TEORIJE O NESLAVENSKOM PODRIJETLU HRVATA I NJIHOVO STIGMATIZIRANJE

U svojoj knjizi Le discours balkanique objavljenoj 2004., čije je hrvatsko izdanje objavljeno pod naslovom Balkanske rasprave (2009.), francuski jezikoslovac Paul Garde smatra da su teorije o neslavenskom podrijetlu Hrvata i njihovoga imena bile razrađene samo u svrhu nijekanja svega što bi imalo «suviše zajedničkih točaka » sa Srbima. Jedno od sredstava bi bilo «da se zanijeka pripadnost Hrvata slavenskoj zajednici» (str. 397).

Ovdje se autor očito poziva na jezikoslovni kriterij, kojega je pobrkao s različitim etničkim korijenima starih, i današnjih Hrvata. Ako postoji jedna jezikoslovna slavenska zajednica, ne mora postojati i jedna etnička slavenska zajednica, osim za neke antropološke ili panslavističke teorije iz 19. stoljeća. Dapače, gosp. Garde tvrdi ipak da naziv «Slaven» ima samo jezikoslovno značenje: «…ime Slaven… nema druge vrijednosti nego jezikoslovne…riječ Slaven ima strogu definiciju samo u jezikoslovlju» (str. 180). Međutim, sama riječ ne objašnjava ni podrijetlo hrvatskoga imena, ni etnogenezu hrvatskoga naroda.

Ako je isticanje neslavenskih korijena Hrvata bilo smatrano sredstvom odstupanja od Srba i od «slavenske zajednice», kako ga tumači autor, ovo je isticanje tako najčešće proizlazilo iz negacije i relativizacije hrvatske nacionalne osobnosti od unitarističkih i asimilatorskih jugoslavenskih ideologija i diktatorskih režima. Prema tome, ono što gosp. Garde pripisuje teorijama o neslavenskom podrijetlu Hrvata, ne proizlazi li od jedne težnje za zataškavanjem i brisanjem svega što bi bilo različito od Srba, i od purističke dogme o apsolutnom i isključivom slavenstvu Hrvata? Istraživanje podrijetla jednoga etničkog imena, s obzirom na hrvatsko, čini se sumnjivim za gosp. Gardea čim se ne slaže s dogmom o slavenstvu i s određenim jezikoslovnim unitarističkim predodžbama («srpsko-hrvatski»).

Teorija o čisto slavenskom podrijetlu Hrvata, raširena u drugoj polovici 19. stoljeća (E. Dümmler, V. Jagić, F. Rački), nema druge osnove od jezikoslovnoga kriterija. Činjenica da Hrvati danas govore jedan slavenski jezik ne dokazuje nipošto slavensko podrijetlo njihovoga imena i prvobitne etničke zajednice koja ga je nosila. S druge strane, pripadnost njihovoga jezika skupini slavenskih jezika (ali s mnogim posuđenicama posebno iz latinskoga i romanskoga) nije nespojiva s očito neslavenskim podrijetlom njihovoga imena. Gosp. Garde je zapravo pobrkao podrijetlo hrvatskoga etnonima, etnogenezu hrvatskoga naroda i jezikoslovni kriterij.

Prema autoru, «više profinjene metode» bile su upotrijebljene u svrhu «zanijekanja pripadnosti Hrvata slavenskoj zajednici»: «Ne osporava se više pripadnost hrvatskoga jezika slavenskoj zajednici (to bi bilo nijekanje bjelodanoga), ali se zamišlja da su se stari Hrvati, neslavenski narod, pomiješali sa slavenskim skupinama, nad kojima su zagospodarili, kojima su nametnuli svoje ime ali čiji su jezik usvojili: slično kao što su se turski proto-Bugari poslavenili, ili germanski Franci polatinili.» (str. 397)

Međutim, ono što vrijedi za Bugare i Franke, ne može ili ne smije biti valjano za Hrvate, po gosp. Gardeu, koji se požuruje, u jednom blago rečeno tendencioznom brkanju, povezati navedenu teoriju s razdobljem nacističke okupacije: «Ova interpretacija je bila posebno počašćena za vrijeme ustaške vlade pod nacističkom okupacijom.» (str. 397)

Čini se dakle nepojmljivo i nezamislivo za neke, poput gosp. Gardea, da bi etnogeneza Hrvata sljedila proces sličan onome Bugara i Franaka.

