Filozofija egzistencijalizma II. dio – Svevremena aktualnost filozofije egzistencijalizma

Nakon što smo u prošlom blogu istjerali Sartrea iz filozofije egzistencijalizma i pokazali kako Bog u njoj ima bitno mjesto u njoj, vrijeme je da se pitamo što nam to filozofija egzistencijizma može ponuditi danas? Kada pitam to pitanje ono je upućeno konkretnom čitatelju ovog bloga. Da tebi, koji ovo čitaš. Da bi odgovorili na to pitanje pošteno bi bilo pojasniti njene implikacije kroz nekoliko filozofskih disciplina: ontologija, antropologija i etika. 

Ontologija filozofije egzistencijalizma

Filozofija egzistencijalizma Martina Heideggera zapravo je ontologija filozofije egzistencijalizma jer kod njega u prvom planu nije egzistencija nego bitak. Martin Heidegger je jedini koji je pitanje o biti svega što jest shvatio kao pitanje o sudbini Zapada. On naime govori o zaboravu bitka. Zaborav bitka za Heideggera znači iskustvo bitnog otuđenja čovjeka i bitka kao prave dimenzije cjelokupne povijesti Zapada. Sav svoj misaoni pokušaj Heidegger vidi kao uspomenu na bitak. Heideggerovo mišljenje dolazi iz iskustva zaborava bitka i zato on pokušava načiniti filozofiju koja bi bila još utemeljenija, nego bilo koja metafizika koja tijekom povijesti (od Anaksimandra i Aristotela do Descartesa i Kanta) nije uopće govorila o bitku kao takvom, nego se uvijek ticala samo bića krećući se u dimenziji bića, tj. nije se jasno vidjela ontološka razlika između bića i bitka. Dakle, problem u početku metafizike je mišljenje bića. Za metafiziku kaže da nije bila sposobna da samu stvar (Ding) pusti da bivstvuje u svojoj stvarnosti. U Descartesa nalazi prve znakove završetka zapadnjačke metafizike jer je on nivelirani pojam bitka doveo dotle da svijet postane slikom subjekta. U Nietzscheovu nihilizmu konačno vidi posljednji stadij metafizike (Descartesova subjektivnost postaje volja za moći) jer je u biti nihilizma bitak ništa. Prema tome, povijest metafizike kao povijest zaborava bitka je u svojoj biti nihilizam. Cijelim svojim djelom Heidegger nastoji izgovoriti bitno iskustvo zaborava bitka i ukazati na bit današnjice. Želi pokazati da su, primjerice, pitanja o spoznaji, vanjskom svijetu i dr., teoretski moguća tek u nastojanju čovjeka da odgovori na pitanje što je istina njega samoga i svega što jest. Ishodište puta k tom bitku leži u opstanku čovjeka. Način bitka čovjeka Heidegger označava kao opstanak (Dasein) ili tubitak. Bit toga tubitka je sloboda, a težište je stavljeno na egzistencijalnu odlučnost (Entschlossenheit). Odlučnost je u Bitku i vremenu mišljenja kao otvorenost tubitka za istinu kao svjetlo bitka. Valja spomenuti da opstanak za Heideggera nije svijest nego egzistencija, i to egzistencija bitka-u-svijetu, bitka-kod, su-bitka, čuvstvovanje, razumijevanje, govor, laćanje vlastitih mogućnosti, bitak-ispred-sebe, strah, bitak k smrti, biti-duboko-držan u ništa. Ove "egzistencijale" kao nešto zajedničko povezuje vremenost ili povijesnost. Vrijeme kao zbivanje jest smisao bitka. Bitak se u različitim vremenskim razdobljima različito objavljuje čovjeku i to se događa neovisno o čovjekovu htijenju. Čovjek kao pastir bitka misleći čeka da mu se bitak ponovno obrati i njegov napor da se to dogodi što prije je uzaludan jer on nije gospodar povijesti, nego čuvar istine bitka. Istina bitka se javlja kao rasvjeta bića u otvorenoj neskrivenosti. Bitak se rasvjetljuje tako da se u isti mah prikriva. Prema tome, bitak se skriva ako se otvara u biće. To se naziva šutnjom bitka (epoche des seinés) i ona pripada u skriveni karakter vremena. Kada se bitak otkriva, on utemeljuje povijest Zapada i u isti mah odvraća od mišljenja. U čovjeka se bitak otkriva tako što hipostazira u jedno biće koje nadilazi sva bića te je i samo najbićevitije, i onda iz tog bića proizlazi bićevitost svih bića koja tada u svakom biću gledanjem prepoznaje prisutnost najvišeg bića što vječno prebiva iznad ostalih – što je prema mojem kršćanskom vjerovanju Bog. Kada bitak napokon u svom krajnjem sustezanju nestaje iz čovječeg tu, onda čovjek gubi tlo pod nogama i postaje bez-bitan.

