Dan borbe protiv antifašizma

Obilježavanje Dana antifašističke borbe u mitološkoj Brezovici je uvijek dobra prilika za pogledati otužnu istinu hrvatske ljevice, i još tužnije, parodiranje hrvatske desnice koja evo već 27 godina pokušava sebe nametnuti kao nositelja vrijednosti i tekovina komunističke revolucije. Bez uspjeha.

Ono što mi zapne za uho svake godine je nekoliko frazetina kojima se pokušava opravdati veličanje komunističke gerile, koja danas možda postoji  isključivo na Kubi i Sjevernoj Koreji. Unatoč tome što je predstavnik Vlade bio izviždan zbog nekoliko dobrih zaključaka, njegov govor je također imao po koju od tih fraza. Istom prigodom gradonačelnik Zagreba je još jednom očitao lekciju svima onima koji ne vjeruju da postoji razlika između NOVJ za vrijeme rata i poslije rata, uz jednu od tih povijesnih izlika kojom se opravdavaju masovna ubojstva i pljačke.

Dakle, da se osvrnemo barem na dvije izjave političara!

„Ja sam u ime institucija u svom govoru afirmirao antifašizam koji je u temeljima hrvatske države. Međutim, ono što se dogodilo 1945. sigurno nije ono što su hrvatski građani i hrvatski narod očekivali. „

 „Sve ono što je u antifašističkom pokretu bilo od 1941. do 1945. godine je besprijekorno, čisto kao suza, a od 1945. do 1990. godine, ako je bilo zločina komunističkog režima, krivci za to trebaju odgovarati."

Obzirom da hrvatski političari često jedno misle, a drugo govore, neću ulaziti u njihova uvjerenja i vjeruju li oni stvarno u ovo, ali činjenica jest da se kroz narativ hrvatskih političara, a posebno onih s desne strane i centra, stvorila priča o dva partizanska pokreta. Onaj dobri i krasni antifašistički koji se borio protiv oružanih snaga NDH i njihovih saveznika do 08. svibnja 1945., i onaj zločinački nakon tog 8. svibnja, kad su se valjda preko noći ti dobri i milosrdni borci povampirili i pobili i opljačkali stotine tisuće ljudi, od Maribora do Prilepa. Tko zna što ih je spopalo te sudbonosne noći s osmog na deveti svibanj da su se toliko iskvarili? Je li im šumska brlja udarila u glavu odjednom, ili su samo doveli do vrhunca dobro osmišljen plan i program koji su već 4 godine provodili u žicama, pištoljima i bajunetama. Tko je mogao znati da će uzurpirati vlast i vršiti zločinačku politiku skoro pola stoljeća? Pitaju se političari i povjesničari. Pa svi oni suvremenici koji nisu bili ideološki zaslijepljeni. Političari uporno ponavljaju da tadašnje stanovništvo Hrvatske i drugih bivših jugoslavenskih republika nije moglo znati u što će se pretvoriti partizanski pokret predvođen s KPJ. Ako je to stvarno tako, zašto je toliko mnoštvo civila bježalo s poraženim vojskama?

Moramo imati na umu da je u trenutku partizanske pobjede komunizam sto godina stara ideologija, koja je već doživjela praktičnu primjenu u Rusiji i drugim istočnoeuropskim zemljama, ali i u Bavarskoj i Mađarskoj kad su stvorene kratkovjeke komunističke vlade. Štoviše, jugoslavenski partizani od samog početka nisu skrivali svoj politički program. Iz tog razloga ih više poštujem nego hrvatsku modernu desnicu koja na Bleiburgu svake godine roni suze pred potomcima žrtava, ali povodom praznika 22. lipnja istim tim žrtvama kažu da komunistima dugujemo sve što imamo.  

U vezi partizanskog djelovanja kroz Drugi svjetski rat evo nekoliko datuma:

  1. srpnja 1941. partizani tijekom narodnog ustanka u Srbu etnički čiste hrvatska i muslimanska sela na području Like i Zapadne Bosne.
  2. prosinca 1941. partizani odvode s mise i ubijaju 55 mještana Gvozdanskog.
  3. lipnja 1942. u Vrgorcu (op.a. vrgorski kraj je za vrijeme rata podržavao partizanski pokret) pripadnici partizanskog bataljuna „Josip Jurčević“ streljaju 33 civila.
  4. rujna 1943. komunistički odredi osvajaju Zrin, vrše progone, ubojstva i spaljuju naselje do temelja.

Nakon povlačenja talijanske vojske nakon kapitulacije u rujnu 1943. godine, u Kaštelima se vrši niz ubojstava i pljački nad obiteljima intelektualaca i poduzetnika, od kojih je najpoznatiji slučaj Vladimira Stude, poduzetnika i pravnika, streljanog na Kevinoj jami. Inače, Stude je financijski i materijalno potpomagao partizanski pokret. Istovjetni zločini se u istom razdoblju događaju u svim gradovima i mjestima koja su bila pod talijanskom okupacijom.

