Predsjednik iz našega sokaka

Iako predizborna utrka još nije službeno otpočela, politička scena već je uvelike užarena. Ono što je za sada izazvalo najviše pozornosti u široj javnosti jest odluka pjevača Miroslava Škore da iznese svoju kandidaturu za predsjedničko mjesto. Odmah nakon objave uslijedili su komentari koji dovode u pitanje sposobnost jednoga javnog umjetničkog djelatnika za obnašanje predsjedničke časti.

Slažem se da pitanje sposobnosti i podobnosti nipošto nije nebitno, i da ga svakako treba postaviti ne samo u kontekstu Miroslava Škore, već i svih drugih koji su istakli svoje kandidature ili će to tek učiniti. No, ono sa čime se definitivno ne slažem jest ideja da je javni pjevački karakter ono što je najviše obilježilo početak Škorine političke agitacije. Ima li jedan pjevač znanja za obnašanje takve dužnosti najbolje možemo iščitati iz njegova životopisa, a zavirivanjem u konkretno Škorin možemo uvidjeti da on definitivno nije neki bezveznjak koji ne bi imao znanja za takvu ulogu. Uostalom, njegovo iskustvo, što teoretsko a što praktično u diplomaciji, i više je nego potvrda da posjeduje stručnost koje predsjednička funkcija zahtijeva.

Ono što je nažalost promaklo široj javnosti iz početne rasprave, a definitivno zaslužuje prostor jest video poruka objavljena na YouTube-u povodom najave kandidature. Ono što je u tom videu Miroslav Škoro izjavio zaslužuje iscrpnu analizu koju ćemo pokušati ovdje razraditi. Napomenimo kako video kojim se Škoro obraća traje pet minuta te kako gotovo svaka rečenica zaslužuje poseban komentar. Zbog širine, obujma i vjerojatno nepreglednosti koju bi takva analiza imala, ukoliko bi se odradila u jednom komadu, odlučio sam je podijeliti na dva dijela. U ovom dijelu analizirat ćemo uvodne riječi koje Škoro iznosi u svom obraćanju, te nakon toga  pokušati zaključiti kojemu se on biračkom tijelu obraća, i sa kakvom porukom svoje potencijalne glasače pokušava probuditi.

 Odmah na početku Škoro navodi citat iz Ustava koji apostrofira kako suverenitet pripada narodu: “U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana“.

Tako barem piše u Ustavu. No kako teorija i praksa često nisu međusobno složne, ispravno se postavlja pitanje slijedi li hrvatska politička stvarnost odredbe koje su navedene u Ustavu, odnosno kroji li Ustav političku stvarnost ili je politika ta koja dominira nad njim.

 „Političke elite potpuno su se odvojile od naroda, a bahatost i arogancija idu toliko daleko da se raznim manipulacijama i smicalicama ne dopušta održavanje referenduma“. Ovakva poprilično čvrsta, moglo bi se reći i eksplicitna izjava nije dana kao zaključak koji predstavlja najvišu točku Škorina obraćanja javnosti, njome on pokušava, pa i možda na malo dramatičan način, predstaviti stanje u društvu ukazujući na potrebu promjene sadašnjih političkih krugova i njihovu zamjenu novim ljudima. Ove Škorine riječi izgovorene u prvih 50 sekundi, u videu koji traje pet minuta, zapravo predstavljaju sam početak njegove kritike hrvatske društveno-političke stvarnosti. Ako je ovakav početak, kako li će nastavak izgledati?

I zbilja, nastavak nije razočarao: „Gubitak povjerenja u državne institucije zadobio je dramatične razmjere. Neki čak govore o Hrvatskoj kao neuspjelom projektu. Stotine tisuća hrvatskih kćeri i sinova svojom pameću i radom već izgrađuju neke druge države, jer ovdje nisu imali šansu bez stranačke iskaznice. To nije Hrvatska kakvu su sanjali naši pretci i kakvu je stvarao Franjo Tuđman, i za koju su ginuli i ratovali hrvatski branitelji.“ Naš potencijalni predsjednik Škoro poprilično hrabro iznosi izuzetno snažne i nesumnjivo velikome dijelu političke i kulturne elite poprilično opasne misli. Netko ciničan mogao bi dobaciti kako Škoro ovdje slijedi političku školu Zorana Milanovića koji je svojedobno nepažljivo, ali iskreno izrekao ideju o hrvatskoj kao slučajnoj državi. Uistinu, kada se pogledaju, ovakve izjave djeluju poprilično defetistički. Ovim rečenicama Škoro završava tek prvi dio svojega obraćanja u kojemu sažima postojeće stanje u društvu. Jednom površnom analizom mogli bismo zaključiti kako Škoro dovodi u pitanje svrsishodnost Domovinskoga rata te žrtve koja je njime ostvarena, kada je rezultat ovakvo stanje potpune političke i društvene beznadnosti.  Tako nešto se može slobodno zaključiti - no pitanje je, bi li to bio ispravan zaključak. 

