O TUĐMANU – POVODOM DVADESETE OBLJETNICE SMRTI ( II. DIO )

U prošlom blogu  pisao sam o okolnostima Tuđmanova života, koje su ga odvele na putovanje od partizanskoga borca do političkoga zatvorenika, u državi koju je oružjem i perom i on sam stvarao. Krajem osamdesetih godina, točnije 1989., Tuđman dolazi na čelo Hrvatske demokratske zajednice – širokoga narodnoga pokreta čime započinje posljednje razdoblje njegova života, ali upravo i ono koje je pod najvećim povećalom i štovatelja i kritičara prvoga Predsjednika. Kako bismo razumjeli Tuđmanove političke poteze, moramo razumjeti i okolnosti njegova dolaska na vlast. Naime, Tuđman pobjeđuje na prvim predsjedničkim izborima, preuzima kormilo nad Hrvatskom i cijelim sustavom koji je izgrađen na onome bivšemu, prožetome KOSovim mrežama.

Tu se pojavljuje i problem hrvatskih komunista, koji se teško mire s Miloševićevim taktičkim uzmakom prema velikosrpstvu, kao i sa samim raspadom Jugoslavije. Nije na odmet spomenuti povijesni odlazak SDP-ovaca iz Sabora, ali i druge stvari o kojima se danas priča sa zadrškom. Malo je poznato da su dužnosnici SRH i SUBNOR-a aktivno sudjelovali u organiziranju „događanja naroda“, vjerujući kako će baš srpski element u Hrvatskoj pomoći očuvanju partijske vlasti. Sljedeći problem jest priprema agresije JNA koja je neizbježna, a koja će se oslanjati na hrvatske Srbe kao odlučujuć faktor za pobjedu JNA i očuvanje SFRJ, ili barem osnivanje Jugoslavije u granicama velike Srbije. Uz složenu unutrašnju situaciju velik problem koji je pratio Tuđmanovo preuzimanje vlasti jest da Hrvatska nije imala iskrenoga saveznika te je bila neželjeno dijete drugoga raspada versajske tvorevine. Naime, Zapad Hrvatsku nije želio, a Istok je bio zauzet rješavajući sve one probleme proizašle iz raspada komunizma. SAD je bio zainteresiran za očuvanje Jugoslavije, a laburistička britanska vlada i francuski predsjednik, socijalist Mitterand su prikriveno, ili bez zadrške, podržavali Miloševića. U bilo kojim drugim okolnostima dolazak na poziciju vođe jedne države i naroda bi bila zavidna situacija za svakog promatrača, no uvjeti u kojima Tuđman dolazi na vlast su sve samo ne idealni.

