Ekonomika okoliša i prirodni resursi

Ekonomika okoliša je znanstvena grana ekonomskih znanosti koja proučava ekonomske zakonitosti u korištenju prirodnih resursa i zaštiti okoliša. Cilj joj je omogućiti učinkovito upravljanje spomenutim resursima, tj. obnovljivim i neobnovljivim izvorima energije. Iako je ekonomika okoliša kao zasebna grana u ekonomskim znanostima relativno novi pojam, njezini početci datiraju još od vremena klasičnih ekonomista, dakle još od doba industrijske revolucije u 18. i 19. stoljeću. Tada se javlja ideja tržišnog mehanizma (međudjelovanje ponude i potražnje) kao temeljnog načela gospodarstva i sredstva kojima se postiže učinkovita raspodjela dobara, što je i glavna misao ekonomike okoliša. Da bi se ta učinkovitost uspostavila, potrebno je nekoliko uvjeta među kojima je najvažnije jasno definirano pravo vlasništva te količina i razina državne intervencije.[1]

Moglo bi se reći da je ekonomika okoliša uspostavljena na temeljima klasične ekonomike, primjenjujući njezine instrumente i mehanizme na okoliš, u cilju stvaranja tržišne učinkovitosti pri raspodjeli prirodnih izvora energije.

Nužnost vrjednovanja okoliša

Kako bi se ekonomski instrumenti mogli primijeniti i na okoliš i prirodne resurse, u cilju ostvarenja učinkovitog upravljanja, potrebno je okoliš i njegove sastavnice na neki način vrjednovati, odnosno pridati im novčanu vrijednost. Takav postupak, između ostaloga, omogućuje i preciznije donošenje odluka, primjerice analizom troškova i koristi. Baš kao što se u poslovnoj ekonomiji analiza troškova i koristi, kao postupak odabira najbolje opcije, provodi kod donošenja odluka, vrjednovanje okoliša omogućuje istu analizu pri projektima vezanima uz okoliš i prirodne resurse. Uzmimo za primjer izgradnju tvornica ili poslovnih prostora na području od određenog okolišnog značaja koje sadržava park, šetalište, šumu, potok i slična bogatstva. Bez vrjednovanja okoliša ta bi se izgradnja činila kao odličan poslovni potez jer država i stanovništvo nemaju gotovo nikakve novčane koristi od sadašnjeg područja koje se razmatra, a poslovni bi prostori omogućili nova radna mjesta, zaradu zahvaljujući porezu te ostalu korist. Međutim, uzmu li se u obzir usluge koje pružaju sadašnje sastavnice tog područja (šetnje, razonoda, opuštanje u prirodi, biljni i životinjski svijet i sl.), odluka se više ne čini toliko jednostavnom. Provođenje projekta izgradnje donosi sa sobom i zagađenje od strane izgrađenog objekta koje može dovesti do onečišćenja, pa tako i do izravnih dodatnih troškova obnove. Kada se pomoću predviđanja i dodatnih analiza spomenutim sastavnicama pridoda novčana vrijednost (koja bi u kontekstu analize troškova i koristi pripala strani troška) i usporedi s korisnošću izgradnje objekta, odluka o izgradnji objekta poprima sasvim drugačiju dimenziju i postaje mnogo složenija. Naravno, bitno je što preciznije odrediti vrijednost tih nematerijalnih dobara, što može biti vrlo zahtjevan posao. U ovom bi slučaju od pomoći moglo biti mišljenje korisnika nematerijalnih usluga razmatranog područja koje bi se moglo saznati pomoću referenduma, što opet predstavlja dodatni trošak.

Vrjednovanje okoliša složen je, ali nužan postupak u upravljanju prirodnim resursima i vrlo ga je važno precizno i detaljno odrediti kako bi se mogle donositi kvalitetne odluke za dobrobit svih nas i naših budućih naraštaja.

