je toliko tih naivnih skeptika čitalo priče poput onih o Jakovljevoj prijevari i misle da čovjek koji je to napisao (tko god on bio) nije znao da je Jakov bio podlac jednako dobro kao što mi to znamo. Iskonski ljudski osjećaj za čast nimalo se ne mijenja, ali oni naivni skeptici  su, kao i većina modernih skeptika, kršćani. Imaju pogrešnu predodžbu da se patrijarsi uzimaju kao uzori, maštaju da se Jakova predstavlja za nekakvog sveca i u tom se slučaju ni ne čudim što su pomalo zaprepašteni. To uopće nije ozračje Staroga zavjeta. Heroji Staroga zavjeta nisu bili Božji sinovi nego Božji robovi, gorostasni i strašni robovi, kao duhovi iz boce koji su bili Aladdinovi robovi.

Središnju misao velikog dijela Staroga zavjeta možemo nazvati mišlju o Božjoj usamljenosti. Bog nije samo glavni lik u Starom zavjetu, Bog je u njemu zapravo jedini lik. U usporedbi s jasnoćom njegova nauma, sve su druge volje trome i automatske, kao u životinje; u usporedbi s njegovom zbiljom, svi su ljudski sinovi sjene. Uvijek iznova naglašena je nota: „Tko li je to odlučio?“ (Iz 23:8), „U kaci sam sam gazio, od naroda nikog ne bijaše“ (Iz 63:3).

Svi patrijarsi i proroci tek su Njegova oruđa ili oružja jer Gospodin je ratoboran. Koristi Jošuu kao sjekiru ili Mojsija kao štap za mjerenje. Za njega je Samson samo mač, a Izaija truba. Sveci kršćanstva trebali bi biti kao Bog, to jest nešto kao njegovi maleni kipovi. Heroj Staroga zavjeta ne bi trebao biti iste prirode kao Bog, ništa više nego što bi pila ili čekić trebali biti istog oblika kao i tesar.

To je glavna poanta i obilježje hebrejskih spisa kao cjeline. Dakako, postoje u tim zapisima i nebrojeni trenutci nekakvog hrapavog humora, vatrene emocije i snažne individualnosti koje nikada ne nedostaje u velikim primitivnim prozama i poeziji. Ipak, glavno obilježje ostaje isto, misao da ne samo da je Bog jači od čovjeka, ne samo da je Bog tajnovitiji od čovjeka nego da On jest nešto više, da On zna bolje o onome što radi, da u usporedbi s Njim mi imamo nekakvu nedorečenost, nerazumnost i skitništvo kao zvijeri koje iščezavaju. „On stoluje vrh kruga zemaljskoga kojem su stanovnici poput skakavaca“ (Iz 40:22). Gotovo bismo mogli ovako kazati. Knjiga toliko naglašava Božju osobnost da gotovo niječe čovjekovu osobnost. Osim ako ovaj gigantski kozmički mozak nije zamislio neku stvar, tada je ta stvar nesigurna i isprazna; čovjek nema dovoljno ustrajnosti da osigura njezin nastavak. „Ako Jahve kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Jahve grad ne čuva, uzalud stražar bdi“ (Ps 127:1).

Zatim, svugdje drugdje Stari se zavjet jasno naslađuje zatiranju čovjeka u usporedbi s božanskim namjerama. „Knjiga o Jobu“ se definitivno izdvaja zato što definitivno pita: „No, što je Božja namjera? Je li vrijedna žrtve čak i naše jadne čovječnosti? Naravno da je poprilično lako uništiti našu bijednu volju radi volje koja je velebnija i dobrostivija, no je li ona velebnija i dobrostivija? Neka Bog koristi svoje oruđe i neka Bog razbije svoje oruđe. No, što On to radi i zbog čega ih razbija?“ I zbog ovog pitanja zagonetku „Knjige o Jobu“ moramo napasti kao filozofsku zagonetku.

