Arhitekt kopalja

Prije par dana u gradu Lincolnu sam doživio optičku iluziju zbog koje mi je, igrom slučaja, svanula divota gotičke arhitekture. Mislim kako njena tajna u većini rasprava o njoj nije na zadovoljavajuć način objašnjena. Rečeno je kako gotika zasjenjuje  klasicizam po određenom bogatstvu i kompleksnosti, te kako je u isto vrijeme živahna i tajanstvena. To je istina, međutim, dekoracije orijenta su jednako kompleksne i bogate, pa ipak bude neka sasvim druga čuvstva. Nijedan čovjek nikada nije doživio iste emocije od turskog tepiha kao što ih je doživio zbog tornja katedrale.

U svim iznimnim ornamentima Arabije i Indije nalazi se nekakva ukočenost i bezdušnost nečeg potlačenog i tihog. Patuljasta stabla i svinute guje, veliko cvijeće i grbave ptice upravo po svojoj raskoši i kontrastu boja naglašavaju servilnost i monotoniju svojih oblika. To je poput vizije nekog podrugljivog mudraca koji cijeli svemir vidi kao šablonu koji se vječito ponavlja. Zasigurno nikad nitko nije takvo što osjećao prema gotici, pa čak i ako mu se nije sviđala. Drugi će pak kazati kako je srednjovjekovna sloboda uporabe komičnog ili čak prostog čini gotiku zanimljivijom od grčke arhitekture. Ima više istine u tome; zapravo, ima prave istine u tome. Malo koja od tih starih kršćanskih katedrala bi prošla kazališnu cenzuru[1]. Pričamo o neusporedivoj raskoši starih katedrala ali zapravo se ne usuđujemo oponašati njihovu veselost. Mi bi se poprilično iznenadili kada bi crkveni zbor počeo pjevati „Bill Bailey“[2]. No samo bismo učinili u glazbi ono što su ljudi srednjeg vijeka učinili u skulpturama. Na miserere sjedalo[3] su ugravirali iste scene koje mi stavljamo u našu zabavnu glazbu: komične scene poput prolijevanja piva ili druženja  poslije posla. Iako je veselje jedno od obilježja gotike, ono ipak nije tajna njene jedinstvenosti. U mnogim japanskim skicama vidimo poznatu izvrnutost. Ali, koliko god bile dražesne sa svojim vilinskim stablima, papirnatim kućama te gegavim i djetinjim stanovnicima, zadovoljstvo koje one bude su poprilično drukčije od radosti i energije kojom odišu vodorige. Neki plitki i nepismeni ljudi drže kako naš užitak u srednjovjekovnim građevinama proistječe iz pukog užitka prema nečem barbarskom, prema nečem grubom i bezobličnom ili pak ruševnom. Ta ideja se može na isti način odbaciti. Idoli južnih mora, sa svojim obojenim očima i sjajnim čekinjama su užitak za oko, ali ne dojme nas na isti način kao i Westminsterska Opatija. Neki drugi (ulazeći u drugu, jednako blesavu krajnost) ignoriraju ono prosto i komično u srednjovjekovlju te hvale šiljasti luk zbog njegove krajnje čistoće i jednostavnosti, kao da predstavlja kakvog sveca koji je u molitvi sklopio ruke. I ponovno njena jedinstvenost je promašena. Postoje renesansna djela(ona poput Rafaelovih vječnih srebrnastih crteža), postoje čak i poganska djela (primjerice „Dječak koji moli“) koja izražavaju svježu i asketsku pobožnost. Nijedno od ovih objašnjenja ne daje zadovoljavajuće rješenje. I ja nikada nisam vidio istinsku bit gotike dok nisam došao u grad Lincoln te je ugledao iza redova kamiona.

Nisam znao da su to kamioni. Na prvi pogled u maglovitoj udaljenosti sam pomislio kako je to red kuća. Niski suhozid je sakrio kola, a boja prikolica je bila slična žućkastoj boji gline i kamena okolnih kuća. Stao je preko beskrajne istočne ravnice koja je bila poput otvorenog mora, a taj dojam upotpunjava činjenica da su se jedno brdašce i Loncolnski toranj izdizali iznad nje poput svjetionika.  Uspeo sam se na uglovitu i zavijenu ulicu do te crkvene citadele. Ispred mene je bio rascvali i šareni kuhinjski vrt, preko njega je bio niski suhozid, preko njega je bio red kamiona koji su izgledali poput kuća, a preko i iznad njih, uspravna, hitra i mračna, lepršava poput nebeskih ptica, strašna kao Kula Babilonska, stajala je Lincolnska Katedrala izdižući se ponad ljudskog vidika.

