Migracije i njihov utjecaj na etnogenezu kroz povijest

Uvod

Povijest nastanka jednog naroda dug je i složen proces. Narodi ne nastaju ni iz čega niti nastaju nekim proglasom. Samoopredjeljenje naroda koje je počelo u prvoj polovici 19. stoljeća, a traje do danas, ima svoje izvorište u dugotrajnijim i složenijim procesima kao što su univerzalno pravo svakog naroda na kulturnu autonomiju ili čak i na vlastitu državu. Bogatstvo naroda, kao i jezika koji postoje na kugli zemaljskoj, dokaz su da etnokulturna raznolikost u povijesti prevladava nad univerzalističkim postulatima uniformnosti. Jedinstvena formula nastanka jednog naroda ne postoji; svaki je narod nastajao na svoj način. Pa ipak, određene pravilnosti i zakonitosti mogu se pronaći u razvoju svake etničke skupine. Proces nastanka i oblikovanja jednog naroda naziva se etnogeneza. Iako je u različitim oblicima poznata od samog početka pismenosti, ona se nikada nije razvila u zasebnu znanost ili barem disciplinu unutar neke od njih. Obuhvaćajući različita područja znanosti od etnografije, arheologije, filologije, povijesti do prirodnih znanosti poput geologije, genetike, etnogeneza nam pruža višedisciplinski pristup proučavanju ne samo razvitka jednog naroda, već i kulture, ekonomije, pa i kolektivnih identiteta općenito.

Čimbenik koji uvelike utječe na etnogenezu su migracije. Od migracija Sarmata u potrazi za plodnom zemljom do današnjih migracija s područja Afrike i Bliskog istoka, posljedica svih migracija bila je promjena etničkog stanovništva, kao i procesi poput akulturacije i kulturne difuzije. Etnokulturna i biokulturna diferencijacija naroda posljedica je različitih i beskonačnih etničkih miješanja, asimilacija etničkih skupina. Naravno, postoje primjeri da su se određene (uglavnom manje) etničke skupine uspjele oduprijeti asimilaciji u većinski narod, poput Istrorumunja u Hrvatskoj, Gagauza u Moldaviji ili Laponaca u Finskoj. Treća mogućnost jest konačno gašenje i nestanak nekog naroda bogate kulture, poput Hetita. Pitanje koje se postavlja jest: kako će masovni migracijski tokovi koji su pogodili Europu u posljednjih godinu dana utjecati na daljnji razvitak europskih naroda i njihove kulture? Slijedi li nam tribalizacija i „nadolazeća anarhija” obilježena međuetničkim sukobima, prenapučenošću i siromaštvom − kako ju je opisao Robert Kaplan u poznatoj knjizi „The Coming Anarchy” iz 1994. godine − ili je liberal-demokratski sustav s ugrađenim sustavom tolerancije, ravnopravnosti i države blagostanja spreman riješiti te probleme? Kako bi odgovorili ili probali odgovoriti na ova pitanja, potrebno je prijeći etnogenezu kroz povijest s naglaskom na migracijske tokove.

Geni, kromosomi, jezik

Kako bi definirali etnogenezu, prvo moramo definirati što čini jedan narod etničkom cjelinom. Poštujući sve različite definicije, možemo zaključiti da se izdvaja pet sastavnica: 1. geografska (prostor), 2. etnopsihološka (uključuje zajedničku mitologiju, povijest te psihološke sličnosti i razlike između naroda), 3. kulturna (shvaćena široko od obrazovanja, umjetnosti pa sve do političkih i ekonomskih struktura), 4. antropološka (rasa), 5. lingvistička (jezik).

