Dvadeset godina arheofuturizma- jedna anatomija

Godine 1998. u izdanju francuske izdavačke kuće L'Æncre izašla je knjiga čija se tematika ticala političke teorije i sociologije. Sam ton knjige nije bio nimalo optimističan: “Naša civilizacija je došla do vrhunca, ona koja je produkt moderniteta i egalitarizma i slijedi nam konvergencija katastrofe. Mnoge civilizacije su nestale i to je utjecalo na određene dijelove svijeta. Danas, prvi put u povijesti, katastrofa prijeti čitavom svijetu. (...) “ stajalo je u predgovoru.

Na prvi pogled radilo se o knjizi poput Kaplanove “The Coming Anarchy” ili Huntingtonove “The Clash of Civilizations”, koje su nasuprot do tada prihvaćenom narativu optimizma, temeljenoga na znanstveno-tehnološkom napretku i nagloj pobjedi paradigmi “trećeg vala” demokracije, pokazivali njihove proturječnosti. Ovaj puta kritika je dolazila s druge strane svijeta, iz Europe, točnije Francuske. Radilo se o Guillaumeu Fayeu, 49-godišnjem novinaru, komentatoru s doktoratom iz političkih znanosti. Za razliku od Kaplana i Huntingtona, koji su na svoje pozicije došli iz raznih varijanti liberalno- demokratske paradigme, Faye je bio bivši član grupe GRECE poznate po kolokvijalnom nazivu „Europska nova desnica” (Nouvelle Droite) koju je zbog neslaganja s radom i programom napustio 1986.Spomenuta knjiga nosila je naziv “Arheofuturizam” ( L’Archéofuturisme) u kasnijim izdanjima i prijevodima s francuskoga poznatija i kao “Europska vizija postkatastrofičnoga doba” (Archeofuturism: European vision of Post-catastrophic Age) ili “Tehno-znanost i povratak antičkim vrijednostima (L’ Archeofuturisme: Techno-science et retour aux valeurs ancestrales). Ideje izložene u knjizi predstavljaju orginalnu verziju akcelioranizma i tehnološkoga primitivizma; svojevrsnu desnu verziju postmodernizma, koja spaja visoku tehnologiju s tradicionalizmom, arhaičko s tehničkim sofisticizmom. Za jedne oblik tradicionalističke kontrainicijacije, za druge genijalan koncept kako prevladati progresivizam i egalitarizam. Faye je svoje ideje arheofuturizma i konvergecije katastrofe nastavio razvijati u daljnim svojim djelima. Strogo govoreći, rad Guillamea Fayea možemo podijeliti na dvije faze: Prije arheofuturizma i nakon njega.

KRITIKA NOVE DESNICE: NEPROČITANI GRAMSCI

Prvo poglavlje “Arheofuturizma” nosi naziv “Poruka Novoj desnici” u kojoj objašnjava svoje napuštanje iste, i 12-godišnju šutnju.

Prvenstveno, radilo se o padu utjecaja “Nove desnice” u javnom prostoru, kako Francuske, tako i ostatka Europe. Časopisi koji su izdavali, prvenstveno Elements, gubio je sve više na značaju te se sa svojim temama i jezikom zatvarao u sve uži krug čitatelja. Kako u izdavačkom, Nova desnica je postajala sve zatvorenija i marginalnije utjecajna u općenitom društvenom pogledu. Faye navodi primjer sa Nacionalnom frontom (Front national): dok je GRECE sedamdesetih i početkom osamdesetih bila značajna grupa na desnici, Nacionalna fronta na čelu s njihovim predsjednikom Jean- Marieom Le Penom bila je marginalna, uskogrudna, antieuropska i pro-američka stranka. Desetak godina kasnije, mnogi značajni članovi skupine GRECE postajali su članovi ili savjetnici Nacionalne fronte, poput Pierrea Viala i Jean-Yvesa Le Galloua.

