Kataloniji u (ne)čast

George Orwell je svoja iskustva Španjolskog građanskog rata pretočio u ratni dnevnik „Kataloniji u čast“, pročitao sam ga u jednom dahu tijekom svojih studentskih dana i svima koji vole ratne dnevnike preporučujem knjigu. Knjiga počinje jednim entuzijazmom koji je zahvatio cijelu tadašnju europsku ljevicu u vezi s događanjima u Španjolskoj, pa i velikog engleskog pisca. Kroz knjigu polako padaju maske i raspadaju se sve njegove iluzije u vezi velike lijeve koalicije predvođene republikancima i komunistima.

Usprkos svim razočarenjima, Orwell će zauvijek biti zaljubljen u Kataloniju i Barcelonu i razdoblje svog života koje je proveo kao borac POUM-a. Razumijem ga u potpunosti jer ima u toj njihovoj borbi nešto romantičarsko, kao i u svakoj borbi nekog naroda ili regije za neovisnost. Štoviše, Katalonija je toliko romantična da je ujedinila hrvatsku ljevicu i desnicu. Desnicu događanja u Kataloniji podsjećaju na događanja u Hrvatskoj ranih devedesetih, a ljevicu na internacionalnu drugarsku borbu protiv sila klerofašizma, frankizma, monarhije, katoličanstva i ostalih sila mraka koje nas odvlače od svijetle staljinističke budućnosti. Iako mi je reakcija ljevice razumljiva i prirodna, jer ipak svaka ptica svome jatu leti, desnica je ta koja me zbunjuje. Inače, ljevici je drag svaki nacionalizam koji nije domaći. Zamislite koliko bi bila obrnuto proporcionalna reakcija da 200 000 Hrvata korača ispred Zagrebačke katedrale s Hrvatskim zastavama? Baš onako kako katalonski separatisti rade po centru Barcelone i ispred Familie Sagrade.

Ovih dana čitam komentare po tzv. desnim face stranicama i koje su na glasu kao takve i čitam i ne vjerujem količini gluposti koju pročitam. Uspoređuje se Španjolska i Jugoslavija, svatko tko vjeruje da je to unutarnji problem Španjolske i da je poželjno održavanje cjelovitosti jedne demokratske i prijateljske zemlje proglašen je jugonostalgičarem i antifašistom, proklinje se Madrid, uspoređuje ih se s četnicima, a kao vrhunski argument vječnog i prijateljstva Hrvata i Katalonije vadi se činjenica da nam je njihov košarkaški savez dao veliku podršku 1991.

Obzirom da smatram da svjetonazorski pripadam jednom desnom spektru, ma što god to u Hrvatskoj bilo, razjasnit ću zašto ne vjerujem u pravo Katalonije na samostalnost i zašto ne vidim nikakvu sličnost s Hrvatskom, pa čak ni s Hrvatima iz BiH koji su se naoštrili na katalonsku samostalnost kao da su veterani republikanskih interbrigada. Iako razumijem njihovu emociju zbog vlastitog položaja u BiH, ali politika, a pogotovo ona vanjska, ne vodi se emocijama.

Hrvatska je imala državno-pravni kontinuitet stoljećima, ugašena je tek osnivanjem Kraljevine SHS, kasnije Kraljevine Jugoslavije, a koja će nakon drugog svjetskog rata izrasti u federativni socijalistički savez. Dakle, oblik hrvatske državnosti je postojao cijelo jedno tisućljeće u ranoj srednjovjekovnoj državi i u državnopolitičkim zajednicama u kojima se Kraljevina Hrvatska našla. U toj socijalističkoj Jugoslaviji Hrvatska je navodno imala pravo na samoodređenje i odcjepljenje, iako se radi o nekim polujasnim definicijama i nikada do kraja razrađenim pravima republika. Ustav iz 1974. (kao i oni raniji), davao on ta prava ili ne, bio je komunistički ustav koji nije obvezivao nijednog čovjeka da ga poštuje, niti jedinu etničku ili političku grupaciju. I raniji jugoslavenski ustavi, kao i taj, pružali su mnoge slobode kao i poznati Staljinov ustav iz 1936., ali pokojna Juga kao i Sovjeti nisu bile države u kojima je postojala vladavina prava. To je vrlo bitan čimbenik u raščlambi povijesnih okolnosti u kojima se nalazi Katalonija i onima u kojima je bila Hrvatska.

