Migracije i njihov utjecaj na etnogenezu kroz povijest

Uvod

Povijest nastanka jednog naroda dug je i složen proces. Narodi ne nastaju ni iz čega niti nastaju nekim proglasom. Samoopredjeljenje naroda koje je počelo u prvoj polovici 19. stoljeća, a traje do danas, ima svoje izvorište u dugotrajnijim i složenijim procesima kao što su univerzalno pravo svakog naroda na kulturnu autonomiju ili čak i na vlastitu državu. Bogatstvo naroda, kao i jezika koji postoje na kugli zemaljskoj, dokaz su da etnokulturna raznolikost u povijesti prevladava nad univerzalističkim postulatima uniformnosti. Jedinstvena formula nastanka jednog naroda ne postoji; svaki je narod nastajao na svoj način. Pa ipak, određene pravilnosti i zakonitosti mogu se pronaći u razvoju svake etničke skupine. Proces nastanka i oblikovanja jednog naroda naziva se etnogeneza. Iako je u različitim oblicima poznata od samog početka pismenosti, ona se nikada nije razvila u zasebnu znanost ili barem disciplinu unutar neke od njih. Obuhvaćajući različita područja znanosti od etnografije, arheologije, filologije, povijesti do prirodnih znanosti poput geologije, genetike, etnogeneza nam pruža višedisciplinski pristup proučavanju ne samo razvitka jednog naroda, već i kulture, ekonomije, pa i kolektivnih identiteta općenito.


Hrvatske migracije jučer, danas, sutra

 

Uvod

Migracije su enciklopedijski definirani sociološko-demografski pojam koji dolazi od latinske riječi migratio (seoba), što je u najširem smislu prostorna pokretljivost stanovništva, a u užem smislu trajnija promjena stalnog mjesta boravka pojedinca ili društvenih skupina. Pod „migracijom“ ili „seljenjem“ Nejašmić (2005) razumijeva „sve promjene mjesta stalnog boravka (prebivališta), bilo da je riječ o preseljenju trajne, bilo privremene naravi na manju ili veću udaljenost unutar ili preko državnih i administrativnih granica“.[1] Mogu biti dobrovoljne i prisilne, trajne i privremene, vanjske i unutarnje, organizirane ili stihijske“[2] Razlikujemo i emigraciju/iseljavanje i imigraciju/useljavanje. Bitno je razlikovati i ekonomske migrante, političke emigrante i izbjeglice. Velika seoba naroda (od IV. do VII. stoljeća) na područje Ilirika[3] je najpoznatija masovna migracija daleke prošlosti važna i za naseljavanje naše zemlje i općenito srednje i jugoistočne Europe. Zbog nagla razvoja sredstava za proizvodnju, otkrića nepoznatih zemalja, usavršavanja prometa kao i zbog neravnomjerna privrednog i demografskog razvoja, migracije poprimaju sve veće razmjere.[4]


Revolucija desete umjetnosti

  1. Uvod

U jeku snažnog tehnološkog uspona 20. i 21. stoljeća te sa svim industrijskim, tehničkim i društvenim posljedicama koje su iz toga proizišle, također su se pokušavali pronaći novi umjetnički izražaji, primjereni za izražavanje duha vremena toga Vrlog Novog Svijeta. U sklopu toga, novi umjetnički pravci su stvoreni, a stari su doživjeli svojevrsni preporod. Primjerice, preko izuma filmskih kamera i fotografskog filma te sličnih derivata stvorena je filmska industrija i umjetnost koja će postati novi dominantni medij i ostati takvim više manje sve do danas. Tehnološkim prodorom u sfere klasične umjetnosti, stvoreni su određeni hibridi u obliku stripova koji premda imaju očite elementi književnosti i može se reći neke vrste slikarstva, dovoljno odudaraju od prethodno spomenutih pravaca da se danas u nemalim krugovima smatraju kao deveta umjetnost.[1] Kada govorimo o preporodu starih umjetničkih pravaca, glazbena umjetnost duguje mnogo toga izumom prvih elektronskih instrumenata, kada su postavljeni temelji popularne pop i rock glazbe, koja značajnim industrijskim segmentom koji proizlazi iz tehnološke revolucije ide ruku pod ruku s filmskom i comic-book industrijom. Spomenuti industrijski segment modernih umjetnosti se treba pobliže objasniti, jer također obilježava fenomen koji je glavna tema rada.


