Mali u procjepu velikih: »hrvatski« scenarij Bugarske nakon II. svj. rata

Bugarska je kao članica Trojnog pakta objavila »simboličan rat« Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u, pošto nije slala svoju vojsku u rat niti sudjelovala u vojnim operacijama protiv spomenutih država. Stoga, kada je Konstantin Muravijev, član bugarske Zemljoradničke stranke, 2. rujna 1944. proglasio novu vladu (raspuštajući dotadašnji 25. saziv Narodnog sobranja), zapravo je opozvao odluku o objavi »simboličnog rata«.

Bugarsko Carstvo: iz njemačkih u sovjetske šake

Premda se 1941. godine  priključila Trojnom savezu , Bugarska nije objavila rat SSSR-u, niti je sudjelovala u vojnim operacijama protiv njega; štoviše, čak i za vrijeme Drugog svjetskog rata Bugarsko Carstvo održava diplomatske odnose s Moskvom. [1] Nadalje, novoproglašena vlada proglašava prijateljske odnose sa SSSR-om te 5. rujna 1944. prekida diplomatske odnose s Njemačkom, ali ni to nije bilo dovoljno vladi Sovjetskog Saveza, koja istog dana Bugarskoj objavljuje rat.[2] Crvena Armija 8. rujna prelazi bugarsku granicu te podupire državni udar u noći s 8. na 9. rujna, kada vlada Domovinskog (Otečestvenog) fronta, na čelu s premijerom Kimonom Georgijevim, određuje izaslanstvo za sklapanje primirja, koje 10. rujna prima maršal Tolbuhin u Bukureštu. S Tolbuhinom se nakon primanja susreo komunistički novinar Dimitar Ganev; on prenosi molbu o smještaju sovjetskog zrakoplovstva u blizini Sofije, kao jamstvo protiv djelovanja »reakcionarnih časnika«.[3]

Iako su u listopadu 1944. godine, u Moskvi, Saveznici dogovorili podjelu interesnih sfera na području Bugarske u omjeru 75 : 25, Staljin nikada nije imao namjeru dopustiti Saveznicima bilo kakvu jurisdikciju u zemljama koje je »oslobodila« Crvena Armija. O istinitosti takvih namjera svjedoči i susret glavnog tajnika francuske Komunističke partije Mauricea Thoreza i Staljina 18. studenoga 1947. godine, na kojem Thorez iznosi svoje razočaranje neuspjehom komunista u Francuskoj, na što mu Staljin u povjerenju iznosi: »Da je Crvena Armija bila u Francuskoj, tada bi slika bila drukčija. Da je Churchill još malo zakasnio s otvaranjem Drugog fronta, Crvena Armija ušla bi u Francusku«.[4]

Tijekom pregovora o zaključenju primirja, vođenih 12. rujna, Velika Britanija se izjasnila protiv nastojanja Bugarske o uključenju u antihitlerovsku koaliciju i priznanju »suratujuće zemlje« Saveznika. Naprotiv, Britanija postavlja  preduvjet o povlačenju bugarske vojske iz tzv. »Zapadnih pokrajina« (Makedonija i istočni dio Srbije).[5] Ministarstvo vanjskih poslova (Foreign Office) Ujedinjenog Kraljevstva u povjerljivom pismu upućenu načelniku stožera za vođenje pregovora 13. rujna ističe da bi »priznavanje Bugarske suratujućom stranom šokiralo savezničko javno mnijenje i sigurno izazvalo ozbiljne poteškoće u odnosima s grčkom i jugoslavenskom vladom«.[6]

 

