Istina kao vrhovno načelo povijesti kao znanosti i distinkcija od kolektivnog pamćenja

U današnjem još uvijek (post)modernističkom razdoblju, koje je na svom izmaku, sekularizam i racionalizam te naivni scijentizam uzdižu na pijedestal znanost kao nešto što je  suprotstavljeno religiji. Pritom scijentisti zanemaruju u takvom načinu razmišljanja da je načelo istine zapravo načelo usvojeno kao najviša vrijednost iz kršćanske metafizike („Ja sam put, istina i život”; Isus Krist utjelovljuje istinu i njegovo kazivanje je istinito). Koliko je snažno to načelo inkorporirano u naš način mišljenja, možda bolje od znanosti oslikava pravni sustav gdje je načelo istinitosti propisano u parničnom i kaznenom postupku kao načelo kojime se mora voditi sud. Ukoliko presuda u svom činjeničnom supstratu nema kvalitetu istinitosti onda je nevaljana, i načelo pravednosti time biva povrijeđeno. Sudac mora jednako kao povjesničar utvrditi u dokaznom postupku koje su se činjenice zbilja dogodile.

Prije nego što razmotrimo načelo istinitosti u povijesti kao znanosti i kolektivnom pamćenju, možemo se upitati što je to zapravo istina? Ako pođemo od vrlo stare Aristotelove korespondencijske teorije onda bi mogli reći ukratko da je istina ono što se iz zbilje podudara s umom. Međutim, ako napravimo veliki skok do 20. stoljeća onda paradoksalno njemački mislioc Martin Heidegger, reflektirajući se baš na antičko poimanje istine (grč. ἀλήθεια- aletheia) daje temelj za zbrku koju će spretno izgraditi francuski postmodernisti: Jean-François Lyotard, Jean Baudrillard i Paul-Michel Foucault. Heidegger istinu doživljava kao istovremeno otkrivanje i sakrivanje onoga što jest, bitka. Njemački jezik bogat kalkovima za slaganje neologizama kao što su tubitak (Dasein) što je zapravo sinonim za čovjeka ili bitak-u-svijetu, dovodi do do spoznaje da je jezik kuća bitka, dok je tubitak pastir bitka. Njegov učenik Hans-Georg Gadamer utemeljuje filozofsku hermeneutiku i tu dolazimo do problematike interpretacije. Činjenica se može različito interpetirati i tako se može doći do različitih istina, na što primjerice utječu i predrasude promatrača, pozitivne ili negativne, u donosu na promatrano. Naime, Heidegger u svom djelu Bitak i vrijeme uz ontološku i antropološku, vrši i epistemiološku revoluciju jer osim što tvrdi da nema odnosa subjekta i objekta, već i subjekt nužno doživljava objekt na način da je subjekt uronjen u objekt i pod utjecajem objekta u spoznaji. Subjekt istovremeno utječe na spoznavanje objekta to jest i na sam objekt koji se tim spoznavanjem mijenja. Proučavanje elektrona će pokazati koliko je radikalno točna postavka da promatrano ovisi o onome tko promatra, iako je potreban oprez u usporedbi promatranja čovjeka/društva i promatranja prirode: vrlo lako dođe do disanalogije pošto čovjek je dio prirode, no i neovisan od nje po slobodnoj volji. Spomenuti francuski postmodernisti zapravo radikaliziraju rašomonsko načelo i usvajuju kao aksiom ideju, da istina ima uvijek više što je slično nečemu, na što je već upućivao Nietzsche u djelu S onu stranu dobra i zla. On je tvrdio da od više istina treba uzeti samo onu koja služi životu, i također je smatrao da je kršćanstvo svojom ljubavlju prema istini uništilo samo sebe, jer su ljudi u potrazi za istinom otkrili da je kršćanstvo lažna religija izmišljena od čovjeka. Takvu dogmu moderne označio je ispravno papa emeritus Benedikt XVI. kao diktaturu relativizma.