Važnost „Knjige o Jobu“ u današnjem vremenu ne može se odgovarajuće izraziti, čak ni kada se kaže da je to najzanimljivija drevna knjiga. Gotovo bismo mogli reći da je „Knjiga o Jobu“ najzanimljivija moderna knjiga. Naravno, uistinu nijedna od ovih dviju fraza ne obuhvaća stvar jer su fundamentalna religija i fundamentalna bezbožnost u isto vrijeme i stare i nove; filozofija je ili vječna ili uopće nije filozofija. Suvremena navika govorenja „ovo je moje mišljenje, ali možda sam u krivu“ posve je nerazumna. Ako kažem da sam možda u krivu, onda kažem da to nije moje mišljenje. Suvremena navika kazivanja da „svaki čovjek ima drukčiju filozofiju; ovo je moja filozofija i ona mi odgovara“ puko je slaboumlje. Kozmička filozofija nije stvorena da bi odgovarala čovjeku. Ona je stvorena kako bi odgovarala kozmosu. Čovjek ne može posjedovati privatnu religiju ništa više nego što može posjedovati privatno Sunce ili Mjesec. Prva intelektualna ljepota u „Knjizi o Jobu“ jest to što je u cijelosti okupirana željom da spozna zbilju, željom da zna ono što jest, a ne tek onoga što se čini da jest. Kada bi modernisti pisali knjigu, u njoj bismo vjerojatno saznali da se Job i njegovi tješitelji sasvim dobro slažu zbog jednostavnog pripisivanja njihovih neslaganja nečemu što se zove narav, tvrdeći da su tješitelji po prirodi bili „optimisti“, a da je Job „pesimist“. I njima bi bilo sasvim ugodno, kao što ljudima barem na neko vrijeme i može biti, slažući se oko iznošenja očitih neistina. Jer ako riječ „pesimist“ uopće nešto znači, onda je jasno da Job nije pesimist. Sam je njegov slučaj dovoljan da pobije modernu apsurdnost svođenja svega na tjelesnu narav. Job ni u jednom pogledu ne gleda tmurno na život. Ako želja za srećom i poprilična spremnost na to da se bude sretan čine optimista, onda je Job optimist. On je zbunjeni optimist, ogorčen optimist, on je neobuzdani i uvrijeđeni optimist. Od svemira traži opravdanje, ne zato da ga uhvati u pogrešci, nego zato što zbilja želi biti opravdan. On zahtjeva objašnjenje od Boga, ali nipošto to ne čini onako kako bi Hampden mogao zahtijevati objašnjenje od Charlesa I. To čini kao žena koja može zahtijevati objašnjenje od svojega muža kojeg zaista poštuje. Prigovara svojem Stvoritelju zato što je ponosan na Njega. O Svemogućem govori čak kao o svojem neprijatelju, ali u pozadini svojega uma nikada ne sumnja da njegov neprijatelj ima nekakav razlog koji on ne razumije. U finoj i slavnoj blasfemiji kaže: „Nek' mi optužnicu napiše protivnik.“ (Job 31, 35).

 Nikada mu zapravo nije palo na pamet da bi to možda mogla biti loša optužnica. On jedva čeka da ga se uvjeri, to jest misli da bi ga Bog mogao uvjeriti. Ukratko, mogli bismo opet reći da ako riječ optimist išta znači (u što sumnjam), Job je optimist. On trese stupove zemlje i luđački udara na nebesa, bičuje zvijezde, ali ne da ih utiša, nego da ih natjera da progovore. Jednako tako možemo govoriti o službenim optimistima, Jobovim tješiteljima. I opet, ako riječ pesimist išta znači (u što sumnjam), za Jobove tješitelje prije bi se moglo reći da su pesimisti nego optimisti. Oni zapravo ne vjeruju da je Bog dobar, već da je Bog toliko jak da je razboritije zvati Ga dobrim. Bio bi pretjeran ukor nazvati ih evolucionistima, ali imaju bitnu pogrešku evolucijskih optimista. Oni će neprestano ponavljati da se sve u svemiru slaže sa svim ostalim, kao da ima ičeg utješnog u broju groznih stvari koje se uklapaju jedna u drugu. Kasnije ćemo vidjeti kako Bog u slavnom vrhuncu pjesme baš ovaj argument posve okreće naopačke.

