Proljeće u duši

Uskrs, koji otvara vrata Proljeća na zemlji, oduvijek je za cijelu našu rasu i kulturu bio vrijeme Uskrsnuća. Međutim, u oboljelim uvjetima u kojima se danas nalazimo došlo je do spora između dvaju učenja oko poredka tih dviju stvari. Kršćani i svi žitelji drevne kulture osjećaju i drže Proljeće simbolom, znamenom Uskrsa. Suvremeni materijalisti, naročito svi tipovi ateista-antropologa, smatraju kako je Uskrs tek simbol Proljeća. Profesori folklora inzistiraju da su primitivni ljudi (s kojima su, kako se čini, u vrlo bliskim odnosima) izmislili „poprilično neprirodnu maskaradu mitologije”, tek toliko da prikriju prirodne činjenice iskustva. Oni su navodno pritajili činjenicu da se cvijeće ponovno vraća, pod parabolom da se bog ponovno vraća.

Kada se zdravi razum osokoli te propita zaključke znanosti tada postaje sasvim očito da postoji mnogo pitanja na koja znanost nije mogla pružiti odgovor, te su mnogi njeni zaključci bili sve samo ne zaključeni. Zašto bi itko htio namjerno prekriti obične činjenice neobičnom pričom? Kako bi itko mogao ozbiljno pomisliti da može utajiti travu ako izmisli nekakvog boga trave? I zašto primitivni ljudi nisu bili dovoljno primitivni da bjelodane činjenice ostave takvima kakve jesu? Nije li bilo prirodnije zamisliti cvijeće i lišće kao kakav ornamentalni ukras za boga ili junaka, nego zamisliti kakvoga šupljeg idola izmišljenoga kao svezu između ljudi i cvijeća? Nije li razumnije kazati kako vidljiva obnova zemlje daje navještaj i znakove onima koji već vjeruju u raj?

No koje god misterije bijahu prihvatili stari Pogani, oni su postali puke mistifikacije u umovima modernih Panteista. Ne mogu zamisliti da je ičiji um bio pomućeniji, doli um pjesnika Shelleyja kada je napisao svoj slavni redak:

O vjetre, ako nam zima oštra dolijeće

Zar daleko iza nje kaska Proljeće?[1]

Za početak, zimogrozniji će ljudi brzo podsjetiti pjesnika da kada zima dođe, proljeće kaska barem četvrt godine. Ali prirodan čovjek (kao različit od najneprirodnijih ljudi koje zovemo štovateljima prirode) će također zamijetiti da bi bilo jednako lako obrnuti frazu iz optimizma u pesimizam ako uzmemo drugi dio godine. Bilo bi jednako razumno kazati: Ako Ljeto stiže, zar nije Jesen sve bliže? Mislim da je čak i u obujmu intelekta panteista koji razmatra cijeli svemir, sadržano shvaćanje kako će zima ne samo doći, nego će dolaziti opetovano. Stoga, čista je besmislica svaka tvrdnja o ciklusima prirode kao izvorima uzvišene nade, te da je navodno iz toga evoluiralo sve što se misli pod Uskrsnućem.

Tek duša koja je primila neizrecive tajne Neba, čovječanstvu prevodljive samo kroz zemaljske slike prirode, može logično iskoristiti takve termine privremenoga uskrsnuća na zemlji. Drugim riječima, ona koristi Proljeće kao simbol Uskrsa, a ne Uskrs kao znamen Proljeća. Usporedivši ove lijepe Shelleyjeve redke sa jednako lijepim redcima Bellocove poezije, svatko može izmjeriti razliku koju stvara smislena filozofija:

Jer dok šećeš, iz prirodnog života stvari sijeva

Navještaj Uskrsnuća; dok ti noga kroči,

Sjećanje na ljeto iz sjajne trave se toči

I nešto u meni o besmrtnome pjeva.[2]

Ovdje pjesnik ne poručuje kako će sljedeće proljeće trajati zauvijek; naprotiv, on o prošlom ljetu priča kao da je već mrtvo. Ali može pjevati o oboma, jer u njemu postoji nešto drukčije, nešto što ne umire.

U ovom proljeću, u ovom Uskrsu, više nego u svim prijašnjima, moramo se suočiti sa strašnom uzvišenoću te Istine. Mislim na istinu kako je Uskrsnuće nešto što polazi od vjere, a ne tek kakva lažna analogija iz poimanja godišnjih doba.

Barem tri stvari, naročite za ovo vrijeme, sprječavaju da tu nadu poistovjetimo s bujanjem vegetacije. Prvo, predivni uvjeti u kojima je kroz par stoljeća napretka prirodni krajolik prepolovljen. Sjećanje na ljeto ne isijava iz trave u Pudseyju ili Wiganu jer tamo uopće nema trave. Prirodni život stvari ne navješta Uskrsnuće u Sheffieldu i Huddersfieldu jer život stvari tamo nije prirodan. Tek nadprirodan život ima smjelosti ondje ga navještati. Pjesnici ne mogu opisati krajobraz grada koji se mijenja s proljećem - ne mogu kazati kako je u predgrađu skrlet poštanskih sandučića jarkija no prije, ili da „propucali” policajac dobije novu kacigu ili perjanicu. Samo čovječji duh može vidjeti nadu u ljudskim tvorevinama poput poštanskog sandučića; i tek sa velikim iskorakom vjere može tvrditi da će policajac uskrsnuti od mrtvih. Priroda nam sada ne može pomoći čak ni kao simbol, jer industrijalizacija je uništila ono prirodno; međutim on ne može uništiti nadprirodno.

Drugo, mi nećemo upasti u Shelleyjevu panteističku zabludu jer je vrlo izgledno da će Priroda, u smislu lako dostupnih materijalnih izvora, poprimiti suroviji izraz u kasnijim mračnijim danima; danima u kojim će danas puki štovatelji prirode postati štovatelji đavla. Danas prirodni optimisti postat će vrlo neprirodni pesimisti – i to će biti nešto sasvim prirodno.

Naposljetku, zadatak koji je pred nama je dovoljan dokaz da stvari polaze od uma, te da duh mora puhnuti u svoju trublju prije bilo kakvoga uskrsnuća. Jer mi pokušavamo povratiti Proljeće kakvo je postojalo samo u duhu, pokušavamo stvoriti travu i zelenilo koje mora postojati prvo u snu prije nego što može postojati u krajoliku; rast koji će biti čudo u smislu preokreta čitavoga smjera i kretanja svijeta. Revolucija je krotka stvar naspram Uskrsnuća, ali ništa manje nas ne može podići iz mrtvih.

G. K. Chesterton

(1932)

Prijevod: Ivan Dadić

[1]                      Percy Bysshe Shelley – Ode to the West Wind

[2]                      Hilaire Belloc – Mortality is but a Stuff you wear

 

O autoru