Prirodni resursi i njihova učinkovita uporaba

Prirodnim resursima naziva se sve što postoji bez ljudskog doprinosa, dakle sve što se u prirodi nalazi u svojem izvornom obliku. Neki od primjera su Sunčeva energija, fosilna goriva, voda, zrak, zemlja te biljni i životinjski svijet (u širem smislu). Za čovječanstvo su bitni zbog važnosti za opstanak i zbog potencijala za ekonomski razvoj. U najosnovnijem obliku oni se dijele na obnovljive i neobnovljive izvore energije. U neobnovljive izvore energije spadaju resursi koji se u okolišu nalaze u fiksnim količinama i nemaju mogućnost novog nastajanja (bar ne u razdoblju značajnom za čovječanstvo, npr. nafta), dok obnovljive izvore energije čine prirodni resursi koji su samoobnovljivi. Neobnovljivi izvori energije stoga su u zalihama, a njihova je glavna problematika način raspodjele zaliha među naraštajima, do prijelaza na obnovljive izvore, dok se obnovljivi izvori energije, zbog svoje mogućnosti obnavljanja, mogu shvaćati kao tokovi koji bi se kod učinkovite i održive raspodjele trebali iskorištavati u stopama ne većim od onih njihova obnavljanja[2] (npr. u lovu i ribolovu pretjerani izlov može dovesti do izumiranja neke vrste na određenom prostoru ili šire).

Da bi se uvela učinkovita raspodjela i uporaba prirodnih resursa, potrebno je koristiti razne tržišne regulacije. Jedna od temeljnih vrsta je pravo vlasništva. Prema hrvatskom Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, pravo vlasništva je „stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svojega nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima. Vlasnik ima pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari.“[3] Svako uspješno uvedeno pravo vlasništva treba sadržavati tri temeljne odrednice – ekskluzivitet, prenosivost i provedivost[4]. Ekskluzivitet označava snošenje svih koristi i troškova od strane nositelja prava vlasništva, prenosivost znači da je moguće prenošenje prava vlasništva s jednog nositelja na drugog, a provedivost osigurava zaštitu nositelja prava vlasništva od napada i intervencija drugih. U kontekstu ekonomike okoliša, nositelj prava vlasništva na određeni prirodni resurs tako ima snažan poticaj učinkovito upravljati tim resursom jer u suprotnom ostvaruje osobni gubitak. Izvršenje takvih ekonomskih mjera i sličnih regulacija od strane države, uz djelotvorno donošenje i provedbu zakona, omogućuje pravilno i sigurno upravljanje okolišem.

U uspostavi učinkovite uporabe prirodnih resursa također treba razlikovati tzv. javna i opća dobra. Dok su primjeri za javna dobra Sunce, tj. Sunčeva energija i zrak, dakle izvori energije za koje pojedinac ne polaže pravo na ekskluzivnost (što je u suprotnosti s privatnim vlasništvom) i za koje ne postoje odgovarajuće zamjene niti konkurencija, opća dobra (npr. ribarenje) uz nedostatak prava na ekskluzivnost, sadržavaju i dimenziju rivaliteta, tj. suparništva[5]. Zbog tog je obilježja kod općih dobara vrlo važna državna regulacija jer nedostatak ekskluzivnih prava pojedinaca uvjetuje iskorištavanje iz zajedničkog izvora (engl. Common-Pool Resources), što može biti pogubno. Korisnici općih dobara, vođeni temeljnim mehanizmom tržišnoga gospodarstva, a to je povećanje dobiti (svaki pojedinac želi uvećati svoj ulov), mogu učiniti veliku štetu okolišu. Na primjeru ribolova ta se šteta javlja u obliku pretjeranog izlova, tj. stope iskorištavanja veće od stope obnavljanja, posljedica čega je izumiranje ribljih vrsta. Dakle, ako se opća dobra prepuste tržišnim zakonitostima, s vremenom će doći do posljedica štetnih za okoliš, pa tako i za stanovništvo. Država je obvezna spriječiti takav razvoj situacije uvođenjem regulacija, među kojima su uvođenje prava vlasništva na određenim područjima, uvodeći time ekskluzivitet i smanjujući stopu izlova, oporezivanjem izlova, raznim kvotama i sl. Svaka metoda ima svoje prednosti i nedostatke, i na državnim je ustanovama da odrede kako će i u kojoj mjeri regulirati državna opća dobra i postići učinkovitost u upravljanju tim prirodnim resursima.