Ovaj dogmatski postulat o isključivo slavenskom podrijetlu Hrvata odrazuje zapravo aprioristička uvjerenja, temeljena jedino na jezikoslovnom kriteriju, u ovom slučaju na predodžbi o «istome jeziku» (po gosp. Gardeu, str. 246) između Hrvata i Srba, dapače i na panslavističkim ili jugoslavističkim reminiscencijama. Posve je paradoksalno da autor dobro razlikuje podrijetlo jednoga jezika i etničko podrijetlo, ali miješa obojicu u slučaju Hrvata: «…etnički identitet je sastavljen od kulturnih oznaka čije prenošenje nije nužno u vezi s prenošenjem jezika…» (str. 389). «…Legitimno je dakle istraživati koje je podrijetlo jednoga jezika, ali ne od toga izvesti zaključak o podrijetlu jedne nacije.» (str. 391)

U borbi protiv Avarâ, bizantski car Heraklije I. (610.-641.) sklopio je savez s Bijelim Hrvatima, koji su potukli Avare i naselili njihove bivše zemlje: činjenica je da su u trenutku njihovoga naseljenja na istočnoj obali Jadrana (oko 630. god.) u bivšoj rimskoj Dalmaciji, te u Iliriku i u Panoniji, Hrvati tvorili jednu posebnu etničku zajednicu koja je, sudeći po njihovome etničkom imenu i po imenima vođa sedmero hrvatskih plemena, navedena u djelu bizantskoga cara Konstantina VII. Porfirogeneta, «De administrando imperio» (pogl. 30), imala neslavenske korijene, i da su područja koja su Hrvati naselili u 7. stoljeću, već bila naseljena napose od Slavena. (1)

Dotična teorija nije bila više počašćena «za vrijeme ustaške vlade» negoli što je to bio slučaj u Francuskoj s germanskim ili tzv. «arijskim» podrijetlom Franaka pod kolaboratorskim režimom Vichyja, ili s teorijama srpskoga zemljopisca Jovana Cvijića o «čistoj srpskoj rasi» i o superiornosti tzv. «dinarske rase» (2), za vrijeme kraljevine Srbije i monarhističke Jugoslavije.

Dapače, može se pročitati u predgovoru Fedora Puceka, hrvatskoga izdanja knjige L. V. Südlanda (pseudonima Ive Pilara) «Južnoslavensko pitanje» (Beč, 1918. g.), objavljenoga 1943. (2. izdanje 1990. g.): «…Poput gotovo svih naroda u Europi, i hrvatski je narod nastao miješanjem raznih naroda i rasa, koje su tečajem stoljeća obitavale na današnjem zemljištnom posjedu hrvatskog naroda.

…Hrvati su dakle gotov proizvod mješavine raznih etničkih i rasnih komponenata, i zato se ne može tvrditi, da su oni samo Slaveni ili samo Goti.

…Hrvatski jezik je slavenski. Mi se njime ponosimo, on je za nas najljepši jezik na svietu, i mi ćemo učiniti sve, da taj jezik očuvamo čist i nenatrunjen raznim germanskim i romanskim primjesama … No jezik nije sve, i samo zbog te jezikoslovne činjenice, da je naime hrvatski jezik slavenski jezik, ne možemo nikako izvesti zaključka, da hrvatskom narodu treba zato voditi i neku slavensku politiku, a najmanje ondje, gdje bi takva politika značila odricanje sama sebe, slabljenje naše vlastite samoobrane ili zanemarivanje probitaka hrvatskog naroda…» (str. XXV-XXVI)

PREDRASUDE I SLAVOCENTRIČNI DOGMATIZMI

Gosp. Garde misli da potkrijepljuje svoja imputiranja navodnim citiranjem izvadka iz knjige objavljene 1939. god, «Narod i zemlja Hrvata», od Mladena Lorkovića, «budućega ministra» ustaške vlade (usput rečeno, nakon pokušaja priprema za priključenje NDH Anglo-Amerikancima, Lorković je bio uhićen u kolovozu 1944., potom smaknut od grupe ustaša u travnju 1945.): «Čitava stara hrvatska povijest shvatljiva je samo uz predpostavku, da su vladajući Hrvati bili neslavenska gornja (sic!) naslaga, koja je prekrila i organizirala slavenske mase…». Za gosp. Gardea «zamjećuje se ovdje izbijanje teorije Herrenvolk-a («narod gospodarâ»), draga njemačkoj geopolitici wilhelmskoga razdoblja i preuzeta od nacista.» (str. 398)

Ako bi to bio slučaj, povijest političkoga gospodstva germanskih Franaka nad Galo-Rimljanima (5. stoljeće), turkofonskih Bugara (7. stoljeće) i skandinavskih Varjaga (9. stoljeće) nad Slavenima, mogla bi se onda tumačiti samo teorijom tzv. «Herrenvolk-a».