S druge strane, aktualni Španjolski Ustav izglasan je na referendumu, a birali su ga građani s pravom glasa, među ostalim i Katalonci i to u vrlo značajnim postotcima. Isto tako, nakon završetka Francove diktature, Katalonci nisu bili etnički potlačeni zabranom korištenja jezika, regionalnih simbola, običaja ili bili pritisnuti antikatalonskom represijom. Što više, separatističke stranke iako s protuustavnim programom, slobodno izlaze na izbore. Kad smo već kod nacionalnih simbola, bitno je napomenuti da su nacionalne boje Katalonije zapravo boje Kraljevstva Aragon koje je uz Kastilju bilo jezgra buduće Španjolske. Katalonija je kao kraljevstvo kroz povijest postojala isključivo u sastavu Aragona. Nadalje, dizajn zastave su preuzeli od Kube koja spada u red mladih nacionalnih država nastalih iz antikolonijalističke borbe. Dakle, čak je i kubanska nacionalna zastava starija od katalonske. Toliko o povijesti njihovih simbola. Isto tako, često se navode dva povijesna pokušaja katalonske neovisnosti. Prvi navodni pokušaj s početka 18. st. je u biti katalonsko svrstavanje na stranu Habsburgovaca u Ratu za španjolsku baštinu. Dakle, Katalonci tog vremena se nisu borili za neovisnost već za ujedinjenu Španjolsku s habsburškom lozom na tronu, a ne aktualnom burbonskom vladarskom dinastijom. Drugi pokušaj je bio grozni lijevi teror za vrijeme Španjolskog građanskog rata koji je rezultirao progonima Crkve i političkih neistomišljenika. Tadašnja katalonska vlast se toliko borila za svoj narod da ih je pogubila negdje oko osam tisuća. Isto kao što su komunisti diljem svijeta oslobađali potlačene mase od svega, a prvenstveno života i imovine, tako su oslobađali u Španjolskoj i Kataloniji. Moderni katalonski separatisti su biološki i duhovni potomci te generacije koja je ostavila svoj trag na cijelu tu regiju, obzirom da se radi o regiji s najmanjim brojem vjernika katolika u Španjolskoj.

Današnja Španjolska je zemlja slobodnog tržišta, u kojoj je Katalonija doživjela izuzetan prosperitet na račun španjolskog sustava autonomnih pokrajina. Da, svaka španjolska regija se naziva autonomnom pokrajinom, ne samo Katalonija. Štoviše, Katalonci su svoj specifičan položaj iskoristili da ucjenjuju vlasti u Madridu nekoliko posljednjih desetljeća. Autonomnu pokrajinu u demokratskoj Španjolskoj, u kojoj ne postoji etničko ugnjetavanje, u kojoj možeš izaći na izbore, u kojoj uživaš sva ljudska prava, u kojoj postoji jedan izuzetan stupanj ekonomskih sloboda, uspoređivati s položajem Hrvata u Jugoslaviji je u najmanju ruku uvreda za sve Hrvate koji su živjeli i trpjeli u Jugoslaviji.

S aspekta povijesnog španjolskog-hrvatskog prijateljstva, Španjolska je bila jedna od europskih zemalja koja je aktivno pomagala hrvatsku političku emigraciju u borbi protiv Jugoslavije. Da, upravo ta Španjolska koju danas mnoštvo hrvatskih nacionalista proglašava novom Jugoslavijom je aktivno pomagala hrvatsku političku dijasporu, a u Madridu su utočište našli hrvatski intelektualci i umjetnici koji se nisu mogli pomiriti s obnovom Jugoslavije. Možda se radilo o jednom autoritarnom režimu, ali odnos prema hrvatskim političkim azilantima  bio je više nego ispravan. Dapače, Španjolska se nije libila prekršiti načela Međunarodnog prava kako bi štitila Hrvate od socijalističke Jugoslavije. Zašto danas Hrvati prosipaju drvlja i kamenja po toj katoličkoj kraljevini, kako bi se dodvorili imaginarnoj Kataloniji, nije mi jasno. S druge strane, puk u Njemačku gleda kao u majku i spasiteljicu iako je ta Njemačka bila vrlo suzdržana i tolerirala je akcije jugoslavenskih tajnih službi na svom teritoriju, u obračunu s hrvatskom političkom emigracijom. Španjolska država je kao i Hrvatska bila bedem koji je štitio kršćanski svijet od islamske invazije, a Kristov križ su španjolski misionari pronijeli po cijelom svijetu, od Amerike do Japana i Kine. Rekonkvista zemalja okupiranih od strane islamskih vojski, bitka kod Lepanta i potpora Španjolskog Carstva hrvatskoj borbi protiv Osmanlija, prijateljske veze s Dubrovačkom Republikom su ono što veže Hrvatsku i Španjolsku. Može se reći da je to davna povijest, ali i u modernom vremenu smo imali poveznica kao što je već spomenuta borba protiv socijalizma, ali i događanja iz ranih devedesetih kad je Španjolska bila među prvim državama koja je priznala suverenu Hrvatsku.

Naposljetku, poanta mog teksta nije samo argumentirati vlastiti stav, već uputiti na neke stvari koje Hrvati shvaćaju olako, kao što je vanjska politika. Mnoštvo Hrvata bi, da imaju tu odgovornost u rukama, priznalo Kataloniju i zamrznulo odnose s prijateljskom državom, članicom NATO saveza i EU te četvrtom ekonomskom silom Europe zbog vlastite krive predodžbe povijesti. Pa iako ta predodžba bila ispravna, pitanje je koliko bi to bilo dobro za Hrvatsku na vanjskopolitičkom planu jer političari su tu da brane hrvatske nacionalne interese pa premda išli nauštrb nekih tuđih interesa, kao što su katalonski. Neodgovorno je preslikavati svaki nacionalni sukob na našu povijest jer kako se život svakog pojedinca razlikuje od drugih tako i svaki narod ima zasebnu povijest.

Živjela Kraljevina Španjolska! Živio Kralj!

O autoru
Evan MacIan