Je li važno za osobu da stvori obitelj?

U vrućem srpnju dva su prijatelja nakon posla gasili žeđ Velebitskim pivom, u ranu večer na otvorenoj terasi u kafiću znanom kao Krivi put. U svojim odjelima nisu se uklapali u uobičajenu sliku ljudi koji su dolazili tamo na piće. Jedan je radio kao odvjetnički vježbenik, drugi kao zaposlenik državne agencije. Bili su okruženi muškarcima tužnih i praznih očiju s preko 30 ili čak 40 godina, i mladih djevojaka između 20 i 30 godina. Svi ti ljudi su po stilu oblačenja naginjali subkulturi hipstera i alternativaca, ako uopće između istih postoji neka značajnija razlika.

Miris opijata je poput gmizavca lelujao društvom čiji su sustav vrijednosti činili liberalizam, socijalizam, komunizam, anarhizam i sve tomu sličnom. Konzervativizam, nacionalizam i tradicionalizam se jedino mogao naći u svojevrsnom maglovitom eklektičkom obliku samo u ta dva prijatelja ispod golemog stabla. Njih dvojica razvijali su svoje prijateljstvo još od fakulteta kada su prepoznali jedan u drugome ljubav prema filmu, knjizi i općenito umjetnosti. Voljeli su zalaziti na mjesta neistomišljenika, jer se na takvim mjestima čovjek može dobro zabaviti polemikom.

Vježbenik se zagledao u krošnju i to ga je podsjetilo na zadnju epizodu druge sezone True Detectivea pa je iznio taj svoj dojam službeniku.

- Ovo stablo me podsjeća na scenu iz True Detectivea. Tip kojeg glumi Colin Farrell se prije smrti zagleda u blještave zrake što se probijaju kroz grane i nađe svoj mir. Nije saznao je li zbilja otac svog sina ili je on bio plod silovanja njegove žene - sms poruka odmah nakon njegove smrti je potvrdila da jest otac, no nekako u tom smiraju se savršeno se pomirio s činjenicom da on voli svoga sina, jer odnos oca i sina nadilazi puku biološku dimenziju.

- Ti malo to ekstenzivno interpetiraš, mislim da je s tom scenom fora bila u paralelizmu boja (Colin- šuma, Vince – pustinja, njihove žene – more), ovo je samo sporedno.

- Dobro si to primjetio, možda ja to unosim značenje u scenu pošto me mori činjenica da je puno naših prijatelja u 30 godinama bez djece i bez braka. Nije li tužno da u ovom društvu oko nas sve više i više ima ljudi bez braka i bez obitelji. Pogledaj ove tipove oko nas, sve Petar Pan do Petra Pana. Nisu bolje ništa ni mlade žene oko njih, niti jedna ne želi dijete ili brak prije 30 godine, kada im već biološki sat polako kaže da je pet minuta prije ponoći. Više im nije izlika ni karijera, već neka hedonistička i materijalistička floskula da treba prvo proživjeti život, kao da se život živi samo između 20 i 30 godina. Zapravo im je to pokriće za promiskuitet, što ovim zgubidanima i odgovara.

- I mi smo među njiima, napravi dijete i uđi u brak pa onda kritiziraj, ovako je to licimjerno, tim više što se percipiramo konzervativnima ili ne znam što već, dok ova ekipa oko nas samo živi u skladu s onime u što vjeruju... Zapitaj se malo tko je od naših mladih konzervativnih i tradicionalnih ljudi ušao u brak i stvorio obitelj? Je li razlika između njih i ove ekipe oko nas samo u vrijednostima, dok su zapravo u djelima isti? Osim toga ne možeš tom pitanju pristupati tako mehanički i neživotno, potrebno je tom pitanju pristupiti osobno. Za stupanje u brak prvo moraš naći ženu koju voliš, ne možeš silovati ljubav u ime društva. Slažem se s tobom da ovo postmoderno društvo nameće ženama neke vrijednosti suprotne njihovoj biti, i da su žene zapravo duboko nesretne i shvate to kada je već kasno, kada su same i stare. Danas je teško naći ženu koja želi brak i djecu dok je mlada jer rijetka je danas žena s našim sustavom vrijednosti i još da ti odgovara mentalno potpuno, ono da s njom voliš ujutro popiti kavu.

- Za početak ja želim ući u brak što je prije moguće i stvoriti život, jer biti sudionik s Bogom u stvaranju života to je najveća stvar koju možeš napraviti u životu. Dakle, ja imam taj stav i cilj, brzo ću to ostvariti, vidjet ćeš... Ti previše dramiš oko nekakvoga modernog koncepta ljubavi gdje će ti žena biti nešto poput prijatelja ili srodne duše ili takve gluposti, i idealiziraš previše. Idealne žene ne postoje! Niti smo mi idealni muškarci da bi takvo nešto mogli očekivati. Treba barem gledati prihvatljiv minimum, a to je da barem imaju neki dio naših vrijednosti npr. da su protiv pobačaja, vjeruju u Boga, vole domovinu et cetera et cetera et cetera... Na tome se može graditi nešto čvrsto.