Dok sam je gledao postavljao sam si isto pitanje koje pitam ovdje; koja to duša prožima te stijene? Raznolike su, ali to nije raznolikost. Formalne su, ali to nije formalnost. Apsurdne su, ali to nije bila farsa. Što to u njima uzbuđuje i smiruje čovjeka naše krvi i povijesti, nešto čega nema u Egipatskim piramidama ili Indijskim hramovima ili Kineskim pagodama? Odjednom, kamioni koje sam ja zabunio za kuće su se počeli kretati prema lijevo. U početku mojim očima i umu se zbilja učinilo kako se katedrala počela kretati prema desno. Činilo se kako su dva velika tornja krenula koračati preko ravnice kao dvije noge kakvog diva čije je cijelo tijelo bilo sakriveno oblacima. Tada sam shvatio gotiku.

Dvije su istine o gotici; ona je živa; ona maršira. To je vojujuća Crkva; to je jedina borbena arhitektura. Svi njeni šiljci su koplja na otpustu. Sve njene stijene su stijene koje spavaju u katapultu. U trenutku moje iluzije sam čuo njene lukove kako se sudaraju poput mačeva dok prolaze jedni pored drugih. Moćni i nebrojeni stupovi su se naizgled klatili kao velike noge kraljevskih slonova. Suro lišće se plelo i vijorilo nalik stjegovima koji idu u bitku. Tišina je bila zaglušujuća sa izmiješanim zvucima vojnog koračanja. Veliko zvono se spustilo dolje dok su orgulje prasnule kao grom. Sa šiljaka i krovova suhogrle vodorige su se u prolazu kao trublje oglašavale, a s propovjedaonice u središtu katedrale, orao strašnog evanđelista je udarao svojim mjedenim krilima.

Posred te buke mi se učinilo kako čujem glas čovjeka koji viče te amo i tamo raspoređuje pukovnije za bitku; glas polu-vojnog meštra graditelja; arhitekta kopalja. Gotovo sam pomislio kako je nosio oklop dok je gradio crkvu, a znao sam po liku iz Svetog Pisma[4] da je u jednoj ruci nosio mistriju, a u drugoj mač.

Na trenutak sam mogao zamisliti kako cijela ta kuća života maršira iz svetog istoka, živa i usklađena poput vojske. Neki istočnjački nomad je naišao na nju u crvenoj pustinji. Zaspao je pored nje kao pored odavno zaboravljene piramide te se probudio u ponoć zbog mlata kamenih i mjedenih krila, zbog gaženja velebnih stupova, zbog trubljenja vodorigi. Tu se večer zasigurno svaka zmija i morska zvijer svinula i izokrenula u svakoj kripti i kutku arhitekture. I vatreno obojeni sveci koji vječito koračaju na blistavim vitrajima bi nosili svoj aureole poput baklji kroz mračne zemlje i daleka mora sve dok cijela planina glazbe, tame i svijetla nije konačno sa strahovitom bukom došla na samotno Lincolnsko brdo. Nekih sto šezdeset sekunda sam vidio borbenu ljepotu gotike. Tada se zadnji kombi odvezao dalje te sam vidio samo crkveni toranj u tihom engleskom gradu oko kojeg su engleske ptice letjele.

G.K.Chesterton

(prijevod posvećen Dini Ljubiću)

 

[1] Službeno tijelo u srednjem vijeku pod kraljevskom ovlasti koje se brinulo da predstave ne sadržavaju bogohulnosti te uvrede prema kralju i plemstvu.

[2] Popularna pjesma iz 1902. godine

[3] Ili na naš jezik - Subselia ili subselij (lat. subsellium= klupa; sub= pod + sella= stolica) je, u ranokršćanskim bazilikama dugačka, uza zid apside zaobljena kamena klupa, s naslonom, koja je potpomagala stajaće osobe. U srednjem vijeku često je bila bogato ukrašavana i rezbarena.

[4] Chesterton smjera na starozavjetnu knjigu Knjiga Nehemijina 4, 10-17

O autoru