Kada na kraju spjeva Bog nastupi (ponešto osorno), pogođena je iznenadna i veličanstvena nota koja tu stvar čini tako velikom. Svi su ljudi kroz priču, a posebno Job, postavljali pitanja o Bogu. Neki trivijalniji pjesnik bi u ovom ili onom smislu učinio da Bog dođe odgovarati na pitanja. Dodirom istinskog nadahnuća kada Bog dolazi, dođe zato da bi postavio još brojnija pitanja na svoj račun. U ovoj drami skepticizma sam Bog preuzima ulogu skeptika. Čini ono što su svi glasoviti branitelji religije uvijek činili. Čini primjerice ono što je Sokrat učinio. Okreće racionalizam protiv njega samoga. Čini se da hoće reći da ako dođe do postavljanja pitanja, On može postaviti neka pitanja koja će razoriti i sravnati sve moguće ljudske ispitivače. Pjesnik je iznimnom intuicijom učinio da Bog prihvati nekakvu kontroverznu jednakost sa svojim optužiteljima. Spreman je to prihvatiti kao pošteni intelektualni dvoboj: „Bokove svoje opaši k'o junak, ja ću te pitat', a ti me pouči.“ (38, 3). Vječni usvaja ogromnu i zajedljivu poniznost. Sasvim je voljan biti optužen. Samo traži pravo koje svaki optuženik ima; traži dopuštenje da se svjedok optužbe preispita. I ide još dalje u pravničkim paralelama. Prvo pitanje koje postavlja Jobu je u biti pitanje koje bi svaki kriminalac optužen od strane Joba imao pravo pitati. On pita Joba tko je on, a Job, budući da je čovjek čestita intelekta, uzme malo vremena da razmotri i zaključi da ne zna.

Ovo je prva velika činjenica o Božjem govoru koju moramo zamijetiti, koja je i vrhunac ispitivanja. Ona predstavlja sav ljudski skepticizam sabran od strane većeg skepticizma. Upravo ova metoda koju koriste katkad uzvišeniji, a katkad prosječni umovi, otada je oduvijek bila logičko oružje pravih mistika. Sokrat ju je, kao što sam već rekao, koristio kada je pokazao da bi, ako mu se dopusti dovoljno sofisterije, mogao uništiti sve sofiste. Isus Krist ju je koristio kada je podsjetio saduceje koji nisu mogli zamisliti narav braka u raju, da zapravo nisu ni razmišljali o prirodi braka općenito. U slomu kršćanske teologije u osamnaestom stoljeću Butler ju je koristio, naglasivši da se racionalistički argumenti mogu jednako toliko koristiti protiv maglovite religije koliko i doktrinarne religije, u jednakoj mjeri protiv racionalističke etike koliko i kršćanske etike. To je korijen i razlog činjenice da ljudi koji imaju religijsku vjeru imaju i filozofske sumnje, kao kardinal Newman, gospodin Balfour ili gospodin Mallock. Ovo su mali potoci delte, „Knjiga o Jobu“ je prvi veliki slap koji stvara rijeku. Kada imamo posla s arogantnim sumnjičavcem, nije ispravna metoda reći mu da prestane sumnjati. Ispravnije bi bilo reći mu da nastavi sumnjati, da sumnja još malo, da svakim danom sumnja novije i neobuzdanije stvari u svemiru, dok konačno, nekim čudnim prosvjetljenjem, ne počne sumnjati u samog sebe. Kao što rekoh, ovo je prva činjenica što se tiče govora; čisto nadahnuće po kojem Bog dolazi na kraju, ne da odgovori na zagonetke nego da ih stavi na razmatranje. Druga velika činjenica koja s prvom čini cijelo djelo religijskim, a ne tek filozofskim, jest još jedno veliko iznenađenje koje Joba samim prikazanjem nečeg nedokučivog odjednom čini zadovoljnim. Doslovno govoreći, Jahvine se zagonetke čine mračnijima i pustošnijima nego Jobove zagonetke pa ipak, Job je bio neutješan prije Jahvina govora, a utješen nakon njega. Ništa mu nije rečeno, ali on osjeća užasnu i titrajuću atmosferu nečega što je predobro da bi bilo izrečeno. Božje odbijanje da otkrije svoj plan samo po sebi gorući je nagovještaj njegova plana. Božje su zagonetke uvjerljivije od ljudskih odgovora.