  1. Geografska sastavnica. Svaka etnička skupina ima prostor na kojemu obitava. Povrh empirijskog prostora postoji još jedan „sveti prostor”, svojevrsni imaginarij koji se u kolektivnoj svijesti naroda stvorio posredstvom (usmene) književnosti i transpozicijom zajedničkih mitologema „s koljena na koljeno”. Upravo je koncept „svetog prostora” imao važan utjecaj za razvoj nacija od kraja 18. i početka 19. stoljeća. Prostor je u kolektivnoj svijesti „zamišljene zajednice”, kod naroda čija je suverenost bila tijekom stoljeća ograničena, odigrao ulogu legitimacije identiteta. Treba istaknuti kako etničke zajednice nisu posvećivale svoju prošlost poput modernih nacija. Također, etnička je svijest distribuirana uglavnom na lokalnoj razini, za razliku o današnje masovne komunikacije.[1]
  2. Etnopsihološka sastavnica. Transpozicije vjerovanja preko mitova i religija imaju nekoliko razina: a) primordijalnu − onu arhajsku, sa staroiranskim i zapadnoeuropskim utjecajem. Iranski se utjecaj može vidjeti u etičko-religioznom dualizmu te posebno u vegetacijskim kultovima − paganskim kultovima i obredima posvećenima mrtvima. To se može vidjeti u različitim narodnim pjesmama i običajima, kako slavenskih tako i germanskih i inih naroda. Od zapadnoeuropskih utjecaja, arhajska kultura koja se temelji na paganskim vjerovanjima i pretkršćanskoj „narodnoj” kulturi preuzela je gradnju kipova božanstvima. Primanjem kršćanstva kao nove univerzalne religije i prekidom s paganskim „narodnim” religijama i kultovima, štovanje paganskih svetaca ne prestaje, već se podiže na novu razinu; svojevrstan partikularizam u univerzalizmu, što će kod mnogih „nepovijesnih naroda” koji su se nalazili pod hegemonističkim jarmom „povijesnih naroda” igrati branu protiv asimilacije. Važan je i rad crkve i njihove prosvjetiteljsko-obrazovne uloge, posebno kod nižeg svećenstva.
  3. Kulturna sastavnica. Hrvatski sociolog Dinko Tomašić početkom 20. stoljeća tvrdio je kako su se u društvenom i kulturnom razvitku Hrvata odigrala dva oblika kulture: zadružni i plemenski.[2] Zadružni oblik, tipičan za područja Hrvatskoga zagorja i Prigorja, odlikuje se kolektivističkim shvaćanjima, zadružnim načinom proizvodnje i prevlašću lirske poezije nad epsko-herojskom. Uzroke nalazimo u poljoprivredi kao glavnoj gospodarskoj grani, što je dovelo i do razlikovanja rada prema spolu (ravnopravnijoj ulozi žena), povezivanja prema mjestu ispred rodovsko-klanovskog. Kada je riječ o plemenskom obliku kulture, manjak bogate obradive zemlje i stočarstvo kao glavna grana utjecali su na stvaranje hijerarhijskog društva s jakim pojedincima kao vođama, ratničko-herojskom etikom i patrijarhalnim sustavom. Ova autohtona kultura s razvojem feudalizma i kasnije kapitalizma polako nestaje, iako su njezini utjecaji u većoj ili manjoj mjeri ostali prisutni.[3] Slični se primjeri mogu naći kod skandinavskih naroda čija politička organizacija vuče korijene vikinških naroda s vrlo razvijenim vezama solidarnosti.

Što se tiče posljednjih dvaju sastavnica, rase i jezika, oko njih se vode brojne polemike. Postoje mišljenja koja daju prvenstvo antropološkoj sastavnici nad lingvističkom, kao i obrnuto. Postoje i teorije koje ih povezuju. Grupiranje jezika u skupine temelji se na sličnosti među njima. Veze između jezika i rase ne moraju postojati. Primjer za to je hipoteza o Slavenima kao o ratničkom staležu koji je poprimio jedan lokalni govor te ga je potom razvio. Drugi primjer u korist nepostojanja veze između lingvističke i antropološke sastavnice jest pronalazak ljudskih ostataka: u prvom slučaju tijelo lovca nađenog na području Alpa starog 5000 godina te drugog iz Engleske, starog oko 9000 godina. U oba slučaja analizom mitohondrijske DNK utvrđeno je da u genetskom smislu postoji vrlo malo razlikovanja od današnjeg stanovništva. Sve to ide i u prilog tezi da je s genetskog stajališta stanovništvo Europe postojano već tisućljećima.[4] Istraživanje mitohondrijske DNK razbilo je još neke teze: npr. o porijeklu Baska kao zapadnoeuropskoga naroda koji je zadržao svoj praindoeuropski jezik − analizom mitohondrijske DNK dokazano je da se ne razlikuju od ostalih indoeuropskih naroda. Slično je s dobivenim rezultatima kod Mađara. Genetska sastavnica slična je susjednim narodima.[5] Ovdje se pretpostavlja da je došlo do asimilacije autohtonog stanovništva na temelju jezika. Prema analizi mitohondrijske DNK, udio indoeuropskih migracija nije velik.