U povijesti kao znanosti neprihvatljvo je stajalište pluralizma istine, u smislu dijametralno različitih istina. Svako odstupanje od načela monizma istine zapravo briše razliku između povijesti kao znanosti i kolektivnog sjećanja.  Zdravorazumski i iskustveno znamo da se može dogoditi samo jedan događaj, i ako zanemarimo mogućnost različitih subjektivnih doživljaja na način da definiramo podudarnost kao niz subjektivnosti, kao objektivnost. Premda zanimljivo je i pitanje cjelovitosti istine: ako znamo samo dio istine o određenom povijesnom događaju, ima li ta spoznaja o povijesti pravu kvalitetu istine?  Kolektivno sjećanje isto pohranjuje istinu, ali selektivno, i funkcionira na razini simbola više nego na razini činjenica. Povijest kao prava znanost želi čistu istinu bez obzira na posljedice, dok kolektivno sjećanje izvlači iz događaja određenu apstrakciju koja ima društvenu funkciju (integracija, izraz društva prema nekom društvenom fenomenu ili nekom drugom društvu, moral društva). Povijesti kao znanosti je bitan svaki detalj istine, dok je kolektivnom sjećanju bitan samo onaj općeniti dio koji se može ugraditi u jezgru simbola. Primjerice povijesnoj znanosti je bitno u izučavanje bana Josipa Jelačića, je li pisao poeziju na njemačkom jeziku, kakav je bio njegov odnos prema Bachovom apsolutizmu itd... Kolektivnom je pak pamćenju navedno nebitno, njemu je u fokusu osoba bana Josipa Jelačića kao simbol ujedinjene Hrvatske, što izvire iz stvarne povijesne činjenice da su se pod njegovom banskom vlašću našle sve hrvatske zemlje, te i borbe protiv neprijatelja što je utjelovljenje dobilo u mitu o usmjerenosti kipa na glavnome trgu Hrvatske i budnici «Ustani bane, Hrvatska te zove, zove...». Znanost može za razliku od kolektivnog sjećanja biti i destruktivna, pa u proučavanju određene povijesne osobe bez pristranosti tražiti samo činjenice bez nekog posebnog vrjednovanja čine li one tu osobu pozitivnom ili negativnom za jedno društvo. Kolektivnom pamćenju Hrvata bitan je dr. Franjo Tuđman samo kao utemeljitelj države Hrvata, sve ostalo je sporedno. Na neki način njegova osoba postaje simbol hrvatske državnosti u kolektivnom pamćenju i tako transcendira samog sebe, to jest kolektivno pamćenje ga lišava svega onoga što je bilo kod njega kao osobe loše, i ljudsko. Zbiva se proces sličan apoteozi svetaca ili nekih pretkršćanskih bogova. Taj je proces stvaranja kolektivnog pamćenja dobro opisao Mirecaea Eliade na primjeru policijskog izvješća samoubojstva jednog mladog čovjeka iz rumunjskog sela zbog prekida zaruka što je bilo faktično stanje, dok je selo u kojem je živio od tog faktičnog stanja napravilo sjećanje to jest mit u kojem su zle vile tog mladog čovjeka zavele i prevarile ga da se baci sa stijene. 

Za kolektivno pamćenje bitan je mit, za povijesnu znanost bitna je istina, no ne kazuje li mit samo jedan drugi vid istine? U tom pitanju mora se naglasiti da se u tom kontekstu mit ne poima pejorativno kao u današanjem kolokvijalnom govoru, već više u svom etimološkom značenju u kojem ono ima značenje priče u kolektivnom pamćenju. Znanost u svom dekonstruktivističkom pozitivizmu može doći, i dolazi, u direktnu konfrontaciju s takvim pojmom mita.

