Andrija Hebrang stariji, između mita i stvarnosti

Iz mora naših ustaško-partizanskih tema povremeno izroni lik i djelo Andrije Hebranga starijega, hrvatskog i jugoslavenskog komunista, revolucionara, političara i žrtve jugo-komunističkoga režima. Tako je i ovih svibanjskih dana uz obljetnicu njegovoga uhićenja kao i skorašnju 70. obljetnicu njegove smrti, ponovno pokrenuta rasprava o njegovoj sudbini, razlozima pogibije i odgovornosti za taj zločin. Oni koji i danas brane Titov režim smatraju kako je likvidacija Andrije Hebranga pozitivan potez, jer bi isti navodno bio gori od Tita. O takvim izjavama ne bih trošio riječi jer sam uvijek bio stava da je bespredmetno raspravljati o povijesti i povijesnim događajima i osobnostima na način „što bi bilo kad bi bilo“. S druge strane, kritičari Titova režima stvorili su jedan svojevrstan mit o Andriji Hebrangu starijemu kao hrvatskome borcu i mučeniku. S vremenom se taj mit toliko ukorijenio, da je Andrija Hebrang stariji postao prepoznatljiv kao simbol koji predstavlja hrvatske žrtve u poraću.

Autor ovoga teksta postavlja pitanje je li, i u kojoj mjeri Andrija Hebrang stariji zaslužio status koji uživa: stauts hrvatskoga mučenika i simbola žrtava jugoslavenske represije. Hebrangov politički put započinje u Osijeku 1919. godine kada je ušao u Socijalističku radničku partiju Jugoslavije kao dvadesetogodišnjak. Kao mlad čovjek već je tada za sobom povlačio poprilično životno iskustvo: odslužio je vojni rok u austrougarskoj vojsci, sudjelovao u Velikome ratu na talijanskom frontu, i završio školovanje za trgovačkog putnika i činovnika. Po svemu sudeći Hebrang je pripadao jednoj srednjoj, ili u najgoru ruku nižoj srednjoj klasi, no bezobzira na to pridružio se radničkom pokretu i postao vrlo aktivan među zagrebačkim sindikatima. Takvo što ne bi trebalo čuditi obzirom da je oduvijek baš srednja klasa ta koja je poticala lijeve pokrete i revolucije. Upravo su Marx i Engels bili buržuji skloni ugodnome životu i novcu, pa čak i burzovnim spekulacijama na kojima je Marx zaradio poprilično velike iznose za vrijeme svoje londonske faze. Vladimir Lenjin je bio sin carskoga činovnika i pretedenta na titulu ruskoga plemića. Što se tiče jugoslavenskih komunista, uz Hebranga nalazimo djecu sudaca, odvjetnika i visokopozicioniranih političara kao što su Bakarić, Ivo Lola Ribar, Koča Popović i druge. Hebrangova politička karijera biva naglo zaustavljena 1928. godine nakon što je osuđen na 12 godina teškoga zatvora zbog svoje političke djelatnosti, tako da je na slobodu izašao neposredno prije početka Drugoga svjetskog rata i rasplamsavanja ideološkoga sukoba međ' hrvatskom narodu. Za vrijeme odsluženja kazne proučavao je marksizam i sudjelovao u raspravama sa zatvorenim drugovima, ali i uspostavio kontakte i veze s pripadnicima ustaškoga pokreta koji su dijelili ćelije sa svojim budućim neprijateljima. Zanimljiva je činjenica da je u unutarpartijskim zatvorskim raspravama od izražene staljinističke struje Hebrang bio optužen kao trockist, a u tom ga je sukobu branio Tito. Biti proglašen trockistom u Partiji tijekom 30-ih godina prošloga stoljeća bilo je isto što i smrtna osuda.