Revolucija ničega: Julius Evola i kritika manifestacije društvenih promjena u 1960-im godinama

Rad pokušava ponuditi kompleksan uvid u Evolinu misao kroz 1960-e godine, zadržavajući se na interpretaciji značaja njezine metapolitike kroz desetljeće koje predstavlja razdoblje velike Evoline popularnosti i intenzivnog izdavaštva u kojemu je dobio etiketu „Marcusea s desnice“. U ovom razdoblju, posebno krajem šezdesetih, objavljuje niz knjiga, članaka i intervjua s kojima opisuje društvene promjene kroz nekoliko aspekata. Evolina kritika odnosila se na studentski pokret, stigmatiziran kao iracionalni i subverzivni fenomen, novu kulturu koja je obilježila karakter mlađih generacija te formulacija jednog modela suprotstavljanja desnice, shvaćenog kao revolt protiv modernog svijeta i kao forme legitimacije svakog mogućeg propitivanja i osporavanja dominantnih sustava.


Emil Cioran i kulturni pesimizam

Emil Michel Cioran rumunjski je pisac rođen u malom planinskom mjestu Rasinariju 1911. godine. Prvi dio djetinjstva proveo je u rodnom mjestu, a drugi dio u Sibiu, gradiću koji se nalazio nedaleko od Rasinarija, a kojeg je obilježavala srednjoeuropska arhitektura i njemački kulturni utjecaj. Cioranov rodni kraj smješten je u rumunjskoj pokrajini Transilvaniji koja je u trenutku njegova rođenja i tijekom prvih godina života bila dio Austro-Ugarske. I nakon propasti Austro-Ugarske u tom dijelu Rumunjske osjetio se snažan njemački utjecaj pa je Cioran već kao mladić vladao njemačkim jezikom.


Državnopravni položaj hrvatskih zemalja u sklopu Austro-Ugarske Monarhije

Nakon poraza od Pruske te sve nestabilnijom unutarnjom situacijom u Habsburškoj Monarhiji, bečki je dvor 1867. godine morao postići kompromis s drugim najjačim narodom, Mađarima, u svrhu očuvanja države. Tim dogovorom između dvaju najjačih faktora, Habsburška se Monarhija reorganizira u novu, dvojnu, carsku i kraljevsku Austro-Ugarsku Monarhiju. Hrvatski je sabor od cara Franje Josipa I. dobio zadatak u novoj državi urediti svoj položaj unutar Translajtanije ili ugarskog dijela Monarhije.[1] Nakon niza pregovora u srpnju 1868. godine, konačno je u Pešti postignut dogovor između hrvatske regnikolarne deputacije te ugarske deputacije koji je car Franjo Josip I. 8. 11. 1868. potvrdio, čime je stvoreno posebno državnopravno uređenje u ugarskoj polovici Monarhije. Ta posebna nagodba stvorila je Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo koje se sastojalo od Kraljevine Ugarske i Trojedine Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (Trojednica). Nagodba priznaje Trojedinu Kraljevinu kao hrvatski politički narod na čelu sa Saborom i banom koja s Ugarskom sačinjava jednu političku cjelinu.[2] Nakon višegodišnjih kršenja Nagodbe, naročito po pitanju njezina financijskog dijela koji nije omogućavao gotovo nikakav financijski napredak Hrvatske, željeznica, jezika i mađarske hegemonije dolazi do sve većeg nezadovoljstva u Hrvatskoj te željom za poštivanje čistoće Nagodbe i njezinom revizijom kao djelomičnim rješenjem hrvatskog pitanja.


Likovi intelektualaca u hrvatskoj književnosti: od Šenoinog Lovre do Marinkovićevog Melkiora

U književnoj se tradiciji Hrvata od 19. stoljeća javila jedna zanimljiva stavka koja je prisutna u djelima pisaca sve do 21. stoljeća, a to je lik intelektualca. Analizom značajki tih likova može se doći do odrednica intelektualca: nadprosječna inteligencija, nadprosječna sposobnost pamćenja činjenica, želja za znanjem, erudicija i kritičko razmišljanje prema sebi ili svijetu. Osim sličnosti, likovi intelektualaca od autora do autora imaju određene posebnosti koje ih oblikuju. Kao zajedničku značajku tih likova važno je primijetiti da su svoj život i osobnost svi oni izgradili kroz odnos s fatalnom i/ili anđeoskom ženom/ama. To su dva „idealna tipa“ žene: zapadnoeuropski anđeoski tip kao npr. Beatrice, Lotta, žene koje su gotovo lišene spolnosti i imaju idealistički naglašene moralne vrline te slavenski-germanski tip kao npr. Gretchen, Grušenjka i sl. s naglašenom spolnošću i koje vode glavne i sporedne likove u propast.


