Deveti krug pakla: Izdaja (treći dio)

U maloj i klaustrofobičnoj ćeliji, stajao je Zvonko Bušić, zamišljen, s nogom na željeznom krevetu. Budiša je imao neki intuitivni osmjeh...

Moralo se dogoditi, prije ili kasnije, da se svi bivši zatvorenici na našem posebnom izletu – bilo da su veterani iz Stare Gradiške ili nekog drugog mjesta tuge i patnje – dosjete i zbroje zajedno sve naše godine koje smo proveli u zatvoru. Dražen Budiša je istaknuo da je naša mala četveročlana grupa bila zatvorena ukupno 62 godine. Veća skupina, čiji članovi dolaze iz svih dijelova Lijepe naše, odslužila je barem 100 godina više. Svi su se smijali dok smo brojili godine kao da su one provedene na nekom zabavnom projektu ili poduhvatu, na učenju nepoznatog mandarinskog dijalekta, šivanju klaunovskih kostima za čitav kazališni ansambl ili postavljanju čvrste mišolovke iz koje nema bijega. Nakon svega, zar nismo sada slobodni, zar nismo preživjeli?

Iako neki smatraju da bi iznimno ljudsko biće trebalo učiniti nešto i za buduće naraštaje, nešto više nego jednostavno preživjeti ekstremne okolnosti, pobuniti se, prkositi, i naposljetku ih posve nadići, ponekad je ostati živ izvanredno postignuće i ne treba ga podcjenjivati – pogotovo kad se u obzir uzme surovost vodenih ćelija. Iako su samice bile tamni, vlažni kavezi namijenjeni dlakavim zvijerima umjesto ljudskim bićima, vodene ćelije su zamišljene kao još sofisticiraniji oblik kazne. Zašto ne smjestiti 'tvrdoglavka' na tvrdi krevet od drvenih dasaka i okružiti ga vodom? Zbog toga jer je samica koju su nam upravo pokazivali bila jedan kat ispod razine tla, čitava površina cementnog poda je redovito bila poplavljena nabujalom Savom, a voda je izbijala kroz temelje stvarajući plitko jezero oko zatvorenikovog 'kreveta'. Pažljivo smo se spustili niz cementno stepenište koje je vodilo u vodenu ćeliju. Bila je prigodno poplavljena i danas pa nam nije bila potrebna mašta da zamislimo uvjete u kojima su bivši zatvorenici morali malaksavati prikovani na setu drvenih dasaka, ostavljeni da plutaju na moru tuge i da putuju nigdje, baš nigdje. Budiša je jedanput poslan u takvu ćeliju zbog "neposlušnosti." Mogla sam se identificirati s njime jer sam i sama bila iznimno neposlušna čitav život, ali sam svejedno bila zahvalna što nisam završila u vodenoj ćeliji. U svakom slučaju, izgledala je kao iznimno učinkovita mjera protiv neposlušnosti.

Jer zaista smo bili živahni, kao da smo upravo upoznali ljubav svoga života. I čini mi se da je ljubav proistekla iz spoznaje da patnja, u svojem najuzvišenijem obliku, ne vodi k želji za osvetom nego suosjećanju i empatiji, ka dubokoj identifikaciji s bolom i patnjom drugih. Patnja nas je obogatila iznad naših najluđih snova i očekivanja! Ovo je, na poslijetku, osnova svih duhovnih filozofija svijeta. Hinduisti izražavaju suosjećanje kao “dayu,” jednu od tri osnovne vrline. A koji pobožni kršćanin nije upoznat sa simbolizmom križa? Buda opisuje suosjećanje kao “ono što dobro srce dodiruje bolom drugih. Uništava i ruši bol drugih; pa se zato zove suosjećanje. Zove se suosjećanje jer štiti i prigrljava unesrećene.” I svaki od 114 poglavlja Kurana, s jednom iznimkom, započinje stihom, “U ime Boga Milostivog i Suosjećajnog”.Na katu, u drugoj, maloj i klaustrofobičnoj ćeliji, stajao je Zvonko Bušić, zamišljen, s nogom na željeznom krevetu. “Ova ćelija je otprilike dvostruko veća od moje bivše ćelije,” kaže nam dok ga fotografiramo. “Upravo sam je izmjerio.” Pokušali smo zamisliti kako bi bilo živjeti u dvostruko manjoj ćeliji, ali to nije bilo lako. U koliko malen prostor se čovjek može uvući prije nego što iscijede život iz njega? “Međutim, bilo mi je udobno,” kaže s popriličnom uvjerljivošću. Budiša je u međuvremenu imao neki čudni intuitivni bljesak. Vraća se u svoju bivšu ćeliju, provlači ruku uz gornji rub vrata i otkriva ogromni željezni ključ. “Da sam barem ovo imao onda!” viknuo je mašući ključem. “izišao bih puno ranije!” Svi smo se opet nasmijali. Među nama je toliko radosti i veselja, euforije zapravo, da se čitava situacija čini pomalo opscenom. Zar ne bismo trebali liti gorke suze za životom koji nam je oduzet, za radostima mladih dana, prirodnim tijekom stvari koji nam je oduzet, zbog indignacije i gubitka kojemu smo bili izloženi? I onda sam se sjetila citata Carla Ginzburga, poznatog povjesničara, koji sam nedavno pročitala, a koji bi mogao objasniti naše neobično ponašanje: “Možda po prvi put sam osjetio ono što bi se moglo nazvati 'euforijom neznanja': osjećaj da ne znaš ništa i da si na rubu neke spoznaje. Često sam se pitao koji su motivi skriveni iza ovog neočekivanog entuzijazma, koji u retrospektivi izgleda kao da ima sve karakteristike zaljubljivanja.”

Pa ipak, dok smo mi, Suosjećajni i Empatični, izlazili kroz vrata zatvora pored oronulih zidova i ispucale žbuke, smeća rasutog po dvorištima, spljoštenih plavih cipela i vreća s gljivama, bila sam zapanjena ironijom, da, iako su mnogi spomenici, ulice i trgovi bili imenovani u 'čast' onih koji su stvorili, održavali i ovjekovječili ove brloge patnje, drugim rječima, u “čast” samih izvršitelja, za to je vrijeme simbol njihovih zločina ostavljen da se anonimno raspada i nestaje pred našim očima. A tada mi je u glavi bljesnulo savršeno rješenje: povrh svih ulica, trgova i ulica koje nose Titovo ime, zašto ne stvoriti vječni spomenik i od zatvora nazivajući ga jednostavno imenom “Titov zatvor.” Nakon svega, zar to nije “počast” koju on najviše zaslužuje?

O autoru