Kratak podsjetnik o IK

UVOD

Svatko pri zdravoj pameti će se složiti da je nasilje nad ženama i nasilje u obitelji važno društveno pitanje na čijem suzbijanju treba neumorno raditi u smislu prevencije kao i u smislu efikasnog sudskog ili kaznenog gonjenja za učinjena djela nasilja. I oko te konvencionalne tvrdnje zasigurno nema spora. No, ipak Republici Hrvatskoj se nameće jedan dokument koji taj konvencionalan stav dovodi u poziciju da se konvencionalizira.

Dokument je popularno nazvan „Istanbulska konvencija“ ( u daljnjem tekstu IK).                                                                               

U samom početku razmatranja IK-e važno je uočiti ishodište društvenog fenomena nasilja nad ženama, kao i nasilja u obitelji općenito. U vlastitoj nemoći i iz vlastite nemoći da nadiđe vlastitu psihološku, emocionalnu, duhovnu nezrelost, čovjek, bio muškarac ili žena, poseže za upotrebom sile i time dakle upada u nešto što se naziva nemoral. Tko je nosioc odgovornosti za takovu vrst primitivnog odnosno nemoralnog ponašanja: izostanak rada na vlastitosti, institucije, obrazovanje, obiteljski odgoj, religija? To je tema za jednu drugu diskusiju.

Dakle, da ponovimo u središtu ovog fenomena nalazi se nemoralno ponašanje. Svjestan ljudske egzistencije i djelovanja u kompleksnosti fenomena zvan život, ipak svo to ljudsko djelovanje se u osnovnoj supstanci može svesti na djelovanje dobra i djelovanje zla koja su međusobno u suprotivu i međusobno se isključuju. No, ipak civilizacija svjesna postojanja fenomena nasilja nad čovjekom na bezbrojnim primjerima ljudske povijesti, ipak kao da zaboravlja na to i kao da u Nietzscheovoj maksimi perpetuirano vraća i ponavlja to nasilje. Zašto? To isto može biti predmet jedne ontološke rasprave gdje bi se naglasilo da fenomenu nasilja treba pristupiti i ontološki, a ne samo deskriptivno. Ono što država kao oblik društvenog uređenja mora činiti jest suzbiti i suzbijati svaki oblik nasilja. To ima činiti kroz svoje legalne institucije koje će od slučaja do slučaja nasilja odašiljati svojim stanovnicima poruku da se nasilje nikad ne isplati jer:

  1. radi se o nemoralnom činu čije posljedice trpi i zlostavljeni i zlostavljač, a i cijelo društvo.
  2. da će svako nasilje biti podvrgnuto sudskom procesu
  3. da će sudski proces početi u najkraćem roku i
  4. da će kazne biti rigorozne.

ZAŠTO ISTANBULSKA KONVENCIJA?

Razumljiv je i sasvim legitiman stav da kada se pripadnici naroda i njihovi politički predstavnici ne mogu dogovoriti oko određenih društvenih normi i rada institucija koje imaju za svrhu podizanje kvalitete međuljudskih odnosa kao temelj zdravog društva, treba intervenirati eksterni subjekt kao zalog neutralnosti i objektivnosti. Smatram da stanovnici Republike Hrvatske i njeni predstavnici u trodiobi vlasti moraju moći pokazati zrelost i odgovornost te urediti unutarnja pitanja svojim politikama, a ne tražiti outsourcing morala i vlastitog unutarnjeg uređenja. Zaista se stječe dojam da je Hrvatska smještena u neko amazonsko vlažno područje gdje se ljudi ophode jedni prema drugima na krajnje primitivan način. Iz toga proizlazi stav da je IK potpuno nepotrebna kada država sama po sebi, u svojoj legislativi, već ima mehanizme sprječavanja nasilja, ali koji su očigledno tromi i neefikasni. Stoga je potrebno pristupiti poboljšanju postojeće legislative, a to se može sasvim kvalitetno učiniti jasnim i čvrstim politikama aktualnih vlasti, a ne tražiti nekakva rješenja „izvana“ koja mirišu na vanjskopolitičke ucjene. Ludost je misliti da kada se jednog petka dogodi ratifikacija IK-e da u ponedjeljak ljudi više neće vršiti nasilje jedni prema drugima, jer eto potpisali smo konvenciju i od sada će teći „med i mlijeko“.

