Hrvatske migracije jučer, danas, sutra

 

Uvod

Migracije su enciklopedijski definirani sociološko-demografski pojam koji dolazi od latinske riječi migratio (seoba), što je u najširem smislu prostorna pokretljivost stanovništva, a u užem smislu trajnija promjena stalnog mjesta boravka pojedinca ili društvenih skupina. Pod „migracijom“ ili „seljenjem“ Nejašmić (2005) razumijeva „sve promjene mjesta stalnog boravka (prebivališta), bilo da je riječ o preseljenju trajne, bilo privremene naravi na manju ili veću udaljenost unutar ili preko državnih i administrativnih granica“.[1] Mogu biti dobrovoljne i prisilne, trajne i privremene, vanjske i unutarnje, organizirane ili stihijske“[2] Razlikujemo i emigraciju/iseljavanje i imigraciju/useljavanje. Bitno je razlikovati i ekonomske migrante, političke emigrante i izbjeglice. Velika seoba naroda (od IV. do VII. stoljeća) na područje Ilirika[3] je najpoznatija masovna migracija daleke prošlosti važna i za naseljavanje naše zemlje i općenito srednje i jugoistočne Europe. Zbog nagla razvoja sredstava za proizvodnju, otkrića nepoznatih zemalja, usavršavanja prometa kao i zbog neravnomjerna privrednog i demografskog razvoja, migracije poprimaju sve veće razmjere.[4]

Hrvatsko iseljeništvo

Masovno useljavanje europskoga, a djelomično i afričkoga i azijskoga stanovništva u Novi svijet najveće je migracijsko pomicanje svih vremena. Kada je riječ o Hrvatskoj, Hrvatski je sabor 1910. godine izglasao prvi zakon o iseljeništvu prema kojemu se iseljenikom smatrao onaj tko na neodređeno vrijeme otputuje u inozemstvo kako bi zarađivao. Poslije je trajnost boravka u inozemstvu postala važan kriterij za određivanje iseljeničkoga statusa. Jugoslavenske vlasti nakon Drugoga svjetskoga rata razlikovale su iseljenike od radnika na privremenom radu u inozemstvu, pod kojima su se podrazumijevali ekonomski emigranti u zapadnoeuropskim zemljama. One su također razlikovale pojam iseljenika od emigranta. Potonje je označavalo političkog emigranta, neprijateljski orijentiranoga prema Jugoslaviji i njezinu totalitarnom političkom sustavu, dok je prvi bio vezan uz osobe privremeno ili trajno zaposlene u inozemstvu. Ta je razlika nestala stvaranjem Republike Hrvatske. U suvremenoj hrvatskoj znanstvenoj i stručnoj terminologiji pod pojmom iseljeništva podrazumijeva se trajno prekomorsko emigriranje. Pretpostavlja se da oko četiri milijuna Hrvata i njihovih potomaka živi izvan Republike Hrvatske, od toga četvrtina govori i razumije hrvatski jezik. Naša iseljenička zajednica u tim zemljama predstavlja nacionalnu ili autohtonu manjinu, a u Bosni i Hercegovini i konstitutivan narod.