»Mirenje« narodnih boraca i carske vojske

Maršal Tolbuhin sastaje se 16. rujna s pukovnikom sovjetske vojne obavještajne službe, Bugarinom Ivanom Vinarovim, inače i rukovoditeljerm Vojnog odjela Centralnog komiteta Bugarske radničke partije, koji ga obaviještava o smjeni zapovjednog kadra u bugarskim divizijama partizanskim zapovjednicima te o uključivanju bugarske vojske u sastav III. ukrajinskog fronta.[7] Za potrebe ujedinjenih postrojbi provedena je mobilizacija te krajem rujna brojnost Bugarske narodne armije dostiže 574 tisuća ljudi.[8] Zanimljivo je istaknuti, kako su zasluge  »antifašističkih« ustanika u »obaranju monarho-fašističke diktature« bile zanemarive, toliko da ih je Diana Glasnova sažela u sljedećoj rečenici: »Zasluga komunista je puštanje zatvorenika iz zatvora u Varni i Plevenu za osvajanje pokojeg sela i gradića 6. i 7. rujna (1944., op.a.)«.[9]

O tome kako se odvijalo »spajanje« carske vojske i partizanskih ustanika, najbolje svjedoči primjer pukovnika Velika Marinova, koji postrojava partizane 13. rujna 1944.  pred stožerom; zahtijevajući mirenje »narodnih boraca« i carske vojske. Marinov prihvaća prijedlog, no, po izlasku iz stožera partizani otvaraju vatru i ubijaju Marinova, satnika Ivana Čukurlijeva, poručnika Nača Gjulimezova te još šest časnika i dočasnika. Na popisu ubijenih od ruke partizana nalaze se i general Atanas Stefanov (ubijen pred svojim domom u Lukovitu), generala Petra Cankova (bačen s petog kata zgrade Državne sigurnosti) te general-bojnika Ivana Kjučukova, koji je u zatvoru pretučen na smrt.[10]

Zapovjednik starozagorskog partizanskog odreda Stojo Nedelčev »Čočoolu« bilježi u svojoj knjizi Bitka je počela sljedeće: »Kad sam ispred sebe gledao okupljene carske časnike, najradije bih sve do jednoga pobio strojnicom« nadodajući pak da »Partija i Otečestveni (Domovinski, op.a.) front nisu imali svoj vojni kadar« pa su bili »prinuđeni iskoristiti carske časnike da dokrajče fašizam«.[11]

Čistke unutar Bugarske narodne vojske

Samo u razdoblju od rujna do studenoga 1944. uhićeno je 1050 časnika, jedan dio je osuđen, a drugi  pogubljen bez suđenja odlukama tzv. »vojničkih komiteta«.[12] Početkom studenoga 1944. komunisti šalju izvješće Georgiju Dimitrovu u Moskvu, obaviještavajući ga o uhićenju 746 časnika (17 generala, 45 pukovnika, 45 dopukovnika, 38 bojnika, 123 stotnika, 204 poručnika, 234 zastavnika (potporučnika) i 40 časničkih namjesnika), protiv kojih se vodi istraga na Narodnom sudu. Nadodaju da »moramo iz vojske izbaciti još 1650 časnika«. U međuvremenu, oko 720 »narodnih boraca« dobiva činove smijenjenih.[13]

Vojno djelovanje BNV i primirje Bugarske

Unutarnjim nestabilnostima unatoč, BNV se nakon sastanka Georgija Dimitrova i Tita u Moskvi 25. i 27. rujna borila uz bok JNA protiv Nijemaca u Vardarskoj Makedoniji, uz vojnog predstavnika u stožeru NOB-a za to područje. No, Tito je tražio da u gradove koje oslobode Bugari prvo uđe JNA. Da su bugarske postrojbe imale podređeni položaj unutar »antifašističke lige« svjedoči sam Churchill, koji se u govoru pred britanskim parlamentom 26. rujna 1944. osvrće na Bugarsku, ističući da »Bugari moraju uništiti sve Nijemce koje pronađu, kako bi se iskupili pred Grčkom i Jugoslavijom« - što Bugari budu »temeljitiji« u toj zadaći, to je veća vjerojatnost »da odvuku pozornost nacija pobjednica s njihovih prijašnjih zločina«.[14]

