Stepinac i majeutika pape Franje

NEMO SINE CRUCE BEATUS

Dok ga gledam na fotografijama posvećenja za zagrebačkog nadbiskupa, toga 24. lipnja 1934. godine, pitam se i razmišljam što mu je toga dana prolazilo umom. Onako smiren, staložen, zamišljen, kao na većini fotografija, osluškuje li, onako proročki, u nutrini svoga bića što se ima zbiti pod nadolazećim crnim velom koji se spušta nad Europu i nad Svijet. Nekako sam, možda pogrešnoga ali neodoljivoga dojma, da su oni stariji slutili da će stolica zagrebačkoga nadbiskupa postati prijestolje koje nitko ne želi. I tu mi se u pamet doziva jedna slika, scena iz filma Lord of the Rings kada se odrasli i vrli pripadnici svojih rasa prepiru tko će odnijeti prsten u Mordor gdje ima biti uništen u utrobi neprijatelja s minimalnom šansom preživljavanja na tome putu, a gdje svatko od njih potajno želi da ga ovaj drugi ponese debelo svjestan težine puta. I u jeku prepirke koja skreće u iracionalizam i zavadu javlja se gotovo nečujni glas najmanjega od sviju: „Ja ću ga ponijeti!“. Ja ću ponijeti taj križ na svojim leđima pa i otići do kraja.

Posvećenjem postao je tada najmlađi nadbiskup na svijetu sa svojih 36 godina. Svojim životom, riječima i poglavito djelima u izrazito teškim i kompleksnim vremenima između najmanje dvije vatre ,hrabro je slijedio Krista i time bio njegov pastir. U srcima vjernika on je već sada svetac kojemu se možemo utjecati kao što se on utjecao u Kristu svojim odabranim geslom „In te Domine speravi!“ I kao takav, ostaje najveći i najznačajniji Hrvat 20. stoljeća.

DISKREPANCIJE U PERCEPCIJI

Naš blaženi Alojzije Stepinac učinio je ono najvrjednije, dao je život zbog svoje vjernosti Kristovoj Crkvi. Pogledavši u oči svireposti zla uperio je riječi Svetoga Pavla u mrak: „Gdje je smrti žalac tvoj?“, i tako svojom smrću usmrtio smrt. No to što su ga komunističke vlasti montirano osudile i ubile nije bilo dovoljno, već je kasnije nekima palo na pamet čak i spaliti njegovo srce sačuvano po obdukciji.

O njegovu životu ispisani su brojni retci i ne bih ovdje želio biti jedan od Stepinčevih životopisaca, već želim ponuditi pogled na našeg blaženika u svjetlu recentnih zbivanja. Smatram da je ključno zapitati se, ako se deklariram kao vjernik, što za mene osobno ili nas kao zajednicu vjernika znači blaženi Alojzije Stepinac? Što je suština te priče? Kako u tom određnju sebe naspram Stepinca ne upasti u zamku nacionalističkog zanosa i promatrati ga kao politički fenomen već kao duhovni. Iako on zasigurno jest i politički ,ali ne primordijalno ili supstancijalno, već  posljedica višeg ili dubljeg, transcedentalnog zbivanja. Nažalost priča o Stepincu ostane redovito na političkoj ravni ideološkog prepucavanja gdje svi gube.

Stepinčev primordium nije biti antipod komunističkoj ili ustaškoj vlasti. Ne! Stepinac stojeći u Kristovoj riječi, bivajući potpuno Kristov pastir na zemlji stoji u opreci svakom totalitarizmu, crvenom ili crnom. Taj njegov antitotalitarizam proizlazi iz utjelovljenoga Logosa, ne obratno, nije ga totalitaristički sustav utjerao u Kristov nauk i nije se suprostavio istome jer mu se osobno ne sviđa već jer se kosi sa Istinom Isusa Krista. On je Kristov odlučio biti davno prije, njegova početna pozicija je Krist. I kroz tu prizmu ga uvijek prvo valja promatrati.

Ipak, nismo li mi Hrvati upali malo (ili malo više) u zamku učlanjivanja Stepinca u našu anti-antifašističku ili protu-antifašističku stranku, u maniri Petra koji odvraća Isusa od križa jer po njemu i njegovu uvjerenju Mesija ne smije tako završiti. Zatim on na drugom mjestu sugerira Isusu da bi bilo bolje da mu on sam opere noge. To je ta ljudska potreba da i Providnosti „solimo pamet“ iz čistoga neznanja i nepovjerenja u Boga. A Isus će mu odgovoriti: „Sada još ne razumiješ zašto to radim, ali jednog ćeš dana shvatiti.“

Ne služi li nama Stepinac kao kakv čekić kojim tučemo po ploči na kojoj piše „I poslije Tita Tito“ ili „Religija je opijum za narod“ ?!

ISUSOVA MUDROST

I tako prolaze godine i eto, nešto manje od 60 godina nakon smrti blaženoga Alojzija ukrštavaju se ponovno koplja oko njegova imena. No ovaj put u nešto drugačijoj konstelaciji zbivanja. Velika okomita linija koja je do sada dijelila Stepinčeve prijatelje i neprijatelje dobila je još jednu liniju, vodoravnu. Liniju koja sada dijeli Stepinčeve prijatelje na dva dijela. I ta vodoravna linija je u liku koga? Može li biti veće ironije - upravo pape Franje koji je uzburkao Stepinčeve prijatelje svojim odgađanjem proglašenja blaženoga Stepinca svetim, i tako produbio i proširio pukotinu koja se stvara od početka njegova pontifikata a koja se ogleda u njegovim „liberalnim“, „antidogmatskim“ stavovima a najznačajnije u stavu prema migrantima aktualne migrantske krize. Sve glasnija postaju šaputanja hrvatskoga katoličkog korpusa o upitnom papinom vođenju Crkve. Naravno, papa Franjo ne bi bio izabran po milosti Božjoj na čelo Katoličke Crkve da nije taknut tom istom milošću i mudrošću odozgor. „Jer tebi nije na pameti ono Božje, nego ljudsko“ – Krist opominje Petra na pokušaj učlanjenja u njegovu stranku.