Velika iseljavanja Hrvata počela su još u 15. stoljeću navalama Osmanskoga Carstva. Posljedica tih iseljavanja današnje su hrvatske nacionalne manjine u Austriji („gradišćanski Hrvati“), Mađarskoj, Slovačkoj i Italiji („moliški Hrvati“). U drugoj polovici 19. stoljeća i osobito na prijelazu u 20. stoljeće, Hrvati se masovno iseljavaju u Sjevernu i Južnu Ameriku, Australiju, Novi Zeland i Južnoafričku Republiku. Značajno raseljavanje Hrvata u razne zemlje zapadnog svijeta zabilježeno je još krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća kada su stotine tisuća Hrvata u potrazi za boljim životnim uvjetima ili zbog neslaganja sa socijalističko-komunističkim režimom kao disidenti napustili svoju domovinu.[5][6] U samostalnoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj, pogotovo u razdoblju poslije 2009. godine (tzv. „svjetska ekonomska kriza“), svjedoci smo neprestanog odljeva stanovništva, negativnog migracijskog i ukupnog salda te brain draina, odnosno odljeva mladog i školovanog dijela stanovništva.[7]Također smo svjedoci licitiranja i manipuliranja brojkama iseljenih pripadnika našeg naroda. Tako je npr. Andrea Nahles, njemačka ministrica rada i socijale, objavila podatak − 93 000 useljenih Hrvata[8] u Njemačku u zadnje dvije godine. I dok takav podatak možemo s pravom smatrati realnim, ministri i pretendenti na te funkcije prepucavaju se je li riječ o 100 000 ili 20 000 osoba, licitiraju brojkama i daju do znanja da nikakvi relevantni registri ni popisi ne postoje. Prema podatcima Svjetske banke godišnje doznake iseljenika iznose oko 1,5 milijarde američkih dolara i niz godina pridonose između 2,5 i 3 % hrvatskom BDP-u[9]. Riječ je samo o službenim podatcima pa se pretpostavlja da se u Hrvatsku, uključujući i neslužbene kanale (tzv. pocket money), iz inozemstva slije još toliko novca. U ovaj iznos nisu ubrojeni udjeli koje Hrvati izvan RH ostvaruju u turističkom bruto proizvodu, kao ni udio kojim pridonose u vanjskotrgovinskoj bilanci sa zemljama u kojima oni žive. Treba spomenuti da je Vlada RH za Hrvate u zapadnim zemljama, naš golemi potencijal, osnovala Ured dobrodošlice unutar Državnoga ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Odnos Državnoga ureda prema Hrvatima u BiH specifičan je i zapravo obrnut od onoga prema sunarodnjacima u zapadnim zemljama, s obzirom na to da su Hrvati u BiH konstitutivan narod koji čini nešto više od 15 % ukupne populacije[10]. „Trajna skrb i povezivanje s Hrvatima u BiH, potpora u povratku u BiH i ostanku te očuvanje konstitutivnosti i ostvarenje njihove pune ravnopravnosti strateški su interes RH“[11], navode u Uredu na čijem je čelu Daria Krstičević. Zabrinjavajuće je da sve više mladih želi iseliti prema sociološkim istraživanjima, dok ulaganje u svoje obrazovanje koje su ostvarili u Republici Hrvatskoj od strane države i vlastitih roditelja uopće ne uzimaju u obzir.

Hrvatska – useljeništvo

U Republici Hrvatskoj žive pripadnici pedesetak naroda te 22 nacionalne manjine. Ipak, Hrvatska je visoko homogena zemlja s više od 90 % većinske populacije koja se izjašnjava kao Hrvati.[12] Migracije su i u ovom smjeru i slučaju krenule turskim osvajanjima (bijeg Hrvata i naseljavanje pravoslavnog srpskog i vlaškog stanovništva, kao i islamizacija hrvatskog stanovništva u područjima pod turskom vlašću, ponajprije u Bosni), a nastavljale su se uglavnom u vremenima ratne opasnosti i rjeđe one ekonomske. Česte su i promjene etničke, vjerske i nacionalne strukture (Istra, Slavonija i Baranja), najviše po završetku zadnjih velikih ratova. Veliki izbjeglički valovi poznati su u vremenu srpske agresije 1991. − 1996. na područje Republike Hrvatske i susjedne nam države (Hrvati iz Vojvodine i Bosne i Hercegovine) te unutarnje prisilne migracije s okupiranih područja naše domovine. Republika Hrvatska u tom je razdoblju primila i zbrinula oko pola milijuna izbjeglica uz trajanje osloboditeljskoga Domovinskoga rata, vlastitu obranu i unutarnje migracije. Dokaz koliko sustav može dobro funkcionirati pod pritiskom, a da se sav život odvija praktički normalno. Krajem 1990-ih i početkom 2000-ih situacija je već bila sanirana, dio ljudi se uključio u Republiku Hrvatsku (pogotovo hrvatski povratnici iz dijaspore), a dio vratio na svoja ognjišta te je pritisak na granice znatno popustio. Sve do danas, ali u tome nismo iznimka. I tu nastupa sutrašnjica s upitnikom. On se odnosi na globalnu migrantsku situaciju koja traje zadnjih godina, a u Europu ulazi preko Turske i Grčke. Tu ćemo se samo kratko i futuristički osvrnuti na moguće reperkusije na Republiku Hrvatsku i sliku stanovništva.

