Zoolatrija

Prema definiciji na mrežnim stranicama Hrvatske enciklopedije, zoolatrija je kult životinje vezan uz štovanje plodnosti i poljoprivrednih božanstava u arhaičnim religijama. No, danas u 21. stoljeću svjedočimo preporodu zoolatrije na velika vrata i to kao dijelom suvremene običajne kulture smrti. Ne pišem ovo kao mrzitelj životinja već kao ljubitelj i štovatelj svega stvorenoga, ali prije svega čovjeka.

Mora nam biti jasno da postoji sve jače stremljenje društva ka izjednačavanju ljudskoga i životinjskoga života, počevši od „zelenih” radikala, boraca za prava životinja čija agenda nije više samo dio njihovoga uskog kruga već se prelijeva u svakodnevne polemike i rasprave. Prošloga prosinca i siječnja u medijima i javnosti definitivno dominira tema bacanja petardi i korištenja pirotehničkih sredstava kao uzroka strahu kod kućnih ljubimaca. U medijima se zazivaju zabrane, proklinju se djeca i njihovi roditelji. Postavlja se pitanje je li bacanje petardi vrijedno života jednog psa. Je, vrijedno je! Pirotehnika je posao u Hrvatskoj koji donosi zaradu i kruh obiteljima, a bacanje petardi je postalo običaj koji uveseljava ljude, a prije svega djecu. Ako me pitate je li privređivanje u obiteljskom poslu vrijedno života jedne životinje uvijek ću reći da jest. No, bacanje petardi nije jedina meta modernih zoolatrista. Smetaju im lov, konzumacija životinjskog mesa, nošenje krzna, uzgoj stoke. Ukratko, sve što je prirodno popratilo razvoj civilizacije.

Koliko je daleko otišao prijezir prema ljudskome životu spram životinje, uvjerio sam se kada sam čitao vijest kako je u borbi u areni poginuo Ivan Fandino Barros, španjolski matador. Uz svo dužno poštovanje prema pokojniku, ta vijest mi ne bi bila zanimljiva, međutim zbog viđenih reakcija morao sam nešto napisati o ovome. Dakle, vijest sam vidio na facebookovim stranicama BBC News-a, Daily Maila, Večernjeg lista i Slobodne Dalmacije. Iako su je prenijeli svi veliki mediji, komentari koji sam pročitao na navedenim facebookovim stranicama bili su sasvim dovoljni. Između tisuća komentara i reakcija, rijetki su bili koji su žalili čovjeka i njegovu preranu smrt. Iako facebook komentari nisu relevantna metoda kojom se utvrđuje javno mnijenje, nisu niti za odbaciti obzirom da se radi o vodećim javnim medijima, a ne o stranicama koje okupljaju ekstremiste i pokrete za zaštitu okoliša i životinja. Zaprepastilo me što među tisućama ljudi koji su ostavili svoje mišljenje nisu prevladali izrazi sažaljenja, već gađenja pokojnika i glorificiranja njegove smrti kao rezultata božanske pravde koja ga je pogodila još za života. Nije se tu radilo o stranicama i medijima koji okupljaju ekstremne pobornike zaštite okoliša i životinja već prosječne čitatelje navedenih medija; susjede, prolaznike, ljude koje u društvenom ili poslovnom životu redovito susrećemo.

Ivan je bio matador. To se nekome može sviđati ili ne sviđati, no to je samo jedan segment njegova života jer bio je otac, suprug, sin, poslodavac i još mnogo toga. Isto tako, to je tradicija jednog naroda. Možda je bio loš, a možda i dobar čovjek, to je nebitno. Bitno je za moju poantu da je mnoštvo ljudi iz svih krajeva svijeta, pa tako i iz moga grada i domovine sposobno likovati nad smrću ljudskoga bića koji je radio posao koji se njima ne sviđa, tisuće kilometara daleko od njih. Koliko su ideologije koje negiraju vrijednost ljudskoga života ostavile traga na današnji svijet vidimo upravo u ovome primjeru. Sjećamo se svi gorile Harambea i žalopojke nad njegovom smrću uz poklike kako je trebalo snajperom dokrajčiti dijete, a ne životinju. Štoviše, Harambe je kao meme otišao u vječnost. Takve komentare slavlja nad smrću čitamo ako neki lovac doživi nezgodu, ako netko napadne osobu koja voli nositi krzno itd. Naposljetku, nisu od mržnje zelenih radikala izuzete ni države i nacije, pa su se na meti našli Japanci koji ponovno kreću u lov na kitove. Nisu izuzete ni dobne skupine pa je lavina negativnih komentara bila sasuta prema splitskoj djeci u incidentu s patkama i ježevima.

Svakim desetljećem u 21. stoljeću svjedočimo kako misao svetog Ivana Pavla II o kulturi smrti koja je preuzela zapadnu civilizaciju nije neko praznovjerno predviđanje već se duboko uvukla u svijest našega društva koje plače nad svakim mogućim živim stvorenjem, počevši od stabla u Amazoni do psa lutalice, a smrt čovjeka je dobrodošla, bilo odrasle i definirane osobe koja se ne sviđa ekstremističkoj SJW populaciji, starca koji se ne može brinuti o sebi, ili djeteta u utrobi majke. U tim svjetskim trendovima kulta životinje i idolopoklonstva ne zaostaje ni naš mali kutak svemira. Jeste li znali da je hrvatski zakonodavac u sklopu zaštite prirode zabranio uzimanje jaja u divljini? Dakle, hrvatski zakonodavac životom smatra jaje ptice izlegnuto u šumi, ali ljudski fetus nema takvu zaštitu od strane države sve do osmoga tjedna od začeća. Naravno da društvo s ovako postavljenim vrijednostima ne može ništa drugo doli umirati i stagnirati.

U ovome kratkom osvrtu nisam komentirao zlostavljače životinja jer njihova odurna dijela o njima govore dovoljno. Iako misle da su drugačiji od njih, da su na suprotnom polu morala, zeleni ekstremisti su tek jedna strana iste medalje. Zlodjela zlostavljača proizlaze iz otuđenosti od čovjeka i od Boga, baš kao što ideologija zelenih počiva na istoj otuđenosti od Boga i čovjeka, no ne manifestira se kroz zločin već kroz iskrivljen pogled na svijet u kojem ljudsko biće vrijedi manje od životinje. U redoslijedu stvaranja čovjek je postavljen kao gospodar prirode, ne kao uništavač, ali nije postavljen ni kao sluga. Ne možeš za sebe tvrditi da si čovjekoljubiv dok vršiš politički pritisak za zabranu uzgoja životinja radi hrane i odjeće, iako nečija životna egzistencija ovisi o tome. Ne možeš biti moralno superioran ako želiš ubiti zlostavljača životinja, i likuješ nad njegovom smrću jer on je naposljetku ranjeno ljudsko biće koje sigurno neće prestati sa svojim zlodjelima ako iskusi mržnju od brata čovjeka. Ne možeš tvrditi da je korištenje životinja za hranu, odjeću i rad zlostavljanje, te istovremeno smatrati sebe čovjekom širokih pogleda, a cijeli život si proveo u betonskoj džungli i jedini konkretni kontakt sa životinjama su ti golubovi s pločnika. Ne možeš reći za sebe da si dobar čovjek ako želiš smrt nekome bilo farmeru, bilo lovcu ili nekom stvarnom mrzitelju životinja. Jedino što možeš reći jest da si dobar čovjek za pojmove našega postmodernog doba, koje unatoč svoj progresivističkoj retorici zapravo nastoji vratiti u doba zoolatrije i totemizma.

O autoru
Evan MacIan