Od „oluja seoba naroda” do prve moderne

Velike seobe naroda koje su zahvatile Europu mnogo prije, ali i nakon propasti Zapadnoga Rimskoga Carstva, počele su krajem 2. stoljeća. Kuga koja ja izbila 176. godine trajala je punih dvadesetak godina. Priljev robova iz Afrike i Azije slabi te je car Marko Aurelije prisiljen popunjavati Carstvo s barbarima. Ubrzo sustav asimilacije novih naroda posustaje.[6] Tijekom sljedećih 500 godina na području Europe izredat će se brojna plemena i narodi od kojih će se neki razviti u moderne nacije, neki asimilirati u veće, a neki će potpuno nestati. Slaba razvijenost pismenosti, prevladavanje usmene kulture, kao i nepostojanje jakih institucija, ostavili su nam vrlo malo podataka o životu novih naroda i njihovu odnosu sa starosjediocima. No, istraživanja pučke kulture i običaja pomažu nam pri rekonstrukciji toga. U slučaju odnosa Hrvata s domicilnim stanovništvom iz rimskog doba najzanimljiviji je slučaj Dubrovnika. Toponimi Dubrovnik i Ragusa s mitološkog aspekta ukazuju na jednu zanimljivu usporedbu. Naime, radi se o ostatcima starih (paganskih) vjerovanja čiji je mitološki sustav prije svega bio povezan sa stočarstvom. Arheološki nalazi pokazuju da je u Ragusi stočarstvo bilo važna gospodarska grana. U izražavanju su gajili zoomorfni stil. Taj stil nije ograničen samo na životinje, već se  povezuje s biljem i drvećem (dub staroslavenski), što pokazuje povezanost u šire komplekse.[7] Tako se stočarski kult nastavio kod novog naroda i odigrao ulogu univerzalne kulturne matrice na koju su se nadovezali posebni kulturni partikularizmi. U srednjovjekovnom razvoju novih naroda veliku su ulogu imali: primanje kršćanstva,  opismenjavanje te izgradnja ustanova poput prava i prvih država. Prvotno pravo proizašlo je iz plemenskoga prava. Moć plemenitaškoga prava onemogućavala je apsolutnu vlast kralja ili Crkve, odnosno svojevrsnu difuziju moći. Od 11. do kraja 15. stoljeća mobilnost i migracije nisu toliko velike. Upravo u tom razdoblju u većem dijelu Europe dolazi do prve faze oblikovanja naroda kao etnokulturnih cjelina. Kao što je već bilo rečeno, „zlatno doba” srednjovjekovne državnosti ostat će u nacionalnom sjećanju kod brojnih naroda (pogotovo onih koji ne će imati svoju državu sljedećih nekoliko stoljeća ili će im državnost biti ograničena). Drugi primjer možemo vidjeti kod prvog hrvatskog iseljeničkog vala − onoga u 16. stoljeću. Stanovništvo izbjeglo iz različitih dijelova Hrvatske, mahom seljačko i nepismeno, naraštajima će zadržati svoj jezik, običaje i identitet.

Moderna − od ratova do ratova

Moderna, pod kojom mislimo na razdoblje koje počinje u 16. stoljeću, a koje je obilježeno razvojem trgovine, unošenjem prvih kapitalističkih elemenata u feudalizam i slabljenjem moći Crkve, doba je velikih ratova. Čitava novovjekovna povijest događa se između različitih mirovnih pregovora koji su zaustavili krvave sukobe. Tako Westfalski mir označava kraj Tridesetogodišnjega rata između katolika i protestanata i početak uspona apsolutnih monarhija. Mirom u Westfalu definiran je suverenitet naroda kao glavno načelo vanjske politike. Suverenitet naroda zapravo je bio suverenitet država. Sljedeća dva stoljeća nastaju višenacionalne države poznate i kao imperiji. Važan utjecaj ima protestantizam, s bogoslužjem na narodnome jeziku. Slabljenje utjecaja Crkve i tinjanje latinskoga jezika svjedočilo je početku raspada klasičnog poimanja Europe. Tako Descartes 1637. piše „Discours de la méthode pour bien conduire sa raison, et chercher la verité dans les sciences”  (hrv. „Rasprava o metodi dobrog vođenja uma i traženja istine u znanostima”) na francuskome jeziku.