Boka kotorska – biser Mediterana u kojemu svaki kamen govori hrvatski

Đuro Vidmarović, Hrvati Boke kotorske kroz povijest. Sjećanja i zaboravi, Hrvatska krovna zajednica – Dux Croatorum, Tivat, 2011.

Ej Kotore, gnizdo sokolovo
Na visokoj grani savijeno
Gdi se legu zmaji i sokoli,
Koji caru puno dodijaše.
Svijena je na jeli zelenoj,
Ter pokriva Boku od Kotora,
Koja no je dika od Hrvata,
I viteško srce od junaka...

Andrija Kačić Miošić


Laissez-faire i keynesijanizam: sukob makroekonomskih škola

Suvremena je historiografija ekonomske znanosti, prvenstveno privredno-gospodarske sustave, detaljno proučila na temelju empirijskih spoznaja te dala jasne poveznice između ekonomskih varijabli (BDP, porezi, bogatstva za eksploataciju, nezaposlenost, kamatne stope…), odnosa ponude i potražnje, sociobioloških posebnosti stanovništva među kojima se privreda odvija, količini intervencije zakonodavca te učinka na gospodarstvo pojedine države, regije, kontinenta pa u konačnici i svijeta. Naposljetku, upozorava nas i na katastrofalne ishode nekih teorijskih postavki gospodarskih sustava koji su provedeni u praksu te naivne pretpostavke pojedinih teoretičara i filozofa kako se čovjek ponaša strogo i neprekidno racionalno (kao po zakonima fizike) pa u skladu s tim u svakoj situaciji povećava ekonomsku korist (homo oeconomicus) na opće dobro. U ovom kratkom preglednom članku opisat će se nastanak, razvoj i vrhunac klasičnoga međunarodnoga slobodnotržišnoga sustava poznatog pod nazivom laissez-faire, njegovih prethodnika te njegove propasti i smjene od strane teorija reguliranih tržišta pod zajedničkim nazivom keynesijanizam, odnosno keynezijanska revolucija u prvoj polovici 20. stoljeća.


Neoliberalizam Freiburške škole

U Njemačkoj nakon Prvoga svjetskoga rata, krajem 1920-ih i početkom 1930-ih, nastaje specifična škola mišljenja. Okupljena oko pravnika i ekonomista sa Sveučilišta u Freiburgu, ova skupina intelektualaca tražila je poseban oblik ekonomije, kako učinkovit tako i socijalno pravedan. No, do ostvarenja njihovih ideja proći će tridesetak godina, još jedan svjetski rat i mnoštvo strahota. Razdoblje između dvaju svjetskih ratova zanimljivo je po mnogočemu. Taj interregnum nije samo razdoblje između ratova svjetskih razmjera već svjedoči o raspadu jednog svijeta i vrhuncu projekta koji je započeo 120 godina ranije. Radi se o preobrazbi europskih zemalja od monarhijskih ili ustavno-monarhijskih prema parlamentarno-demokratskom obliku vladavine, koji svoj legitimitet crpi iz „volje naroda“. Uz to se usporedno događao proces nestajanja velikih višestoljetnih carstava i dinastija. Posljedica prelaska na novi oblik vladavine, ali i pojave novih država na zemljovidu svijeta, bila je i preobrazba politike. Proširenje prava glasa, od onoga koje se temelji na imovinskom cenzusu prema općem pravu glasa, govorili su u prilog općoj demokratizaciji i uključivanju većeg broja ljudi u javni život. S druge strane, svaka demokracija ima svoju cijenu.