I dok Bugarsko Carstvo[15] nije počinilo zločine nad savezničkim snagama (grčkim ili jugoslavenskim), Churchill u svom nalogu za početkom provedbe operacije »Bijela točka« (15. studeni 1944. - 20. travnja 1945.) navodi: »Neophodno je tući samo glavni grad Bugarske, pa će kapitulirati cijela država. Ovaj grad mora biti uništen, mora umrijeti, mora biti srušen do temelja i u njegovim ruševinama treba uzgajati krumpir (podcrtao autor)«.[16]  Za vrijeme navedene operacije Sofija je bombardirana 11 puta, a granatirani su i Vraca, Dapnica te još 18 gradova i sela, pri čemu je poginulo 2477 ljudi uz dvostruko više ranjenih. Samo na Sofiju palo je 4350 tona bombi, prouzročivši materijalnu štetu od 24 milijarde leva.[17]

Početkom listopada 1944. sastaju se u rumunjskoj Krajovi; Josip Broz Tito, sovjetski maršal Birjuzov te predstavnici Otečestvenog fronta i Nacionalnog komiteta za oslobođenje Jugoslavije. Petog listopada potpisan je sporazum o vojnoj suradnji Bugarske i Jugoslavije, kojim je predviđeno sudjelovanje i do 200 tisuća bugarskih vojnika u operacijama JNA i Crvene armije. Isti sporazum obvezao je Nacionalni savjet Otečestvenog fronta na utemeljenje Komisije za spašavanje jugoslavenske djece u Bugarskoj, u studenom 1944. Komisijom je rukovodila partijka Penka Damjanova, koja u Nišu okuplja stotine djece predviđene za odlazak u Bugarsku. Do kraja studenog 1944. Bugarski Crveni križ skrbio je za 14 000 jugoslavenske (većinom srpske i makedonske) djece.[18]

General Crvene armije Vladimir Ždanov posvjedočio je povjesničaru Vladimiru Kuznečevskom 1959. godine kako su presudnu ulogu u oslobađanju Beograda 20. listopada odigrale postrojbe maršala Tolbuhina, dakle, bugarske postrojbe.[19] Usporedo s tzv. »Bugarskom operacijom« u Srbiji, bugarska vlada potpisuje 28. listopada primirje s državama »velike trojke« (S.S.S.R. , V.B. i S.A.D.), koje je sadržavalo 19 članaka, među inima i da »obnovi imovinu i plati ratnu štetu Jugoslaviji i Grčkoj« (protiv kojih nije ratovala, već protiv Nijemaca koji su okupirali područja tih zemalja!), »likvidira sve oblike fašizma u zemlji« te da postrojbe Crvene armije ostanu na bugarskom teritoriju i nakon rata, kako bi bugarska oružana sila mogla ostati podređena Vrhovnom zapovjedništvu SSSR-a. Bugarska se obvezala po završetku rata staviti pod kontrolu Savezničkog kontrolnog vijeća, kojim je pravo rukovođenja dobilo Sovjetsko vrhovno zapovjedništvo.[20] Zamjenik SKV-a, general-pukovnik Birjuzov, u službenom pismu 29. studenog 1944. obavještava premijera Kimona Georgijeva da se »bilo kakvi kontakti drugih osoba Savezničkog kontrolog vijeća (s bugarskom vladom, op. prev.), uključujući i predstavnike savezničkih država, ne dopuštaju«.[21] U namjere SSSR-a na tlu Bugarske Churchill se nije namjeravao petljati (kao što je to, zbog pitanja Trsta, bio slučaj s Jugoslavijom), jer se ionako »sve riješilo za manje vremena nego što bi to bilo potrebno da čovjek sjedne«, kako i sam navodi u svojim Memoarima.[22]

