Ima li politika u Hrvata smisla?

«Sjećam se tog davnog, lijepog popodneva na Cvjetnom trgu kao da je bilo jučer...» Nepobjedivo sunce grijalo je kroz suncobrane dva mlada studenta prava na kavi. Ta su dva prijatelja živo raspravljali o tome ima li politika u Hrvata uopće smisla?

Jedan od njih je zastupao tezu kako zapravo u Hrvata jedino politika ima smisao jer izravno utječe na naš život dok je sve ostalo sporedno. Umjetnost i filozofija su u krajnjoj liniji narodu nezanimljive, nerazumljive i dosadne, stoga nemaju utjecaja na njega. Davao je konkretne primjere utjecaja političara na naš život kroz analizu njihovih izjava u medijima. Koncentrirao se na negativne pojave jer pozitivnih gotovo nije mogao naći. Bilo je nevjerojatno kako je uspio pratiti sve političare imenom i prezimenom, stranačkoj pripadnosti i pronalazio kontradiktornosti u njihovim izjavama. Količina energija uložena u praćenje i analizu istih bila je zapanjujuće golema.

Drugi student sve je to poznavao vrlo površno i načelno. Nije imao vremena za pozorno praćenje medija jer mu je izvan studija prava dokolica bila ispunjena proučavanjem umjetnosti, filozofije i povijesti. Isto tako nije se složio s tezom svog prijatelja.

Naprotiv, smatrao je da filozofija i umjetnost imaju veću važnost od politike svedene na dnevnopolitičke aktualnosti za jedan narod ili društvo. U argumentiranju svoje dijametralno suprotne tvrdnje pozivao se na grubu analogiju iz srednjoškolskog udžbenika sociologije da je društvo hardware, a kultura software. Umjetnost u kulturi u toj analogiji za njega je bila duša jednog naroda, dok je filozofija predstavljala mudrost, ono što transcendira vrijeme. Pozvao se na primjer iz naše povijesti – Hrvatski narodni preporod. Jezik i književnost su zajedno nastajali. Dakle, bez umjetnosti ne bi bilo niti temelja za hrvatsku državnost u 19. st. U daljnjem razlaganju svoje teze pozvao se na brojne prvake iz naše književne povijesti čija su umjetnička dijela oblikovala naš identitet, npr. Ivan Mažuranić, Antun Gustav Matoš, Ante Kovačić itd.

Dakle, politika i umjetnost nisu međusobno isključive, naprotiv, one su na dubok način povezane. Umjetnicima se naposljetku narod (često tek nakon njihove smrti) ponosi pred svijetom. Predstavljaju ih kao ono najbolje od sebe. Mogli bismo reći da su oni cvjetovi naroda. Uspomene na te ljude postaju simboli identiteta u kolektivnom pamćenju. Izvođenjem njihovih dijela kroz primjerice recitiranje u svečanim prigodama jačamo osjećaj zajedništva i približavamo se ideji lijepog i dobrog. I kako sad tome može parirati jedna izjava Vesne Pusić ili Stjepana Mesića? Njihove izjave nemaju univerzalnu vrijednost kao što to ima stih jedne pjesme ili misao jednog filozofa. One vrijede u tom trenutku jer su kratkoročnog karaktera i najčešće motivirane uskim i osobnim interesom. Toliko su česte i nedovoljno promišljene da nemaju baš nikakvu vrijednost za život čovjeka.

Te dnevnopolitičke aktualnosti preplavljuju prostor tiskovine i kako Baudelaire točno primjećuje «truju ljudski duh ujutro kada je on najčišći». Za tiskovine vrijedi ono što je rekao naš poznati krležolog Mandić u jednoj gotovo zaboravljenoj tv emisiji (Emisija opće prakse): »U komunizmu su se novine čitale između redaka, danas se trebaju čitati između novina». Na taj citat je nadodao tvrdnju da je umjesto novina bolje čitati sudski registar Trgovačkog suda čiji su podaci javni jer trag novca vodi često do vlasnika. O tome tko je vlasnik određene tiskovine ili medija ovisi hoće li se plasirati određena informacija ili dezinformacija i u kojoj formi. Novine su danas sredstvo propagande različitih društvenih grupa.

Političari se zapravo često u dnevnopolitičkim aktualnostima služe figurama riječi da bi izrazili svoju misao i jače utjecali na narod koji vode. Što je izreka Stjepana Radića «ne srljajte kao guske u maglu» nego metafora. Dakle, politika se često služi sredstvima umjetnosti. Naposljetku, Otac domovine Ante Starčević bio je književnik i bavio se filozofijom. Filozofija i umjetnost dovode do istine, dok politika svedena na dnevnopolitičke aktualnosti vodi samo k laži. Politika, ako se poveže s filozofijom i umjetnosti može biti plemenita djelatnost. U tom kontekstu, zaključio je student prava koji se nije bavio dnevnopolitičkim aktualnostima, politika će biti razumljivija i moći će se u njoj aktivno sudjelovati ako se barem jedan dio životne energije uloži u umjetnost i filozofiju. Razgovor je završio općom rezignacijom studenta koji se bavio dnevnopolitičkim aktualnostima. Šutke i zamišljeno gledao je kolegu koji mu je zapravo održao kraći monolog.

Prošlo je mnogo godina od tog razgovora. Mladi student prava koji se bavio dnevnopolitičkim aktualnostima počeo se protekom godina sve više baviti i umjetnošću i filozofijom. S vremenom je izrastao u vrsnog novinara i pjesnika te je nedavno stupio u politički život.

Onaj drugi je postao odvjetnički vježbenik i iz nekog razloga često bi se sjetio razgovora sa svojim prijateljem o dnevnopolitičkim aktualnostima, politici, filozofiji i umjetnosti. Pitao se je li njegovog prijatelja upravo njihov razgovor potaknuo na veći interes za filozofiju i umjetnost. Odgovor je dobio prilikom njihovog ponovnog susreta kada se ovaj u jednom trenutku počeo prisjećati njihovih studentskih dana: «Sjećam se tog davnog, lijepog popodneva na Cvjetnom trgu kao da je bilo jučer...»

O autoru
Marko Paradžik rođen je 25. 12. 1987. godine u Zagrebu, gdje je 2006. završio Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju i potom 2012. diplomirao na pravu. Državni prvak u hrvanju grčko-rimskim i slobodnim stilom. Radi kao odvjetnički vježbenik u odvjetničkom društvu i glavni je urednik časopisa za kulturu, društvo i politiku Obnova.