Činjenica da su područja naseljena u 7. stoljeću od Hrvata primila njihovo ime, «država Hrvatâ» (povelja Trpimira «kneza Hrvatâ» 852. god.), «Zemlja Hrvatâ» (papa Lav VI. 928. god.), «Hrvatska» (bizantski car Konstantin Porfirogenet oko 950. god.), pokazuje da su Hrvati preuzeli vodstvo Slavena nastanjenih u zemlji prije njihovoga naseljenja, i da su stvorili jednu političku teritorijalnu organizaciju i državnu tvorevinu, pod vlašću svojega kneza (Porga oko 640. god., Višeslav oko 800. god., Borna oko 820. god.) (3), koja je postala klica srednjovjekovne hrvatske države.

Gosp. Garde je zapravo izostavio citiranje izvadaka spomenute knjige koja ističu stapanje Hrvatâ i Slavenâ: «…Prvotni narod iranskih Hrvata slio se sa slavenskim podanicima. Posebni hrvatski narod slavenskoga jezika stao se stvarati već u V. vijeku.» (str. 6)

Okrnjeni citat koji navodi gosp. Garde, ne odgovara sasvim izvornome tekstu i krivo je preveden, ako ne i falsificiran: «neslavenska naslaga» u izvornome hrvatskom tekstu (str. 34) prevedena je u citatu koji navodi gosp. Garde (prema anti-hrvatskom pamfletu «Psunjskog») kao «neslavenska gornja naslaga»

Gosp. Garde je propustio citirati nastavak dotičnog teksta, možda zbog toga što se ne poklapa sa svojom tezom o «Herrenvolk-u», koju pripisuje citiranome autoru: «Najbrojnije pučanstvo, što ga Hrvati nađoše na jugu, bijahu predhrvatski Slaveni ... S ovima slio se hrvatski vojnički sloj u jednu cjelinu te „postade jedan narod, sličnih običaja i jednoga jezika“, kako nam spominje ljetopisac XIII. stoljeća.» (str. 34)

Teza raspravljana u Lorkovićevoj knjizi (pobuđena naročito od radova slovenskoga povjesničara L. Hauptmanna) slaže se s primjerom Franaka, Bugara, Varjaga, Angla; međutim pristaše isključive slavističke i slavocentrične teorije, poput gosp. Gardea, ne prihvaćaju je, iako su izostavili protumačiti kako se jedno ime očito neslavenskoga podrijetla, kao što je ime Hrvata, moglo nametnuti pučanstvu slavenskoga jezika, i zašto vođe sedmero hrvatskih plemena koji su se naselili u 7. stoljeću na istočnoj obali Jadrana, nose gotovo svi imena neslavenskoga podrijetla - ako su Hrvati 7. stoljeća bili isključivo Slaveni?

Općenito se prihvaća osnivanje franačkoga kraljevstva od jednoga germanskoga naroda, Bugarske od jednoga turskoga naroda, Kijevske države i Rusije od skandinavskih Varjaga. Samo Hrvati, po nekima, ne mogu imati drugoga podrijetla negoli slavenskoga; što dokazuje još golem i pretjeran utjecaj slavističke teorije i jezikoslovnih kriterija ili predodžbi, nasljeđenih od 19. stoljeća ili proisteklih iz jugoslavenske države.

Nevoljkost izjašnjavanja o neslavenskom podrijetlu hrvatskoga imena, a potom djelomično i Hrvata, pod utjecajem slavističkoga jezikoslovnoga kriterija, i promocija (osporavanih) predpostavaka koja oduzimaju svako etničko prvobitno značenje hrvatskom imenu, daju tako utisak o neizvjesnosti o pitanju podrijetla Hrvatâ, koja teži k valoriziranju jezikoslovnoga kriterija i ujedno relativiziranju i odugovlačenju individualizacije Hrvata kao posve posebnoga naroda.