Pregled teorijskih razmatranja nacionalizma

U političkom i svakodnevnom govoru pojmovi nacije i nacionalizma opterećeni su negativnom konotacijom proizišlom iz ratnih iskustava prve polovice prošloga stoljeća te su kao takvi izrazito politički obilježeni i slabo politologijski objašnjeni. Namjera je pritom da se pojmovi vežu i/ili poistovjećuju s totalitarnim režimima tog razdoblja te ih se u duhu jezika politike, koji ne teži toliko stvarnom opisu stvari koliko je u funkciji ostvarivanja političkih ciljeva, optužuje za neodvojivost od koncepata šovinizma i ksenofobije. Pojednostavnjivanje pojmova nastavlja se i u znanstvenom diskursu pa tako Slavoj Žižek[1] tvrdi da je definicija nacije ona koja je određuje kao „veliku grupu ljudi koji dijele zajedničke laži o svojoj prošlosti, zajedničko neprijateljstvo prema susjedima i zajedničke iluzije o budućnosti“.[2] Slijedom navedenog, Karl Popper[3] smatra nacionalizam političkim fenomenom koji se neizbježno veže uz tribalizam, totalitarizam i zatvoreno društvo, jer naginje razaranju individualizma, a politici dopušta ulazak u sve društvene pore.


Vance-Owenov plan kao prvi pokušaj uspostave unitarne BiH

Što se tiče bošnjačkih prigovora, novoizabrani Vance i Owen počeli su raditi na novom planu koji bi dijelom zadovoljio zahtjeve svih strana. Prema tome novome planu, Bosna i Hercegovina bila bi ustrojena u deset regija – tri za svaki narod i neutralno Sarajevo. Bila bi unitarna decentralizirana država, što bi značilo gubitak suvereniteta za Hrvate i Srbe pod maskom multietničnosti, dok bi muslimani jedini bili potpuno suvereni kao najbrojniji narod. Hrvati i Srbi imali bi samo nacionalno-kulturne identitete bez posebnih područnih i državnih političkih prava. Muslimanska strategija bila je provocirati vojnu intervenciju protiv Srba ili diplomatski prisiliti međunarodnu zajednicu da iznudi od drugih dvaju strana prihvaćanje njihovih uvjeta.[1] Na sastanku Odbora ravnateljâ Ureda za nacionalnu sigurnost SAD-a održanom 5. veljače 1993., dopredsjednik Al Gore prenio je mišljenje Vancea i Owena, iako je smatrao bošnjačke zahtjeve opravdanima: „Vance/Owen tvrde da se Bosanci (Bošnjaci, op. a.) drže samo zato što se nadaju našem uključenju.“[2]


Regionalizacija europskog prostora i pitanje hrvatskog identiteta

Pitanje regionalnog određenja neke države povezuje geografski smještaj i njezin geografski položaj[1], političke globalne interese i odnose moći u geopolitičkom poretku u određenom povijesnom kontekstu prema širem području kojemu ta država pripada. Odražava denotativne i konotativne političke oznake – značenja koja su najčešće utemeljena na (usuglašenoj kao takvoj) kulturnoj hijerarhiji i odnosu subjekt – objekt, centar – periferija – poluperiferija. Postojanje same kulturne razlikovne kategorije u problematici političke regionalizacije prostora dovodi do otvaranja rasprave o identitetu koji iz potonjeg proizlazi. U vezi s identitetom važan je i kut gledanja jer se nerijetko događa da vizija identiteta nije identična iz kuta samog nositelja identiteta i drugih aktera pa tako autoperceptivni identitet označava poželjni identitet iz perspektive nositelja identiteta, a nametnuti identitet odražava trenutačno prevladavajuću sliku u svijetu o određenoj državi.[2]


ZABORAVLJENI SAVEZ - Odnos Kraljevine Italije prema hrvatskom pitanju od 1918. do 1927.

Pitanje koje je u hrvatskoj historiografiji djelomično doticano predstavlja odnos Kraljevine Italije prema hrvatskom prostoru i pokretima koji su se zalagali za stvaranje samostalne hrvatske države. Pozornost je većinom usmjeravana na talijanske zahtjeve za teritorijalnim širenjem kroz Prvi svjetski rat i razdoblje neposredno nakon okončanja sukoba te suradnju ustaškoga pokreta s Italijom od 1929. Prva polovica međuratnog razdoblja ostala je poprilično neistražena, iako su se u tom razdoblju razvijali kontakti između aktera iz hrvatskoga političkoga života s predstavnicima talijanskih vlasti koji će biti temelj za djelovanja koja su uslijedila. Upravo u tom razdoblju, između 1918. i 1927., uspostavljene su konture talijanske vanjske politike prema hrvatskom pitanju koja će trajati sve do 1941.