Načela apsolutnih monarhija (imperija), za razliku od orijentalnih despocija, temelje se na racionalističkoj filozofiji, što je između ostaloga uključivalo izgradnju uprave (infrastruktura, činovništvo, vojska). Svi ovi imperiji nastojali su nametnuti jezik i kulturu temeljne nacije. U slučaju Hrvatske radi se o rascijepanosti teritorija i stanovništva u nekoliko dijelova (Venecija, Habsburška Monarhija, Otomansko Carstvo i Dubrovnik kao samostalna jedinica). Područje banske Hrvatske, tada jedine nositeljice državnoga prava i suverenosti, proživljavalo je teške trenutke. Propast plemstva i slaba razvijenost novih građanskih težnji ostavili su veliku prazninu u etnogenezi Hrvata neko vrijeme. U ovom vremenu cvjeta protureformacija kao brana pred mađarskim protestantizmom, ali i islamom. Vraćanje hrvatskih krajeva u 18. stoljeću, ovaj put pod kontrolom Beča, dovodi brojne nove narodnosti na hrvatsko tlo. Vlaško stočarsko stanovništvo, koje se oblikovalo pod bizantskim utjecajem, nije se u većoj mjeri moglo asimilirati u tradicionalno latinsko-katoličko civilizacijsko okruženje. Tijekom vladavine Marije Terezije u cilju kolonizacije Slavonije dolaze novi narodi: Česi, Slovaci, Ukrajinci, Nijemci itd. Raspadom moći plemstva dolazi do uspona novog oblika nacionalizma − građanskog. Ovaj će nacionalizam prvo preuzeti neutralno ilirsko ime. Naziv „ilirski“ nije bio novi ideologem. Ideje ilirizma razvijali su humanistički pisci poput Šižgorića i Pribojevića pa nadalje.[8] Velik broj pripadnika ilirskoga pokreta nije bio hrvatskoga etničkoga podrijetla. Primjećuje se to i u nazivu jezika. Umjesto naziva hrvatski koristile su se različite konstrukcije poput „ilirski”, „slovinski”, „narodni” i sl. Usporedno s građanskim nacionalizmom javlja se pokret širokih masa, uglavnom seljaštva, nižeg svećenstva i nižih činovnika te malih obrtnika. Ovaj će pokret ustrajati na hrvatskome imenu i kulturi. Rascjep u ta dva poimanja identiteta ostat će vidljiv do danas. Nakon Bečkoga kongresa 1815. godine dolazi do oblikovanja nacionalnih država, načela koje će s više ili manje uspjeha trajati sljedećih stotinjak godina, sve do kraja Prvoga svjetskoga rata, kada će se uspostavom demokratskih poredaka i samoopredjeljenja naroda promijeniti sadržaj.

Postmoderna − zaborav i novi identiteti

Koncept poznat pod imenom postmoderna preuzet je iz arhitekture. U eseju „Postmoderno stanje” Jean Francois Lyotard tvrdi kako znanje mijenja svoj položaj ulaskom u postindustrijsko društvo temeljeno na visokim tehnologijama. Klasičan položaj znanja nestaje, a prevladava ideja jezičnih igara i „malih priča” nasuprot dotadašnjih velikih „metanaracija”. Postmoderna je tako stanje sve veće globalizacije svijeta. Kulturnu globalizaciju treba razlikovati od one ekonomske. Ekonomska predstavlja nastavak sukoba iz 17. stoljeća između merkantilizma i slobodne trgovine, s padom ekonomske uloge države, ali u vidu rasta multinacionalnih korporacija, koji imaju utjecaj na politiku i zakonodavstvo država. Suvremena postmoderna tržišna ekonomija tako zamjenjuje sav kapital s onim financijskim i rastom tehničkih znanosti. „Meka trgovina” Adama Smitha zamijenjena je pacificiranjem ljudskih odnosa.[9].