- To što ti predlažeš je apsurdno. Recimo da uzmeš neku feministicu koja je protiv pobačaja. Onda ti se dogodi ili prekid ili ona situacija koju je opisao Houellbeq u Elementarnim česticama: prvo te pretvori u papučara koji udovoljava svakom njenom hiru, pa te zatim ostavi zbog nekog "alfa mužjaka". Možemo zamisliti i drugu situaciju po Houellbequ iz Mape i teritorija: nađeš ženu koja hoće imati djecu i prihvati tvoj sustav vrijednosti, no živiš u postmodernom društvu u kojemu plaća muškarca nije dovoljna za uzdržavanje obitelji pa ti žena bude naprosto iscrpljena od posla i brige za djecu. Za takvu ženu onaj glavni lik koji dođe na roštilj kod obitelji i prijatelja kaže da djeluje kao da je spavala s deset tipova te izgleda potpuno bezvoljno i nesretno. Muškarci danas s druge strane ne mogu ostvariti svoj puni potencijal jer dijele kućanske poslove i brigu oko djece sa ženom. Bi li Nikola Tesla ostvario sve što je ostvario, da se oženio i morao raspravljati s ženom oko toga da ga gotovo nikad nema kod kuće i da stalno visi u svom laboratoriju?

- Složit ću se s tobom da ima nešto duboko bolesno u položaju žena i muškaraca u postmodernom društvu. C. G. Jung dobro primjećuje u svojem životopisu na početku dvadesetog stoljeća, da je prisutna feminizacija muškaraca i maskulinizacija žena, što se danas dobro očituje u transrodnom ekstremizmu. Zanimljivo je kako on posjećuje Afriku gdje su ti odnosi muškarca i žene još uvijek u iskonskom obliku i gdje žena lovca koji često izbiva iz kuće ima neku gotovo transcedentalnu ulogu ognjišta kuća. Ispravno donosi zaključak da ona ima veće dostojanstvo nego istodobno žena bijeloga čovjeka.

- Ne mora se ići u Afriku po primjer takvih dostojanstvenih žena, naše bake su primjer jakih žena pošto je Hrvatska tek s komunizmom zaglibila u žešći modernizam. Eto, ako se slažeš u zaključku da je danas sveprisutno društvo poremećenih vrijednosti gdje su ženama i muškarcima bez obzira na njihov sustav vrijednosti nametnuti nemogući uvjeti za brak i obitelj, onda nema drugoga nego da se prepustimo toku, da jašemo Evolinog tigra dok se tigar ne umori. Plivati protiv struje vremena može samo donijeti slom. Ne treba se ženiti, treba se usmjeriti na ostvarivanje vlastitih potencijala i to je najviše što muškarac može danas učiniti. Zapadu nema spasa, sve propada. Treba spasiti što se spasiti može. Treba spasiti sebe.

- Bez obzira što se slažem s tobom u pogledu na teškom položaju žena i muškaraca u današnjem društvu u vidu braka i obitelji, ne slažem se u izboru suočavanja s tim problemom. Treba biti potpuno iracionalan, ono potpuno lud i pokušati unatoč svim izgledima svoriti obitelj sa što je više djece moguće. Uz to, ne treba odustati od samoostvarenja i zapustiti vlastiti posao, interes, hobi i poziv, unatoč tome što nekada zbog djece i žene moraš žrtvovati vrijeme za sve navedeno. Sigurno je puno više tu teških svađa i briga radi zdravlja i imovine nego da si sam, no što onda? Život je borba, satkan od više teških trenutaka nego slatkih, no zbog onih slatkih trenutaka vrijedi živjeti. Zamisli situaciju u kojoj za velikim crnim i masivnim stolom od hrasta sjediš sa svojom ženom na drugom kraju stola i pored vas petero snažnih sinova, ima li što bolje od tog osjećaja snage života? U tom slučaju, prijatelju, ne brineš hoćeš li dobiti visoku mirovinu ili hoće li te neka osobna nedaća poput bolesti ili gubitka imovine potpuno uništiti, ili jesi li nešto ostvario iza sebe u svom poslu. U staroj Sparti u rat je mogao ići samo onaj koji je imao potomka, jer potomstvo je tvoj odnos s budućnosti. Čovjek postaje muž samo kada bude stavljen u poziciju brige za novi život. Peterson klinički lijepo daje jednostavan lijek za postmodernu bolest: preuzmi odgovornost i napravi nešto! Danas je doslovno herojski čin stvoriti obitelj s puno djece. Teži put je ispravan put, lakši put je krivi put.

- Što onda radiš ovdje u Krivom putu?

- Imaš ti pravo, ništa, idem ja doma spavati. Imam sutra rano ročište na sudu. Tko zna možda tamo upoznam ženu koja će mi roditi sina što će nositi ime mog oca. U tom slučaju evo ti ćeš biti kum moga djeteta.

Vježbenik se glasno nasmije i ispije naiskap čašu pelina te iziđe iz Krivog puta.

Posvećeno Iliji Paradžiku

O autoru
Marko Paradžik rođen je 25. 12. 1987. godine u Zagrebu, gdje je 2006. završio Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju i potom 2012. diplomirao na pravu. Državni prvak u hrvanju grčko-rimskim i slobodnim stilom. Radi kao odvjetnički vježbenik u odvjetničkom društvu i glavni je urednik časopisa za kulturu, društvo i politiku Obnova.