152 dana Laslova

Laslovo (mađ. Szentlászló) je malo selo na obali rijeke Vuke, na željezničkoj liniji Vinkovci − Osijek. Ono je primjer tipične seoske idile: male kuće, polja kukuruza, mađarski i hrvatski seljani zajednički obavljaju svakodnevne rutinske poslove. Osim nekoliko porušenih kuća, putnik ne može ni zamisliti da je prije 24 godine ovo selo bilo pod opsadom četvrte najveće vojske u Europi, i to puna 152 dana bez prekida, zahvaljujući ustrajnoj obrani mađarskih i hrvatskih vojnika dragovoljaca. Tijekom ta 152 dana, Laslovo je postalo simbol hrvatsko-mađarskoga suživota i prijateljstva. Ali, što se točno događalo tijekom tih burnih dana?


Made in Europe? Europski utjecaji na hrvatski nacionalizam

Nije neuobičajeno za nacionalizme da su u određenoj mjeri izgrađeni na političkim mitovima – o narodnim junacima, o svetim, ishodišnim prostorima, o zlatnome dobu narodne prošlosti… Hrvatski nacionalizam osim toga gaji i mit o vlastitoj izvornosti, autohtonom hrvatskom podrijetlu.[1] Riječ je o uvjerenju ukorijenjenom u pravaškom biračkom tijelu, iz kojega proizlazi stav da je hrvatski nacionalizam, u tom smislu izjednačen s pravaštvom, nastao i opstoji neovisno o našem europskom okruženju te da on sâm ne treba uzimati udjela u političko-ideološkim sukobima na europskom kontinentu.[2] No, zaslužuje li hrvatski nacionalizam etiketu „made in Croatia“ i je li njegova prošlost bila jednako „izolacionistička“ kao njegova sadašnjost?


Juraj Križanić – misija u Rusiji

Juraj Križanić (lat. Georgius Crisanius, tal. Crisanio) rodio se 1617. ili 1618. u Obruhu u Hrvatskoj. Humanističke nauke uči kod isusovaca u Ljubljani, filozofiju studira u Grazu, a teologiju u Bologni.[1] U Rimu stupa u Grčki zavod sv. Atanazija gdje proučava grčki jezik, književnost i teološke kontroverze između grčke i latinske crkve. Proučavajući istočnu liturgiju, posebnu pažnju posvećuje crkvenom pjevanju.[2] Nakon doktorata iz teologije 1642. dolazi na mjesto župnika u Nedelišće blizu čuvene čakovečke knjižnice Nikole Zrinskog koja je bila bogata raznim ekonomskim, političkim, lingvističkim i književnim djelima na raznim jezicima te odbija pozive uglednika i visoko obrazovanih plemića: poziv na dvor palatina Ivana Draškovića koji mu nudi biskupsku stolicu, poziv na dvor Petra Zrinskog i karlovačkoga generala Vuka Frankopana.


Iseljavanje hrvatskoga stanovništva u kontekstu turskih osvajanja 15. i 16. stoljeća

Početku prve velike raseljeničke sudbine hrvatskoga naroda prethodili su brojni vojni događaji velike azijske sile, Osmanskoga Carstva, koje je u relativno kratkom vremenu poput horde prvo okrznulo, a onda i uništilo ionako oslabljeno Bizantsko Carstvo osvajanjem Konstantinopola 1453. godine. Konstantinopol je tada proglašen novim sjedištem carstva. Usporedno tomu, Osmansko Carstvo uspješno ratuje s Bugarskom, Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom i Srbijom te se konačno učvršćuje na Balkanu, čime postaje spremno za pohod prema ostatku Europe.


Euroskepticizam

U suvremenom europskom novinarskom svijetu euroskepticizam se uglavnom veže uz nacionalističku retoriku, i to u negativnom smislu. Mainstream mediji nerijetko osuđuju stav euroskeptika, tvrdeći da su nemoderni i potpuno promašeni. Uz takve se stavove nerijetko javlja i etiketiranje koje se očituje  pojmovima poput „nacionalist“ ili „ekstremist“.