Uporno inzistiranje na tobože isključivu pripadnost Hrvata i njihovoga jezika «slavenskoj zajednici» nije uvijek bezazleno i lišeno svakih ideoloških i političkih primisli: jugoslavenska ideja temeljila se na predodžbi o jednom zajedničkom jeziku Hrvata i Srba; jezikoslovni kriterij je bilo ideološko opravdanje jugoslavenske ideje i postojanja jugoslavenske države. Predodžba o isključivom slavenstvu Hrvata i isključivi kriterij jezika, relativizirajući njihovu nacionalnu individualnost, sugerira dakle ideju o njihovoj predodređenosti da slijede «slavensku», «južnoslavensku» politiku...

GOTSKA I IRANSKA (SARMATSKA I PERZIJSKA) TEORIJA

I ETNOGENEZA HRVATA

Navodeći «gotsku» inačicu teorije o neslavenskom podrijetlu Hrvata, koju je pretenciozno povezao s razdobljem nacističke okupacije, gosp. Garde zaključuje o tome da je «ovo nagađanje o pripisivanju germanskoga podrijetla Hrvatima, bilo dobrodošlo za jedan kolaboratorski režim. Sam ga je Ante Pavelić podržavao. Ali je bilo samovoljno i nije se temeljilo na ikakav ozbiljan dokaz.» (str. 398)

U slučaju iranske teorije, gosp. Garde pripisuje «pretpostavku o iranskom plemenu pomiješanom sa Slavenima», hrvatskome povjesničaru orijentalistu Stjepanu K. Sakaču, koju je zastupao navodno «u jednom članku objavljenom 1942. god.» (str. 398)

Teorije o neslavenskom podrijetlu Hrvata i njihovoga imena su zapravo nekoliko desetljeća, dapače i stoljeća, starije od razdoblja gdje ih gosp. Garde smješta s namjerom njihovoga žigosanja. Bivša teorija o gotskom podrijetlu Hrvata proistječe od dva latinska ljetopisa, «Ljetopis Popa Dukljanina» ili Barski ljetopis (12. stoljeće) i «Historia Salonitana» Tome Arhiđakona (13. stoljeće), i bila je zastupana u 20. stoljeću, daleko prije 1939. god, od ne-hrvatskih autora, povjesničara i jezikoslovaca: L. Gumplowicz (Austro-Poljak), J. Rus i J. Kelemina (Slovenci).

Gotska teorija nije bila jedina dopuštena «za vrijeme ustaške vlade»; naime u knjizi «Naša Domovina» (sv.1, str. 83) objavljene u Zagrebu 1943., piše:

«Još se danas u znanstvenim krugovima izpituje, kojega su roda i plemena bili prvotni Hrvati. Tri su mišljenja:

  1. da su Hrvati slavenskoga plemena (Rački, Jagić, Šišić i dr.);
  2. da su vladajući slojevi hrvatskoga naroda, koji su osnovali sjevernu i južnu Hrvatsku, bili gotskoga roda; (...)
  3. da je vladajući i državotvorni sloj Hrvata prvotno bio iranskoga (kavkazko-iranskoga) plemena, koji se –poslavenivši se- sljubio sa slavenskim podložnicima.»

«...U novije vrijeme prevladava kod učenjaka mišljenje, da „Hrvat“ dolazi iz iranskoga, kavkazko-iranskoga jezika...»

Iako je teorija o gotskom podrijetlu Hrvata povijesno anakronična i neutemeljena, čini se ipak da veza između Gota i Hrvata nije potpuno nepostojeća: ime jednoga hrvatskog plemićkog roda iz 13. stoljeća, noseći ime svog istoimenog predka Čudomira, Čudomirići, srodno je gotskom (ostrogotskom) imenu Thiudomiru. U svom stigmatiziranju neslavenskih teorija o podrijetlu Hrvata, gosp. Garde je izostavio teoriju slovenskoga povjesničara G. Čremošnika, pod Titovom vladavinom, teoriju prema kojoj bi kršćanski krivovjerci (dualisti) u srednjovjekovnoj Bosni potjecali navodno od Gota. (4)

Teorija o iranskom podrijetlu Hrvata, ili točnije njihovoga imena, bila je zastupana prvi put, niti od S. K. Sakača, niti 1942. god., kako to krivo tvrdi gosp. Garde, već koncem 18. stoljeća (J. Mikoczy 1797. god.). Dapače, gosp. Garde pripisuje ovoj teoriji najgore namjere, očito u cilju diskreditiranja koliko teorije toliko i njezinih zastupnika: ova rekonstrukcija bi bila «valorizirajuća za Hrvate», jer bi im dala «deset stoljeća više starosti», omogućila bi im da «se smatraju malo manje Slavenima», «i dakle da se bolje razlikuju od Srba» . «Novi otkriveni preci» imali bi naime «mnogo vrlina : stanovit kulturni ugled ... i besprijekorna „arijska“ podrijetla, što je bilo veoma cijenjeno 1942. god.» (str. 398)