U partizanskom pokretu Hebrang se više bavio političkim pitanjima nego li ratnim i vojnim, a njegovi ideološki i nacionalni stavovi su doveli do prvih razilaženja između njega i ostalih Titovih ranih suradnika: Rankovića, Đilasa i Kardelja. Nakon što je u veljači 1941. godine izašao iz zatvora uključio se u rad Partije i napredovao u strukturama i organizaciji komunističkih, i kasnije partizanskih ćelija pa je u studenome iste godine postao tajnik CK KPH. Već iduće godine ponovno biva zatvoren ali ovaj put od ustaških vlasti, koje su ga nakon oružanoga okršaja uhitile u Zagrebu. No, to nije bio njegov prvi bliski susret s ustašama. Naime, postoji anegdota koju je iznio njegov tadašnji prijatelj, i kasnije neprijatelj Milovan Đilas, kako su hodajući Zagrebom i obilazeći ilegalce naletili na grupicu ustaša koju je predvodio pukovnik Jure Rukavina Juco, Hebrangov i Đilasov zatvorski prijatelj. Vidjevši njih dvojicu Rukavina se zaustavio pogledao ih, te produžio naprijed. Nekoliko godina kasnije, 1946. Hebrang je posjetio na smrt osuđenog Rukavinu u zatvorskoj ćeliji, i obećao mu da njegova obitelj ne će trpjeti nikakve posljedice, što je i ispunio. Iz ustaškog je zatvora izašao kroz razmjenu sa zarobljenim ustašama, te se ponovno vratio na najviše funkcije u partizanskom pokretu, sudjelovao u osnivanju i radu ZAVNOH-a. Mnogi su kasnije smatrali da je Hebrangov pad počeo sa ZAVNOH-om kada je zbog određenih pitanja ideološke i nacionalne prirode ušao u sukob s drugim visokim dužnosnicima Partije. Hebrang je primjerice vjerovao da nije potrebno izbacivati vjeronauk iz programa nastave partizanskih škola, pokušao osnovati posebnu informativnu hrvatsku agenciju odvojenu od Tanjuga, no s druge je strane također predlagao ravnopravnost ćirilice i latinice u odnosima hrvatskoga i srpskoga jezika, što je otvorilo vrata nekim velikosrpskim težnjama unutar partizanskoga pokreta, kao što je prijedlog autonomne srpske jedinice unutar hrvatske federalne republike. No, rat je primicao kraju a politička zvijezda Andrije Hebranga je tek bila u usponu. Pred kraj rata kada je bilo izvjesno da će Jugoslavija pobijediti Hebrang je smjenjen s mjesta generalnoga tajnika CK KPH, i imenovan povjerenikom trgovine i industrije Nacionalnoga komiteta oslobođenja Jugoslavije, a u prosincu također imenovan i predsjednikom Privrednoga savjeta NKOJ-a što ga odvodi u Beograd. Kasije će u literaturi njegov odlazak iz Hrvatske biti označen kao trenutak u kojem su se oko njega počele plesti partijske mreže, a on će kao antički Ajant odvojen od rodnoga tla početi gubiti svoju snagu. No, to zasigurno nije bio početak tamnjenja njegove političke zvijezde obzirom da već iduće godine postaje ministrom u Tito-Subašić vladi, predvodeći jugoslavensku delegaciju u Moskvi gdje ga Staljin izričito srdačno prima. Hebrang se kao mnogi komunisti prije njega razočarao stanjem u Sovjetskom savezu, no ipak je vjerovao u Staljina i njegove političke sposobnost za izvođenje zemlje na pravi put. Kroz 1946. i 1947. godine vrši funkcije u pravilu vezane uz privredu, industriju i poljoprivredu.