Upitnost uzroka, posljedica i namjera

U sociologiji poznajemo pojam „globalizacije migracija“ (Castells i Miller)[13] kao pojam predviđen u kontekstu svekolike ubrzane globalizacije i gubljenja nacionalnih i tradicijskih identiteta. Njemu možemo pribrojati i činjenicu da se u većini zemalja EU, pogotovo u nas, događa brain drain, a ne brain gain, budući da je nadolazeća migrantska populacija mahom veoma slabo školovana. Tu moram napomenuti da svrha ovog članka nije širenje panike ni netrpeljivosti, međutim činjenice govore za sebe.

Također smatram izvrsnom rečenicu našeg poznatog teologa i komentatora Ivice Šole[14] u jednom televizijskom javljanju u jeku migrantske krize kada je svoje izlaganje završio rečenicom čija se poruka može sažeti u jasnu i činjeničnu tvrdnju da politička korektnost nije niti može ikoga spasiti, a za pretpostaviti je da društvenim inženjerima koji su je skovali i primijenili to nije bio ni cilj. Jedino objektivnim i državnim obrazovanjem, trezvenošću te otvaranjem instituta i studija za proučavanje doseljeničke i migrantske religijske i kulturološko-legislativne strukture možemo nadići trenutne probleme modela „useljenik − domaćin“. Naime, oni se javljaju više kao pravilo nego iznimka, budući da je poznato da su kritike modela neodržive.[15] Činjenice govore da su prve generacije useljenika tolerantnije, prilagođenije i manje zahtjevne prema većinskom, domicilnom stanovništvu od drugih ili trećih. Kako je rijetkost da jedan društveni fenomen ostane izoliran i bez uzročno-posljedične veze tako se javlja i određena vrsta kulturnog šoka između obje spomenute skupine. Rekao bih da je on neminovnost zbog već gore spomenutih razloga, a svi znamo da šokovi vode stresu i djelovanju (kulturološko-bioloških) obrambenih mehanizama svih strana. Ne smijemo zaboraviti da su migranti i izbjeglice javno, za televizije, izjavljivali kako žele ići u određene zemlje zapadne i sjeverne Europe zbog širokogrudnih socijalnih davanja. Tu vidimo da u velikom postotku nije riječ o izbjeglicama s ratom pogođenog prostora jer bi se u tom slučaju zaustavili u prvoj sigurnoj državi, već jednostavno o ekonomskim migrantima koji su u potrazi za prostorom i životom u bogatijim državama Europe. Vjerojatno je stoga i da među njima postoji određen broj ratnih zločinaca[16] i manje nasilnih, političkih protivnika te opozicijskih snaga trenutnih režima iz prostora država iz kojih bježe pa bi se takve osobe djelomično moglo svrstati i pod političke emigrante. Jasno je izražena medijska manipulacija realnom situacijom te igranje na emotivnu kartu i politiziranje cjelokupne situacije od strane vladajuće nomenklature. Na to se nadovezuju izostanak kritičkog promišljanja i (auto)cenzura kao atavizmi nekih minulih vremena, pogotovo u nas. Nedvojbeno se radi o milijunima pridošlica sasvim različitih svjetonazora od uljudbenog kruga europskog Zapada. Statistika je pokazala da je do kraja 2015. u Europu ušlo oko dva milijuna migranata i izbjeglica, a u samo nekoliko mjeseci kroz Republiku Hrvatsku 600 000[17]. Do kraja 2016. očekuje ih se više od tri milijuna. To je jednostavno zamjena stanovništva za koju se nisu održavali nikakvi referendumi da se dobije pristanak naroda koji čitavu tu priču mora podnijeti i platiti. O nečem sličnom je u svojoj knjizi podučavao javnost i francuski književnik i teoretičar Renaud Camus kada je pisao o „velikoj zamjeni“ (grand replacement) unutar jedne generacije jer je sasvim izvjesno da će umiruća Europa unutar 25 − 30 godina (jedne generacije) doživjeti temeljne izmjene stanovništva. Zanimljivo je da je i sam kasnije novčano kažnjen, pod optužbom za „širenje rasne mržnje“, iako je postupio s jedne izrazito legalne i legitimne kritičke pozicije kao osvrt na sve što se njegovoj zemlji i našem kontinentu događa posljednjih godina, a ulazi preko Turske u Europu da bi se prelilo u EU putem Grčke te tzv. „balkanskom rutom“ do Lijepe Naše i same schengenske zone Slovenije i Austrije.