Gosp. Garde poziva se opet na isključivo jezikoslovni kriterij, kada tvrdi da bi ova teorija omogućila Hrvatima da «se smatraju malo manje Slavenima», i da «se bolje razlikuju od Srba». Što se tiče «deset stoljeća više starosti», i «kulturnoga ugleda», «Francijada», djelo francuskoga pisca iz 16. stoljeća Ronsarda, ne daje li šesnaest stoljeća više starosti Francima, pripisavši im ugledno Trojansko podrijetlo, a bez ikakvoga povijesnog temelja?

Cjelovito razmatranje i u najmanju ruku pretenciozne spekulacije gosp. Gardea, koja odrazuju zapravo njegove čistunske slavističke (i južno-slavističke) koncepcije, pogrješna su zbog jednoga jednostavnog razloga: autori iranske teorije u 20. stoljeću nisu većinom hrvatskoga podrijetla, nego su ugledni povjesničari, slavisti i jezikoslovci ruske, njemačke, slovenske, češke, francuske itd. narodnosti (V.Miller, A.Sobolevski, O.Trubačev, M.Vasmer, L.Hauptmann, N.Županič, F.Ramovš, K.Jireček, F.Dvornik, A.Meillet, A.Vaillant itd.), što potkrijepljuje nepristranost njihovih radova o podrijetlu Hrvata, i iznad svega nepostojanje ideološke pobude koje im pripisuje gosp. Garde. Najparadoksalnije jest da je neslavensko iransko-kavkasko podrijetlo proto-Hrvata posredno potkrijepljeno kavkavskim podrijetlom proto-Srba (Plinije Stariji).

Gosp. Garde je zapravo pobrkao podrijetlo hrvatskoga etnonima i etnogenezu današnjega hrvatskoga naroda, s kriterijem jezika. Dopušta ipak da je etimologija hrvatskoga imena «prijeporna» (str. 242), drukčije rečeno, da njegovo slavensko podrijetlo, u najmanju ruku, nije izvjesno. Za mnoge povjesničare i jezikoslovce, nije ni slavensko, ni germansko, ni romansko, već iransko (sarmatsko ili perzijsko). No jedino područje gdje su prebivali narodi iranskoga jezika (Skiti, Sarmati, Anti), najbliže pradomovini Hrvata sjeverno od Karpata, prije njihove seobe u 7. stoljeću prema jadranskom istočnom primorju, nalazi se sjeverno od Crnoga Mora i Kavkaza, u području Azovskoga Mora i ušća Dona: tamo gdje su bila otkrivena dva grčka natpisa iz grada Tanaisa (2. i 3. stoljeće po Kristu), koja navode sarmatske dostojanstvenike s očito pogrčenim hrvatskim imenom («Horoathos», «Horuathos»). Nastanak antroponima (ime osoba) na osnovi etnonima (etničkih imena) je bilo često u tadašnje doba u dotičnoj regiji i drugdje, te postoji još dan danas, posebno kod Hrvata (imena «Hrvatin», «Hrvoje», patronim «Horvat», itd.). Prisutnost na Kavkazu jednoga naroda i njegova kneza s (pogrčenim) imenom, srodnim s onime Hrvata («Krevatadi», knez «Krevatas», s korijenom imena: «Krevat») još je navedena u 10. stoljeću od bizantskoga cara Konstantina Porfirogeneta (De Ceremoniis, knjiga II., pogl. 48). (5)

«Pretpostavljeno putovanje u prostoru i vremenu» (str. 242) Hrvata, u najmanju ruku počevši od juga današnje Rusije, antičke Sarmacije, u području Azovskoga mora, nije toliko nepojmljivo kako se čini: jedan narod iranskoga podrijetla, Alani, koji su pošli iz istih kavkaskih predjela, selio je do Španjolske i dalje (5. stoljeće). Seoba Hrvata prema zapadu, i sjeverno od Karpata, gdje su navedeni u 7. stoljeću i još u 10. stoljeću (Konstantin Porfirogenet, al-Masudi, Nestor Kijevski, itd.) (6), mogla se dogoditi najvjerojatnije za vrijeme invazije Huna u području Dona (375. god. poslije Krista). Sjeverno od Karpata, Hrvati su se pomiješali sa slavenskim mjesnim pučanstvom, očuvavši međutim svoju političku organizaciju i svoje ime. Pradomovina Hrvata, nakon njihovoga naseljenja na istočnoj jadranskoj obali, nosila je još u 10. stoljeću ime «Bijele Hrvatske», tj. Zapadne (prema smjeru zemlje podrijetla na istoku), ili «Velike Hrvatske» (ime naseljene zemlje, prema pradomovini), koje podsjećaju na seobu Karpatskih Hrvata s istoka i predjela Crnoga mora i Kavkaza.

