Autor: Marko Paradžik, mag. iur.[1]

Autorica knjige u prikazu je novinarka, publicistkinja, scenaristkinja i redateljica Višnja Starešina, rođena 1960. godine u Zorkovcu, u općini Ozalj. Godine 1983. diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Od 1984. do 2004. godine radila je kao novinarka i urednica u Večernjem listu. U vrijeme rata u Hrvatskoj i BiH kao diplomatska dopisnica Večernjega lista pratila je međunarodne mirovne pregovore za bivšu Jugoslaviju, od 1994. do 1997. Bila je stalna dopisnica Večernjeg lista pri UN-u u Ženevi, gdje je tada bilo sjedište međunarodne mirovne konferencije za bivšu Jugoslaviju. Od 1996. do 2002. posebna je izvjestiteljica Večernjega lista iz Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu. Godine 2012. radila je u Uredu za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugoga svjetskoga rata. Danas djeluje kao samostalna novinarka, piše redovite političke kolumne za poslovni tjednik Lider i Slobodnu Dalmaciju.  Uz knjigu koja se prikazuje u ovom radu napisala je Vježbe u laboratoriju Balkan (2004.), naklada Ljevak; 1991. − 1995. Haaška formula (2005.), naklada Stih; EU u 100 koraka (2013.), naklada Ljevak. Snimila je tri dokumentarna filma: Treći pohod (2008.), Zaustavljeni glas (2010.), Neprijatelj naroda (2015.).[2]

Knjiga na više od 300 stranica teksta ima uz uvod i epilog sveukupno 11 poglavlja: 1. Haška pravda: lice i naličje, 2. Sud i službe, 3. Vukovar: slučaj koji se nije smio riješiti, 4. Istragom protiv istrage – Lašavanska dolina i sjeverna Hercegovina, 5. Kako je odgovornost za srpske logore skrenuta u slijepu ulicu, 6. Posljednja uloga Slobodana Miloševića: Preko Haaga u mit, 7. Vukovarska travestija, 8. Srebrenički genocid na KOS-ovoj adresi, 9. Učitelji i učenici – čuvari tekovina revolucije, 10. Hrvati pred sudom, 11. Hrvatska šestorka u Haagu. Knjiga je nastala na temelju iskustva praćenja procesa u Haaškom sudu i istraživačkoga rada te je prvi put predstavljena javnosti 11. prosinca 2017. godine u potpuno ispunjenoj velikoj dvorani Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta. Stil pisanja je publicistički, no iza takvoga načina pisanja koje čini tekst čitljivim najširim krugovima čitatelja vidljiva je visoka razina stručnosti i razumijevanja procesa u Haaškom sudu.

U uvodu knjige može se odmah uočiti osnovna teza da su procesi na Haaškom sudu pravde kompromitirani snažnim djelovanjem pripadnika Kontra-obavještajne službe JNA i pristranošću sudaca i tužiteljstva koji su u provođenju procesa izravno surađivali s pripadnicima Kontra-obavještajne službe JNA. U prvom i drugom poglavlju knjige izravno se opisuje samo stanje suda na kraju njegova postojanja i ističe se ime i osoba Australca Grahma Blewita kao bitne osobe u procesu protiv Hrvata. U kasnijem desetom poglavlju (potpoglavlja pod nazivom Blewitov lov na naciste na poticaj aktivista Komunističke partije, Montirani proces hrvatskoj šestorki u Australiji) bit će razjašnjenija biografska pozadina toga tužitelja kao osobe koja je sudjelovala u procesima protiv emigracije Hrvata u Australiji koji su djelovanjem UDBA-e (Uprava državne bezbednosti − civilna obavještajna služba/tajna policija) nevini osuđeni da bi nakon izdržavanja kazne bili otpušteni zbog lažnoga iskaza ključnoga svjedoka Vice Vrirkeza (agent UDBA-e Vitomir Misimović, Srbin iz Bosanske Gradiške). Spomenuta simbolika naziva procesa očito prati glavnoga sudionika iz toga procesa kao tužitelja u Haagu. Odmah se u drugom poglavlju, to jest potpoglavlju drugoga poglavlja pod nazivom Dva kosovca s klupe javlja prisutnost pripadnika Kontra-obavještajne službe JNA: suradnik Slobodan Lazarević i bivši oficir KOS-a, major Mustafa Čandić, i to u ulozi svjedoka?! Upravo je zamjena procesnih uloga uloga svjedoka umjesto uloge optuženika, jedan od glavnih modusa operandi utjecaja KOS-a na procese u Haaškom sudu i lajt-motiv koji će se javljati i kroz ostala poglavlja knjige. U trećem se poglavlju proziva Haaški sud za neprocesuiranje slučaja Vukovar i izravno se otkriva kontrola cijeloga procesa od vrha KOS-a,  zbog čega i nije došlo do procesuiranja pripadnika vojno-obavještajnoga vrha. Osim toga, u petom, šestom, sedmom i osmom poglavlju knjige se kao razlog neprocesuiranja srpskih pripadnika vojno-obavještajne službe uzima i njihovo vješto prebacivanje isključive odgovornosti na četničke paravojne  organizacije, pripadnike civilne vlasti i in ultima linea na pripadnike UDBA-e jer je po prirodi stvari ipak vojno-obavještajna služba moćnija od civilne obavještajne službe. Potrebno je istaknuti sjajnu autoričinu komparativnu analizu dvaju tragičnih povijesnih događaja, Vukovara i Srebrenice, gdje je jasno vidljiv isti autorski potpis KOS-a. Sama povijesna dekonstrukcija KOS-a kao moćne vojno-obavještajne službe opisana je u devetom poglavlju. Bitno je znati da se ne radi ni o kakvim teorijama zavjere ili mitologizaciji jedne organizacije, već da je riječ o organizaciji koja je u povijesti aktivno djelovala i čiji su pripadnici još danas živi i aktivni. U tom je poglavlju posebno zanimljivo potpoglavlje Suradnik Šibenik i prilog dokumentacije vezane uz hrvatskoga pripadnika KOS-a kodnoga imena gdje se opisuje modus operandi suradnika KOS-a. Pitanje koje se samo od sebe nameće hrvatskom čitatelju jest: mi znamo, većinom zahvaljujući medijima, tko su bili hrvatski suradnici UDBA-e, no uopće ne znamo tko su hrvatski pripadnici KOS-a niti se o tome govori u medijima i našoj javnost − zašto?