Da se Churchill u ovom slučaju ponio licemjerno svjedoče, uz ostale, i podatci Europskog privrednog vijeća (sa sjedištem u Londonu), prema kojima je u zimi 1946./1947. dnevno po glavi st. Francuske, Čehoslovačke, Grčke i Jugoslavije dopadalo hrane vrijednosti manje od 2000 kalorija[23], dok je u Bugarskoj za jednog savezničkog predstavnika svakodnevno bilo predviđeno kilogram kruha, oko 1,5 kg mesa, pola kilograma šećera, uz dnevnu kalorijsku vrijednost jedlovnika 17 500-23 000! Koliko li su samo iznosili troškovi za petstotinjak članova SKV-a, koji su uz stambeni smještaj dobivali i mjesečne novčane naknade. Predsjednik SKV-a Birjuzov nadodaje: »Neki smatraju da posuđe obvezno mora biti od finog brušenog stakla, pribor za jelo od srebra, a cijeli stan mora biti prekriven tepisima. Primjerice, američki predstavnici (njih 60, op. prev.) već su dobila 825 tepiha, ali to im je još uvijek nedovoljno«.[24] Nije ni čudo da se u svojem izlaganju predsjedniku SKV-a u studenom 1945. bugarski ministar vanjskih poslova Petko Stajnov požalio da je nacionalni dohodak pao za 30 posto, a da se unutarnje zaduženje države udvostručilo i nadmašuje 100 milijardi leva.[25]

Bugarska »sudbina« SSSR-a kao ekvivalent položaju Hrvatske po uključenju u SFRJ

U razdoblju 1944. - 1947. na bugarskom je tlu u različitim vremenskim razmacima boravilo i do 600 tisuća sovjetskih vojnika i časnika - za usporedbu, Njemačka 1941. - 1944. u Bugarskoj drži oko 10 000 vojnika i pripadnika SS-a - čije je uzdržavanje samo do kraja 1945. stajalo Bugarsku 23 milijarde leva.[26]  Do kraja 1947. ti troškovi narasli su na 60 milijardi leva, djelomično plaćeni tzv. »Zajmom za slobodu« (novcem prikupljenim od stanovništva).[27] Skupa neka »sloboda«!

Da stvar bude gora, crvenoarmejci su pljačkali lokalno stanovništvo, nerijetko dolazeći i do pijanstva i silovanja. Zbog toga se 22. rujna 1944. Georgi Dimitrov u pismu upućenom Staljinu žali na ponašanje Crvene armije na bugarskom tlu, navodeći »proizvoljno oduzimanje stoke, zaprežnih kola, hrane itd. od lokalnog stanovništva bez obavještavanja mjesne vlasti«, »proizvoljno oduzimanje državnih i privatnih prijevoznih sredstava i motornih ulja«, ali i navodeći slučajeve pijančevanja i silovanja. Pripadnici crvene armije upadaju i u carski dvorac u Vranji, u kojem je carica Joanna živjela sa svojom djecom. Tim povodom bugarski su komunisti, zajedno s crvenoarmejcima, organizirali lov na fazane pucajući strojnicama u parku dvorca. Bezuspješno je regent Todor Pavlov korio Georgija Dimitrova, koji je jednako bezuspješno u svom pismu 22. rujna 1944. molio Staljina za izbjegavanje takvih »incidenata«.[28]

Na divljanje pripadnika Crvene armije žalio se i Tito u svom pismu »generalisimusu« (ili »Gazdi«, kako su od milja zvali Staljina) 29. listopada 1944.,  u kojem naznačuje: »Osim toga, ima i drugih mnogobrojnih nezgodnih postupaka sa strane pojedinih vojnika i oficira Crvene armije, što našoj vojsci i našem narodu pada teško na srce obzirom na to da naš narod i vojska obožavaju Crvenu armiju, idoliziraju je«.[29] Staljin na to odgovara »ubodom« (Facebookovim rječnikom rečeno - »bockanjem«) Tita, podsjećajući ga na bugarske zasluge u oslobađanju Beograda uz opasku: »To je za mene neočekivano. Bio sam uvjeren da je jugoslavenska armija u stanju sama pobijediti Nijemce i osigurati zaštitu Beogradu«.[30]