Antropologija filozofije egzistencijalizma

U strukturama filozofije egzistencijalizma postoji pojam egzistencijalije (po uzoru na Heideggera) unutar kojih se nalaze antropološka razmišljanja o svjetovnosti, povijesnosti, tjelesnosti, su-bitku (društvenosti), nesposobnosti, smrti, spolnosti, stidu, strahu, posjedovanju itd. Čovjek može reflektirati svakidašnje iskustvo od kojeg filozofija polazi i filozofi filozofije egzistencijalizma drže da on pritom raspolaže dvjema mogućnostima: objektivnom i subjektivnom refleksijom. Objektivnom refleksijom čovjek može apstrarhirati od samoga sebe, od svoje osobno-individualne subjektivnosti i unutrašnjosti te svoj interes usmjeriti na ono što je objektivno dano. U kategoriju objektivne refleksije također pripada i povratak na sebe npr.: ako mislim sebe kao živo biće, kao umno biće ili kao državljanina, moje je "ja" pritom irelevantno i od njega apstrarhiram. Tipičan primjer za tu mogućnost je tehničko-znanstveni interes. Egzistencijalisti misle da se povijest filozofije do njih uglavnom kretala u znaku te objektivne refleksije koju oni različito obezvrjeđuju i kritiziraju. Gabriel Marcel u njoj vidi temeljnu težnju posjedovanja koja se očituje u racionalnom načinu svrstavanja u kategorije. Martin Heidegger smatra da je ljudski bitak u toj objektivnoj refleksiji neizvoran i propao. Subjektivna refleksija je čovjekova mogućnost da on samog sebe može zahvatiti kao mogućnost i filozofi filozofije egzistencijalizma visoko je vrednuju. U toj subjektivnoj refleksiji čovjeku je uvijek stalo do svojeg sebe-bivstva, do subjektivnog bitka, koje se naziva egzistencijom i zato je subjektivna refleksija središnja tema antropologije filozofije egzistencijalizma. Ta mogućnost čovjeka osvještava u različitim egzistencijalnim doživljajima. Heidegger je doživljava kao poimanje svojeg bitka-k-smrti. Kod Gabriela Marcela ta se subjektivna refleksija osvješćuje u mogućnosti samoubojstva, a kod Jaspersa u iskustvu krhkosti bitka koje možemo dobiti u graničnim situacijama.  Razlika između subjektivne i objektivne refleksije je od presudne važnosti za antropologiju filozofije egzistencijalizma. Čovjekov je opstanak jednokratan, izniman, konačan i povijestan. Čovjekov opstanak razlikuje se od načina bitka svih drugih bića time što kod čovjeka egzistencija prethodi esenciji: čovjek, naime, nije unaprijed određen svojom biti, nego tek svojim opstankom on određuje svoju bit. Jedan od antropoloških problema kojim se bave različiti filozofi filozofije egzistencijalizma jest problem smisla. Zajedničko im je da bespoštedno razotkrivaju problematiku smisla svojstvenu čovjekovom bitku govoreći da čovjek u konačnosti i faktičnosti iskusi sebe kao slobodu i mogućnost. Jaspers ipak u graničnim situacijama (npr. u smrti kao posljednjem neuspjehu) vidi Božje znakove kao smisao koji moramo protumačiti. Meni su osobno najprihvatljivija razmišljanja o smislu ona Kierkegaardova i Marcelova. Kierkegaard je jedinu mogućnost prevladavanja očaja vidio u egzistencijalnom vezivanju čovjeka za Boga. Jednako tako, za Gabriela Marcela izvorno egzistirati znači sudjelovati u božanskom bitku s ljubavlju, nadom i vjernošću.  Dakle, možemo s čvrstom sigurnošću zaključiti da se današnja filozofska antropologija ne može zamisliti bez poznavanja filozofije egzistencijalizma.