Slaviziranje Hrvata iranskoga (sarmatskoga) podrijetla je vjerojatno, iako Hrvati danas govore jedan slavenski jezik, očuvavši ipak svoje ime iranskoga podrijetla: kulturne, jezikoslovne, etničke i političke veze između slavenskih i iranskih pučanstava na sjeveru Crnoga mora (Skiti, Sarmati) neosporna su i općenito prihvaćena povijesna činjenica. Rimski izvori navode tako neke Slavene pod imenom njihovih sarmatskih političkih vođa: «Venedi Sarmati» (3. stoljeće), «kmeti Sarmata» («servi Sarmatarum», «Sarmatae servi», 4. stoljeće).

Ime Anta, koje je prvobitno nosio jedan iranski narod na sjeveru Kavkaza (1. stoljeće poslije Krista), potom pripisivan od 6. stoljeća istočnim Slavenima (od područja Dnjestra do Dnjepra), pokazuje da proces slaviziranja jednoga iranskog naroda (proširenjem svojega imena na slavensko pučanstvo koje je priznavalo njegovu vlast) nije imalo ništa iznimnoga. Pradomovina Hrvata, prije njihove seobe prema Jadranu u 7. stoljeću, bila je zvana u 5. stoljeću «Zemljom Anta», «Anthâib» (7). Imena vođa sedmero hrvatskih plemena (Klukas, Lobel, Kosentzes, Mukhlo, Hrvat, Tuga, Buga) koja su se naselila u Dalmaciji (oko 630. god.), i nekih hrvatskih dostojanstvenika u srednjemu vijeku, nisu slavenskoga podrijetla. Njihova imena odavaju prinos neslavenskih etničkih i kulturnih elemenata, koje su neki skloni omalovažiti kako se ne bi dovelo u pitanje njihov slavenski model.

Nema tu ništa iznimnoga: franački su kraljevi nosili imena germanskoga podrijetla, iako Francuzi govore danas jedan romanski jezik; prvi Kijevski kneževi nosili su skandinavska imena, usprkos tomu što Rusi i Ukrajinci govore danas slavenske jezike.

Ako se čak ni ne obaziremo na teorije o neslavenskom podrijetlu proto-Hrvata, pronalaze se opet neslavenski korijeni Hrvata, napose u mnogim toponimima, oronimima, hidronimima i antroponimima koja su ostavila pred-rimska romanizirana (ilirska) i pred-hrvatska pučanstva (Slaveni, Avari) u područjima koja su Hrvati naselili u 7. stoljeću, s kojima su se napokon stopili.

Hrvati, čije ime (neslavensko) i jezik (slavenski) podsjećaju na izvorni etnički dualizam, potekli su dakle od prvobitnoga stapanja između jednoga naroda iranskoga jezika i Slavena, ali također između Hrvata koji su se naselili na istočnoj obali Jadrana u 7. stoljeću, i mjesnoga slavenskoga, romanskoga i romaniziranoga pučanstva. Sa stvaranjem jedne hrvatske države, ime se Hrvata proširilo na zemlju i pučanstvo. Današnji Hrvati nisu dakle ni čistoga iranskoga, niti čistoga slavenskoga podrijetla, već zbirno iranskoga, slavenskoga, ilirskoga, romanskoga itd. podrijetla. Međutim, njihovo ime i neke riječi i imena u njihovome jeziku neslavenskoga su podrijetla, odnosno iranskoga (8), i zajednička su drugim slavenskim jezicima, dapače i indo-europskome («ban» na hrvatskom: namjesnik, podkralj; «marzbân» na perzijskome: čuvar krajina carstva, namjesnik; «ban» na germanskome i u Franaka: ovlasti kralja, lenskoga gospodara ili vlastelina, koji vlada, naređuje, zapovijeda, prisiljava, sudi i kažnjava). Hrvati su asimilirali razna pučanstva, ali nema sumnje da hrvatski narod ne bi danas postojao da nisu Hrvati 7. stoljeća postojali i osnovali državu.

