Jedan potopljeni brod i jedan podijeljeni grad – DIO 1.

Ili kako bjelosvjetski emisari ljudskih prava ne znaju pomesti pred vlastitim pragom!

Dani su ubrzano prolazili, jednosmjerni let kući bio sve bliži, a Irska mi odjednom postala sve zanimljivija. U nekoliko posljednjih mjeseci pronašao sam birtiju svog života u Corku, naučio klizati u Wexfordu, poljubio crni kamen elokventnosti u Blarney Castleu i uspio se izgubiti na jezerima Glendalougha. Sad je bilo vrijeme za sjever i zapad, Belfast, te na kraju Galway u kojem ću prvi puta umočiti prste u Atlantik i baciti pogled ka Americi.

Moram priznati da me prije dolaska na Smaragdni otok irska povijest i nije baš pretjerano zanimala. No kad si u Rimu, ponašaš se kao Rimljanin, stoga sam prošao ubrzani tečaj upoznavanja svega irskoga, što na Wikipediji, što kod Mateje, moje vjerne suputnice i cimerice, najveće zaljubljenice u Irsku, što je majka Bosna ikada dala.

Belfast, prva asocijacija murali, nemiri, IRA – to sam i otprije znao. Od Mateje sam saznao za Shankill Road, jednu običnu ulicu koju je cijeli svijet upoznao krajem 20. stoljeća, u vremenu poznatom kao The Troubles. Ne znam kako je meni naziv te (ne)slavne ulice promaknuo. Ubrzo ću shvatiti da to nije cesta poput Marmontove aleje koja me iz mog Karlovca vodi kući, ili Sarsfield Roada u Dublinu kraj koje sam tada živo.

Prvi dojam Belfasta uživo bila je neka čudna hladnoća, nestalo je južnjačke irske ležernosti, zamijenila je britanska ozbiljnost. Nakon doručka u restoranu koji je odisao meni ne baš omiljenim snobovskim duhom prvo smo obišli Gradsku vijećnicu. Glavna atrakcija – policija ispred nje. Gdje god pogledaš policija, i to vidljivo naoružana – tada sam počeo shvaćati da ispod sve te uljuđenosti pakleni kotao još uvijek vrije.

Nakon vijećnice kiša nas je potjerala na usidreni brodić preuređen u muzej. Tko bi rekao da je Belfast nekada bio jedna od vodećih europskih luka, dom najvećeg europskog brodogradilišta. Ne znam više kako se zvao, ali posebni pozdrav šaljem simpatičnom psiću cure koja je radila na recepciji, đukela mi osvojila srce.

Brod za brodom i evo nas u muzeju Titanica. Da, upravo tu je izgrađen nepotopivi Titanic, kratkotrajni ponos britanske talasokracije. Ogromni kompleks posvećen brodu čija je ekranizirana sudbina natjerala suze i na brojne muške oči oduzeo nam je nekoliko sati. Nakon samo četiri godine od otvorenja 2012. godine proglašen je za najbolju turističku atrakciju Europe. Ne znam je li baš najbolja, ali je uistinu zadivljujuća – još jednom sam se uvjerio u irsku kreativnost pri stvaranju kvalitetne turističke priče. Posebnu pozornost mi je privukao popis putnika na kojem sam pronašao i naše nesretnike. Čudan je to osjećaj gore u Sjevernoj Irskoj čitati prezimena ljudi na –vić i –ović koji su se pred stotinjak godina iz hrvatskih sela otisnuli na put ka boljem životu, a pronašli ledeni grob u sjevernom Atlantiku. Tko zna što im je prolazilo kroz glavu dok su se pokušavali probiti iz potpalublja, tu među strancima na stranome moru. Zapravo znam – spasenje života, to je jedino na što čovjek u takvom trenutku može misliti.

Po mom dobrom starom običaju i tu sam negdje sam odlutao i još jednom iživcirao Mateju. Oprosti cimerice, znaš da mi je to zaštitni znak. Iz muzeja smo izišli potpuno iscrpljeni, kiša je i dalje padala pa smo se sklonili u najbliži McDonalds, potrošili nekoliko funti i tu sam shvatio kako te Sjeverne Irce zapravo jedva razumijem. Ovi dolje u Corku pjevaju kad govore, ali ipak nešto pohvataš, no za Belfast mi treba prevoditelj. Srećom Mateja je profesorica engleskog s posebno jakom voljom za upoznavanje lokalnih dijalekata pa mi je olakšala dan. Inače da se vratim na funte, to su mi jedne od najljepših kovanica što sam ih ikada vidio, ne zbog lika presvijetle kraljice, već zbog svog neobičnog oblika. Britanci uvijek moraju biti posebni.

Shankill Road, murali?“, gotovo u isti tren se sjetismo da nam je do povratka ostalo tek nekoliko sati, a onu najbitniju stvar još nismo vidjeli. Brzo hvataj ruksake i trči. Inače iskusni putopisci kažu da je za upoznavanje tog dijela belfaške povijesti i sadašnjosti najbolje uzeti taksi na jednoj strani gdje će Vam taksist ispričati svoju verziju priče, a onda sve ponoviti na drugoj. Na kraju sam doneseš zaključak. Na isti modus operandi smo se i mi odlučili. „Čekaj, a na kojoj smo mi uopće strani?“, „Ma boli nas briga, hvataj prvog kojeg vidiš, nemamo vremena!“ I prvi taksist nas pristojno odbije, drugi također, a trećem samo uletimo na zadnje sjedalo, u onaj pravi britanski black cab.

Taksist kao mornar Jamesa Cooka, obrijana glava, tetovaže, faca poput izbacivača iz najgoreg underground kupleraja. Nešto on promrmlja, povuče par puta prstom ispod nosa, znakovito se nasmiješi i izjuri iz auta. „I’ll be back in five minutes“, naravno nije to tako zvučalo, ali Mateja kaže da je baš to rekao. Ja nju pogledam, vidim gleda ona mene, „A što sad?“ Kunem se da sam u tom trenutku vidio Del Boya i Rodneya kako u trokolici prolaze mimo našeg taksija. Ni njima ništa nije bilo jasno.

NASTAVIT ĆE SE…

Josip Medak

O autoru
Josip Medak