Treće jest naravno jedan od fantastičnih udaraca kojima Bog koji jednako kori čovjeka koji je optuživao i ljude koji su ga branili, zakucava pesimiste i optimiste istim čekićem. I povezano s ovim mehaničkim i drskim Jobovim tješiteljima pojavljuje se još dublji i finiji preokret o kojem sam već govorio. Mehanički se optimist otvoreno trudi opravdati svemir na temelju toga da je racionalan i da ima uzastopne obrasce. On naglašava da je dobra stvar svijeta to što se sve može objasniti. To je jedan trenutak u kojem, ako se mogu tako izraziti, Bog zauzvrat postaje toliko otvoren da to graniči sa žestinom. Zapravo, Bog kaže da ako postoji jedna dobra stvar o svijetu, barem što se ljudi tiče, onda je to da se on ne može objasniti. On inzistira na neobjašnjivosti svega: „Ima li kiša roditelja? Iz čijeg li mraz izlazi krila?“ (38, 28). Nastavlja još dalje i inzistira na pozitivnoj i očiglednoj nerazumnosti stvari: „Tko li je jaz iskopao povodnju, tko prokrčio pute grmljavini da bi daždjelo na kraj nenastanjen na pustinju gdje žive duše nema...?“ (38, 26). Bog će omogućiti čovjeku da vidi stvari samo ako su suprotne crnoj pozadini ništavila. Bog će omogućiti Jobu da vidi zapanjujući svemir jedino ako ga natjera da vidi idiotski svemir. Da zaprepasti ljude, Bog na trenutak postaje bogohulnik, moglo bi se gotovo reći da na trenutak Bog postaje ateist. On ispred Joba rasprostire dugačku panoramu stvorenih stvari, konja, orla, gavrana, divljeg magarca, pijetla, noja, krokodila. Način na koji svakog od njih opisuje zvuči kao da su to neka živuća čudovišta pod Suncem. Sve je to nešto kao psalam ili rapsodija zadivljenosti. Stvoritelj svih stvari zapanjen je stvorovima koje je sam stvorio. To možemo nazvati trećom poantom. Job iznosi protestna pitanja, Bog odgovara protestnim uzvikom. Umjesto da dokazuje Jobu da je to objašnjiv svijet, on inzistira na tome da je to mnogo čudniji svijet nego što je Job ikada zamišljao. Na kraju, pjesnik je postigao u ovom govoru, s tom nesvjesnom umjetničkom točnošću koja se može naći u tolikim mnogim jednostavnim epovima, jednu drugu i mnogo delikatniju stvar. Bez da je ijednom omekšao u krutoj neprobojnosti Jahve u njegovu očitovanju, izveo je da tu i tamo padne koja metafora te u umetnutim slikama iznenadne i veličanstvene nagovještaje da je Božja tajna vedra, a ne tužna; poluslučajne nagovještaje, poput svjetla koje se na tren opazi kroz pukotine zatvorenih vrata.

U čisto poetskom smislu, teško bi bilo pretjerati u hvali za instinktivnu preciznost i lakoću s kojom ove optimističnije insinuacije upadaju u druge povezanosti, kao da je i sam Svemogući mučno svjestan da ih otkriva. Na primjer, postoji onaj slavni odlomak u kojem Jahve s razarajućim sarkazmom pita Joba gdje je on bio kada su postavljani temelji zemlje i onda, kao da vraća vrijeme unatrag, spominje vremena kada su sinovi Božji klicali od radosti. Teško se može izbjeći dojam, čak i s oskudnim informacijama, da su zasigurno imali zbog čega klicati. Ili opet, kada Bog govori o snijegu i tuči u pukom katalogu fizičkog kozmosa, govori o njima kao o blagu koje čuva za dan bitke – nagovještaj nekakvog velikog Armagedona u kojem će zlo konačno biti uništeno.