Teorija o neslavenskome podrijetlu proto-Hrvata može ostavljati gosp. Gardea «skeptičnim», pod utjecajem jezikoslovnoga slavističkoga kriterija i zbog nepoznavanja kulturnih, jezikoslovnih i političkih odnosa između Slavena i iranskih naroda, ali ništa nije mučnije nego dovesti u pitanje jednu stoljetnu dogmu. Ipak, teorija o iranskome podrijetlu proto-Hrvata i njihovoga imena jest još dan danas, dapače i za vrijeme Jugoslavije (V. Košćak, J. Šidak), najčešće spomenuta i istraživana, toliko od hrvatskih koliko i od stranih povjesničara i jezikoslovaca.

Hrvatski povjesničar S. K. Sakač nije dakle bio ni prvi, niti jedini koji je zastupao «pretpostavku o jednome iranskom plemenu koji se stapao sa Slavenima», ali ne «1942. god.» po gosp. Gardeu, nego od 1937., premda nije pritom Sakač zanijekao, kako sam kaže, «da su današnji Hrvati jezično Slaveni i da pripadaju slavenskoj jezičnoj zajednici» (9). Njegova teorija predstavlja zapravo perzijsku inačicu teorije o iranskome podrijetlu Hrvata (druga inačica je sarmatska kavkaska teorija). Sve da je prijeporna njegova teorija o zemljopisnom perzijskom podrijetlu proto-Hrvata (smješteno u Arahoziji, zemlja «Harahvatiš» na staro-perzijskom) (10), ona nastoji barem potkrijepiti iransko etimološko podrijetlo imena Hrvat, daleko manje «sumnjivo» nego čisto slavensko podrijetlo. Ime jednoga perzijskoga povijesnog djela iz kraja sasanidskoga razdoblja (7. stoljeće), «Hrvatai Nâmagh» ili «Knjiga Gospodarâ» (11) od Danešver-a, čini se da također potkrijepljuje iransko etimološko podrijetlo imena Hrvat.

Sakač je kritizirao tezu o čistom i isključivom slavenskom podrijetlu Hrvata, i kriterij jezika kao jedino mjerilo nacionalnoga razlikovanja, koje je dovelo Hrvate dotle da budu poistovjećeni sa Srbima, i da budu kao narod zanijekani od tadašnje slavistike. Tada su u Jugoslaviji dominirali jugoslavenska unitaristička ideologija i centralistički režim. Istraživanja o podrijetlu Hrvata, prema Sakaču, padala su «iz jedne krajnosti u drugu: ili se premalo pazilo na narodni jezik, ili se precjenjivao jezični faktor ... Prijašnje teorije su se premalo obazirale na jezik, a slavistika je pretjerala njegovo značenje.» (12). Kao što je Sakač također isticao: «Za iranske teorije kao i za sve druge vrijedi načelo: tantum valent, quantum valent argumenta! (toliko vrijede, koliko im vrijede dokazi!)» (13). Ma što bilo, istraživanja o podrijetlu Hrvata trebaju biti pluralistička, rigorozna i slobodna od svake anateme. Jedan narod ne može živjeti bez memorije, i zbog toga su je neki nastojali relativizirati, zanijekati, prisvojiti ili uništiti.

 

 Bilješke

(1) Omalovažavanje Porfirogenetovih podataka o dolasku Hrvata u Dalmaciji zbog njihovoga kasnijeg datiranja (10. stoljeće) nije uvjerljivo, jer u tom slučaju svi izvori o rimskoj povijesti nastali mnogo poslije navedenih zbivanja ne bi imali nikakvu povijesnu vrijednost.

Tzv. «nova» reciklirana teorija o dolasku Hrvata navodno u doba cara Karla Velikoga koncem 8. stoljeća temelji se na pretpostavkama i tumačenjima bez dokaza u pisanim povijesnim izvorima. Franački izvori iz 8.-9. stoljeća ne spominju uopće Hrvate pod njihovim etničkim imenom (navedeni su pod nazivom «Slaveni Dalmatinci», stanovnici rimske Dalmacije); ne spominju ni dolazak Hrvata niti njihovo navodno sudjelovanje u ratu Karla Velikoga protiv Avara. Rasprave o podrijetlu kneza Vojnomira dokazuju da je teza o njegovom hrvatskom podrijetlu samo pretpostavka. Nije točno ni da Porfirogenet smješta na kraj 8. stoljeća seobu Hrvata pod vodstvom petoro braće i dviju sestara, jer Porfirogenetovo djelo („O upravljanju carstvom“ pogl.30 i 31) navodi da su naselili Dalmaciju pod vlašću Avara nakon pada Salone (oko 614. g.) u doba vladanja cara Heraklija I. (610.-641.).