Hrvatske perspektive u iskorištavanju prirodnih resursa

Za Hrvatsku kao zemlju u razvoju ekonomika okoliša i upravljanje prirodnim resursima iznimno je važno. Uz željeni ekonomski rast i nadolazeća ulaganja bitno je djelotvornim zakonodavstvom i spomenutim regulacijama zaštititi okoliš i prirodne resurse kako bi se od njih mogla izvući najveća korist. Usporedno s tim, potrebno je postići i pogodnu poslovnu klimu, što često može dovesti do sukoba interesa zaštite okoliša pa tako kompromis između tih dvaju ciljeva predstavlja vrlo zahtjevan i složen zadatak. Najpoznatiji među aktualnim primjerima uključuju velika ulaganja poput razmatranja uspostave naftnih bušotina na Jadranu i izgradnje termoelektrane Plomin C, kao i manje ali svejedno značajne projekte kao što su gradnja na zagrebačkoj Savici, golf tereni na Srđu i dr. Svako od tih ulaganja donosi troškove i koristi te je primjena ekonomike okoliša neophodna za donošenje kvalitetnog rješenja. Kod projekta naftnih bušotina na Jadranu važno je uzeti u obzir da je Hrvatska privlačno turističko odredište pa razmotriti u kojoj bi mjeri provedba takvog projekta narušila tu strateški vrlo važnu gospodarsku djelatnost. Kod Plomina C mora se uzeti u obzir i da su termoelektrane vrlo snažni zagađivači i ocijeniti jesu li koristi od njezine uspostave dovoljno visoke da nadjačaju okolišnu štetu koja će time nastati.

Što se tiče prirodnih resursa, u Hrvatskoj je na prvome mjestu svakako voda. Hrvatska je po dostupnosti i bogatstvu vodenih izvora na vrlo visokom petom mjestu u Europi[6] te time taj strateški resurs mora biti osobito značajan i pod visokom zaštitom i regulacijom od strane nadležnih ustanova. Danas je aktualno pitanje privatizacije voda, vrlo zahtjevno pitanje u kojemu ekonomika okoliša uvelike može pomoći.

Također, raspoloživost, privlačnost i očuvanost prirodnih resursa u Hrvatskoj omogućuje uspostavu uspješnoga ekološkoga turizma koji bi pak omogućio očuvanje i ostvarenje potencijala hrvatskih prirodnih bogatstava na održiv način. U Hrvatskoj su već sada, a u bližoj se budućnosti može očekivati i više njih, u razmatranju mnogi projekti koji bi, ako se ne obrati dovoljno pozornosti na njihov okolišni aspekt, mogli imati dalekosežne posljedice za cijelo stanovništvo i buduće naraštaje. Bitan je odgovoran i stručan rad kako bi se donijele pravilne odluke u njihovoj provedbi.

Literatura

 

  • Tom TIETENBERG, Lynne LEWIS, Environmental & Natural Resource,  Economics, Pearson 2012.
  • Roger PERMAN, Yue MA, James McGILVRAY, Michael COMMON, Natural Resource and Environmental Economics, Pearson 2003.

 

[1] Tom TIETENBERG, Lynne LEWIS, Environmental & Natural Resource Economics, Pearson 2012., 7.

[2] Roger PERMAN et. al., Natural Resource and Environmental Economics, Pearson, 2003., 11–12.

[3] Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (http://www.zakon.hr/z/241/Zakon-o-vlasništvu-i-drugim-stvarnim-pravima , pristupljeno 7. 3. 2016.)

[4] Tom TIETENBERG, Lynne LEWIS, n. dj., 27–31.

[5] Isto, 35.

[6] „Ekološki turizam prilika za razvoj cijele Hrvatske” (http://www.glas-slavonije.hr/253978/7/Ekoloski-turizam-prilika-za-razvoj-cijele-Hrvatske, pristupljeno 7. 3. 2016.)

O autoru