Što mi sebi umišljamo, da smo papskiji od pape? Da ćemo mi govoriti koga će i kada poglavar Crkve proglašavati svetim i s kim će ulaziti u raspravu o toj temi? Kako se cijepiti od takvih umišljaja? Kako bi rekao dragi riječki vjeroučitelj Marin Miletić - ej ljudi daj se skulirajte! Čovjek čuje ono što želi čuti pa je naše uho čulo da će Irinej odlučivati o Stepinčevu proglašenju, što ne odgovara istini niti u jednom djeliću nanometra. Ma naravno da neće on tome odlučivati, niti može. Mudri papa Franjo se kao i u slučaju migranata izdignuo iz onoga „ljudskog“, iz rovovskih bitaka „mi i oni“ i u pravom duhu ekumenskoga dijaloga došao Irineju u maniri - evo me dolazim ti u miru, poslušat ću što imaš za reći. Tada neka SPC izloži svoje mitove jasno i glasno. A Irinej nije neki bezimeni laik, on je poglavar SPC – kršćanske Crkve čije vjernike obvezuje ista Istina kao i katolike. Mora i on paziti da se ne dovede na sklizak teren i da mu laž uzme autoritet poglavara jedne Crkve. Istina nam je svima u interesu - reče veliki papa Franjo koji svim raspoloživim sredstvima nastoji trijebiti taj legalizam i formalizam vjere, ali upravo najteže ide s nama. Izađimo na more istine i očistimo se tko god i koliko god da je prljav – to je papina reakcija; pobijediti ga na njegovom terenu, golom Istinom koja ne treba nas da bi se obranila a treba nas utoliko da se odlučimo umrijeti kao pšenično zrno iz Ivanova evanđelja. O kako mudro, psihološki pametno i kršćanski autentično. Ali ne, mi to ne razumijemo, naše uši će opet čuti „Grande Irineo“ (ma ne će se potruditi niti čuti snimku već slijepo tumarati po medijskim napisima) i difamirati papu kako može zvati Irineja velikim i tako si dopustiti ubacivati svoje misli i riječi papi u glavu i usta. A vrlo vjerojatno ga je nazvao „Grande“- iz čiste pristojnosti i poštivanja instituta poglavara SPC- a, a ne njega osobno.  Kao što može biti oslovljavanje  poglavara drugih Crkava ili čak možda, kako Nino Raspudić kaže, oslovljavanje u nekom latinoameričkom govornom stilu. A da ne govorim o nekim novinskim tjednicima koji se nazivaju hrvatskima, a odlaze toliko daleko prema provaliji i na kraju će se strovaliti u nju i kotrljajući si tepati da je to dobar smjer i na naslovnici proglasiti papu antikristom.

Zaista zapitajmo se jesmo li spremni slijediti Stepinca ako ga imamo potrebu stavljati u usta, ako jesmo onda ga slijedimo do kraja a ne kako i kada paše našim malim, pojedinačnim, osobnim interesima. Zbog čega nam je zaista bitno hoće li za naših života biti proglašen svetim. Što to znači za naš svakodnevni praktični život. Čemu uspinjanje na zadnje noge za nešto što je ionako Božja volja. Ako se vjera temelji na materijalnim manifestacijama onda je to racionalizam. Neka svatko u svojem srcu razluči je li Stepinčeva svetost nešto čisto odozgor, ili stvar naslade neprijateljima. U potonjem sugeriram kakvu dobru slastičarnicu radije. Evo još jedan prijedlog kao praktičan test svakome o osobnoj važnosti svetosti kao fenomena. Znamo li nabrojati koliko Hrvatska ima svetaca i kako se oni zovu? I čudim se zapravo našim vjerskim ili religijskim autoritetima kako ne mogu to prokužiti i mudro uputiti narod. Kako očekivati od malenih kada to ne mogu „zreli“ u vjeri.

FIAT VOLUNTAS TUA

Proglašenje će se dogoditi, u to smo svi uvjereni. Sada ili za sto godina nije uopće bitno, jer je stoljeće jedan treptaj u vremenu Božjem. No možda je dobro ovo majeutičko čekanje. Možda je papina misija veća. Ponovno pokrštavanje toga poganskog mentaliteta kolutićavaca, mekušaca i puzavaca. Odgađanjem dati na još većem značaju, oprati, očistiti srca prijatelja i neprijatelja Stepinca, dati si razmisliti o najosnovnijim pitanjima; jer tko se sjeti i koliko često primjerice sv. Marka Križevčanina ili sv. Nikole Tavelića koji su mirno bez opće oluje i prepirke proglašeni svetim. Koliko se sjetimo tih naših svetaca a upiremo se o važnost proglašavanja svetim.

Stepinac je umro za svoju Crkvu katoličku koja je Kristova zaručnica. Upravo jer je bio vjeran Svetoj Stolici. Izbjegnimo paradoksalno zastupati Stepinca a napadati papu, jer je to kontradikcija u sebi. Vjerujmo Providnosti koja struji kroz papu Franju, jer sve je na kraju volja Božja baš kako nam je u svojim zadnjim riječima ostavio u nasljeđe rekavši: Fiat voluntas tu – Neka bude volja Tvoja. Budimo prvo katolici a onda Hrvati jer Bog bez Hrvata može a Hrvati bez Boga ne mogu ništa.

O autoru