O selu

Zadnjim valom iseljavanja koji je udario našu zemlju demografski je najteže pogođeno naše hrvatsko selo. Cijela jedna ruralna Hrvatska, bez obzira radilo se o surovom zabiokovskom i dinarskom kamenjaru ili slavonskoj ravnici, nestaje u nepovrat. Gradovi, bilo hrvatski, irski ili njemački, nude puno više nego hrvatsko selo. Nažalost, sela su opustjela zbog jedne loše politike koja se vodi prema stanovnicima i mještanima, a koju su oni sami prihvatili kao pozitivnu. Uz tu politiku postoji i medijska slika koja selo prikazuje kao nešto neprilično i nedostojno mladih. Ovim putem želim pisati mladima koji su odrasli u gradu, a posjeduju u nekom skrovitom kutku Lijepe Naše neku naslijeđenu djedovinu.

Osobno pripadam tom najvećem dijelu hrvatskoga stanovništva koje je rođeno i odraslo u urbanim centrima ali ima seosko podrijetlo uz koje sam još uvijek, zahvaljujući roditeljima, čvrsto vezan. Iako sam kao dijete odlazak na selo vezao samo uz nogomet na livadama i igrama skrivača, sazrijevajući sam doživio jednu vrijednosnu i duhovnu dimenziju koju svaki pojedinac zasigurno može naći u mjestu podrijetla svojih predaka.

Selo sam, osobno, počeo doživljavati kao točku dodira sa iskonom i sa predačkim vrijednostima koje smo svojim nemarom oskvrnuli, iako one žive još u nama, pa i onom najvećem lijevom liberalu, jer kako čovjek naslijeđuje fizičke karakteristike predaka naslijeđuje i one duhovne. Moji razlozi za odlazak na selo kriju se u retcima velikoga Jüngera: "I dok smo tako s naših visina promatrali sva ta mjesta koja je čovjek sebi sagradio radi zaštite, užitka, prehrane i stanovanja, pred našim bi se okom sva ta vremena stopila u jedno. I kao iz otvorenih grobova nevidljivo bi izlazili mrtvi. Oni su nam uvijek u blizini kad god nam pogled s ljubavlju počiva na zemlji obrađivanoj od davnina, i kao što njihova baština živi u kamenu i brazdama oranica, tako i njihov predački duh stoluje u polju i na njivi."

Osjećaj obrađivanja zemlje za koju znaš da su je obrađivali tvoji izravni pretci unatrag par stoljeća, nije samo fizička relaksacija, hobi ili vrtlarstvo već nešto što graniči s duhovnim iskustvom. Uvjeren sam da je Ernst Jünger, mislio upravo na to kada je napisao navedeni tekst u svome alegorijskom romanu „Na mramornim liticama“. Odlazak na misu u crkvu za koju znaš da su ju tvoji pretci pohodili otkada je izgrađena isto tako ne predstavlja uobičajen odlazak na misu. Mjesta kao što su njive, oranice, vinogradi, seoska župna crkva su mjesta susreta s pretcima, mjesta razgovora s njima i podsjećanja na neka puno teža vremena.