Inače, u trenutcima u kojima ovo pišem (početak 2016.) Dublinski sporazum i sam Schengen dolaze pod veliki znak upitnika i o tome se raspravlja na Vijeću Europe. Zemlje Višegradske skupine (V4) žustro se protive prihvaćanju europskih useljeničkih kvota. Znakovita je raznolikost useljenika koje predstavljaju migranti s Bliskog, Srednjeg i Dalekog istoka, Afrike, a ne samo ratom i ISIL-om zahvaćenih krajeva poput Sirije i Iraka. U tim skupinama nailazimo na potvrđeni veliki nesrazmjer u dobnoj i spolnoj strukturi, a očituje se u više od 80 % udjela ratno i radno sposobnih muškaraca u ukupnom migrantskom valu. Taj je broj krajem 2015. godine potvrdila i makedonska policija[18]. Inače, u to je vrijeme Makedonija bila prva zemlja na „balkanskoj ruti“ i migrantskom udaru iz Grčke. Kad smo kod policijskih evidencija, valja napomenuti da je švedska policija priopćila javnosti tijekom zime 2015. da postoji nesrazmjer ulaznih i izlaznih brojeva iz evidencije o migrantima. U tom se priopćenju švedske policije navodi da je otprilike 14 000 migranata i izbjeglica „nestalo“[19], najvjerojatnije tijekom prijevoza od granice do prihvatnih centara, na odmaralištima. Taj je podatak vrlo uznemirujuć. Naravno, takve su vijesti kod nas prošle neopaženo. Nadalje, skandinavske zemlje poput Finske stavljaju oznake tajnosti na podatke o udjelu imigrantskog kriminala u ukupnom broju, a sve su one uz Njemačku zemlje koje su „vodeće“ po stopama silovanja (poput Švedske, još prema statistikama UN-a iz 2012.) te zemlje s „no-go“ zonama i nedavnim masovnim seksualnim napastovanjima poput onih u Kölnu i ostatku Njemačke. „Šerijatsko“ drakonski anti-kulturni zakonodavno-životni krug jednostavno je nespojiv s europskim sekularizmom i tradicijom, što se uočavalo još prije tisuću godina u prijašnjim navalama na europski kontinent. Bilo bi dobro kada bi to i aktivni zagovaratelji neuspjelog eksperimenta i njegovi financijeri shvatili.