Sumrak svetosavlja

Kraj 20. stoljeća vrijeme je uzlazne tendencije tranzicija europskih zemalja koja je, između ostalog, rezultirala padom totalitarnih, neodrživih režima. Tranzicija je proizvod kohabitacije demografskog i društvenog fenomena − povećanja udjela pismenih osoba i kao posljedica pojave revolucija kulminiralih padom Berlinskoga zida. Povećanje obrazovanijeg stanovništva i proces demokratizacije, koji usput nije trajao mjesec, dva, potaknuo je ljude na razmišljanje o njihovoj ulozi u državi i treba li jedna samoizabrana skupina ljudi na vlasti ili pak jedan etnikum biti superioran u odnosu na ostale pod krinkom jednakosti, bratstva i tobože jedinstva. Jugoslavija je kao jedna od komunističkih zemalja krenula tim putem već 1970-ih. Kao zajednica nespojivih naroda, koja je s realnog stajališta već u inicijalnoj fazi bila nerealan projekt, nastala je na okrvavljenim temeljima masovnih zločina „sa svih strana“ i s bućnošću sličnoj Sizifovu kamenu.


Etnos ili Cives: etnički i građanski model nacije

Težište ovoga rada predstavlja temeljnu suprotstavljenost unutar koncepta nacije i nacionalizma, onu između etničke ili kulturološke s jedne i ugovorne ili građanske nacije s druge strane. Ovakva dihotomija tipična je za većinu rasprava o naciji i nacionalizmu, a sadržana je u različitim terminima: neki suprotstavljaju izborni i etnički nacionalizam, drugi etnogeografski i građansko-teritorijalni, dok neki spominju populistički nacionalizam i državni patriotizam. Termini variraju, ali osnova tog dualizma ostaje ista: prvi se termin odnosi na kulturološku definiciju nacionalne zajednice, a drugi na političku ili ugovornu definiciju iste. Svaka od tih definicija pruža vlastitu genealogiju. Kada je u pitanju građansko-ugovorna nacija, njezinu pojavu možemo pratiti od uspostavljanja demokracije modernog doba, dok kod kulturalne nacije određivanje nije jednostavno jer svoje postojanje veže uz predmoderne etnije, ali je većina akademskih autora veže uz početak 19. stoljeća i uspon romanticizma.[1] Dualizam ovih dvaju nacionalnih koncepata može se paradigmatski postaviti i u suočavanju dviju nacija koje su predstavljale klasične primjere za svaki od njih – Francuske i Njemačke. Zbog povijesnih je razloga nacionalni razvoj u njihovu primjeru išao sasvim različitim razvojnim putanjama. Reakcija Gottfrieda Herdera na prosvjetiteljstvo, pruski otpor u Napoleonskim ratovima, francusko-pruski rat iz 1870. − 1871. i dva svjetska rata najpoznatiji su primjeri na kojima je ta suprotnost došla do izražaja. Ipak, razlika između kulturalne i ugovorne nacije danas sve više izlazi na vidjelo i kod opće usporedbe zapadnog i ostalih shvaćanja ideje nacije i kod nacionalnog pitanja općenito.


Medijski posredovana zbilja –stvaranje medijske slike o Domovinskom ratu

Dvadeseto stoljeće bitno je izmijenilo prijenos znanja porastom pismenosti pučanstva. Pismenost je sve do početka stoljeća bila privilegija većinom imućnijih te je sukladno tomu bilo pismeno svega nekoliko posto populacije. U današnje vrijeme u Hrvatskoj gotovo da ne postoji nepismena osoba. Prijenos znanja bitno se izmijenio upravo stoga što su ljudi sami bili u mogućnosti čitati što ih zanima i stjecati znanja. Kao novi medij, sredinom stoljeća pojavila se televizija, koji pruža nova znanja uz puno manje uložene energije od čitanja. U dvadeset i prvome stoljeću prijenos znanja se drastično ubrzao i promijenio širenjem interneta. Tako je danas moguće većini ljudi pratiti što se događa u svijetu ne samo pomoću domaćih nacionalnih medija nego praćenjem stranih nacionalnih ili nezavisnih medija.