Jan Asmann u eseju Kultura sjećanja razlikuje prirodno i umjetno (mnemotehničko) pamćenje, te iz umjetnog izvodi kulturu sjećanja čiji su temeljni modaliteti jezik, vrijeme i dokazi i odmah na početku dovodi sve u vezu s etnosom. Dobar dio svog eseja bazira na razmišljanju francuskog sociologa  Mauricea Halbwachsa (Bergsonovog učenika) koji razlikuje individualno i kolektivno pamćenje. Maurice čini se dobro razumije način funkcioniranja pamćenja pa ga veže za modalitete osoba, događaje, grupe, rekonstrukciju i ponajviše mjesta o čemu je napisao knjigu Legendarne topografije Evanđelja u Svetoj zemlji. Praktičnost tog razumijevanja pamćenja možemo uočiti na primjeru popularnog kliničkog psihologa Jordan Petersona kada kroz priču Disneyjevih crtića predaje psihologiju pa veže različite psihološke teorije za konkretne dijelove priče – likovi, mjesta, događanja. Sakralnost mjesta bolje od njega razumije spomenuti Eliadea, jer Maurice po svemu sudeći pristupa pozitivistički i racionalistički. U tom kontekstu je nemoguće shvatiti bit sakralnosti kao što nije moguće shvatiti svojstvo tekuće vode bez da se u nju bude uronjen. Kolektivno pamćenje dosta je blisko pojmu kolektivne svijesti, za koju Maurice smatra da postoji do te mjere da ono oblikuje individualno pamćenje. Sve to podsjeća na Jungov pojam kolektivnog nesvjesnog, što Jan oštro demantira u eseju, no ne previše uvjerljivo, posebice ako se uzme u obzir da je Maurice bio Jungov suvremenik. Maurice kolektivno pamćenje razlikuje od povijesti  u sljedećim dihotomijama: subjektivno - objektivno, sjećanje - činjenice, raznolikost sjećanja – jedna povijest, konkretno – apstraktno, tekuće – čvrsto, tradicionalno – znanstveno, cikličko - linearno… Temeljni oblici kolektivnog sjećanja za Mauricea su komunikacijsko i kulturno sjećanje. Kulturno sjećanje po njemu ima temelje u mitu, sakralnom, svetkovini, kultu mrtvih, ekskluzivnosti i visokoj diferencijaciji s jasnim pravilima za očuvanje i širenje. Komunikacijsko sjećanje je ograničeno u odnosu na kulturno te se veže za genealogiju i rodoslovlje (2 do 3 generacije), 40 godina pojedinca (biografija) i aktivne grupe (npr. hrvatski proljećari) s time da veliku ulogu u njemu drži usmena povijest.

Ako prihvatimo takvo razumijevanje kolektivnog sjećanja i konfrontiramo ga s poviješću kao znanosti možemo reći da su oni danas u stalnoj interakciji - npr. povjesničar svojim radom može pridonijeti kolektivnom sjećanju ako istražuje neku zaboravljenu osobu, jer publika i šira javnost ne će zapamtiti detaljne rezultate njegove znanstvene metodologije i sustavnosti. Međutim šira će javnost i zajednica u kojoj živi u predstavljanju tog djela i njegovoj publikaciji putem različitih medija vratiti u kolektivno sjećanje osobu koja je zaboravljena i možda ju čak uzeti za određeni simbol. S druge strane, povjesničar znanstvenik možda se baš odluči za istraživanje određene tematike zbog prisutnosti iste u kolektivnom pamćenju. To sve navodi na zaključak komplementarnosti povijesti kao znanosti i kolektivnog pamćenja, uz jasno razlikovanje jednog i drugog.

Monistička istina je zapravo i u jednom i u drugom. Primjerice istina je da je Franjo Tuđman simbol naše državnost i istina je da je Franjo Tuđman u političke svrhe surađivao s Josipom Manolićem, Stipom Mesićem i njemu sličnima, te da je bio u sukobu s Antom Paradžikom. Istine su to neovisne jedna o drugoj. Što ima veću vrijednost za zajednicu? To je već pitanje njezina vrijednosnog sustava.

O autoru