Jedan potopljeni brod i jedan podijeljeni grad – DIO 2.

Ili kako bjelosvjetski emisari ljudskih prava ne znaju pomesti pred vlastitim pragom!

Belfast me uistinu fascinirao, moderan i uspješan grad prepun tragova o slavnoj industrijskoj prošlosti, a u zraku osjećaj neke neugodne napetosti - na prvi pogled nespojivo. Jedan tračak te nelagode smo Mateja i ja upravo sada osjećali. Sjedili smo u crnom taksiju i čekali našeg vozača da se vrati iz kladionice. Onaj njegov potez prstom ispod nosa i dalje nam nije bio jasan: “Pa nije valjda otišao povući? U što se mi uvalismo!“

„Ok, let´s go!“, evo njega, upada kao hajdučki harambaša.

 „Gdje ćemo?“

 „Paaa, well, mi bismo voljeli vidjeti zid i Shankill Road“, odgovori mu Mateja prepuna entuzijazma.

„Shankill Road, zašto baš tamo“, u izvornoj verziji sve je to zvučalo nekako puno oštrije.

„Pa zanima nas irska povijest“, nevino prozborismo u isti glas.

„Znači želite vidjeti što su sve radili oni katolički teroristi i ubojice - odakle ste i što ste vi?“, i tu nam je pao mrak na oči. Uglavnom, da ne duljim priču, krenuli smo u željenom pravcu ne znajući gdje ćemo završiti. Harry, tako se taj sjevernoirski taksist zvao, ipak nas nije odlučio odmah potopiti u rijeci Lagan nakon što je saznao da smo Hrvati i katolici, ali nam je održao dugo i, moram priznati, nadasve zanimljivo povijesno predavanje iz vlastite perspektive. Možda nas kasnije potopi. Podrijetlom iz protestantske obitelji, djetinjstvo i mladost su mu obilježeni stalnogorećim sukobima, otac mu je zauzimao visoki položaj u jednoj od paramilitarnih organizacija, a braća i on od rođenja bili u sve uključeni. Prolazili smo mimo tipičnih irskih kućica i pubova ukrašenih britanskim lojalističkim zastavama i spomen obilježjima, a sve nas je svakom sekundom sve više podsjećalo na crnokroničarski naslov tipa: „Dvoje mladih naivnih turista zadnji puta viđeno u crnom taksiju“. Odjednom smo se našli uza sami zid, slavni peace wall koji dijeli lojalistički Shankill Road od republikanskog Falls Roada.

Izišli smo kod neke, na prvi pogled neugledne i beznačajne rampe. Stojimo mi tako, a Harry mi govori kako mu je jednog dana dojadilo nositi pancirku, na ulici se osvrtati iza svakog ugla te je pobjegao od rodnog grada na naftne bušotine. Pri tome mi se unosio u lice i pokazivao ožiljke od metaka, onako prepun energije - možda od šmrkanja s početka priče. Mateja je veselo skakutala uokolo i fotografirala zid prepun, o kako ironično, miroljubivih poruka koje su napisali make love - not war turisti, a mene je zanimalo čemu ova rampa služi. Slušao sam Harryjevo objašnjenje prateći njegove pokrete krajičkom oka - na drugoj strani je katolički dio Belfasta, rampa se svako jutro u osam sati diže i navečer u osam sati spušta. Ako automobil prijeđe na suprotnu stranu mogao bi biti izrešetan - logično.

Kad skupim dojmove, kad se sjetim one njegove: “I don´t want my children to live the same life as me!“, postane mi jasno da je Harry častan i pošten čovjek bez obzira što bi, da sam ja Irac Joe, rođenjem bili na suprotnim stranama. Na povratku nam je spominjao stvari koje i nisu za javnost, a mi nismo htjeli previše ispitivati. Usput je svratio i do katoličkog dijela grada. Prolazili smo pored republikanskih murala, na njima simboli, zastave i borci, među kojima i Che Guevara. Harry nam objasni kako se radi o običnom teroristu i ubojici. Ok, neke stvari smo i sami znali. Gdje nas je pokupio, tu nas je i ostavio, naplatio točno u penny – profesionalizam na vrhuncu.

Dok smo čekali autobus koji će nas vratiti u naš Dublin odlučismo napraviti još jedan krug pješice po katoličkom Belfastu, očigledno siromašnijem od protestantskog. S jedne strane nekoliko mladića u trenirkama, s ljutim psima na povodcima - na drugoj zgrada opasana bodljikavom žicom. Približili smo se i pročitali - hospital. „Draga cimerice, idemo mi natrag.“

Na povratku u južne krajeve miješali su se osjećaji, pustolovna duša bila je ispunjena, ali se um pregrijavao pokušavajući sve nekako posložiti u smislenu cjelinu te izvući zaključak iz onoga što smo vidjeli. Iako oboje dolazimo iz Hrvatske, tj. Bosne i Hercegovine koje su i danas među mnogim zapadnjacima sinonim za krvoproliće, bili smo dojma kako je u Belfastu ta mržnja jača, ozbiljnija i opasnija od podjela u našem starom kraju. Harry, koji je sve to iskusio na vlastitoj koži, nekoliko puta nam je rekao: “Nikada tu ne će biti mira – ili mi ili oni!“ Poučno, a pomalo i tužno bilo je ispod oka analizirati njegovu unutrašnju borbu, sukob između lojalnosti paramilitarnoj obitelji i mrtvom bratu te mirnog života sa suprugom i djecom.

No ostavimo Harryja kao pojedinca po strani, u mislima se popnimo na Black Mountain koji nadvisuje Belfast i pogledajmo dolje. Tu na samom zapadu Europske unije vidimo grad podijeljen zidom, grad u kojem je i danas normalna stvar izrešetati nekoga tko je druge vjeroispovijesti. Nama s istog tog zapada dolaze proroci ljudskih prava te pričaju o rušenju barijera, ljubavi i cvijeću. Dolaze iz metropola i elita koje su upravo taj Belfast, Sjevernu Irsku i Ulster odvojile od matice zemlje, a zatim ga pregradile zidovima. Nije li to malo licemjerno, besramno? Gospodo, možda nismo savršeni, ali bogami - niste ni vi. Pometite prvo pred svojim pragom!

O autoru
Josip Medak