Njegov pad eskalira uhićenjem 7. svibnja 1948. godine pod optužbom da je ustaški špijun odgovoran za rasplamsavanje antisrpskoga šovinizma, te staljinist odgovoran za gospodarske neuspjehe i razne ideološke zločine. Baš kao što su ga staljinisti optužili za trockizam tridesetih, sada se nalazi od tadašnjih branitelja optužen za staljinizam i ustaštvo istovremeno. Njegov život je okončan 11. lipnja 1949. godine pod nerazjašnjenim okolnostima, njegovo službeno proglašeno samoubojstvo mnogi dan danas osporavaju. No, jedno je pitanje aktualno još od kraja osamdesetih godina kada je slučaj Hebrang ponovno otvoren u javnosti: zbog čega je Tito odlučio uništiti jednoga od svojih najboljih i najvjernijih suradnika? Postoji više teorija, od one da je Staljin vidio Hebranga kao moguću alternativu za Tita, pa sve do one da je poginuo radi obrane hrvatskih interesa. Po onome što sam pročitao o „slučaju Hebrang” stava sam i uvjerenja da je istina na pola puta. Naime, činjenice ukazuju da je Hebrang štitio interese hrvatske federalne jedinice unutar Jugoslavije, od borbe za povijesne granice istočne Hrvatske do protivljenja novoj monetarnoj politici koja je išla na štetu hrvatskoga naroda itd. Isto tako, postoje činjenice koje upućuju da je Tito strahovao od karizmatičnoga Hebranga koji je imao odličan osjećaj za politiku. Ne postoje dokazi da je Hebrang bio u kontaktu sa Staljinom i staljinistima sa ciljem grabljenja vlasti, štoviše uhićen je prije Rezolucije Informbiroa, no logika upućuje da je sovjetska politika prema Jugoslaviji računala na nekoga da zamijeni Tita. Naime, Rezolucija Informbiroa nije bila osmišljena i donesena preko noći već je rezultat dugotrajnoga Titovog odbijanja direktiva iz Moskve kojima je ugrozio interese Istočnoga bloka i doveo u opasnost mir sa Zapadom, ali i odnose između komunističkih zemalja, posebice agresivnom politikom prema Albaniji i Bugarskoj. Nasuprot neuračunljivom i agresivnom megalomanu Titu, Hebrang je nosio partijski nadimak Mirotočivi, nastojeći svaki konflikt riješiti što je moguće mirnije i razumnije. Staljin se u poratno vrijeme zalagao za politiku širokoga narodnog fronta i ublažavanje retorike prema Zapadu, dok je Tito i dalje zagovarao radikalnu komunističku politiku terora i obračuna s klasnim neprijateljem. U tom kontekstu treba Hebranga gledati kao osobu koja je bila ideološki bliža tadašnjoj Staljinovoj politici okupljanja širokih narodnih slojeva, zbog čega je možda i imao vjere u Staljina unatoč onome što je vidio prilikom službenoga posjeta u SSSR-u. Lik i djelo Andrije Hebranga postali su prijetnja Srbima u Partiji, ali i Titu gdje su se njihovi interesi sudarili nad njegovim životom, što nije bio posljednji put u povijesti komunističke Jugoslavije da su se interesi Titove osobne politike i interes Komunističke partije Srbije dotakli, a na štetu naroda Hrvata. Dakle, više je okolnosti presudilo životu Andrije Hebranga ali i tragediji njegove obitelji.

