O TUĐMANU – POVODOM DVADESETE GODIŠNJICE SMRTI (III. DIO)

Tuđman je, iz svega predloženoga, kompleksna povijesna osobnost: mladi socijalist, gerilski borac protiv hrvatske države, „oficir”, profesor, znanstvenik, protivnik, zavjerenik, hrvatski nacionalist, vođa antikomunističkoga rata koji je za sebe do kraja života govorio kako je marksist. Najbitnija hrvatska povijesna osobnost druge polovice dvadesetoga stoljeća, koji je vodio Hrvate u ratu, ne samo za državu već za goli biološki opstanak. Drugi dio smo završili s pitanjem o njegovoj ostavštini. Obzirom da je bio složen čovjek i političar, zasigurno je i njegova ostavština ista...

Prije svega, neću pogriješiti ako utvrdim da je Tuđmanovo najveće političko nasljeđe u sadašnjem trenutku Hrvatska demokratska zajednica, koja i danas s manjim prekidima postojano vlada hrvatskom političkom pozornicom. No, koliko je to zbilja Tuđmanov HDZ? Je li se u odnosu stranke i prvoga predsjednika dogodilo isto, što i Starčeviću i HSP-u, ili Radiću i HSS-u? Nakon što je izvršena promjena vlasti 2000. godine, izvršen je državni udar u svim dijelovima države, prije svega vojno-obavještajnom i kulturnom te ustanovama u kojima je koliko-toliko bila provedena „lustracija”, a sav taj proces nazivan je detuđmanizacijom. Kad govorimo o zloglasnoj detuđmanizaciji moramo uvijek imati na umu da govorimo o nasilnoj političkoj čistki kojom su uklonjene sve one snage koje su devedesetih godina svojim radom, zalaganjem ali i neupitnom odanošću hrvatskome cilju izgradile isti sustav. Dakle, izgradnja nove države je u očima Tuđmanove oporbe bila tuđmanizacija, iako se radilo o posve normalnome postupku izgradnje države nakon urušavanja prethodne tvorevine. Iako je došao na vlast upravo nacionalnom i desnom retorikom, Ivo Sanader ipak  je i detuđmanizirao HDZ, što su nastavili i njegovi nasljednici s izuzetkom Tomislava Karamarka kada se tuđmanistička simbolika na kratko vratila u stranku. Tuđman, koji je još od sedamdesetih godina sanjao povratak Hrvatske pod okrilje Zapada, bio je spreman voditi diplomatski rat sa istim tim Zapadom kada je shvatio gdje oni vide budućnost Hrvatske. Od te suverene politike predsjednika Tuđmana u stranci nije ostalo gotovo ništa, što se nedavno očitovalo u slučaju Istanbulske konvencije i Marakeškoga sporazuma koji su nametnuti unatoč nepovoljnom javnom mnijenju. Sličnu politiku popuštanja i klanjanja današnji HDZ je vodio i na putu ulaska u Europsku uniju. No, svemu tome je pridonijeo i sam Tuđman, koji od HDZ-a nikad nije stvorio stranku već je želio da ostane tek pokretom. Ljudi koje je bio okupio oko sebe pokazali su se nedostojnima naslijediti ga na čelu stranke, a njihovi osobni pojedinačni interesi, častohleplje i karijerizam od stranke promjena i budućnosti stvorili su stranku „status quo“ stanja. Jedino u čemu je HDZ ostao dosljedan Tuđmanovoj viziji jest nastavak nastojanja bivanjem širokim narodnim pokretom, odnosno big tent party, u kojem su dobrodošli ljudi različitih političkih profila ako bi to bilo u korist stranke - s razlikom da je Tuđman prvenstveno imao u vidu dobrobit države, i naroda. Dakle, HDZ se nikad nije i još uvijek nema u političkom interesu dovršiti transformaciju u stranku s jasnim svjetonazorskim i ekonomskim stajalištima.

Nadalje, sve vlade koje su vodile ovu zemlju zaustavile su postupak privatizacije što je Hrvatsku ostavilo u stanju vječne tranzicije, i na vidiku još uvijek nema nade da ćemo jednoga dana izaći iz ovoga polusocijalističkoga stanja. Tuđman, koji je taj postupak vodio na već opisan način, barem je bio svjestan da Hrvatska mora kretati prema slobodi i slobodnome tržištu, ma koliko god on to odgađao zbog svojih osobnih političkih stavova i okolnosti u kojima je nastala hrvatska država. I danas je popularno mišljenje u Hrvatskoj kako je „200 obitelji„ Tuđmanov projekt, iako se radi o još jednoj podvali ljevice koju su za Večernji list na proste faktore rastavili Davor Ivanković i dr. Romano Dominović u članku „Kako je nastao hrvatski mit o 200 obitelji“ od 22. srpnja 2017. godine. No, Tuđman je ipak u spomenutome intervjuu za „MI“ izrekao svoju viziju hrvatskoga gospodarstva: „Prema tome, moramo sačuvati jedinstvo, sačuvati i razvijati nacionalnu svijest da o nama samima ovisi naša sudbina. I kao što rekoh, moramo znati da nam za nevolje nisu bili samo drugi krivi. Bitno je razvijati hrvatsku slobodu, razvijati takvo gospodarstvo da sve veći broj Hrvata bude zadovoljan onime što može postići u svojoj zemlji, da ne mora ići u svijet; da sve veći broj Hrvata bude bogat, jer uostalom, bez bogatih Hrvata nema bogate Hrvatske.“ Za vrijeme mandata predsjednika Tuđmana uz sve nesavršenosti tadašnjega sustava postojala je vizija Hrvatske. Vojno, politički i ekonomski snažne Hrvatske koja je ravnopravan partner svojim zapadnim saveznicima.