  1. i 24. listopada 1944. godine NOVJ vrši likvidacije na otočiću Daksa kod Dubrovnika.

Naime, ovo je 6 izabranih primjera na području Hrvatske i BiH u vremenu trajanja ratnih sukoba. I ako mislite da su sličnosti sa zločinima JNA iz devedesetih slučajnost, promislite opet. Nema što, čisto kao suza! Ako pod čistim smatrate ubijanje ljudi i oduzimanje imovine koju su stjecale generacije.

Kad pročitate ovaj kratki popis uzmite u obzir cijelo područje bivše Jugoslavije, a ne samo ovih nekoliko malih provincijskih sredina. Antifašisti su kroz sve razdoblje rata osvajali i gubili područja, gradove i mjesta diljem bivše države. Za vrijeme njihove ratne vlasti u zauzetim mjestima i gradovima vršene su dobro organizirane likvidacije, ne samo ratnih zarobljenika, nego i civilnog stanovništva. Obrtnici, trgovci, članovi raznih predratnih političkih opcija, poduzetnici, intelektualci, svećenstvo i ugledni seljaci diljem cijele Jugoslavije su bili potencijalna oporba nakon završetka rata, stoga je ratni kaos poslužio jugoslavenskim antifašistima da slome svaki budući otpor novoj vlasti. I sve to je bilo sprovedeno i osmišljeno po uzoru na Lenjinov i Staljinov crveni teror u SSSR-u. Nije bilo bitno jeste li zauzeli protivničku stranu u sukobu, bilo je jedino važno hoćete li biti prijetnja novom režimu. Nije vas moglo spasiti ni aktivno ni posredno sudjelovanje u partizanskom pokretu ako ste mogli biti buduća oporba. Pogotovo ako se uzme u obzir da su mnogi poznati komunisti stradali u sumnjivim okolnostima morate se zapitati zašto bi im bio problem ubijati nekomuniste i antikomuniste.

Dan antifašizma je ostatak nekadašnjih prošlih vremena i nadomjestak za njihove derneke povodom narodnih ustanaka, prvih pušaka, prvih boraca i drugih sastavnica partizanskog mita. Mita na temelju kojeg su antifašisti 45 godina suvereno vladali političkim, društvenim i gospodarskim životom u bivšoj državi. Na temelju kojeg su ulazili u stanove, postajali direktori i ravnatelji, na temelju kojeg su stjecane brojne nekretnine i inozemni računi. I da to tako ostane oni taj mit moraju održati živim. Ako želite znati razloge naše ekonomske neuspješnosti zadnja dva i po desetljeća upalite TV 22. lipnja i slušajte te govore. Marksističke filipike s obje strane političkog spektra. Jasno je da je jedan dio rješenja naše povijesne zapletenosti i ekonomskog tapkanja u mjestu mit o antifašizmu. Upravo je poredak koji je uspostavljen pobjedom komunizma veličao otimačinu, pljačku i korumpiranost, a sve kroz okvir socijalne pravde. Kako bi Hrvatska mogla živjeti, antifašizam mora umrijeti. Mit o antifašizmu pripada, baš i kao fašizam i nacizam, na smetlište povijesti, kao i sve druge idolatrijske ideologije

Iz prednjeg dijela teksta je jasno da su Hrvati i drugi narodi znali što slijedi uspostavom komunizma i jasno je da ta mala grupica ljudi koja se navodno tog 22. lipnja odmetnula u Brezovicu, imala jasan plan djelovanja u slučaju pobjede. Znali su da im neprijatelji nisu samo nacisti i ustaše, nego slobodna inteligencija, poduzetnici, seljaštvo i radništvo privrženo seljačkim i pravaškim organizacijama. I znali su da je ekonomski i biološki opstanak tih klasa, ali i nekih nacionalnih manjina, prepreka novoj crvenoj kasti.

Borba protiv antifašizma se, dakako, ne vodi antifašističkim sredstvima. Ona se vodi raskrinkavanjem njihovih mitova i izmicanje ljestvi onima kojima im pomažu, a pogotovo onima s desne strane. Mi mladi moramo se ugledati na onu građansku Hrvatsku koja je postojala prije njihovog divljanja i prije nego su se njihovi preci spustili s brda i preko noći ušli u tuđe stanove i tuđe urede. Iz pohabanih opanaka u kožne cipele. Nama je cilj oživjeti tu građansku Hrvatsku i njenu inteligenciju koju su nekoć davno gurnuli u jame misleći da ona neće opet ugledati svijetlo dana jer će je mrak jame zauvijek progutati. Posebno, u zadnje vrijeme sve je više mladih povjesničara koji se ne boje biljega revizionista. U društvu i historiografiji u kojoj je prije tri desetljeća bilo nečuveno reći da je u logoru Jasenovac ubijeno manje od 700.000 ljudi, titula revizionista može biti samo kompliment. Naposljetku, sam taj pojam građanske Hrvatske je uzurpiran, ali vratit ćemo ga u ruke onima kojih pripada. Pridruži nam se.

O autoru
Evan MacIan