Neosporno je, dakle, i bjelodano da je prema Andriji Hebrangu starijem i njegovoj obitelji počinjen strašan zločin, no Hebrang je s vremenom stekao stigmu hrvatskoga mučenika, a autor ovih redaka se pita je li njegov lik dostojan postati općim simbolom poslijeratnih stradanja hrvatskoga naroda. Pogledavši njegov život u cijelosti, možemo zaključiti da se kao zreo i obrazovan čovjek priključio političkoj opciji koja je zagovarala revolucionarni teror, u partizanskom pokretu i prvim jugoslavenskim vladama je obnašao visoke dužnosti za vrijeme stradanja bivših pripadnika hrvatske vojske i hrvatskih civila. Ne vjerujem da je on želio ili naredio Bleiburg i Križni put, kao što ne vjerujem niti da su neki ljudi u ustaškom pokretu odobravali Jasenovac i druge logore. Ne vjerujem da je bio zadrti boljševik na način da je u svom političkom nastupu uvažavao mnoge okolnosti koje fanatici ne bi mogli ni htjeli uvažiti, naposljetku ne vjerujem da je bio loš čovjek. No, to ne mijenja činjenicu da je bio komunist i Jugoslaven, i da nije vjerovao u samostalnost Hrvatske. U sumraku svoje karijere, u govoru uoči Dana Republike 1949. koji je objavljen u Vjesniku od dana 29.11.1946., Hebrang je izjavio sljedeće: „U zemlji imamo dvije vrste neprijatelja: prvi govore da je nekada u staroj Jugoslaviji bilo bolje nego što je sada. To su ostaci velikosrpskih hegemonista, koji smatraju da Hrvatska imade suviše slobode i da su Hrvati u ovoj zemlji stekli i izvojevali i suviše velika prava. Drugi govore da bi Hrvatima bilo bolje da su sami. Protiv takvih elemenata, nazivali se Hrvatima ili Srbima, moramo biti vrlo budni i voditi nemilosrdnu borbu gdje god se pojave.“ Pola godine prije uhićenja Hebrang poziva na nemilosrdnu borbu, ne protiv ustaša, nego protiv onih kojih koji govore „da bi Hrvatima bilo bolje da budu sami“, što upućuje na sve hrvatske suvereniste bez obzira na političko oprjedjeljenje. Je li u zatvoru promijenio svoj stav ne možemo znati sasvim je jasno kako je razmišljao u sumrak svoje političke moći o pitanju hrvatske samostalnosti. Jesu li ga osobna tragedija i izdaja od strane najbližih prijatelja i političkih suradnika usmjerile na razmišljanje o mogućoj neovisnoj hrvatskoj državi ne znamo, ali znamo da je za vrijeme svoga djelovanja Hebrang bio dosljednan jugofederalist kao što je to bio i Vladko Maček, odnosno sigurno je i povijesno točno da u svojim političkim spisima nije niti jednom jedino riječju zagovarao samostalnost Hrvatske - stoga ga ne možemo smatrati hrvatskim mučenikom ili „mučenikom za našu stvar” kako bi to rekli hrvatski nacionalisti. Nedavno je u jednoj kolumni u Večernjaku nazvan borcem za hrvatsku samostalnost, iako su hrvatska suverenost i jugoslavenska Hrvatska dva nespojiva pojma. Zašto i zbog čega je Hebrang postao simbolom borbe za hrvatsku državu? Razloge možemo potražiti u vremenu koje je prethodilo raspadu Jugoslavije, a u kojemu je njegov slučaj ponovno postao aktualan. Naime, tadašnjem širokom pokretu za hrvatsku samostalnost, u kojem su sudjelovali i bivši partizani, trebao je netko iz partizanskog pokreta čiji bi životni lik i djelo bili čvrst dokaz da je partizanski pokret bio prohrvatski, i da je bio državotvoran. Sigurno su već tada neki bili svjesni mogućnosti sukoba i da će u tom slučaju ići u sukob protiv JNA koja je u biti bila partizanska vojska, odnosno sljednica partizanske tradicije. Tako su od Andrije Hebranga stvorili borca za hrvatstvo i osobnost za koju se moglo reći da je predstavljala hrvatski nacionalizam u partizanskom pokretu, ili barem njegovu ublaženu varijantu. Iz kratke političke biografije zaključno je da jedino što je točno u današnjoj percepciji Hebrangovog života i smrti bila njegova žrtva i to žrtva svojih suradnika, dok su tisuće bezimenih Hrvata proživjeli i gore sudbine radi svoga nepokolebljivoga hrvatstva, a danas oni i njihove obitelji bivaju i dalje pokriveni plaštom anonimnosti.

Zaključno, Andrija Hebrang stariji i njegova tragična smrt ne mogu biti simbolom hrvatstva, ali mogu biti opomena i putokaz budućim generacijama da niti jedna jugoslavenska zajednica ne može biti odgovor na hrvatsko pitanje, ma koliko ona jamčila prava hrvatskome narodu. Njegovo zalaganje za ravnopravnost Hrvatske, za hrvatski jezik, njene povijesne granice i teritorije koji su joj bili oteti iz ideoloških i nacionalnih razlika, utjecali su na njegov kraj. Štoviše, onaj tko je vodio njegov predmet dao mu je kodno ime Sremac, što je referenca na Hebrangove težnje za pripojenjem cjelokupnoga Srijema hrvatskoj federalnoj republici. Isto tako, iz njegovoga političkog puta trebamo zaključiti da nijedna totalitarna ideologija ne može predstavljati rješenje za probleme društva, jer Hebrang nikada nije odustao od svojih komunističkih stavova pa niti nakon moskovskoga otriježnjenja. Bio je visoko pozicioniran partizan i obnašatelj funkcija u poslijeratnom vremenu, zbog kojih bi snosio političku i pravnu odgovornost za komunističke zločine prema stanovnicima Jugoslavije kroz otimanje njihove imovine, za što je Hebrang kao obnašatelj dužnosti na funkcijama kojima se upravljalo industrijom, trgovinom i poljoprivredom morao znati i biti direktno uključen u ta zbivanja. S druge strane, ako tražimo uzore za hrvatstvo možemo ih naći među našim pretcima čija imena su znana samo u krugu naših obitelji ali među mnogim poznatim Hrvatima koji su mogli spasiti svoje živote da su se odrekli Hrvatske, ali su ih radije položili znajući da u budućnosti dolazi generacija koja će zasigurno uspjeti, i odrekli su se svega i to puno prije nego li je Hebrang spoznao na vlastitoj koži okrutnost i zločinačku narav režima u kojem je dugotrajno sudjelovao.

O autoru
Evan MacIan