Razloge u stagnaciji Nove desnice Faye ne vidi toliko u cenzuri medija i šezdesetosmaša koji su preuzeli značajne poluge vlasti (svaka cenzura je na kraju poticajna) koliko u pogrješnoj strategiji Nove desnice, izboru krivih tema i načinu obraćanja publici. Prije svega navodi metapolitičku strategiju. Faye time misli na Gramscijevu strategiju kulturne hegemonije: “Nismo čitali Gramscija, a i ono što smo čitali nismo dobro razumjeli.” Kulturna hegemonija Gramscija imala je smisla u kontekstu Komunističke partije Italije dvadesetih godina 20. stoljeća. Kako bi uspjela, kulturna strategija mora biti poduprta od strane neke (jake) političke sile. Tu Faye vidi primjer različitih anti-rasističkih, socijalističkih udruga u Francuskoj osamdesetih i devedesetih godina, koji su bili usko povezani sa Socijalističkom partijom, poput SOS racisme. Nova desnica je tako sa svojim isticanjem parole: “sve je kultura” zaboravila da je ta strategija zastarjela stotinjak godina, te je i u otvorenijem političkom sustavu, gdje se svakih par godina održavaju izbori, neodrživa.

Osim strateških pogrješaka, Faye vidi pogrješke i u ideološkim programima i temama. Najveće zamjerke uputio je anti amerikanizmu i podrškama politici “trećega svijeta” pod zastavom borbe protiv globalizacije i unarnog multikulturalizma. „Ne postoji treći svijet kao takav” po Fayeu, ideje trećega svijeta negiraju sukob sjevera s jugom, i vode u agresivne, pro-islamističke stavove. Povezan s time je i koncept etnopluralizma koji je po Fayeu, obrnuta verzija multikulturalizma. U primjeni će dovesti do tribalizacije i getoizacije društva. Iako je u načelu protiv migracije, etnopluralna paradigma ne sprječava, već ga neutralizira prihvaćanjem postojanja različitih ne-europskih zajednica. Također, ono što je kritizirao bila je politička upotreba paganizma. On danas predstavlja samo folklor, bez ikakve vjere, organizacije bez čega nema ni metapolitičke strategije.

KONVERGENCIJA KATASTROFE

U srži kritike arheofuturizma je današnje stanje kao “konvergencija katastrofe”, ideja da će Europu u razdoblju između 2010- 2020. zahvatiti na više područja, uzrokujući krajnji kolaps. Katastrofa nije isto što i apokalipsa, ni dekadencija kao stanje u kojemu se sada nalazimo. Trivijalizirajući kompleksnu teoriju kaosa matematičara Renea Thoma, Faye ju je primjenjivao na prošle i buduće događaje. Tako je smatrao da veliki događaji izbijaju iznenada, unutar kratkoga roka te imaju katastrofalne posljedice. Najočitiji primjer bio je pad komunizma, koji se zbio u nekoliko godina. Uzroke nadolazeće katastrofe prije svega vidi u sadašnjem metastizirajućem europskom socijalnom sustavu - demografskoj invaziji “juga” na “sjevernu” hemisferu. pogotovo ako se uzmu sukobi na području sjeverne Afrike (puno prije tzv. Arapskoga proljeća i velikoga migrantskog vala), što pridonosi većem ukorjenjivanju radikalnoga islama na području Europe. Uz to, sadašnja kulturna politika europskih zemalja u području obrazovanja stoji s naglaskom na multikulturalizam (multirasizam) kao i vrijednosti sekularnoga republikanizma.

Uz ove političko- demografske probleme, katastrofu vidi i u području ekonomije a prije svega, u području financija predviđa propadanje Francuske na razinu zemlje trećega svijeta. U “Arheofuturizmu” te u “Konvergneciji katastrofe” (La congergence des catastrophes), svojevrsnom nastavku “Arheofuturizma”, piše kako do 2010. godine mora doći do velike svjetske recesije nalik onoj tridesetih godina. Globalizacija, naročito ona ekonomska, mora se sukobiti s univerzalizmom; čisto kao sukob između praktične i teorijske ideje. Dok je univerzalizam kompatibilan s državnom kontrolom gospodarstva i zato je pogodan egalitarizmu; globalizacija je sušta suprotnost, više naklonjena slobodnijem, nereguliranom gospodarstvu te je kompatibilna autarkiji velikih prostora. Upravo zato, autarkija ili poluartarkični blokovi velikih prostora, važna referenca u geopolitičkoj ideji arheofuturizma - eurosibiriji, postaje moguća u trenutku post-katastrofičnog doba, vremenu kada je univerzalističko potrošačko društvo propadnuto. Globalno gospodarstvo je fragilno, jer je bazirano na virtualnoj stvarnosti, svojevrsna “casino“ ekonomija, bez ikakvoga upravljanja.