Nakon 9. rujna 1944. na bugarskom su se teritoriju (pod sovjetskom okupacijom) počela providiti masovna uhićenja, ponajprije bugarskih časnika. Poznati je primjer suđenje 292 časnika na Narodnom sudu, streljanje generala Nikole Mihova i Teodosija Daskalova s 1. na 2. veljače 1945. Do konca 1946.  iz vojske je otpušteno do dvije tisuće »nepodobnih« časnika, dijelu kojem je bilo i suđeno, nertijeko s ishodom smrtne presude.[31] »Tako je nestala jedna visoko moralna, disciplinirana i hrabra prvorazredna vojska, koja nam je podigla ugled u očima diljem svijeta« - tim je riječima Krstju Pastuhov u članku »Ne iskušavajte me, licemjeri« objavljenom u Slobodnom narodu 22. veljače 1946. opisao »uništavanje bugarskog časničkog korpusa«.[32] Da je Bugarska stanoviti ugled u zapadnom svijetu za vrijeme II. svjetskog rata uživala svjedoči i naslovnica Time-a od 20. siječnja 1941., koju zauzima posljednji bugarski car Boris III., koji je svojedobno i sam izjavio: »Vojska mi je za Njemačku, žena mi je Talijanka, narod je za Ruse, a ja sam jedini u ovoj zemlji za Bugare«.[33]

Završetkom Pariške mirovne konferencije završila je i »idila« jugoslavenskih i bugarskih komunista. Cijena mirovnog dogovora bila je previsoka; naime, susretom Tita (u delegaciji s Rankovićem i Đilasom) i Dimitrova u bivšoj rezidenciji bugarskog cara Borisa III. u Evksinogradu, odlučeno je da se bugarska vlada mora odreći bugarske manjine u Pirinskoj Makedoniji[34] u naknadu za 25 milijuna dolara oprosta ratne odštete, koju je Bugarska morala, između ostalim, isplatiti i Jugoslaviji, premda je za vrijeme 1944. - 1947. Bugarska pružila novčane i materijalne pomoći Jugoslaviji u vrijednosti 52 milijarde dolara.[35] Jednaki je tretman Bugarskoj pružio i Sovjetski Savez, što je razvidno iz Staljinova brzojava sovjetskim savjetnicima u štabu JNA u rujnu 1944.: »Poručite Titu sljedeće... Mi smatramo Jugoslaviju saveznicom Sovjetskog Saveza. a Bugarsku saveznicom neprijatelja... Htjeli bismo da Jugoslavija bude naša glavna točka oslonca u Jugoistočnoj Europi.«[36]

Što nadodati doli - Dimitrov, »džaba si krečio«. Žalosno što je cijenu ulagivanja platio bugarski narod sam. Ne podsjeća li vas to na sudbine stanovitih naroda »na našim prostorima« u stanovitom (1945. - 1990.) razdoblju?

 

 

 

[1] Glasnova, Diana. Ratnici milosrđa, Alfa: Zagreb, 2009., str.11

[2] Kazakov, Emil. Precedenti o »pogrešnom putu« u bugarskoj politici, članak objavljen na povijesnom portalu Bugarska povijest: http://www.bg-history.info/?p=statia&statiaid=847

[3] Cvetkov; Plamen S., Nenov, Dmitar; Beškov, Venko; Nikolov, Petko; Velčev, Todor; Metodiev, Veselin; Stanilov, Vasil., Dekomunizacija. Komunistički teror, Bugarska, Kronologija 1944-1947: http://www.geocities.com/decommunisation/Communism/Bulgaria/1944-47.htm?storyid=131371&srcpos=8

[4] Nosik, Boris. Istoričeskie čtenija. Časopis Zvezda, br, 11/1999.