Legitimno je i postaviti pitanje legitimiteta Vijeća Europe. Ima li ta „Europa“ legitimitet prosuđivati i čitati moralne lekcije narodima. Gdje se to „Europa“ moralno zadužila da ima tu vrst legitimiteta? Gdje je ta „Europa“ bila kada ju je hrvatski narod trebao po nekim drugim pitanjima? Gdje je ta „Europa“ kada treba preispitati pravičnost i pravednost haaškog suda? Gdje je ta „Europa“ kada treba ukazati i raditi na svjetskom miru i nuklearnom razoružavanju? E tada se ta „Europa“ ponaša kao moralna kukavica i nema hrabrosti preuzeti odgovornost za lidera nekog ljepšeg svijeta. Kako će preuzeti odgovornost kada ne zna u ime čega treba djelovati, kada se odrekla svojih kršćanskih temelja i zamjenila ih poganštinom i idolatrijom. O ulozi krščanstva u izgradnji Europe se može napisati more teksta. Toliko kulture, umjetnosti, filozofije pa i znanosti je krščanska ideja utkala u europski identitet. Europski identitet je jednostavno neshvatljiv bez krščanstva. Naravno da se koncepti mijenjaju pa je Europa danas u etičkom, religioznom i kulturnom smislu pluralna i tu nije ništa loše, ali suludo je odricati se tolikih bogatstva i vrijednosti proizašlih iz krščanske ideje. U konvenciji sastanka u Nizzi 7. Prosinca 2000. o temeljnim pravima Unije stajalo je u Preambuli : “… Svjesni svoje duhovne i moralne baštine, Unija se temelji na individualnim općim vrijednostima ljudskog dostojanstva, slobode, jednakosti i solidarnosti.“ Da bi kasnije ta duhovna i moralna baština potpuno isparila u sljedećoj Preambuli. U ime čega moralno djelovati? U ime koje moralne paradigme i metafizike? Čovjek mora biti naslonjen na nešto, ne može biti samodostatan.

Onda bi ta „Europa“ drugim narodima maćehinski solila pamet o moralnom djelovanju pojedinaca jedne države i krojila zakone po svojim mjerilima i „uspostavljala specifičan mehanizam nadzora “  kako to u Članku 1. navodi. Volio bi  kada bi radije nadzirala primjerice proces osiguravanja skupocjenih lijekova za rijetke bolesti od kojih pate djeca u Hrvatskoj ili proces obrazovanja u pogledu ispunjavanja dokumentacije prilikom povlačenja financijskih sredstava iz europskih fondova kao i procese prilagođavanja legislative koja će omogućiti adekvatno iskorištavanje tih sredstava. To su neka od pitanja koja ne možemo sami riješiti i tu nam je potrebna „Europa“, a ne u pitanjima koja možemo i moramo sami riješiti, a izostaje politička volja (s namjerom ili neznanjem?).

RODNA IDEOLOGIJA

Ono što je podiglo prašinu u javnosti oko ratifikacije IK jest pitanje takozvane „rodne ideologije“ koja se konstantno provlači kroz dokument. Dokaz da je rodna ideologija usitinu prisutna u Konvenciji jest činjenica da je 89 puta u Konvenciji i „Pojašnjavajućem izvješću“ spomenut pojam roda u raznim varijantama. Navesti ću samo neke: rodno utemeljeno nasilje, rodni identitet, rodne uloge, rodno razumijevanje nasilja, rodno osjetljivo tumačenje, rodno osjetljive smjernice i postupci za azil, rodno utemeljeno kršenje ljudskih prava, izrazito rodni fenomen, izrazito rodno označeno, rodni stereotipi, rodna perspektiva, rodna polarizacija, rodna dinamika,dubinsko poznavanje rodno utemeljenog nasilja, rodno neutralan način…

Razvidno je sada da pojam „rod nije tek usputni pojam IK-e.

 PRIMJERI I ARGUMENTI

U članku 3. Konvencije „rod“ se definira kao: „Društveno oblikovana uloga, ponašanje, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce“. Potpuno je očigledno iz navedenoga da se radi o društvenom konstruktu koji se naziva „rod“ koji svoje uporište pronalazi isključivo u mašti društvenih eksperimentatora koji nastoje kroz konvenciju provući pojam “roda“ i time mijenjati društvene paradigme, a time zapravo iz pozicije relativizma vršiti kirurške zahvate s posljedičnim rastakanjem društva i obitelji kao njegove osnovne supstancije. Kako je pojam „rod“ u korelaciji sa društvenim ulogama? Već na prvoj stepenici, onoj etimološkoj, zapinjemo u kontekstu tog novog društvenog konstrukta, koji nema nikakvo antropološko utemeljenje. 

Nadalje stavak 43. „Pojašnjavajućeg izvješća“ navodi sljedeće: „Kako bi se prevladale rodne uloge članak 12. uokviruje iskorjenjavnje predrasuda, običaja, tradicija i ostalih praksi koje se temelji na ideji inferiornosti žena ili na stereotipnim rodnim ulogama kao opću obvezu za sprečavanje nasilja.“ Dakle konvencija ovdje želi uvjetno rečeno „in bona fide“ napraviti jedan duboki zahvat u običaje i tradiciju. Ma tko će odlučivati o tome je li neki običaj ili tradicija temeljena na inferiornosti žena? Nitko nema pravo zadirati u kulturu i običaje jedne suverene nacije. Pada mi na pamet pitanje: „Hoće li se moći ubuduće ispričati vic o Bračaninu ili plavuši da se ne podlegne kaznenom progonu, jer eto netko može misliti da su plavuša i Bračanin  društvene uloge?“

Nadalje stavak 53. iz članka 4. „Pojašnjavajućeg izvješća“ navodi sljedeće: „Određene skupine pojedinaca mogu doživjeti diskriminaciju i na temelju rodnog identiteta, što jednostavno rečeno znači da rod s kojim se poistovjećuju nije u skladu sa spolom koji im je dodijeljen pri rođenju“ U ovoj rečenici se ogleda eklatantnost intencije nametanja novog društvenog konstrukta, a s time i nove društvene paradigme. 