(2) S. Žuljić, Kritički osvrt na neke zaključke i poruke J. Cvijića u njegovim antropogeografskim istraživanjima, Izvori velikosrpske agresije, str. 358, 365, B. Čović, Zagreb 1991.

(3) Ime Porge (srodan imenima Tuge i Buge) ne može se nikako poistovjetiti s knezom Bornom, kako to neki čine. Kako piše u djelu bizantskoga cara Konstantina Porfirogeneta («De administrando imperio», pogl. 31), Hrvati su naselili Dalmaciju u vrijeme «Porgina oca», i pokrstili se pod vladavinom svojega kneza «Porge», u vrijeme vladavine bizantskoga cara Heraklija I. (610.-641. god.). Knez Borna je vladao u 9. stoljeću (oko 820. g.).

(4) I. Mužić, Slaveni, Goti i Hrvati, str. 258, Split 1996.

(5) F. Dvornik, Les Slaves - Histoire et civilisation, str. 36, Seuil 1970.

(6) Hrvati (Bijeli) su još navedeni 1861. god. u jednoj ruskoj statistici (M. Lebedkin) u Voliniji: Horvati 17.228 (Zbornik kralja Tomislava, str. 671, Zagreb 1925.). U SAD-u početkom 20. stoljeća, doseljenici iz Krakova su se izjašnjavali kao «Bijeli Hrvati», «Bielochorvats (Cracovinians)» (D. Mandić, Hrvati i Srbi dva stara različita naroda, str. 19, KHR 1971.). I papa Ivan Pavao II. je u povodu hrvatskoga hodočašća u Rimu na 1100. obljetnici hrvatske državnosti rekao u svom govoru 30. travnja 1979. god.: «…Vi se spominjete Bijele Hrvatske, vaše pradomovine, koja se nalazila baš tamo gdje je i moj rodni zavičaj» («Branimirova godina od Rima do Nina», str. 64, Nadbiskupski ordinarijat, Zadar 1980.)

U zapadnoj Ukrajini, Rusini se smatraju «srodnim Hrvatima» (Le Monde, 31/01/1991., «Le casse-tête de la Ruthénie», str. 12)

(7) F. Dvornik, str. 37

(8) Navodno nepostojanje riječi iranskoga podrijetla koja bi se našla samo u hrvatskom jeziku (a već samo ime Hrvat podsjeća na iranske korijene), ne može biti dokaz da prvotni Hrvati nisu mogli biti slavizirani Iranci: u današnjem hrvatskom jeziku, ne postoji gotovo nikakav trag jezikâ kojeg su govorila ilirska plemena i narodi, što ne može značiti da nisu postojali i da Hrvati ne potječu djelomično i od njih i da nisu nasljedili ostatke njihove kulture.

(9) M. Marčinko, Stjepan Kr. Sakač i njegovo povijesno djelo, Hrvatska Revija 3/1995., str. 279

(10) Prema natpisu spomenika perzijskoga cara Darija I. u Behistunu (520. g. prije Krista)

(11) C. Palou, J. Palou, La Perse antique, str. 123, «Que sais-je?» 979, PUF 1978.

(12) Marčinko, isto, str. 279

(13) Isto, str. 284.

Bibliografija:

Les Slaves - Histoire et civilisation, F. Dvornik, Seuil 1970.

Porijeklo imena Hrvat, A. Gluhak, Zagreb 1990.

Iranska teorija o podrijetlu Hrvata, M. Marčinko, Hrvatska Revija 1/1992., str. 28-50

Hrvatska enciklopedija, sv. 3, Zagreb 2001., «Etnogeneza Hrvata», str. 528-529 – isto, sv. 4, 2002., «Hrvati», str. 653-654

Prilog etnogenezi nekih starohrvatskih rodova, B. Gušić, Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. 16-17, str. 461-464, Zadar 1969.

Uz početke hrvatskih početaka, R. Katičić, Zagreb 1993.

 

O autoru
Diplomirao slavenske i istočnoeuropske studije na francuskom Nacionalnom Institutu istočnih jezika i civilizacija