Umjetnički govoreći, ništa nije moglo biti bolje od ovog optimizma koji se probija kroz agnosticizam poput usijanog zlata oko rubova crnog oblaka. Oni koji površno gledaju na barbarsko podrijetlo epa mogu smatrati maštovitim pridavati toliko umjetničkog značaja prigodnim poredbama ili slučajnim frazama. Ali nitko tko je dobro upoznat s velebnim primjerima polubarbarske poezije, kao što je „Pjesma o Rolandu“ ili stare balade, ne može upasti u ovu zabludu. Nitko tko zna što primitivna poezija jest ne može ne shvatiti da dok je svjesna forma pjesme jednostavna, neke su vrsnije bitnosti suptilne. „Ilijada“ želi izraziti misao da Hektor i Sarpedon imaju određenu notu ili nijansu tužne viteške rezignacije, nedovoljno gorke da bi se nazvala pesimističnom i nedovoljno srdačne da bi se nazvala optimističnom, Homer to nikada nije mogao izreći razglabajući riječima, ali nekako je to uspio izraziti jednostavnim govorom. „Pjesma o Rolandu“ želi izraziti misao da kršćanstvo svojim herojima nameće paradoks, paradoks velike poniznosti u pogledu njihovih grijeha kombiniranih s velikom surovošću u pogledu njihovih ideala. Naravno, „Pjesma o Rolandu“ nije to mogla kazati, ali nagovješćuje to. Jednako se tako i „Knjizi o Jobu“ moraju pripisati mnoge suptilne bitnosti koje su se nalazile u duši autora, a da možda nisu bile u njegovu umu. Međutim, najvažnija stvar još uvijek nije rečena.

Ja ne znam, a sumnjam da i učenjaci znaju, je li „Knjiga o Jobu“ imala velik utjecaj ili ikakav utjecaj na kasniji razvoj židovske misli. Ali ako je imala ikakvo bitno značenje, vjerojatno ih je spasila od ogromnog kolapsa i raspada. U ovoj se knjizi zapravo postavlja pitanje kažnjava li Bog nepromjenjivo poroke zemaljskom kaznom i nagrađuje vrline zemaljskim blagostanjem. Da su Židovi krivo odgovorili na to pitanje, možda bi izgubili čitav kasniji utjecaj u ljudskoj povijesti. Možda bi potonuli čak i do razine dobro obrazovanog modernog društva. Jer jednom kada ljudi počnu vjerovati da je blagostanje nagrada zbog vrline, njihova je iduća nevolja očita. Ako se prema blagostanju odnosi kao s nagradom za vrlinu, onda će se prema njemu odnositi kao prema simptomu vrline. Čovjek će se ostaviti teškog zadatka da dobre ljude učini uspješnima. Usvojit će lakšu zadaću prikazivanja da su uspješni ljudi dobri. To što se dogodilo kroz modernu trgovinu i novinarstvo jest konačna „Propast“[2] opakog optimizma Jobovih tješitelja. Ako je Židove išta od toga očuvalo, onda ih je „Knjiga o Jobu“ očuvala.

„Knjiga o Jobu“ vrijedna je pozornosti, osobito zbog činjenice na kojoj sam stalno inzistirao, jer ne završava uobičajeno zadovoljavajuće. Jobu nije rečeno da su se njegove nesreće dogodile zbog njegovih grijeha ili da su dio bilo kakvog plana za njegov popravak, ali u uvodu vidimo da je Job izložen mukama ne zato što je bio najlošiji među ljudima nego zato što je bio najbolji. Lekcija cijeloga djela jest da čovjek biva najviše utješen paradoksima. Ovdje je najmračniji i najčudniji paradoks i po čitavu ljudskom svjedočanstvu najohrabrujući.

Ne trebam uopće podsjećati na uzvišenu i čudnu povijest koja je čekala ovaj paradoks najboljeg čovjeka s najgorom sudbinom. Ne trebam govoriti da u najslobodnijem i najfilozofskijem smislu postoji jedna osoba Staroga zavjeta koja je uistinu pralik ili govoriti o onomu što je označeno u Jobovim ranama.

Autor: Ivan Dadićing. naut., Denis Bogdan mag. theol.

[1] U izvorniku: Bible smashers.  Misli se na ljude koji, poput pojedinih štovatelja Biblije, uzimaju Bibliju kao idol i određena mjesta tumače doslovno, iako to ne odgovara izvornoj nakani nadahnutog pisca (npr. Post 1). Štovatelji i udarači dvije su krajnosti iste zablude koja proizlazi iz protestantskog sola scriptura, što je u novijim istraživanjima Biblije razotkriveno kao ideologija.

[2] U izvorniku „Nemesis“. Ne misli se na ime starogrčke božice, već na ono što ona predstavlja, sreću ili nesreću po zasluzi. Ovdje označava osvetu kojom kažnjava nepravdu i propast onih koji remete pravdu pa je stoga uzeto njezino drugo značenje, a to je „Propast“.

O autoru