Nadalje stavak 62. u članku 6. „Pojašnjavajućeg izvješća“ navodi sljedeće: „S jedne strane zahtjeva od stranaka da se osiguraju da se rodna perspektiva ne primjenjuje samo u izradi mjera i implementaciji konvenciji nego i pri evaluaciji njihovog učinka. To nadalje znači da se tijekom stadija evaluacije od stranaka zahtjeva da odrede postoji li rodna razlika u učinku odredaba.„ Dobar dio posla oko praćenja i provedbe će se dati u ruke nevladinim organizacijama odnosno organizacijama civilinog društva gdje će u ovakvoj konstrukciji paradigme, pretpostavljam, pretendirati nevladine udruge koje proklamiraju pseudoliberalni tojest pseudolijevi politički svjetonazor u RH, a redovito se naslanjaju na pseudoilijeve političike stranke i udruge koje redovito agresivno nastupaju prema svemu onome što je tradicionalno ili konzervativno etiketirajući etiketom „srednjovjekovnog ognjištarenja“. Nadalje u stavku 1. članka 14. Konvencije stoji: „Stranke će poduzeti, kada je to primjereno, potrebne korake  kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program  i na svim razinama obrazovanja.“ Dakle vidimo i intervenciju i u obrazovni sustav gdje se djeci nameće ta nova društvena paradigma zvana „rodna uloga“. Nedopustivo je uzurpirati od roditelja pravo da odlučuju što i kako djeca trebaju učiti u školama, a tim više učiti ono što nema nikakvo znanstveno utemeljenje.

Nadalje u poglavlju 5. stavka 153. „Pojašnjavajućeg izvješća“ navodi se sljedeće: „Priređivači nacrta odlučili su da, u načelu, sve kaznenopravne odredbe Konvencije trebaju biti predstavljene na rodno neutralan način; spol žrtve ili počinitelja stoga ne smije, u načelu, biti konstitutivan element kaznenog djela. Međutim to ne sprečava Strane da uvedu odredbe koje se posebno odnose na pojedini rod.“

ZAKLJUČAK

Istanbulska Konvencija se može promatrati na više razina :

  1. Prva politička razina - gdje je pitanje želi li postojeća administracija na vlasti servilno i bez pogovora akceptirati Konvenciju kao eksternu regulativu koja želi svesti nasilje nad ženama i obitelji na najmanju moguću mjeru ili će vlast internim politikama urediti vlastitu kuću, a za isti cilj.
  2. Druga politička razina - gdje postojeća administracija ima mogućnost prevariti svoje biračko tijelo koje ju je uspelo na vladajuće pozicije. Naime, postojeća vlast se deklarira kao demokršćanska. Demokracija će se ovdje zaobići, jer u predizbornoj kampanji ratifikacija nije obećana. Kršćanstvo će se također zaobići, jer je kršćanska antropologija temeljena na muškarcu i ženi koji su isključivo spolno određeni.
  3. Svjetonazorskoj - gdje je potpuno razvidno da postoji sraz dvaju svjetonazora: uvjetno rečeno liberalnog i uvjetno rečeno konzervativnog. Gdje je osnova sukoba poimanje društvenih paradigmi i antropologije .

Uzimajući samo zadnjih 28 godina iskustva unutrašnje i vanjske politike Republike Hrvatske čiji bihevioralni principi redovito ispadnu na spektru između servilizma i beskrupuloznosti teško je vjerovati da ova Konvencija ima smisao, osim nečijih privatnih interesa znajući „Sitz im leben“ trenutne administracije u kontekstu vanjske politike.

Kako god bilo, čiji god svjetonazor, čija god istina ili društvena paradigma ovdje pobijedila uvijek će postojati istina na koju se čovjek može osloniti i kada sve ostale istine počnu urušavati, a ta istina je vjerujem nadahnula i autora ovih riječi koje kada i ako ih se usvoji u svoju osnovnu suptanciju, svoj duh, uništava nasilje ab initio : „Žena je stvorena iz rebra muževog, ne iz njegovog stopala da se po njoj gazi, ne iz njegove glave da se njome vlada, već iz njegovog boka da mu bude jednaka, ispod ruke da bude zaštićena, pored srca da bude voljena.“

O autoru