Hrvati nisu konzervativni

U svom eseju „U što vjeruju konzervativci“ Roger Scruton je iznio iduću misao:

„Konzervativci vjeruju da se naši identiteti i vrijednosti oblikuju kroz naše odnose s drugim ljudima, a ne kroz naš odnos s državom. Naša prava i odgovornosti kao pojedinaca su informirana običajima koji su preživjela test vremena i koji su bili zaštićeni vladavinom prava. U suvremenim državama uloga Države je neminovno opsežna, ali konzervativci vjeruju da bi njen doseg uvijek trebao biti podložan promjeni. Stoga je vrijeme nanovo potvrditi fundamentalni aksiom konzervatizma, da država nije cilj nego sredstvo. Civilno društvo je cilj, a država je sredstvo koje ga štiti.“

 Kad razmišljamo o hrvatskoj povijesti dvadesetog stoljeća shvatit ćemo da je u centru svih povijesnih zbivanja težnja Hrvata za vlastitom državom. Takvu težnju su neki nazivali i tisućljetnim snom, iako je to malo romantiziran naziv, jasno daje do znanja o središnjim težnjama u vanjskoj i unutrašnjoj politici od 1918. godine na ovamo. Hrvat je kao svaki čovjek političko biće, a desetljećima se političko biće hrvatskog naroda usredotočilo na uspostavu neovisne države, pod bilo koju cijenu, što je dovodilo i do moralnih padova i zastranjenja.

 Godine 1991. uspostavila se država, zatim se dobio i rat i došlo je do jednog zastoja u političkoj misli. Dobili smo državu, imamo Hrvatsku, ali što sad s njom? Čemu će nam ta država služiti? Kako ćemo je izgraditi? U izostanku odgovora na neka pitanja došlo je do onoga što je Scruton upozorio da se ne smije dogoditi konzervama, da smo počeli vezati naše vrijednosti i identitet uz hrvatsku državu, a ne kroz odnos s drugim ljudima. Država je postala oltar, idol, majka, maćeha, dadilja, poslodavac, svećenik itd. Umjesto da hrvatska država postane izraz slobode hrvatskog čovjeka, ona je postala novi neprijatelj ekonomskog napretka, običaja i tradicije, umjesto da postane čuvar istih želja i vrijednosti.

 Pogledajte odnos Hrvata prema susjedima i bližnjima, pogotovo u manjim sredinama. Tko god dolazi ili ima kontakt s ruralnom sredinom, koja je oduvijek bila nositelj jedne prohrvatske političke misli, zna da je i takva sredina leglo hrvatskog jala i da su seoske sredine pune obiteljskih i susjedskih razmirica, ljubomore i srdžbe. Paradoksalno je da su takve sredine i nositelj tradicionalnih vjerskih vrijednosti, koje su u suprotnosti sa stvarnim životom. Takvo ponašanje nije samo odlika naših malih krajeva već i urbanih sredina, iako zbog većeg stanovništva teže dolazi do izražaja, ali većina gradskog stanovništva dolazi iz ruralnih sredina. Ove misli nisu ništa novo, davno ih je u svom kapitalnom dijelu „U registraturi“ iznio Antun Kovačević. Ja sam, kao i veliki Kovačević, štovatelj hrvatskog sela i njegovih običaja, ali to je razlog više da pišem o ovom problemu sela i općenito hrvatskog naroda. Naše kršćanske vrijednosti često su samo izraz identiteta, ali ne i stvar življenja. Hrvatski čovjek, domoljub i kršćanin, gradi svoj identitet prema državi i prema birokratskom aparatu, a ne prema vrijednostima i bližnjima, zbog čega naša desna misao ne može dobiti jednu dublju duhovnu i intelektualnu širinu. Je li to zbog 45 godina socijalizma, kad je broj vjernika bio bitno manji, a koji je naglo porastao 1991.?