U nastavku teksta analizirat ćemo kojemu se biračkom spektru Miroslav Škoro obraća, i što u njemu poručuje. Na početku je potrebno istaknuti kako je Škoro izrazito poznata javna osobnost u Hrvatskoj i svatko, sviđao mu se on kao glazbenik ili ne, zasigurno zna barem jednu njegovu pjesmu. Također nije tajna da u opusu Škorinih pjesama prevladava domoljubna tematika te se one izvode povodom javnih događanja i obilježavanja državnih i narodnih blagdana koji imaju snažan domoljubni zanos. Kada to uzmemo u obzir, dolazimo do zaključka kako se političko tijelo na čiju potporu Miroslav Škoro računa nalazi na stranama od političkoga središta prema desnici.

Sama pojava Škore izaziva pozitivne osjećaje kod onih kojima je domoljublje u srcu. Miroslav Škoro za njih predstavlja pjesnika suvremenoga doba koji svojim radom u stih prinosi sav onaj patos i ljubav koji se osjeća prema Domovini.

Nakon što smo zaključili da se Škoro prvenstveno obraća nacionalno osviještenome dijelu hrvatskoga društva, dolazimo do jedne poprilične začudnosti. Taj paradoks odražava se u tomu što Škoro u svojoj poruci ne koristi superlative kada govori o predmetu obožavanja njegova biračkoga tijela, odnosno kada govori o Hrvatskoj. Štoviše, izostanak superlativa nadomješten je poprilično sumornom analizom trenutačne političke i društvene svakodnevice. Tkogod se bavi političkom teorijom, a nije upoznat s političkom svakodnevicom u Hrvatskoj protumačio bi ovakav početak kampanje kao kardinalnu grešku od koje nema izlaza.

Međutim, tko bi tako analizirao Škorinu kampanju, bio bi u potpunosti u krivu. Njegova kampanja ne samo da nije rezultirala „kiksom” i padom popularnosti, imala je potpuno suprotan učinak. Sam video postao je viralan na YouTube-u, a Škorine riječi nisu odbile biračko tijelo kojemu se obraća. Upravo suprotno, dodatno su mu ga približile.

Ova neočekivana pojava je točno ono najbitnije što je obilježilo početak Škorine političke kampanje. Kako to da kandidat domoljubne orijentacije svoj prvi politički ples započinje riječima snažne kritike svega onoga što bi domoljubu trebalo biti na srcu?

Ova posebna pojavnost utoliko je zanimljivija stoga što se do sada nije pojavljivala na hrvatskoj političkoj pozornici. Nikada do sada nije se dogodilo da domoljubna struja iznosi kritiku, manjkavosti i negativne primjedbe prema hrvatskoj političkoj i društvenoj svakodnevnici. Do sada su se obično, kada se u kampanjama govorilo o Hrvatskoj, koristili samo superlativi koji su usmjeravali kako imamo najljepše more, slavnu i ponositu prošlost, izuzetno bogatu i razvijenu kulturu, te bi se uz red hvalospjevne samohvale dodala pokoja poruka kako nas u budućnosti čeka napredak i rast. Tako je do sada izgledala gotovo svaka kampanja desnoga političkoga spektra.

U ovome trenutku analizirat ćemo zašto Škoro negativnom kampanjom prikuplja simpatije onih koji bi iste poruke trebale odbijati. Odgovor na to pitanje je sljedeći...

Škoro dobiva simpatije zato što on svojom kritikom ne želi poljuljati domoljuban identitet kod svojih birača. Baš suprotno, on ga želi dodatno osnažiti. Bespoštednom kritikom hrvatske svakodnevnice pokušava izazvati dodatnu reakciju kod onih koji čuvaju taj snažan nacionalni osjećaj. On želi probuditi uspavane i svojim riječima trgnuti iz mrtvila one koji se u njoj nalaze. Dosadašnji rezultati pokazali su da te poruke padaju na plodno tlo, i da njegova politička omiljenost i legitimitet samo rastu. No osim buđenja uspavanih i trzanjem letargičnih, Škorina kampanja ukazuje nam na još jedan izuzetno zanimljiv, ali žalostan fenomen. Pokazala nam je da čak ni ono biračko tijelo koje je tradicionalno blisko domoljubnom sentimentu više ne želi slušati pozitivne poruke koje bi trebale poticati ljubav prema Hrvatskoj kakvu sada imamo. Škorina kampanja pokazuje nam kako je domoljubni dio društva duboko nezadovoljan sadašnjim stanjem te kako traži korjenite i snažne promjene. U grubo Škorinu bismo poruku mogli svesti na pitanje: “jesmo li se uistinu za ovakvu domovinu borili“, a čini se kako je gotovo plebiscitaran odgovor negativan. Tužno je i bolno, ali izgleda i točno, zaključiti kako nakon 27. godina suverenosti čak i domoljubno usmjeren dio društva izražava duboko nezadovoljstvo trenutnim stanjem u državi te se sa sjetom i tugom očito po prvi put iskreno pita: „ ukoliko se nešto u skorije vrijeme ne promijeni, je li se stvarno isplatilo boriti za ovu i ovakvu državu“.

Time zaključujem prvi dio ove tematike. U nastavku ćemo pogledati koje odgovore na postojeće probleme u društvu kroz svoju kampanju Miroslav Škoro nudi.

O autoru