Što se tiče ljevice, ljevica je do prije nekoliko godina mrzila Tuđmana, i ona politička i ona medijska. Tuđman je u njihovoj viziji bio fašističko čudovište iz ormara kojim su plašili svoju djecu kada nisu htjela jesti povrće. Kada se očekivala drugostupanjska presuda generalima Gotovini i Markaču, mnogi su to nazivali osudom Tuđmanove politike. No, nakon što su Meron  i sudačko vijeće razbili sva njihova očekivanja kao što je Tuđman razbio Jugoslaviju, događa se neočekivani obrat. Uz porast desnice, Tuđman, odnosno Tuđman u svome partizanskom dobu, postaje heroj ljevice. Od njega, kojega su prozivali za pljačku ljudi koji su živjeli u nacionaliziranim stanovima, kojega su prozivali za deficit demokracije članovi Partije, kojega su dezerteri prozivali da od ZNG-a želi stvoriti privatnu vojsku radi uspostave diktature, pokušavaju stvoriti vlastitu ikonu. Njegovu JNA epizodu žele učiniti većom i veličanstvenijom od njegove uloge iz disidentskoga razdoblja i na dalje. No, kao za sve ostalo i tu je Tuđman dijelomice kriv jer je pomirbeno izdvojio pojam antifašizma iz komunizma i time djelomično rehabilitirao zločinačku pozadinu partizanskoga pokreta i komunističke Jugoslavije, iako danas svatko imalo upućen u političku prošlost lijevih ideologija zna kako je antifašizam kao pojam nastao unutar staljinističke Kominterne i njene promidžbe. Upravo se u tome slučaju ogleda tuđmanistički paradoks koji se sastoji od poštivanja temelja komunističke Jugoslavije, te s druge strane smatranje Jugoslavije tamnicom naroda.

Unatoč prednjim navodima, pravaška teorija o Tuđmanu kao projektu jugoslavenskih tajnih službi je neodrživa jer Tuđmanov politički put i okretanje ka hrvatstvu započinje sigurno 25 godina prije početka raspada Jugoslavije, kada su agenti i suradnici spomenutih ustanova počeli napuštati brod koji tone. U prilog njegovome nepokolebljivom hrvatstvu ide i prijateljstvo s Bušićem, aktivna potpora hrvatskom iseljeništvu, ali i njegov neprestani prohrvatski aktivizam koji se očitovao kroz znanstveni rad i javne nastupe u zapadnoeuropskim medijima u korist hrvatskoga naroda i njegovoga konačnog cilja - ostvarenja samostalne države.

U hrvatskoj suvremenoj svakodnevnoj politici od Tuđmanove baštine nije ostalo gotovo ništa, što za desnicu možda i nije loše jer su pred nama neka nova vremena i novi izazovi, vezani za budućnost i prošlost ove zemlje na koju tuđmanizam više nema odgovora, ili su ti odgovori nedovoljni i zastarjeli. Tuđman nam je pokazao kako hrvatski nacionalizam može pobijediti, i to je važna lekcija njegova lika i djela. Pri tome moramo imati na umu da je riječ o nacionalizmu koji je 1945. godine i 1971. godine doživio dva velika udarca. Čovjek koji je stvarao državu okružen ljudima koji je ne žele te suprostavljen nadmoćnome neprijatelju bez značajne vanjskopolitičke potpore, uspio je u svome naumu o kojemu je još u kolovozu 1977. pisao svome prijatelju Brunu Bušiću. Naravno, to nije mogao napraviti da nije uživao potporu naroda i neupitnu odanost hrvatskih branitelja koji nisu sumnjali u njegovu viziju. A sve ono što mu i danas zamjeramo, moramo se zapitati koliko su naše zamjerke realne. Neki mu zamjeraju što se nije obračunao s UDBA-om, neki mu zamjeraju što je stvorio tajkune. Trebamo li mu zamjerati? Tuđman je vladao deset godina, od čega odbijmo razdoblje rata i mirne reintegracije kao izvanredna stanja, a bližimo se već tridesetoj obljetnici naše samostalnosti. Jesmo li puno očekivali od starca koji je prošao dva rata, zatvor, političke procese i tešku bolest? Jesmo li mi kao narod zakazali u svojim izborima nakon Tuđmana, koji su mogli ukloniti njegove pogrješke? Koliko je pravedno kriviti Tuđmana za loše gospodarstvo nakon dva desetljeća promašenih politika? Kakva je bila Tuđmanova Hrvatska, a kakva je bila detuđmanizirana Hrvatska? Ako je Tuđman kriv za sve, kako danas mnogi ne tvrde da detuđmanizacija nije donijela radna mjesta, a neosporno je da je provedena? Tuđman je umro ne doživjevši osamdesetu što je želio ali je ispunio svoje obećanje, a to je da svoj život proživi svrhovito.

Zaključno, Hrvatima i hrvatskoj politici ne treba retuđmanizacija jer se hrvatska politička stvarnost susreće s novim izazovima na koja ona ne može odgovoriti, ali nužno je usvojiti Tuđmanove principe u vanjskoj i unutarnjoj politici, koje su u njegovome slučaju bile beskompromisne kada se radilo o interesima hrvatskoga naroda. Posebice je to važno danas, kada su interesi EU i Njemačke u viziji hrvatskoga političkog vodstva preči nego li naši interesi. Baš kao Tuđman, i ja se osobno nadam da ću doživjeti osamdesetu godinu života (pa i više) kako bih vidio budućnost svoje obitelji ali i svoje domovine, koje su nepovratno povezane, te čvrsto vjerujem da će to biti zemlja kakvu su željeli predsjednik dr. Franjo Tuđman i veterani hrvatskoga Domovinskoga rata.

O autoru
Evan MacIan