Višnja Starešina u četvrtom se poglavlju pokazala kao dobar poznavatelj bošnjačke politike i zločina u Bosni i Hercegovini, što nimalo ne čudi s obzirom na razotkrivanje zločina mudžahedina u dokumentarnom film Treći pohod čiji su se dijelovi prikazali na spomenutom predstavljanju knjige. Paradoks je da su i oni poput KOS-ovaca sudjelovali u ulozi svjedoka. To se poglavlje dobro nastavlja na posljednje poglavlje vezano uz aktualnu presudu hrvatskoj šestorki i sve njezine negativne implikacije za budućnost opstanka Hrvata u BiH. Demonstrativno samoubojstvo Slobodana Praljka bilo je jedini mogući odgovor njegove osobe, slično kao samoubojstvo Zvonka Bušića ili heroja drugih nacija kao što su samoubojstvo Yukio Mishime i Dominique Vennera. Istinitost narodne izreke „pomozi sirotom na svoju sramotu“ dobro se očituje u činjenici da su Hrvati vojno i civilno pomogli Bošnjacima u obrani od srbijanske agresije.[3] Taj politički cilj Alije Izetbegovića danas se dobro očituje u politici njegovoga nasljednika Bakira Izetbegovića te konačno u epilogu ove knjige: „U promijenjenim geopolitičkim odnosima, s novim odnosom snaga, u kojem Rusija, na strani Srba, i SAD ulaze u gotovo hladnoratovski sukob u BiH, mač kaznenoga progona i dalje visi nad glavama pobjednika iz 1995. godine. Ovoga puta na sudovima u BiH. Takav bi rasplet bio drag ne samo srpskoj strani poduprtoj Vladimirom Putinom već i bošnjačkoj strani poduprtoj turskim liderom Recepom Tayyipom Erodğanom, koji posve ozbiljno govori kako mu je pred smrt bivši muslimansko-bošnjački lider Alija Izetbegović ostavio Bosnu i Hercegovinu u amanet. Hrvatska i SAD ponovno su upućeni na obnovu staroga savezništva. I ono se obnavlja. Podsjetio je na to i američki ministar obrane James Mattis ugostivši u srpnju 2017. u Pentagonu hrvatskoga kolegu Damira Krstičevića.“

            Višnja Starešina je ne samo ovom knjigom već i svojim cjelokupnim djelovanjem, zadužila hrvatsku inteligenciju, posebice onu koja će se baviti suvremenom povijesti i politikom Hrvatske. Ova se knjiga svakako preporučuje mladim ljudima i studentima koji su zainteresirani raditi na opstanku hrvatske države, naroda i kulture jer bliska prošlost uvjetuje blisku budućnost.

[1] Marko Paradžik, mag. iur., Dom hrvatskih veterana, Park Stara Trešnjevka 4, Zagreb, theodorospara@gmail.com

[2] http://www.imdb.com/name/nm4197736/, pristupljeno 1. 3. 2018.

[3] Brojna dokumentacija i argumentacija koja upućuje na tu činjenicu, no ne spominje se u ovoj knjizi zbog opsega i same teme knjige Višnje Starešine sjajno je obrađena u knjizi Josipa Jurčevića, Odnos Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini 1990. − 1995.