Uđu tri Mongola, Rus i Hrvat u irski pub

Treći kat Parnell Heritage Puba u srcu Dublina, na Smaragdnom otoku, godina je 2016., postbožićna zima. Sjedimo Rihards i ja, moj ruski tovariš iz Latvije burnog životopisa. S Rusima svaki izlazak pustolovina je za sebe, i opasnost po miroljubivu zapadnoeuropsku okolinu. Tek s njima u društvu shvatih tu neku nježnu mediteransku crtu koju mi Hrvati nosimo u sebi.

Mi bi kavice i lagano pijuckanje slatkih koktelčića, a oni pintu piva i viski uz to, i tako nova runda svakih par minuta. U pozadini svira Spanish Lady, dobra stara irska stvar, pred nama kutija prešvercanog duhana (gdje god da jesmo, mi srednjo i istočnoeuropski imigranti smo ljubitelji laissez faire ekonomije), a stol do nas Ukrajinka Olga i Ruskinja Aliona. Olga je bila pametna, informatičarka. Aliona je bila… Aliona je bila estetski zanimljiva! Bacala mi je malo na neku slavensku verziju Wagnerove Brunhilde, baš poput Kristanne Loken u Prstenu Nibelunga iz 2004. Dobar slikopis, malo sladunjav, ali takve najviše volim!

Ali, nije poanta sad u Wagneru i istočnoeuropskim djevuškama. Poanta priče je u Mongolima, da, dobro ste pročitali, Mongolima. Naime, negdje oko jedan, dva ujutro, možda i tri,  Richie i ja, dva gastarbajtera ostavljena od rusko-ukrajinskog djevojačkog para, namjerimo se na grupu Azijata. Kosooki, rekli bi - svi su isti! Pomalo mi njih sa strane komentiramo, onako s visoka, nešto u panslavenskom stilu: “Vidi kak' ovi Kinezi ne mogu popit'!“. Kad mi odjednom prilazi jedan od njih i pita mogu li pogoditi otkud je, shvatili oni da smo ih mi pokinezili. Ja iz prve tipujem naravno na Kinu, ali njegov ljuti pogled me brzo razuvjeri. Vijetnam, Tajland, Japan, što ja znam, svi ste mi isti. I zadnji adut iz rukava, očajno ja kriknem Mongolija, a on će meni: “That's right, we are Mongols!“. Ajd' dobro, neka ste, vaš problem!

E trebamo sad Richie i ja predstaviti svoja krvna zrnca. Rusiju ne vole baš, Richia malo poprijeko gledaju, sjetio se on da je ipak po mami Latvijac, a ja plavuša k'o Johnny Bravo isto bacam na Rusa pa i mene ispod oka sijevaju. Da malo olabavim napetost, ja njima direkt: “No Russia, Croatia!“, a onda, oduševljenje, iznenađenje, nokaut. Mongoli u glas uzvikuju: “Hrvat, Hrvat!“, ne Croat već po naški domaći Hrvat. Koji sad vrag? Meni više ništa nije jasno, a oni razveli priču o Batu kanu i Zlatnoj Hordi i Hrvatima s kojima su se njihovi blagopokojni preci tukli. Da, ti Mongoli znaju sve o mongolskom pohodu na Hrvatsku i Ugarsku, znaju o našoj povijesti više no mi sami, i iznad svega osjećaju poštovanje prema nama Hrvatima. Za očekivati bi bilo da im je prva asocijacija na Lijepu moju Šuker i Francuska '98-e, a kad tamo njima Batu kanovi pohodi na Jadran ljeta Gospodnjega tisuću dvjesto i nekog. Ajde za Kolindin Grobnik i svoju okamenjenu subraću nisu znali, valjda im je to promaknulo u osnovnjaku, ili nisu čitali onog pohrvaćenog Grka Demetera. Proveli mi tako dobrih sat vremena i više uz čašice viskija i čašicu razgovora. Tri Mongola, gorda i mrka k'o onaj njihov brkati Džingis, latvijski Rus i ja zbunjeni Hrvat s lijeve obale Dobre. Dotaknuli smo se i dekadencije Zapada. Iz njihove perspektive ta čudnovata osobina naše novovjeke Europe baš i nije pohvalna, a nije ni iz moje. O ruskoj perspektivi bolje da i ne govorim!

Zavolio sam ih iste sekunde, bez obzira na piramide lubanja što su njihovi kanovi zidali diljem Euroazije. Zavolio sam njihov ponos, njihovu samosvijest, njihovo poštivanje vlastitih korijena i ljubav prema stepskim jurtama. A najviše sam zavolio njihovo poštovanje prema Hrvatskoj, maloj državici na drugom kraju superkontinenta. U njihovim očima nije mala! I onda usporedim to s nama. U našim očima je nažalost vrlo majušna! Gdje je naše poštovanje prema nama samima? Gdje je naše znanje o vlastitoj povijesti? Vrlo slabašno, dodao bih. Mongoli nažalost o nekim stvarima znaju više od nas samih. Ma rode moj, zar da se mi Hrvati onda smatramo malima, zar da se smatramo nevaljalima, kad Azijat iz egzotične Mongolije prema nama osjeća nešto što mi sami o sebi ne osjećamo. Taj kosooki ushićeno uzvikuje: „Hrvat, Hrvat“, dok se mnogi od nas srame i hrvatstva i rvatstva. Zar nije to malo paradoksalno, i ironično? I, što ja znam kakvo već, samo znam da nije ispravno. Nažalost, nagledao sam se tog samopodcjenjivačkog stava kod svojih sunarodnjaka u dvije godine moga dijasporovanja. „So sad, so sad“, rekao bi slovenski zet. Usput, stavio sam 2 eura na njegovu pobjedu, dobio 10. Hvala ti Donalde. Nisi iz mog voljenog Teksasa, ali nisi ni loš!

Ajd' vratimo se bitnome. Kad zavolimo sami sebe, zapravo ne, kad naučimo poštivati sami sebe (nešto se može poštivati i bez da se voli, ne moramo se mi voljeti, tko se još danas voli) kao što nas taj Mongol s trećeg kata Parnell Heritaga poštuje, onda ćemo konačno imati državu. Onakvu kakvu su naši junački preci sanjali! Ali, ne onako ljigavo balkanski:“ Mi smo najpametniji, mi sve znamo!“, već onako kulturno i fino mitteleuropski s hrvatskim štihom: „Mi to možemo, mi ćemo uspjeti!“. Ordnung muss sein! A temelji našeg sigurnog uspjeha su u glagoljici, pleteru, stećcima, vukovarskom feniksu, svakome žulju naših seljaka i radnika i svakome izumu naših znanstvenika! Uff, malo me ponijelo…

Uostalom, i naš Stari, prorok hrvatstva naših otaca, nam je u amanet ostavio opominjujuće riječi: “Tko i sam sebe smatra za sužnja, taj se ne mari čuditi ako ga i drugi takovim scene. Tko nije svoj, taj je svačiji, jer od njega ne stoji, čiji će biti.“. Vrijede te dvije rečenice više nego Alijin amanet Erdogan-sultanu. Pametan je On bio, nije se nikada ženio – zar to nije dovoljan dokaz! Stoga, onda i tada će sve krenuti nabolje, i gospodarstvo, i demografija, i kultura, i sve ono što našu mladost sili da raspravlja s Mongolima po Irskoj umjesto da u Hrvatskoj otvara vlastiti obrt ili pokreće start up. Amen.

Pozdrav braći Mongolima i tovarišu Rusu ma gdje danas bili!

Na zdravlje i slušajmo Starog!

Josip Medak

O autoru
Josip Medak