Pozivajući se na znanstvenike poput Konrada Lorenza i Jeana Rostanda, Fayeova antropologija definira čovjeka kao bolesno biće, koje čak i ne zaslužuje naziv Homo sapiens:čovjek nije mudar, samo je inteligentan”. Naš neokorteks ne funkcionira dobro s ostatkom našega mozga. Također s time u vezi, Faye vidi golemu katastrofu u zagađivanju, pogotovo u vezi koje tehnlogija proizvodi u području zagađivanja okoliša i pojave novih bolesti.

ARHEOFUTURIZAM I VITALISTIČKI KONSTRUKTIVIZAM

Kao protuteže i protuotrov ovoj katastrofi Faye predlaže dvije ideje: vitalistički konstruktivizam i arheofuturizam. Sam ih naziva, pozivajući se ponovno na Renea Thoma, radikalnu misao. Radikalna misao je jedina sposobna suprotstaviti se vladajućoj ideologiji. Ova ideja nije utopijska niti ekstremistička. Ona je revolucionarna i radikalna, jer zadire u sam korijen stvari.

Vitalistički konstruktivizam kao ideja drugo je ime za anti-egalitarizam. Pozivajući se na svog učitelja, talijanskoga pisca Giorgia Locchija, egalitarizam je središnja crta zapadnoga moderniteta. Želimo li izaći iz sadašnjega stanja, moramo se obračunati sa trenutnom situacijom, moramo razmišljati o anti-egalitarizmu. Vitalizam u sintagmi “vitalistički konstruktivizam” označava realizam i organski, ne-materijalistički mentalitet, humanost i autonomnu etiku; konstruktivizam kao povijesnu “volju za moć” i faustovski duh zapada. Trojstvo vitalističkog konstruktivizma: Nietzscheova volja za moć rimskoga poretka i realističke helenističke mudrosti, protiv sadašnje civilizacije koja je produkt moderniteta i egalitarizma.

Arheofuturizam kao strategija, doći će u razdoblju postaktastrofičnoga doba, kada modernističke vrijednosti egalitarizma i individualizma više ne će imati primjenu na društvo. Doba u kojem živimo, doba je interregnuma, vrijeme koje prati kolaps starih i profilaciju novih vrijednosti. Arheofuturizam se sastoji od dvije vrijednosti: Povratku onome prvotnom (arche) i prevrjednovanje suštine futurizma.

Prihvaćanje arhaičkoga u području vrijednosti znači odbacivanje modernističkog progresivizma. Arhaičko ne znači povratak u nazad, niti je oblik tradicionalizma, u smislu prijenosa vrijednosti. Mišljenje kako je modernizam gledanje u budućnost, a arhaičko apelacija u prošlost je pogrješno. Modernitet je sam regresivan, dok je arhaizam futuristički. Arhaičke vrijednosti su biologističke, duhovne i hijerarhijske. Odbacivanjem progresivističkih vrijednosti odbacujemo vjerovanja u egalitarna čuda, a isti se sastoji u optimizmu u beskonačnom rastu.

