Kakvi intelektuaci su nam potrebni?

(Dio drugi – Anabaza)

Sjevernjak i južnjak motrili su svoju zemlju s njenog najvišeg vrha i pitali se: kakve intelektualce treba Hrvatska? Vidik je bio prekrasan i raznolik.

S jedne strane planine, brda, šume i ravnice; s druge strane na popodnevnom suncu sijalo je more u koje su bili uronjeni razni otoci. Ideja ljepote mirisala je u nebeskoj tišini. Nakon što su predahnuli od osvajanja vrha valjalo je poći natrag, dolje k ljudima, da ih ne uhvati noć na planini. Prije nego što su krenuli natrag pogledali su u obližnji ponor i učinilo im se na trenutak da je ponor trepnuo pred njihovim pogledima.

 Južnjak se dosjetio kako je u njihovom promišljanju pojma intelektualca, istog odlikovalo kritičko promišljanje društva kao njegovo bitno svojstvo pa bi stoga kritika njihovog društva bila dobar smjer za pronalazak odgovora na pitanje koje ih je zaokupilo. Sjevernjak se složio s tim smjerom razmišljanja i dodao da to kritičko promišljanje društva mora biti usmjereno na pronalaženje ključnih problema njihovog društva. Ti problemi moraju biti ozbiljni na način da prijete opstanku njihovog društva. Mediji su tek nedavno dopustili glas svih demografa čije upozorenje na problem puzajuće supstitucije stanovništa već jedno desetljeće vrišti na sav glas bez uspjeha. Taj problem doslovno prijeti nestanku Hrvata. Ako nestanu Hrvati nestati će i naša kultura. U tom kontekstu intelektualci u Hrvatskoj trebaju biti zaštitnici institucije obitelji, kao temeljne jedinice društva i braka kao njegove jezgre. Štoviše, ako žele biti vjerodostojni moraju propovijedati primjerom i sami zasnovati obitelj s mnogo djece. To je velika žrtva u državi s mnogo problema i zahtjeva mnogo odricanja, no tim više je nužna i dostojna jakih muževa. Jedino u braku i obitelji čovjek može sazrijeti kao punopravni član zajednice. Ne smije nas zastrašiti neimaština i zavesti želja za uživanjem u ispraznim užicima dekadencije propadajućeg društva.

 Slijedom navedenog južnjak i sjevernjak su došli do problema kulture smrti i njezinih pripadnika, pošto isti imaju za cilj uništenje obitelji i institucije braka. Papa Ivan Pavao II. dobro je prepoznao manifestacije kulture smrti u enciklici Evenagelium vitae (Evanđelje života). Komunistički manifest kao kamen temeljac kulture smrti imao je za cilj uništenje obitelji. Naše je društvo prošlo pakao komunističke i socijalističke ideologije i diktature čije se posljedice osjećaju još i danas. U našem društvu su aktivne dvije društvene skupine koje i danas šire vrijednosti kulture smrti. Jedna je ona na vrhu pri vlasti, tzv. crveno plemstvo, druga je ona na dnu, organizirana u marginalne političke organizacije i udruge civilnog društva. Potonja služi prvoj kroz emisiju simbola kulture smrti i dezinformacija, no razlikuje se od crvenog plemstva po tome što vjeruje u te simbole kulture smrti kao istinite i dobre. Naivno smatraju da ih ta kultura smrti vodi utopiji – zemaljskom raju (komunizmu), to jest apsolutno pravednom društvu. Crveno plemstvo ih vješto koristi za vlastite ciljeve: očuvanje statusa quo (političke i financijske moći). Ono samo simbole kulture smrti koristi isključivo za međusobno prepoznavanje i povezivanje te motivaciju za djelovanje, ipak njihov ključni motiv je jedino održanje moći što su je stekli za vrijeme Jugoslavije ili prilikom njenog raspada. Naposljetku, i jednoj i drugoj društvenoj skupini zajednička je apatija naspram održanja Hrvata kao naroda. Crveno plemstvo vidi bitnim samo vlastiti materijalni probitak, čak i ako je isti usmjeren protiv zajednice u kojoj žive, dok je onim drugima s dna bitnija kategorija klasa i apstraktna kategorija kozmopolita kao apatrida i nomada bez nacionalnog identiteta.

Zaključili su zajedno da Hrvatska treba intelektualce što će se boriti protiv tih društvenih skupina i oduzeti im poziciju moći. Na strani tih društvenih skupina je duh vremena i moć (ekonomska, politička, kulturna). Ta borba traži veliku dozu muževnosti i herojstvo s uzorom u Hektoru iz Ilijade ili nekim junacima iz naše povijesti kao što su Nikola Šubić Zrinski, Stjepan Radić, Bruno Bušić... Tamo gdje je opasnost, raste spasonosno, rekao je Hölderlin. Ne smije biti straha od smrti jer intelektualci iz Hrvatske vjeruju u Boga i život vječni.

Južnjak je ipak oprezno istaknuo da nas Hrvata u RH ima vjerojatno 3 milijuna tako da borba protiv tih društvenih skupina ne smije uzrokovati nove podijele ili još gore – građanski rat, to bi dovelo do daljnjeg umiranja naroda. Sjevernjak se složio s njim, osim toga oni su veoma moćni zbog političke i financijske moći pa treba biti oprezan i  boriti se pametno. Južnjak je predložio evanđeoski pristup toj borbi na način da budu blagi kao golubovi i lukavi kao zmije. Sjevernjak je na to rekao kako na sjeveru ima mudra izreka: tiha voda brege dere.