Multikulturalizam kao idejna strana globalizacije ističe postojanje više kultura i identiteta. Važno je spomenuti da se ovdje ne misli samo na etnički i vjerski identitet, već je identitet fragilan i višeslojan. On tako uključuje pripadnost skupini elemenata kao zajedničkoj svima nama i dostatnoj da bismo se držali zajedno, da bismo osjetili ono „mi”. Tako se pripadnost kolektivnom identitetu proteže od pripadnosti lokalnim, općinskim skupinama do jezičnim, „rodnim”, nacionalnim... Važnu ulogu igra tzv. politika identiteta. Politika identiteta predstavlja most između većinskog državno-političkog identiteta i manjinskih identiteta. Manjinski identiteti predstavljaju nove identitete skupina koje imaju zajedničku povijest, mitologiju i, što je vrlo važno, viktimologiju. Na temelju te viktimologije traži se posebnost u odnosu na druge skupine i razloge zbog „zaostatka i zaboravljenosti u povijest” u odnosu na većinske skupine. Vidimo tako da postmoderni identitet unatoč proklamiranoj univerzalnosti, egalitarizmu i visokom stupnju tolerancije kao temelju, sadržava i neke opće značajke kolektivnih identiteta tipične za predmoderne i moderne identitete.  

Kad je riječ o globalizaciji, vrlo je važno pitanje jezika. Odnosno, prijeti li nam izumiranje malih jezika i prihvaćanje jednog jezika ili globalizacija pruža mogućnost afirmacije malih jezika? Jezik nije samo sredstvo komunikacije nego i slika etnokulturnog stanja nacija. Kako nam pokazuje povijest, mnogi su narodi i civilizacije nestali ostavljajući iza sebe vrlo malo ostataka. Ista stvar je i s jezicima. Francuski lingvist Claude Hagege tako ustvrđuje tri oblika nestanka nekog jezika: 1. Transformacija − raspad jednog jezika na više manjih. Slučaj koji se dogodio s latinskim jezikom i njegovim utjecajem na suvremene romanske jezike.[10] Sličnost možemo primijetiti s današnjim engleskim. Lingua franca našeg doba počinje doživljavati raspad pa već dvadesetak godina imamo slučaj da se pojavljuju razlikovni jezici između npr. australske i kanadske inačice engleskoga. 2. Supstitucija − kada zbog stranog utjecaja izvorne riječi i strukture više nisu u javnoj uporabi te ih koristi sve manji broj govornika.[11] 3. Ugasnuće − ovaj je proces obilježen potpunim nestankom nekoga jezika, izumiranjem njegovih govornika i sl.[12] Može se reći da strani, veći jezik ne šteti manjemu, sve dok ne počne mijenjati njegovu samu strukturu, potiskivati tradicionalne riječi ili stvarati pojavu dvojezičnosti. Sadašnja europska unitarizacija i globalizacija stvaraju tipične unitarističke posljedice: zanemaruju razlike između naroda i rješavanje sukoba između njih vide u sveopćem jezičnom izjednačavanju jednim jezikom.[13]

 

[1] Mladen ANČIĆ, Što „svi znaju” i što je „svima jasno”: historiografija i nacionalizam, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008., 31−34.

[2] Dinko TOMAŠIĆ, Društveni i politički razvitak Hrvata, Jesenski i Turk, Zagreb, 2013., 17−59.

[3]Isto, 64−90.

[4] Ranko MATASOVIĆ, Jezična raznolikost svijeta, Algoritam, Zagreb, 2011., 174−175.

[5] Isto, 177−179.

[6] Josip HORVAT, Kultura Hrvata kroz tisuću godina, Globus, Zagreb, 1980., 20−22.

[7] Eugen PAŠČENKO, Etnogeneza i mitologija Hrvata u kontekstu Ukrajine, Meditor, Zagreb, 1998., 107−124.

[8] Zrinka BLAŽEVIĆ, Ilirizam prije ilirizma, Golden Marketing − Tehnička knjiga, Zagreb, 2008., 51−86.

[9] Alain DE BENOIST, „Confronting globalization”, Telos, 108/1996., 125−126.

[10] Claude HAGEGE, Zaustaviti izumiranje jezika, Disput, Zagreb, 2005., 73.

[11]Isto, 74.

[12]Isto, 74−75.

[13]Artur BAGDASAROV, Milan NOSIĆ, „Materinski jezik − brana jezičnoj globalizaciji”, Jezik: časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika, 65/2015., br. 4, 144−145.

O autoru