Etika filozofije egzistencijalizma

Filozofija egzistencijalizma je filozofija koja čovjeka radikalno poziva na egzistiranje. U tom pozivu se na najvlastitiji možebitak očituje i temeljna praktična-etička težnja. Čovjek je pozvan da iziđe iz svojeg samozaborava u svakidašnjem bitku-u-svijet te da se suoči sa svojom odgovornošću kao slobodna egzistencija. Za razliku od drugih bića, čovjek kao sloboda sebe čini ono što jest, i to je prvo načelo filozofije egzistencijalizma. Čovjek iz sebe čini što hoće jer nema unaprijed određene biti. Filozofi filozofije egzistencijalizma predočuju čovjeku njegovo vlastito sebstvo kao slobodu i kao mogućnost. Govore o slobodi, a da nisu riješili problem samoga podrijetla slobode. Za slobodu kažu da je mogućnost između dobra i zla u promišljanju, ali ne govore o podrijetlu slobode. Oni se nastavljaju na Kanta koji slobodu shvaća kao transcendentalnu mogućnost danu od Boga. Kierkegaard se u etici oslanja na kršćanstvo, ponajviše na prizore iz Svetoga pisma u kojemu postoje modeli kako činiti dobro. To čini jer je iz same etike koja proizlazi iz filozofskog mišljenja čovjeka vrlo teško odrediti što je to dobro, što se može vidjeti na primjeru Kanta i Sokrata koji, iako su razvili svoje etičko mišljenje, u svojoj filozofiji nisu potpuno uspjeli dati sadržaj pojmu dobra, tj. odrediti što je ono što je etično. Aristotel se svojom "zlatnom" sredinom (ne valja ni previše ni premalo) najviše približio određenju sadržaja dobra i zla. Iz tih pokušaja možemo zaključiti da čovjek sam ne može odrediti ono što je dobro ili zlo jer nam taj sadržaj može dati samo Bog. On je to i učinio putem objave u Novom zavjetu, gdje nalazimo konkretne primjere onoga što je dobro i onoga što je zlo te neke etičke maksime kao što su: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“. Upravo je u tome velika važnost religije; u njoj se etička teorija prakticira. Kierkegaard to vrlo dobro primijećuje i zato religiju drži posljednjim i najvišim etičkim stadijem koji čovjek može doseći. Heidegger također shvaća etiku kao teoretsku disciplinu jer etičke principe čovjek u praksi nikad ne izvršava. Što god čovjek činio, uvijek čini loše jer ne može postići savršene etičke principe. Primjer Isusa Krista mi ljudi praktično nikada ne možemo doseći jer smo grešni i nesavršeni u svojim činima, no možemo težiti tim etičkim principima, što se događa samo onda kada ih posjedujemo i upravo je to jedina etičnost u nama. Etički principi se iskazuju u našoj slobodi koja je izbor između dobra i zla, ali i promišljanje.

Zaključak

Za suočiti se s patnjom, smrti, bolesti, očajem, tjeskobom, depresijom i ostalim teškim uvjetima životai izvući iz njih smisao života potrebna je stanovita hrabrost. Egzistencijalizam se od toga jasno odvojio od lijevohegelijanaca koji su završili u marksizmu, gdje su za sva zla krivi zli kapitalisti i buržuoazija te vjeruju da će njihovom eliminacijom nestati svo zlo na ovom svijetu i da ćemo postići ćemo zemaljski raj, to jest komunizam. Tamo gdje je opasnost raste spasonosno rekao je Hölderlin, pjesnik koji je usput rečeno drugovao s Hegelom!

Kršćanska metafizika patnje i smrt daje nam rješenje, no i iskušenje. Pravi put je teži put, šumoviti. Stoga ću završiti upravo sa stihom spomenutog Hölderlina urezan u Heideggerovu kolibu prema svjedočenju našeg filozofa Danila Pejovića:

„Behüte dein Herz mit allem Fleiß; denn daraus gehet das Leben“

Popis korištene literature

 

  1. Filozofija egzistencijalizma, u: Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod M. Krleže, Zagreb
  2. Egzistencijalizam, u: A. ANZENBACHER: Filozofija, Zagreb, ŠK, 1992.,
  3. Filozofija egzistencije, u: J. HIRSCHBERGER: Mala povijest filozofije, Zagreb, ŠK, 2002.,
  4. D. PEJOVIĆ: Sistem i egzistencija, Zagreb, Zora, 1970.,
  5. I. KALIN: Povijest filozofije, Zagreb, ŠK, 2004.,
O autoru