[5] Usp. Račev, Stojan. Churchill , Bugarska i Balkan 1939-1945, Sofija, 1998.

[6] Usp. Dičkov, Dimitar. Drama Eterzberg, dostupno na http://www.boinaslava.net/forum/showpost.php?p=93682&postcount=71

[7] Glasnova, 2009.: 13

[8] Krivorov, Ignat. Strategijsko razvrstavanje u bugarskim ratovima (1885 - 1944). Časopis Vojno-povijesni zbornik, br. 1/2003.

[9] Glasnova, 2009: 14

[10] Vidi članak Pogrom bugarskog časničkog korpusa na: http://edinzavet.blog.com/2383125/

[11] Nedelčev, Stojo. Bitka je počela. Naklada »Narodna mladež«, Sofija, 1971. Prijevod citata: Glasnova, 2009.: 15

[12] Dimitrov, Božidar. Bljesak ne tamni, grmljavina ne nestaje. Časopis Bugarski vojnik, br. 3/2005.

[13] Meškova, P.; Šarlanov, D. Bugarska giljotina. Tajni mehanizmi Narodnog suda. Naklada »Demokracija«, Sofija, 1994.

[14] Usp. Dičkov, Drama Eterzberg i Dimitrov, 2005.

[15] Neki izvore navode naziv »Carevina Bugarska«.

[16] Vidi: Rumenin, Rumen. Američki terorizam nad Bugarima. Izdavačka kuća Žar ptica, Sofija, 2004.

[17] Glasnova, 2009: 18 i Rumenin, 2004.

[18] Vidi: Damjanova, Penka. O jednoj nestaloj snimci i o još nečemu. Povijest u osobnoj priči. Dostupno na: www.omda.bg/bulg/slovo/memoirs/izcheznala_snimka_1.htm

[19] Kuznečevskij, Vladimir. Živa povijest.  Politički žurnal, Arhiv br. 13 (64), 11- travnja 2005. te Kuznečevskij, Vladimir. Partizani Istočne Europe malo su pomogli Crvenoj armiji. La Gazette - Revue bimestrielle de la presse russe editee par Le Centre de Langue et Culture Russe (Revija Centra za ruske studije), Pariz, 28. lipnja 2005.

[20] Savezničko kontrolno vijeće (ponegdje i »komisija« - SKK) obustavila je djelovanje 15. rujna 1947. ratifikacijom pariškog mirovnog dogovora. (Glasnova, 2009: 24-26)

[21] Usp. Meškova i Šarlanov, 1994.

[22] Churchill, Winston. Memoari. Izdavačka kuća Trud, Sofija, tom 6, str. 219, 1993-95.

[23] Vidi: Čerepanov, Aleksandar. Polje ratno moje, Vojna naklada, Moskva, 1984.

[24] Usp. Čerepanov, 1984. i Glasnova, 2009.: 27

[25] Isto.

[26] Dimitrov, 2005. i http://forum.skycode.com/topic.asp?topicid=50242

[27] Vidi: Meškova i Šarlanov, 1994.

[28] Isto.

[29] Arhiv J. B. Tita, 1-3-6-571, str. 1-3

[30] Arhiv J. B. Tita, 1-3-6-571, str. 1-2

[31] Vidi Dičkov, 2005. i izvor br. 10

[32] Kako navodi Glasnova, 2009.: 41-43

[33] Tako navodi  Hans-Joachim Dolev u članku U Bugarskoj nikad nije bilo fašizma za časopis Sarkt.

[34] Rajkov, Dimitar. Striče - razgovarajmo kao muškarci - mi smo Bugari! Novine Duma, 7. listopada 2006.

[35] Vidi članak Bugarska u godinama Drugog svjetskog rata (1939. - 1945.) na portalu IT Light: http://store3.data.bg/kandidati/Istoriq/~contents.htm

[36] Ruski državni arhiv društveno-političke povijesti (RGASPP), f. 82, op. 2, d. 1369, str. 130

O autoru