Burek od sira (iliti ljubav kroz želudac)

kruljenje praznine u njenom želucu glazba je za moje uši
ćutim metafizičku glad za hrskavom masnoćom
umjesto cvjećarne odlazim u pekaru,
umjesto buketa cvijeća nosim joj burek od sira,
nisam siguran je li joj je možda draži od mesa, no riskiram...

njena glad je sve snažnija i obuzima me slabost
sjedim ispred kafića i čekam je da dođe, treba biti strpljiv,
ali moja glad nije strpljiva,
od mirisa toplog sira ne mogu više da osjetim njen miris,
naposljetku pojeo sam burek namijenjen njoj...

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Alkemija snova

Crni čovjek u izgorenoj kući stoji na gredi, samo što pukla nije.
Sunčano more života što osvježava obale šarenog i žarkog mozaika.
Vrata... 

Lagani vidovi komunikacije, talasaju na povjetarcu i povezuju
Kroz mirišljav glas,
Kroz zvučan pokret,
Kroz slatko uho,
Kroz obojeni poljubac,
Vrata... 

Mlad čovjek s hrpom papira koji mogu da uguše, u odijelu, u kuću života nastoji ući.
Mediteranska vila prepuna nagih ženskih tijela u međusobnoj dinamici neutaženog erosa.
Vrata... 

Fragmenti misli uhvaćeni u atmosferi hladnog intelektualizma pomažu u interpretaciji njene ljepote.
Rune koje su pitane krivo pitanje odgovor su pravi dale vjetrom.
Vrata... 

Mjesto gdje stvarnost ima novo ruho satkano od želja i straha.
Ponor pun raznobojnih svemirskih magli gdje se Nesvijesno širi u beskraj.
Otvori..

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Baka 

Poput očinske figure strogost autoriteta me kori
Na zlu kob nepromišljenosti mladosti moje
Njezin kažiprst me uvijek spremno upozori,
To životno iskustvo iz nje gori dok ona oštro zbori! 

Nježno poput majke suze krvave lije,
Nikome osim meni ona tuge svoje isplakala nije:
O strahu, o gubitku, o nesreći, o bolesti...
Ne vidiš li brigu njenu, pitam sebe na rubu savjesti? 

Svijetu je ipak ona samo draga i nasmijana
I jela njena njihova nepca maze
I prema svima u nevolji uvijek srca ugrijana
I često oni prema njoj svoju riječ pogaze 

Još uvijek čujem glas Bake svoje:
„ Pozabil buš ti sve kaj sam rekla ja tebi dečec,
I ne buš mi se setil ni grobec posetiti kad bu mi se na vječni san snilo,
I bilo bu ko da me nigdar ni bilo...“