Sjetite se žrtve koju su bili kadri podnijeti za potomstvo, od cjelodnevnoga rada u polju ili lutanjem po gradilištima i industrijskim pogonima širom svijeta. Osluhnite malo bolje kada prolazite poljem u sumrak i čut ćete njihov savjet i bezvremensku mudrost koja nije nastala na velikim katedrama, ali je preživjela ispit koji je zub vremena stavio pred njih što mnoge velike ideje, ideologije i politike neće moći. Kad god sam na selu volim razmišljati o minulim vremenima, o pretcima za koje znam i o onima bezimenim kojih se više nitko ne sjeća, osim možda nekih vremešnih župnih knjiga. Priroda, čist zrak i fizički rad najbolji su lijek od posla i modernih vremena. Istini za volju, i sam već dugo razmišljam da si jednoga dana stvorim mogućnosti za preseljenje iz grada u mjesto moga oca i moga djeda. Zasad su mi u sigurnom planu česti odlasci i njegovanje baštine i to preporučam svima, da obzirom na mogućnosti odlaze u stari kraj i pokušaju otkriti iskon u svome selu i prepoznati sebe kao glas toga iskona koji odjekuje i u ovim čudnim vremenima. Nebitno je je li to hiža u Hrvatskom zagorju, imanje u Slavoniji i Baranji, ili kuća u sivilu krša Dalmacije i Herceg-Bosne i zelenilu Like - to je počelo Vašega života, tu su se rodili oni koji su Vam omogućili studije i život u gradu. Postoji jedan dug prema tom našem počelu. Hoćete li se odužiti ovisi o vama, a iako vjerovnici toga duga nisu s nama, oni vide sve. Ne će Vam prigovoriti ako zaboravite njihovu ostavštinu jer Vas vole, ali znat će cijeniti ako shvatite vrijednost njihovoga vremena provedenoga na ovoj zemlji koje je bilo usmjereno prema Vama i Vašem životu. Isto tako je naš život usmjeren dobrobiti budućih generacija, jer naš vlastiti ovozemaljski život je dar naših roditelja našoj djeci.

Hrvatska treba jako i snažno selo, a svatko od nas kao pojedinac ovoga društva treba snažno sidrište i utočište. Selo ima tu snagu i ono danas može biti točka sa koje možemo promatrati svijet i spoznavati ga. Ono uopće ne treba biti zid između svijeta i vlastitih stanovnika kao što je nekoć bilo, uzevši posebice u obzir današnju tehnologiju i mobilnost.

Obnova se jednim dijelom krije na selu s kojim sam počeo ovu temu. Nije slučajnost da su veliki umovi tradicionalne misli voljeli selo. Russell Kirk je mogao birati bilo koji sveučilišni grad ili metropolu SAD-a za život, ali je odabrao Mecostu u Michiganu, mjesto s nekoliko stotina stanovnika iz kojega je potekla njegova obitelj, a iz kojega je on sa svojim djelovanjem bez današnje tehnologije promijenio krajobraz zapadne konzervativne misli. Scruton je odabrao englesko ladanje na kojemu organizira simulirani lov na lisice i bavi se proizvodnjom hrane na  način na koji su to radili stari Englezi. Još je jedan veliki Englez volio selo, a kojega autor ovoga teksta, mnogi članovi Obnove te mnogi konzervativni mislioci predstavljaju kao svoj uzor: profesor J. R. R. Tolkien, otac svih hobita. Naš don Mihovil Pavlinović nije odabrao Split kao grad iz kojega će osvješćivati Hrvate Dalmacije, niti je odabrao Zagreb ili Beč kao gradove u kojima će pisati o potrebi ujedinjenja hrvatskih zemalja, već Podgoru, iz koje je najčešće putovao u Makarsku, Imotski, Metković i Vrgorac.

Zamislite krajobraz hrvatske kulture bez slikara, kipara, pisaca i pjesnika koji su izrasli iz sela. Zamislite hrvatsku političku misao bez njenih seoskih sinova poput Starčevića i Radića. Zamislite hrvatsku vojnu povijest bez bezimenih seljačkih sinova koji su se za Hrvatsku borili diljem Europe pa i u Domovinskom ratu. Svi segmenti naše prošlosti bez sela bili bi pustinja, i to je ono što će ostati od Hrvatske jer ako umru sela samo je pitanje vremena kada će umrijeti i gradovi. Naposljetku, nije cilj sve one koji ovo čitaju nagovoriti da se vrate na selo ali nemojte ga zaboraviti, posjetite ga vikendom i većim blagdanom. Pokažite svojoj djeci da postoji svijet izvan gužve grada, izvan centara i prometnih ulica. Pokažite im kako uzgojiti nešto i koliko je truda potrebno za to. Pokažite im da će uvijek postojati mjesto koje su nam naši stari stvorili za sigurnost i za spas, od svih bolesti modernoga života.

O autoru
Evan MacIan