Ono što mu kritičari zamjeraju iz vremena obnašanja dužnosti predsjednika su sljedeće: ratna politika (uključujući navodnu izdaju Vukovara i pitanje BIH), pretvorba i privatizacija, poslijeratni autoritativan stil vladanja te izolacija od zapadnih zemalja. Što se tiče pitanja Vukovara, sve je jasnije s odmakom vremena kako je riječ o intrigama kontraobavještajne službe bivše države, dok su Tuđmanova oporba pa i jedan dio desne javnosti i veterana naivno prihvatili navedenu tezu. Naime, svaki političar vuče poteze na način da očekuje nešto dobiti zauzvrat. Pitanje je što bi tadašnji hrvatski vrh dobio gubitkom Vukovara. Mnogi su tada govorili da je cilj dobiti Hercegovinu u sastav Hrvatske, no isto tako se govorilo da su u paketu s Vukovarom prodani Osijek i dio Slavonije za zapadnu Hercegovinu, no vrijeme kao i granice nove države pokazali su da to nije točno. Zatim su se navodile tvrdnje kako nije slano dovoljno pojačanja i oružja, no pri tome se zaboravlja napomenuti kako je tada rat bjesnio po cijeloj Hrvatskoj i mnogi su hrvatski gradovi bili ratna zona, pa čak i na rubu pada kao grad Zadar početkom listopada iste godine. Iz priče o prodaji Vukovara rađa se priča i o podjeli Bosne i Hercegovine, priča koja je možda bila najmoćnije oružje Tuđmanove oporbe. Iz prošloga teksta Tuđman – disident je želio vidjeti bosanske muslimane kao sastavni dio hrvatskoga nacionalnoga korpusa, što je vidljivo iz njegova pristupa pomoći BIH u naoružanju, vojnoj obuci i humanitarnim potezima. Nadalje, vezano uz podjelu BIH i poznat sastanak u Karađorđevu na kojemu je navodno podijeljena Bosna, nitko ne postavlja pitanje kako je Tuđman mogao dijeliti Bosnu, a nije imao ni Knin u granicama svoje države, niti je kontrolirao prometnice u potpunosti koje su povezivale hrvatski jug i sjever. Danas ne postoje konkretni dokazi da je Tuđman bio organizator podjele Bosne, ali postoje konkretni dokazi da je Tuđman očekivao i takav scenarij te osigurao politiku za takav rasplet događaja. Bosnu su tada dijelili puno moćniji ljudi od Tuđmana, čime prije svega mislim na predstavnike međunarodne zajednice, ali i bošnjačko vodstvo nije skrivalo teritorijalne kombinacije sa Srbima nauštrb hrvatskoga naroda. Mnoge javne osobe iz hrvatskoga života su tvrdile da posjeduju dokaze o podjeli Bosne ali i dokaze o prodaji Vukovara, točnije zvučne zapise razgovora sudionika. Ipak do dana današnjega nisu ih predali u javnost, ali su zato nepovratno naštetili ugledu Republike Hrvatske, a sve zbog svojih osobnih animoziteta prema Tuđmanu. Iako je HDZ zasigurno povukao i krive poteze za vrijeme rata, mora se imati na umu da je ta stranka bila podijeljena u više klanova: reformirani komunisti, nacionalisti, tehnomenadžerska struja i birokrati. Sva politika HDZ-a je rezultat kompromisa između navedenih struja ili čak i samovolje nekih od njih, a što je sve vodilo do Tuđmana kao predsjednika stranke. Osobno ne vjerujem da je Tuđman želio likvidirati Antu Paradžika niti je isto naredio, ali je sigurno utjecao na tijekove istrage te naposljetku udijelio pomilovanje. Još manje vjerujem da je umiješan u likvidaciju Blaža Kraljevića, posebno stoga što HDZ BiH i HVO nisu imali kontrolu nad svim svojim podružnicama, odnosno postrojbama u početnome razdoblju rata u BIH, niti su vodstvo u stranke u Zagrebu i hrvatski vrh bili upoznati sa situacijom. Što se tiče rata i političkih igrica mogli bismo napisati cijelu knjigu, ali naposljetku Tuđmanovo vojno, političko i diplomatsko vodstvo je uvelike pridonijelo konačnoj pobjedi u Domovinskome ratu. Njegove odluke u pregovorima s Miloševićem su zaustavljale akcije JNA i davale prijeko potrebne stanke radi reorganizacije i naoružavanja Zbora narodne garde. Njegova povremena popuštanja pred međunarodnom zajednicom dala su Hrvatskoj kredibilitet dok su Srbi imali imidž fanatika s kojima se ne može razgovarati, a što je došlo do izražaja u Tuđmanovoj politici tijekom pokušaja implementiranja plana Z4, ali i mirne reintegracije.

U poslijeratnom razdoblju nižu se već spomenuti Tuđmanovi krimeni: nastavak pretvorbe i privatizacije, izolacija i autoritativan stil vladanja. Što se tiče izolacije Tuđmanovi kritičari su u pravilu ljudi koji su 45 godina vjerno služili režimu koji je držao sve narode bivše države u izolaciji od zapadnih demokracija i njihovih blagodati. Naime, neosporno je kako je upravo Tuđmanova politika dovela do uspostave demokracije i višestranačja kao najviše ustavne vrijednosti RH kako bi Hrvati zasluženo stali uz zapadne zemlje, i kako je upravo Tuđmanovom vojnom politikom naša pripadnost zapadu obranjena. No, Tuđman koji je katkad i neopravdano popuštao zapadu, a kako bi Hrvatsku vratio kući, opekao se na zapadne politike koje su u ujedinjenoj Njemačkoj i bivšim komunističkim zemljama Srednje Europe vidjeli neprijatelje. Politika izjednačavanja žrtve i agresora započinje još u tijeku ratnih operacija, a dobiva na zamahu nakon Daytonskoga sporazuma i mirne reintegracije o čemu je Tuđman 1998. upozorio i generale. Ono što je stajalo iza takve politike SAD-a i Engleske je bilo nepovjerenje prema novim demokracijama zbog čega se Hrvatsku odlučilo izdvojiti iz Srednje Europe i ugurati u Zapadni Balkan. U već spomenutome razgovoru za časopis „MI“ Tuđman daje svoju analizu tadašnje geopolitičke situacije i pogrješaka zapadnih sila koje još jednom upućuju na njegovu dalekovidnost, a posebno uzevši u obzir da danas SAD vode u potpunosti drukčiju politiku prema Poljskoj i drugim državama V4:

„To su već neki dublji povijesni, ali i suvremeni razlozi. Međunarodni poredak se zasniva na pobjedi antifašističkih sila i na diktatu tobože demokratskih sila, a provode krajnje nedemokratske metode, što se vidi i danas na Hrvatskoj. Francuska, Engleska i Amerika vode takvu politiku da ne dopuštaju jačanje Srednje Europe, Njemačke, zemalja od Baltika do Jadrana, a budući da smatraju da je Hrvatska sastavni dio njemačke politike, automatski žele da ne budemo sastav te i takve srednjoeuropske politike, nego nas bacaju na Balkan. Danas dakle jednim dijelom u Europi te zapadne sile, ne srednjoeuropske nego zapadne i Amerika, žele balkanske i srednjoistočne europske integracije, i to nasuprot ovakve Europe, Europske unije i nasuprot Rusije. Sad imamo u Rusiji pad njezine moći, ali Rusija će kad-tad opet postati euroazijska sila i opet će Zapad biti na svoj način ugrožen, bit će sila o kojoj će se morati voditi računa. Zato je i žele oslabiti, iako su je priznali kao stožernu silu pravoslavnoga svijeta, čak i u ovome razdoblju kada je slabila.“

Što se tiče pretvorbe i privatizacije, Tuđmanov grijeh nije njezino provođenje već način na koji je provođena, a to je ono u čemu njegovi kritičari griješe kada u pravilu smatraju da je samo provođenje iste grijeh protiv „društvenoga vlasništva“. Društveno vlasništvo nije postojalo devedesetih jer je hrvatska odbacila socijalistički pravni i ekonomski poredak. Ono u biti nije postojalo ni u socijalizmu osim kao pravna forma koja je u stvarnosti moć davala političkoj kasti, a ne radniku. Najčišći oblik Tuđmanova marksističkoga nasljeđa, izuzev pokušaja abolicije Josipa Broza Tita, jest način provođenja procesa denacionalizacije i privatizacije koje je povjereno najbližim stranačkim suradnicima i tehnomenadžerskoj struji HDZ-a - koji su u pravilu političko podrijetlo vukli iz socijalizma. Tuđman nije vjerovao u slobodno tržište i zazivao je stabilnost koja je i danas glavna parola hrvatskih političkih aktera. Doduše Tuđman, unatoč svojim lijevim uvjerenjima nije vjerovao ni u socijalizam, ili barem ga nije smatrao prikladnim povijesnom i političkom trenutku. No, svakako je danas neosporno kako su njegovi politički povjerenici upropastili niz poduzeća koja su mogla opstati na novome tržištu, no ono u čemu Tuđmanova dežurna kritika griješi jest da su sva poduzeća uništena u tim procesima. Neka od njih su propala davno prije Tuđmana i prije devedesetih samo što se privid urednoga poslovanja održavao koliko je god to moguće. Drugi Tuđmanov relikt iz njegove komunističke baštine jest bila autoritativnost  koja je, donekle, za vrijeme rata bila razumljiva, ali ga je u mirnodopskom razdoblju uvela u niz političkih sukoba koji su bili nepotrebni, kao što je onaj u vezu imena „Dinamo“. No, treba razumjeti i da je Hrvatska bila na rubu ratnoga stanja sve do mirne reintegracije, i da je Tuđman u biti u pravom mirnodopskom razdoblju vladao samo godinu i pol dana, a koje su bile obilježene snažnim pritiscima zapadnih sila koji bi vjerojatno rezultirali njegovim odlaskom u Haag, a s ciljem pisanja nove povijesti Domovinskoga rata. To Tuđman nije mogao dopustiti, ni zapadnim centrima moći, niti onima u Hrvatskoj koji su se sami hvalili „da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta“.

Tuđmanovo razdoblje je okončano njegovom smrću nakon teške bolesti 10. prosinca 1999. godine, a na sprovod ga je ispratio njegov narod iz svih hrvatskih zemalja i dijaspore, čiju je potporu imao što je jasno iz rezultata izbora u kojima je oba puta pobijedio u prvome krugu. No, postavlja se pitanje, što je Tuđman ostavio hrvatskome narodu?

O autoru
Evan MacIan