Pukotine u osmanskoj obrambenoj strukturi na habsburškoj granici – viđenje jednog suvremenika

Islamska civilizacija obiluje književnim djelima savjetodavne prirode (ar. adab an-naṣāʼiḥ). Temeljna značajka ove posebne grane književnoga stvaralaštva jest obrađivanje određene aktualne problematike dijagnosticirajući uzroke i propisujući rješenja, uz navođenje niza kur'anskih ajeta, poslaničkih hadisa, anegdota iz predislamske i islamske povijesti, poslovica te stihova (autorovih ili preuzetih od drugih pjesnika) kao dokaze koji potvrđuju ispravnost autorovih ideja te nužnost njihova prihvaćanja. Ova djela gotovo nikada ne sadržavaju eksplicitnu kritiku vladara te vješto izbjegavaju bilo kakav sukob sa strukturama vlasti. Uzroke ovome svakako trebamo tražiti u želji autora da ne budu uzročnici nepotrebne fitne (nereda) i prolijevanja krvi. Umjesto toga, autori su se okrenuli pisanju djela koje treba poslužiti kao savjet vršitelju vlasti (lokalnom upravitelju ili državnom suverenu), kojemu je djelo najčešće i posvećeno. Ovom obrascu odgovara i djelo „Temelji mudrosti o uređenju svijeta“ (Uṣūl al-ḥikam fī niẓām al-ʽālam) Hasana Kafije Pruščaka. Djelo vrlo precizno prikazuje aktualno stanje na europskoj granici osmanske države („na granici Ruma“ / ʽalá ḥudūd ar-Rūm) krajem desetoga i početkom jedanaestoga stoljeća po hidžri (kraj šesnaestoga i početak sedamnaestoga stoljeća).


Distributizam – katolička ekonomska misao

Distributizam je ekonomska teorija koju su formulirali Hilaire Belloc i G. K. Chesterton, u velikoj mjeri utemeljena na principima socijalne pravde koju je 1891. godine propisao papa Lav XIII u svojoj enciklici Rerum Novarum. Ključno načelo distributizma poučava da vlasništvo nad sredstvima proizvodnje treba biti što više rasprostranjeno, umjesto da je koncentrirano u rukama nekoliko pojedinaca (kapitalizam) ili u rukama državne birokracije (socijalizam).[1] Tomu shodno, distributizam predstavlja originalan katolički nauk koji se razlikuje od kapitalizma i socijalizma te zagovara raspodjelu vlasništva u skladu sa stvarnim čovjekovim potrebama. Papa Ivan Pavao II. u Sollicitudo Rei Socialis  piše: "Crkveni socijalni nauk zauzima kritički stav i prema liberalnom kapitalizmu i prema marksističkom kolektivizmu".[2]


Prekoračenje granica: multikulturalizam i identitet u 21. stoljeću

Nizozemci, baš kao i Hrvati i mnogi drugi europski narodi, svakog 6. prosinca slave blagdan sv. Nikole koji se u njih često počinje obilježavati i večer prije. Sv. Nikola (Sinterklass na nizozemskom) donosi darove dobroj djeci, dok njegov crni suputnik kažnjava zločestu djecu. Toga se suputnika u zemljama njemačkog govornog područja, kao i u Hrvatskoj i Sloveniji, naziva Krampusom, dok nešto drukčiju inačicu svečevog suputnika Nizozemci nazivaju Zwarte Piet (hrv. Crni Petar). Dio je to europske kulturne baštine, europskog folklora, europskog identiteta. No, određene udruge boraca za ljudska prava u Nizozemskoj počele su zadnjih godina kampanju za zabranu ovog lika i njegovo uklanjanje iz proslave blagdana sv. Nikole zbog – rasizma. Lik Zwarte Pieta, po riječima antirasističkih aktivista i crnačke zajednice u Nizozemskoj, zbog svoje crne kože i asocijacije na Afrikance zapravo poziva na obnavljanje ropstva u Europi. Koliko god se činilo tragikomičnim optuživati lika pučke predajne kulture za rasizam, ova je optužba u 21. stoljeću nagnala Vijeće za ljudska prava Ujedinjenih naroda da pošalje službeni zahtjev nizozemskoj vladi za zabranom Zwarte Pieta. Zahtjev ipak nije prošao, vlasti ove zapadnoeuropske države odbile su zabraniti lika iz dječjeg blagdana, a Nizozemci su u nekoliko javnih prosvjeda te kroz internetsku kampanju dali do znanja da ne prihvaćaju optužbe za rasizam.[1] Besmislenost optužbi takve vrste je očita, no ovaj slučaj povlači pitanje utjecaja ideologije multikulturalizma na europski identitet i kulturnu baštinu.