 Socijalizam je svakako utjecao na hrvatsku perspektivu, na vrijednosti društva, ekonomske i političke poglede te na kraju na mentalitet. Prosječni desničar u RH smatra da država treba biti jamac financijske sigurnosti svakog stanovnika što je u suprotnosti s nekim desnim ekonomskim svjetonazorima. U svom eseju Scruton nastavlja:

 „Prema mnogima na Ljevici ljudi posjeduju socijalna i ekonomska prava neovisno o tome kako su proveli svoje živote. Sve više ova "ljudska prava" nisu ograničena na negativne slobode, poput prava na život, tijelo i potragu za srećom, kao što ih zagovara američka deklaracija, nego uključuju pozitivne zahtjeve, poput prava na stanovanje, zdravstvenu skrb i socijalnu pomoć.“

Dakle, konzervativac vjeruje da je država čuvar osnovnih prava čovjeka dok su zaposlenje, stanovanje, zdravstvena skrb i financijsko stanje isključivo stvar pojedinca te da država treba nagrađivati odgovorne pojedince, a ne neodgovorne. Dakako, uvijek će postojati skupina ljudi u društvu koja si ne može osigurati financijsku sigurnost i stalni posao zbog vanjskih okolnosti, ali takvi građani opet ne bi trebali biti odgovornost države već lokalne zajednice, odnosno svojih bližnjih. Dakako, netko će zapitati pa kako čovjek može skrbiti za svoju sigurnost s niskom plaćom. Istina je da su plaće niske prvenstveno zbog velikih poreza, ali kad bi država decentralizirala i djelomično privatizirala zdravstvo, mirovinsko osiguranje, školstvo i skresala birokraciju ne bi bilo potrebe za ovolikim porezima. Građanin bi sam birao kako će potrošiti stečeni novac, sam bi izabrao način na koji želi osigurati zdravlje i budućnost obitelji, a ne bi bio prisiljen koristiti državni socijalistički zahrđali aparat koji je sam sebi postao razlog postojanja.

 Ovaj tekst se lako može nadovezati na „Desnicu koja to nije“ u kojoj sam kritizirao desnu domaću politiku, ali kako je rekao de Maistre: narod ima vlast kakvu zaslužuje. Danas na hrvatskoj političkoj sceni imate tri jake struje; jednu nacionalnu socijaldemokratsku, druga je anacionalna liberalna socijaldemokratska i treća koja je nastala iz nezadovoljstva s ove dvije, a koja se isto zaklinje u sve vrijednosti socijaldemokracije; državu dadilju, državni intervencionizam, plansku ekonomiju, antikapitalistički mentalitet itd. Možda je to razlog zašto se s ekonomskog aspekta već 27 godina vrtimo u krug.

 No, lokalni izbori 2017. godine donijeli su određenu svježinu, pogotovo u malim sredinama koje sam kritizirao u samom početku teksta, gdje su nezavisne liste mladih ljudi na lokalnim razinama, neovisne od ove tri prevladavajuće struje, ili preuzele vlast ili postale važna oporba velikim strankama. Tako su Dicmo, Imotski, Runovići, Karlobag, Lovinac, Cetingrad, Nijemci, Plitvice i mnogi drugi postali glasnici promjena i navijestili neku novu političku situaciju koja će otvoriti prostor novim ljudima i starim vrijednostima tako da se stvori neka nova politička snaga ili će prisiliti velike stranke na promjenu. Nisam stigao analizirati sve nezavisne liste, ali jasno je da njih zanima isključivo oporavak vlastite sredine, možda od nekih navedenih imaju svojih mana, ali činjenica je da su u krajevima gdje dominiraju velike stranke postigle dobar rezultat. Možda iz tih nezavisnih lista, koje možda i nisu nositelji konzervativnih ideja (barem u ekonomiji i odnosu prema državi) nastane prostor za obnovu hrvatskog naroda, njegovih vrijednosti i lokalnih sredina. Možda se rodi jedna nova država koja će štiti slobodu čovjeka da hrani svoju obitelj, sam odlučuje o svojoj sudbini te običaje i vrijednosti koje su preživjele test vremena.

 Činjenica je da naše političko stanje izvire iz problema što većina Hrvata još prihvaća tekovine marksizma, koliko god to ne željeli sami sebi priznati. Moramo se buditi i stvarati jednu novu intelektualnu struju među mladim akademskim građanima, koja će kad tad uroditi plodom. Ovaj blog je moj mali doprinos tome.

I na kraju zapamtite: „Adore the local! Reject the global!“ ;)

Evan MacIan

O autoru
Evan MacIan