Gellner u svojem radu iz 1991. piše o islamskom fundamentalizmu i njegovu neshvaćanju: „...tu je prije svega rasprostranjena moderna ideja da religija – iako obdarena nekom nebulozno specificiranom samosvojnom valjanošću – u stvari ne misli ono što kaže, a najmanje misli ono što su obični ljudi nekoć smatrali da misli.“ Oni mrze našu dobrotu proizišlu iz kršćanske civilizacije. Još bi valjalo naglasiti da je, nekoliko mjeseci od zaključenja ovog teksta, Republika Hrvatska uvela zabranu za ekonomske migrante (od 19. studenoga 2015.) koja se odnosi na sve migrante izvan Sirije, Afganistana i Iraka. U međuvremenu je došlo i do promjene vlasti u RH pa nam samo preostaje vidjeti u kojem će smjeru ići nova nacionalna politika prema migrantima i ona u EU. Važno je zaključiti da Hrvatska ne smije dopustiti da postane neka vrsta sabirnog logora Europe niti ponovno „predziđe kršćanstva“ jer povijest nas je na vlastitim pogrješkama naučila da se nepromišljenost, slabost i izdaja skupo plaćaju, a naše nam buduće generacije to ne će oprostiti.

 

[1] Ivo NEJAŠMIĆ, Demografija: stanovništvo u prostornim odnosima i procesima, Školska knjiga, Zagreb, 2005.

[2] Anthony GIDDENS, Sociologija, NZ Globus, Zagreb, 2007.

[3] Ilirik (latinski Illyricum), antički je naziv za područje Balkanskoga poluotoka naseljeno Ilirima.

[4] Poglavito poslije 15. st., pomorskih otkrića (Kolumbo) i osmanskih osvajanja.

[5] Točne brojke ne postoje, evidencije se nisu vodile, ali je to svakako koristilo režimu koji je živio od stranih kredita i deviza koje su pristizale od rada vani.

[6] Saša BOŽIĆ (ur) Institucionalizacija hrvatske dijaspore – Oblici migrantskog udruživanja, Jesenski i Turk, Zagreb, 2012.

[7] Jakov GELO, Anđelko AKRAP, Ivan ČIPIN, Temeljne značajke demografskog razvoja Hrvatske (bilanca 20. stoljeća), Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Zagreb, 2005.

[8]http://direktno.hr/en/2014/medijski_partneri/29350/%C5%A0okirat-%C4%87ete-se-koliko-je-Hrvata-oti%C5%A1lo-u-Njema%C4%8Dku-u-zadnje-dvije-godine.htm, pristupljeno 24. 1. 2016.

[9]http://www.glas-slavonije.hr/284614/1/U-Hrvatsku-od-iseljenika-iz-cijelog-svijeta-stize-tri-milijarde-dolara-godisnje, pristupljeno 25. 1. 2016.

[10] http://www.popis2013.ba/ pristupljeno 25. 8. 2016.

[11] http://www.glas-slavonije.hr/284614/1/U-Hrvatsku-od-iseljenika-iz-cijelog-svijeta-stize-tri-milijarde-dolara-godisnje, pristupljeno 25. 1. 2016.

[12]http://www.dzs.hr/ Popis 2011.

[13] Anthony GIDDENS, n. dj.

[14] Otvoreno (Migracijska kriza, gosti: Ivica Šola, Stjepan Šterc), urednik Mislav Togonal, Hrvatska radiotelevizija, Zagreb  26. 10. 2015.

[15] Vjeran KATUNARIĆ, Labirint evolucije: Kulturni razvoj i interkulturalizam, Hrvatsko sociološko društvo, Zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1994.

[16] http://uk.reuters.com/article/uk-europe-migrants-warcrimes-norway-idUKKCN0UT1FG, pristupljeno 25. 1. 2016.

[17] http://narod.hr/hrvatska/233656, pristupljeno 25. 1. 2016., Eurostat.

[18] http://www.kurir.rs/region/makedonija/makeodnski-analiticar-sumnjivo-sto-90-odsto-migranata-cine-muskarci-i-to-mladi-clanak-1904463, pristupljeno 25. 1. 2016.

[19] http://www.thelocal.se/20151127/14000-illegal-immigrants-disappear-without-trace, pristupljeno 25. 1. 2016.

O autoru