Na pola puta prema dolje ugledali su lijepu livadu s puno trave. Sjevernjak je predložio hrvanje grčko-rimskim stilom. Silazak je bio brži nego uspon i želio se što dulje zadržati na planini. Južnjak je prihvatio izazov, spustio torbu s leđa kako bi navalio na sjevernjaka. Pouzdao se u svoju veću snagu pošto je sjevernjak bio niži i slabiji. Sjevernjak je stao u gard i čekao napad južnjaka koji se zaletio na njega. Činilo se da će ga odmah oboriti na tlo, međutim dogodilo se sasvim suprotno. Sjevernjak je iskoristio njegovu težinu protiv njega i bacio ga ramenskim bacanjem preko svojih leđa na tlo. Južnjak se na tlu brzo pribrao od iznenađenja i dok je sjevernjak likovao u svojoj domišljatosti dogodilo mu se slična situacija kao Oberyn Martellu u borbi protiv Gregor Cleganea. Južnjak ga je povukao na tlo i popeo se na njega. Sjevernjak se nekoliko puta pokušao izvući i dići dok mu je južnjak nastojao s leđa izvesti polugu, ključ i konačno gušenje. Na kraju, sjevernjak je predao borbu južnjaku. Oboje su od umora ostali ležati na tlu i uživali u jakom popodnevnom suncu. Odjednom su se počeli glasno smijati na pomisao što bi netko od modernih intelektualca rekao za njih da ih je vidio kako se bore na tlu. Oni definitivno nisu bili moderni intelektualci jer isti u Hrvatskoj često služe svojim intelektom crvenom plemstvu, što iz postmodernih ideala, što radi novaca kao plaćenici. Njih dvoje su se zato više voljeli smatrati dinaroidnim intelektualcima. Primitivni, reakcionarni i amoderni. Za borbu spremni.

Nakon kratkog objeda ponovo su krenuli na put prema dolje. Iznenada, poput munje na vedrom nebu, njihovo je razmišljanje presjeklo oštro i gorko pitanje: koliko vremena Hrvatska zapravo ima? Demografska katastrofa je pogoršana odlaskom ljudi u inozemstvo, ponajviše mladih. Taj problem je zahtjevao intelektualca koji će ostati u domovini bez obzira na sve nevolje njegove domovine. Njima je taj odlazak mladih iz domovine bio neshvatljiv. Razumijeli su jedino one što odlaze nakratko da bi se vratili s više novaca ili znanja. Oni koji zauvijek odlaze su bili za njih dezerteri. Takvim ljudima nedostajala je vrlina domoljublja. Na muci se poznaju junaci. Ljubav prema domovini je za južnjaka i sjevernjaka bila iracionalna sila, sposobna da otkrije ljepote i čudesa ljudi i prirode u njihovoj domovini. Domovina se voli i u dobru i u zlu, kao žena u braku. Ta ljubav u njima je graničila s ludosti i genijalnosti. Osjećali su tu ljubav prema temelju na kojem su njihove osobnosti izrasle. Napustiti svoju zajednicu za njih bi značilo napustiti sebe.

Da rastjera pesimizam kojem su oboje bili skloni, južnjak je ustvrdio da ne smiju biti malodušni iz razloga što je malo ljudi poput njih pa je radi boljeg raspoloženja citirao intelektualca Ante Starčevića: „Ako u ovom narodu bude pedeset muževa, osvjedočenih o svetosti slobode i zauzetih za svoj narod – mi, nas tri i naši drugovi, učinismo više nego li su agitori ikada učinili".[1]  Sjevernjak mu se pridružio citatom još jednog velikog Hrvata i intelektualca A. G. Matoša: «Mir vama, Hrvati, koji stradate, koji patite, i za ljubavlju i slobodom ljudskom čeznete u sjeni Njegovog žuljevitog, krvavog križa! Vjerujte, vjerujte, spasit će vas vjera, a pošto je vjera i hrvatska sloboda, vjerujte u slobodu i radite za nju kao dvanaest neukih apoštola koji snagom vjere i svetog uvjerenja osvojiše svijet.»[2] Time je otišao još dalje nego južnjak u vraćanju dobrog raspoloženja. Ako su 12 apostola uz Isusa iz provincije kulturno osvojili Rimsko carstvo, zašto ne bi Hrvati uz Boga mogli pomoći Zapadu u obnovi? Hrvati su kroz stoljeća  imali jasan odnos vjere prema Bogu. Zalazak sunca zaustavio je nakratko silazak dvoje prijatelja. Pomolili su se Bogu za pomoć. Nebo se polako zatamnilo i srećom, dva su prijatelja prije potpune noći stigli na vrijeme podno planine gdje su započeli svoje uspinjanje.

[1] Davor Dijanović, Ante Starčević – otac hrvatskog nacionalizma,  http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/d-dijanovi/10939-ante-starevi-otac-hrvatskog-nacionalizma-22.html - pristupljeno 8.8.2017.

[2] Davor Dijanović, Trideset misli i poruka Antuna Gustava Matoša, http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/d-dijanovi/10429-domoljubne-misli-i-poruke-a-g-matoa.html - pristupljeno 14.07.2017.

O autoru
Marko Paradžik rođen je 25. 12. 1987. godine u Zagrebu, gdje je 2006. završio Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju i potom 2012. diplomirao na pravu. Državni prvak u hrvanju grčko-rimskim i slobodnim stilom. Radi kao odvjetnički vježbenik u odvjetničkom društvu i glavni je urednik časopisa za kulturu, društvo i politiku Obnova.