Faye odbacuje linearno poimanje vremena i smatra kako esencija tehnologije počiva upravo u arhaičkim vrijednostima. Ethos tehnologije i poriv za otkrićem proizlaze iz europske faustovske duše. Dvadeset prvo stoljeće bit će ono u kojem europska civilizacija mora ući u svoju metarmorfozu, ili nestati. Sada ulazimo u četvrto razdoblje europske civilizacije. Prvo je, antičko razdoblje, označavalo fazu rasta, a drugo fazu širenja i pokoravanja svijeta. Upravo u trećem razdoblju došlo je do otvaranja zapada svijetu, zbog njegove prometejske tragične duše što je ujedno bilo i uzrokom njezina pada. Faye predlaže cikličko, sferično promatranje vremena, Nietzscheov “vječni povratak istome” te povratak mitu. Poput biljarske kugle koja se obija i vraća natrag, tako se i povijest vraća, ne u isto, već identično stanje. Nasuprot abrahamskim religijama, ova pozicija drži da sudbina i čudo nisu nadmoćni snazi ljudske volje. “Poput Ahileja, europski čovjek ne kleči pred bogovima, već čvrsto stoji ispred njih”. Suština futurizma sastoji se u planiranju i zapravo otkrivanju budućnosti.

Arheofuturistička sinteza arhaičkih i futurističkih elemenata je mješavina apolonskih i dionizijskih vrijednosti. On se može sažeti u tri točke:
1. Tehnologija i znanost nisu proizašle iz egalitarističkih principa i vrijednosti, već iz etnokulturnoga naslijeđa antičke Europe. Faye duhovito primjećuje da Francuskoj revoluciji nisu bili potrebni znanstvenici, osim u onoj mjeri kada su trebali unaprijediti giljotinu.
2. Arheofuturizam mijenja svjetonazor; budućnost se sastoji ne u povratku folkloru i povijesnom sjećanju, već u njenoj metarmorfozi.
3. Arheofuturizam kao povratak redu, poretku.

KOLONIZACIJA EUROPE I PERSPEKTIVE EUROSIBIRIJE

Etničko pitanje, uz ono ekološko, postat će jednim od najvažnijih u 21. stoljeću. Promjene koje su se dogodile osamdesetih godina, prije svega s masivnom imigracijom iz područja Afrike, promijenile su globalnu paradigmu sukoba zapad/istok i stvorili novu paradigmu sjevera protiv juga, koja postaje sve jače izražena. Prihvaćanje masovne migracije u zapadnom svijetu nije posljedica samo humanitarističke etike, već i zapadnjačkoga ernomazohizma (mržnje prema svojoj etničkoj skupini) i ksenofilije (slijepe ljubavi prema svemu stranome). Guillaume Faye smatra da nije problem samo islamizam - razne inačice radikalnog islama, već islam sam. On zbog svoje prirode, svojih temeljnih postavki ne može supostojati u stranom mu civilizacijskome krugu. Etničko pitanje, koje razmatra u svojim kasnijim knjigama “Kolonizacija Europe” ( La Colonisation de l’Europe: discours vrai sur l’immigration et l’Islam ) i “Razumjeti Islam” (Comprendre l'islam), mnogo prije početka velike migranstske krize, tvrdi da se ne radi o krizi već invaziji, nalik onoj u razdoblju od 5. do 8. stoljeća. No za razliku od te migracije, kada su na Rimsko carstvo navaljivali Goti, radilo se o plemenima istoga civilizacijskog podrijetla - indeouropskoga. Zanimljivo je ovdje Fayeovo gledište na naciju i rasu. Nacija kao što joj ime govori, označava zajedničko podrijetlo. Nacija ne obuhvaća tako jezik, ili barem nije nužno. Ona obuhvaća rasu. Ali rasa tu nije shvaćena samo kao antropološka oznaka, već prije svega - kao mentalitet.

Faye predlaže geopolitički koncept “Eurosibirije” kao odgovor sjeverne hemisfere na najezdu sa juga. Eurosibirija kao imperij od Atlantskoga do Tihoga oceana. U takvom području mogle bi se provesti arheofuturističke ideje, a gospodarstvo bi se temeljilo na koncepciji autarkije velih prostora. Po Fayeu, prepreka ujedinjenju su uskogrudni, “mali” nacionalizmi. Ipak, predviđa princip “separacije” gdje bi svatko imao svoje mjesto u odnosu prema susjedima.

 

O autoru